VUČIĆ 1995.: ‘Srpski radikali se zalažu za stvaranje jedinstvene srpske države, koja bi obuhvatila Republiku Srpsku, Republiku Srpsku Krajinu, Crnu Goru i Republiku Srbiju, mislimo da na takav način najviše doprinosimo miru na Balkanu i u Europi,!’

0
4501

Aleksandar Vučić raskrinkao sebe i svoje velikosrpske suborce u političkom intervjuu 12. 2. 1995. godine

(Treći dio):

Danas mi je nakon toliko godina od intervjua s jednim od duhovnih predvodnika srpske razbojničke i pljačkaške bande ratnih zločinaca Aleksandrom Vučićem žao smao zbog jedne stvari. Nije bilo TV kamere ovjekovječiti u razgovoru sa mnom taj katastrofalni poraz tog državnog političkog projekta srpskog velikodržavlja u liku Aleksandra Vučića. Za ne povjerovati je da mnogi Srbi u njemu još uvijek vide svemogućeg, sveznajućeg, svevidjećeg i svemislećeg čovjeka nadnaravnih sposobnosti. Ako im je on pameću Guliver, na što li im tek liče intelektualni liliputanci? Za sat i pol razgovora s njim te nedjelje 12. veljače 1995. držao sam mu doslovno kao neki strogi profesor, satove iz svih školskih i fakultetskih predmeta, koje je polagao ozbiljno, isto onoliko koliko istinski polažu maturu mangupi u onoj srpskoj filmskoj komediji “Mangupi polažu maturu.”

Završnica mog intervjua s Vučićem je kao već neki povijesni događaj kojeg bi umješno opisali očevi atničke povijesti Tukidid i Herodot. Ušao sam u Vučićevu pećinu toga famoznog dana i vidio sam kako je u njegovoj praznoj, pustoj, ali nadasve prenapuhanoj lubanji, mnogo mračno, kao u nekoj špilji. Onda sam tijekom razgovora kresnuo šibicu, osvijetliti tunel i prosvijetliti mu um. Počinje intervju kao neki lagodni, opušteni razgovor s onom mojom uvodnom riječju sugovorniku: “Pričaj”, a završava ovaj treći dio vrhuncem Vučićeva veličanja i podizanja u nebesa prokaženih ratnih zločinaca iz Srbije. Neki dobar sekundant u šahovskoj partiji, mogao bi mu dometnuti: “Samo, ne pričaj puno o sebi, toga se bojim.”

I nakon toliko godina po nekim tarabama u gradu nisu izblijedile navijačke parole posuđene s košarkaških utakmica:”Trojkom protiv droge! Ako se i dalje najveći broj Srba drogira idejom Velike Srbije, to ne znači da treba odustati od borbe protiv tog zla. Oličenje te pošasti je, dakako, u Aleksandru Vučiću, čovjeku koji voli dužinom logoreičnog govora zasijeniti i jednog od njegovih najvećih političkih uzora od stranih državnika. To je Fidel Castro, premda u konkurenciji dva preostala Vučićeva omiljena strana političara Sadama Huseina i Moamera El Gadafija ima velike suparnike u borbi za primat Vučećeva najvećeg uzora među njima trojicom. Stari Rimljani bi na sve to mogli kazati u duhu njihovih mudrosti: Res, rei… factum…universum…
D.I. Pri tome se zaboravlja da su mnoge džamije u Bosni još od turskog vremena i podignute na temeljima srušenih crkava iz 15. i 16. stoljeća, zar ne?

A.V.: i Aja Sofija u Istanbulu. To se isto događalo i na prostoru bivše Bosne i Hercegovine i sada bi netko opet zarad sitnih, šićardžijskih interesa, htio restaurirati sve muslimane, da bi mu par tisuća muslimana u Beogradu glasovalo za njegovu stranku. Doista, takva politička stajališta ne mogu razumjeti, pogotovo što to nije utemeljeno na činjenicama, ni na istini, niti na jednom iskrenom gledanju stvari, jer ti ljudi nikad nisu bili tamo. I oni ne znaju što se zbiva tamo. Najstrašnije je i pomalo groteskno zvuči kad predstavnici nekih oporbenih stranaka koji nikad nisu bili u Republici Srpskoj, ili neki koji su ekad otišli tamo možda samo do Pala, pričaju o situaciji u Republici Srpskoj. Oni ne znaju što ljudi tamo misle, što ljudi tamo govore. Oni situaciju tamo uopće ne poznaju. I bolje je da se ne miješaju u to što ne znaju, nego da govore takve nebuloze, kakve zaista s vremena na vrijeme ovdje izgovaraju.

D.I.: Iz ovoga što ste do sad elaborirali, proizlazi kako je besmislena ona podjela u muslimanstvu na šiite i sunite i da ovaj rat jednostavno plastično prikazuje islam smao u jednom jedinom obliku kao islam koji ne želi i ne može tolerirati druge vjere. Je li na mjestu ova tvrdnja?

A.V.: Ja bih to isto rekao i opet da se nadovežem i potvrdim vašu tezu. Cilj muslimana je bio 51% u Bosni i Hercegovini. I zamislite sad da prihvatimo ono o čemu govore socijalisti i neki iz oporbe u stvaranju zajedničke države sa Bosnom i Hercegovinom bez zapadne Hercegovine. U toj državi biste sa Šiptarima, sa muslimanima iz Bosne i Hercegovine i muslimanima iz raške oblasti, imali preko pet milijuna muslimana.

D.I.: Prostu većinu?

A.V.:Preko pet milijuna muslimana. Za dvadeset godina biste imali apsolutnu većinu muslimana u takvoj državi, preko 50% muslimana sa ovakvim prirodnim prirastom. I mi bismo za dvadeset godina, ukoliko bismo prihvatili takav koncept, živjeli u islamskoj državi. Sad, pogledajte da li oni koji pričaju o stvaranju takve države žele nama dobro ili ne. To što bi muslimani u Bosni prihvatili ili uspjeli se smiriti dvadesetak godina, ne znači da nakon dvadeset godina pod novim Izetbegovićem, Ganićem, Solajdžićem, Šaćirbejem, ili ne zna kim, ne bi pokušali opet ono što su pokušali u Bosni i Hercegovini. Njih je bilo 44% i oni su morali uzeti Hrvate za saveznike da bi im referendum o suverenitetu prošao. Ali, da ih je bilo 51% po popisu 1991, oni ne bi pitali ni Hrvate. Njih 32% ili 33% Srba nije zanimalo.

D.I.: Kakva je politička sudbina njihovog političkog saveza u hrvatsko – muslimanskoj federaciji, odnosno mogućoj konfederaciji Hrvatske i Bosne i Hercegovine?

A.V.: Pa, već vidite da je pokrenuto pitanje opoziva predsjednika federacije Krešimira Zubaka, čije su ovlasti obilazak hrvatskih mjesta u federaciji, kao i to da vidi što s događa u Sarajevu. Taj državotvorni brak…

D.I.: Znači mrtvo slovo na papiru?

A.V.: Pazite, nema šansi da prođe. U Duvnu, odnosno današnjem Tomislavgradu, Livnu, pa sve ovamo do Širokog Brijega, Posušja… svuda gdje su Hrvati, tamo nema jedinstvenog monetarnog sustava. Tamo je hrvatski dinar u uporabi, kao i njemačka marka, kao što je bilo i prije rata. I oni nikad neće de facto živjeti u istoj državi sa sarajevskim muslimanima. Oni de iure zbog međunarodne zajednice mogu potpisati svakojake sporazume, ali ta država faktički, na terenu nikad neće funkcionirati. Kako će funkcionirati kada su muslimani protjerali sve Hrvate iz Vareša, Kaknja, Fojnice, okolice Busovače, a Hrvati muslimane iz svih sela spomenutih mjesta, kao i iz gradića Busovače. Hrvati su protjerali sve muslimane i iz Prozora i Rame, također su Hrvati protjerali sve muslimane iz sela prema Gornjem Vakufu, a muslimani vrše pravi teror nad Hrvatima u Varešu. Jedan sam od najboljih poznavatelja situacije u Bosni i Hercegovini, tako da znam skoro svako selo. Muslimani su protjerali sve Hvate na području općine Bugojno, na području općine Travnik i svuda gdje je bilo gotovo 40% Hrvata i 40% muslimana. Dakle, gdje god je jedan od partnera na vlasti u općini, građani druge vjeroispovijedi moraju bježati iz te općine. Tu, dakle, nema nikakvog zajedničkog djelovanja ili dogovora. Oni se mogu jedino zajednički dogovoirti i složiti skupa napasti Srbe, ali je nemoguće da oni zajednički mogu opstati kao državotvorna zajednica. I to će se vrlo brzo zasigurno pokazati, jer tvrdim da Hrvati neće odustati od Kiseljaka, ni od Kreševa, ni od Fojnice, a to muslimani već smatraju za svoj teritorij i smatram da će opet izbiti sukob između sadašnjih partnera.

D.I.: kakav bi bio eventualni epilog tog njihovog sukoba u središnjoj Bosni?

A.V.: Pa, kako gdje.

D.I.: Konačan epilog?

A.V.: Pa, sad ću vam reći, ako hoćete, mjesto po mjesto. Pošto vrlo dobro poznajem situaciju, mislim da bi moralo doći do neke nagodbe, pa bi Hrvati morali dati muslimanima ono što je zbilja bilo hrvatsko kao što su Kreševo, Kiseljak i Fojnica, kao i Vareš i Kakanj, iako su muslimani tu već, gotovo u potpunoj ofenzivi. Zauzeli su sve važnije točke i njihova gradonačelnica, muslimanka iz Vareša, vrši pravi teror nad Hrvatima u Varešu. Hrvati će pokušati, a mislim da im je to jedina šansa u središnjoj Bosni, preko kako oni vele Uskoplja, poznatijeg kao Gornji Vakuf, i sa Prozora i Kupresa, krenuti na Bugojno. Međutim, Hrvati za to sad nemaju snage, jer nemaju dostatno ljudstva. Muslimani imaju ogromni ljudski potencijal, jer imaju veliki broj ljudi na malom prostoru, tako da će Hrvati imati tu velikih problema. I ono što je iznimno važno za Hrvate, gdje oni moraju učiniti nešto, spasiti nešto teritorija, to je zauzimanje Mostara pod svaku cijenu, kao i obvezno zauzeće doline Neretve, dakle na crti Konjic – Mostar, pa sve dole na jugu do Počitelja, jer su muslimani i dole na liniji kod Stoca već vrlo blizu, tako da će Hrvati pokušati pod svaku cijenu to očistiti.

D.I.: U tom kontakstu, kako gledate na ponašanje srpske vojske? Što bi bilo najpametnije, najuputnije Srbima u datoj situaciji?

A.V.: Pa, to su teritoriji, koji uglavnom nisu srpski, ovi teritoriji koje sam spominjao. Srba uistinu u Fojnici nije bilo ni 5%, kao ni u Kreševu, ni u KIseljaku i mi tu nemamo dodira sa zaraćenim stranama.

D.I.: Što je Srbima tu u prevashodnom interesu?

A.V.: Pa, Srbi se tu ne miješaju. Najbolje je da ne staju i na jednu od sukobljenih strana. I Srbi su se tako ponašali…

D.I.: … Jer, Radovan Karadžić je govorio o središnjoj Bosni kao o katoličkoj terra missiones i o nezahvalnosti Hrvata koji vrše ofenzive prema Glamoču i Grahovu dok srpske vojne snage pomažu Hrvatima u dijelovima središnje Bosne…

A.V.: Radovan Karadžić je sasvim u pravu, jer su baš naše snage pomogle očuvanju hrvatskog entiteta baš u dijelu središnje Bosne od Žepča do Šehera. pazite, na tom dijelu: Žepče, Zavidovići, Maglaj, Šeher, na toj crti, muslimani su bili u potpunoj ofenzivi, iako su Hrvati bili u relativnoj većini u nekim od tih mjesta kao što je Novi Šeher kod Maglaja. Doduše, u Zavidovićima i u Maglaju su Hrvati bili u manjini, ali u apsolutnim brojkama ih je bio veliki broj. I tu su im srpske snage pomogle da ne dožive potpuno istrijebljenje. I na ovakav način je nama hrvatska vojska vratila. Napali su srpsku vojsku na grahovsko – glamočkom bojištu, međutim, kao što čujete, nisu se sjajno proveli.

D.I.: Na Goliji…

A.V.: Čak ni državna televizija više ne izvještava o tome. Jesu sve popalili, osvojili, ali je srpska vojska sve to povratila. Čak smo uzeli jednu značajnu čuku, jednu značajnu kotu, sa koje imamo topnički i Livno na dlanu, tako da se Hrvati, ja sam siguran, neće uskoro igrati s napadom na Republiku Srpsku.

D.I.: Dakle, sve prijetnje njihovog čelnika Zubaka i proljetnoj ofenzivi su pucanj u prazno?

A.V.: Hrvati mogu u Republici Srpskoj napasti samo topništvom i nanijeti golemu materijalnu štetu našem civilnom stanovništvu. I oni su uspjeli, zbog ogromnih snaga koje su koncentrirali na jednom dijelu bojišta, probiti linije naše obrane, međutim, naša vojska se konsolidirala na bojištu prema Grahovu. Hrvati mogu pokušati na nekom drugom bojištu, a na tom bojištu sigurno ne. Njima je prioritetna sada Republika Srpska Krajina. Oni na Srbe u Republici Srpskoj neće udariti.

D.I.: Recite nešto više o eventualnom raspletu krize na prostoru bivše Jugoslavije. Neki predviđaju da bi taj rasplet mogao uslijediti tijekom ove godine, a neki poput Saveza komunista pokreta za Jugoslaviju, kao satelita vladajuće SPS, spoimnju zagovaranje obnove Jugoslavije u starim granicama. Koliko bi taj pokušaj rekonstrukcije Jugoslavije bio unaprijed osuđen na propast, s obzirom na sve što se dogodilo na tim prostorima proteklih godina?

A.V.: Pa, reći ću nešto što će vašim čitateljima zvučati kao fraza, ali mislim da nije. Obje Jugoslavije su do sada bile zlo za srpski narod. Treća Jugoslavija nije mu donijela jedinstvo i sreću. Srpski radikali se zalažu za stvaranje jedinstvene srpske države, koja bi obuhvatila Republiku Srpsku, Republiku Srpsku Krajinu, Crnu Goru i Republiku Srbiju. Dakle, mislimo da na takav način najviše doprinosimo miru, ne samo na Balkanu, nego i u Europi. Jer, kada bismo za svagda stvorili srpsku državu, pravu Srbiju, moćnu, jaku, oivičili naše granice, postavili našu vojsku na naše granice, nikada više nitko tu ne bi smio napasti tu srpsku državu i nikad više ne bi bilo ratnih sukoba na tim područjima. Dakle, zalaganjem za to, mi se ne zalažemo za rat, kao nas neki optužuju, već za stvaranje uvjeta za trajan mir. Jer, ukoliko mi prihvatimo uvjete za stvaranje nove Jugoslavije, a državno rukovodstvo se trudi da stvori uvjete za to…

D.I.: Imate li argumente za to?

A.V.: Pa, kako nemate argumente za to? Evo, reći ću vam jedan argument, koji teško da vam je netko izrekao i teško da ste ga primijetili, ali već godinu dana i četiri mjeseca nitko nije rekao niti jednu ružnu riječ o predsjedniku Hrvatske Franji Tuđmanu na programima državne RTS televizije, a to obični gledatelji ne zamijećuju, jer je to urađeno na jedan perfidan način. Nitko više hrvatsko rukovodstvo, pa čak ni slovensko, ni makedonsko, niti o bilo kom od tih rukovodstava, ne govori na onaj način kako je to pričano ranije, ne zato što oni to ne zaslužuju, već zato što se događaju različite, podle, političke igre, dogovori ispod žita i razne koncepcije. Mi se plašimo da je Slobodan Milošević prihvatio Republiku Srpsku u Bosni i Hercegovini, za što imamo argumente da je htio to prihvatiti. Jer, kada je govorio da ima jamstva od Rusa Andreja Kozirjeva za konfederaciju Republike Srpske sa Srbijom, vidjeli ste da te garancije nisu postojale, jer tek poslije kad je odbijeno, rečeno je da će međunarodna zajednica možda uzeti u obzir da bi Republika Srpska trebala ići u konfederaciju sa Srbijom. To znači da je predsjednik Srbije izmišljao. Dakle, on je bio spreman prihvatiti Republiku Srpsku u Bosni i Hercegovini.

D.I.: Radoslav Brđanin, Vojislav Maksimović i još neki narodni zastupnici SDS -a su to javno obznanili na sjednici na Palama, ali SDS se pocijepao po tom pitanju. Neki su sa zadrškom zamjerili Miloševiću i viš se okomili na nominalnog predsjednika Jugoslavije Zorana Lilića, ne znam koliko krivog, koliko dužnog, kao glasnogovornika Miloševića?

A.V.: Ne vjerujem da je, čak Lilić i glasnogovornik Miloševića. Jednom je za Lilića Maja Gojković rekla da je to čovjek koji se ne miješa u svoj posao i to najbolje radi. To je sve uradio Slobodan Milošević, samo je želio izbjeći bijes građana Srbije i taj revolt naroda usmjeriti i artikulirati prema Zoranu Liliću. A, posve je jasno da predsjednik Jugoslavije Lilić nikad ne bi smio, niti bi imao pameti tako nešto uraditi, niti to sam učiniti. I ovo što ste rekli da je govorio gospodin Brđanin, govorio je i gospodin Vještica, govorili su i mnogi drugi narodni zastupnici iz Skupštine Republike Srpske, ali to je ovdje slabo propraćeno. Zaista je činjenica da je Milošević to prihvatio bez uvjeta za konfederaciju Srbije i Republike Srpske, jer dokaz za to je ono što smo poslije toga čuli od ljudi iz međunarodne zajednice. Znači, predsjednik Srbije Milošević je izmišljao, a također i sa Srpskom Krajinom. Zašto su njemu potrebne igre oko Borislava Mikelića? Zato se Slobodan Miloešvić tada plašio pobjedničke koalicije Srpske radikalne stranke i Srpske demokratske stranke Krajine, pa je zato morao privoljeti Milana Babića da opet sjedne s njim u isti vlak. Pa, zato je Biljana Plavšić rekla za Milana Babića da je najveći…

D.I.: Kao vlak za Katangu!

A.V.: Otprilike, kao što ste rekli, Biljana Plavšić je isto za Milana Babića rekla da će postati najveći kninski župan. To je ono što je Slobodan Milošević dogovorio sa Hrvatima. Dogovorio je specijalni status za Republiku Srpsku Krajinu u sklopu Hrvatske, s tim što je molio, kad mu se taj ustupak učini, da mu se ne poteže pitanje Kosmeta. Ovo je posljednja informacija. Računao je na nečije poštenje u međunarodnoj zajednici, međutim opet će ga prevariti kao što je on…

D.I.: Obećanje ludo radovanje!

A.V.: Naravno, opet će ga prevariti, kao što su ga varali i do sada, kao što je i on varao i vlastiti narod. I naravno, morati će dati Krajinu. Naravno, mi to nećemo dopustiti i ukoliko Milošević da Krajinu, ne samo da ćemo slati dobrovoljce, već će predsjednik Srbije imati i velikih problema u Srbiji. Mislim da će od političkih protivnika u Srbiji, on napraviti čak i neprijatelje, tako da mu poručujemo da se sa Republikom Srpskom Krajinom ne igra i da plan koji je za nju zamislio brže bolje mijenja i da se vrati na onu svoju politiku koju je zastupao ranije, jer to neće završiti dobro, ne samo za njega, već po cjelokupni srpski narod.

D.I.: Znači, sve one jame bezdanke koje Milošević drugima kopa, mogle bi na kraju njega stajati glave. Mogao bi, ne samo on, nego i njegovi najbliži sateliti upasti u jame koje su drugima kopali, slažete li se?

A.V.: Sasvim se slažem. On misli da drži situaciju pod kontrolom. Međutim, on ima najveći strah od srpskih radikala. To ne kažem zato što sam ja u toj stranci, već zato što je to tako zbog naše popularnosti u svim srpskim zemljama. Vi znate da imamo zastupnike u Skupštini Srpske Krajine, gdje smo druga stranka ia SDS -a Krajine. Imamo zastupnike i u crnogorskoj Skupštini, a i u Skupštini Republike Srpske uživamo veliku popularnost i naklonost građana, premda tamo nisu bili izbori.

D.I.: Da li tom činjenicom velike popularnosti radikala tumačite enormno dugo zadržavanje Šešelja u zatvoru i rekordno brzo puštanje Draškovića iz Miloševićeva kazamata? Je li to procjena vlasti od opasnosti, odnosno bezopasnosti jednog u odnosu na drugog političkog takmaca?

A.V.: To je jedan od ključnih razloga. Mogao je Milošević otrpiti 50 000 prosvjednika Vuka Draškovića u Beogradu, ali Miloševiću je teško otrpiti kompletnu pobunu naroda u Republici Srpskoj i u Republici Srpskoj Krajini. Vidjeli ste da mu je čak i Skupština Republike Srpske uputila zahtjev za puštanje Vojislava Šešelja iz zatvora. Dakle, oni koji nisu srpski radkilai, štuju i cijene Vojislava Šešelja, jer znaju što je sve učinio za srpski narod. Vojislav Šešelj njega nije molio, niti je tražio od njega pomilovanje…

D.I.: Nije mu pisao panegirike…

A.V.: Nije mu pisao panegirike iz zatvora kako mu je mnogo teško, ni njemu, ni njegovoj supruzi, niti je pisao pisma predsjednicima i suprugama nekih stranih država, već je muški i stoički, hrabro izdržao. Nikome se nije obratio. Ostao je postojan i dostojanstven, onakav, kakav je i bio. To plaši Slobodana Miloševića. Plaši ga nepokolebljivost u stavovima Vojislava Šešelja. Dugo je Slobodan Milošević pokušavao, a to možete pročitati i u najnovijem intervjuu Vojislava Šešelja, slomiti ga glede prihvaćanja Vance – Owenovog plana za Bosnu i Hercegovinu, da Vojislav Šešelj preokrene nacionalnu politiku, ali Vojislav Šešelj to nikad ne bi uradio. Ukoliko bi on to uradio, ja sam rekao…

D.I.: Istupili biste iz stranke?

A.V.:Odmah bih istupio iz stranke da je Šešelj prihvatio Vance – Owenov plan ili plan Kontakt grupe. Odmah bih istupio, pošto je to suštinsko pitanje.

Jedno veliko priznanje nakon ove lekcije Vučiću odao mi je pokojni Vukašin Stambolić, rođeni brat mučki ubijenog Ivana Stambolića, kuma Slobodana Miloševića. Negdje poslije 2000. upoznao sam i sreo Vukašina Stambolića u knjižnici Medija centra u Beogradu. Veli mi onda pokojni Vule Stambolić: “Pa, ti si s tim intervjuom njemu kao crni vrag. Imaš ga u šaci. Ali, duge će još biti bitke između tebe i njega u životu!” I bio je Stambolić proročkog duha. Tako je uistinu i bilo u budućnosti. Cijenu trijumfa nad Vučićem skupo sam i papreno platio u novinarskim krugovima zemlje s brdovitog Balkana. To je samo odraz njihove nespremnosti da istini o ratu u bivšoj državi pogledaju izravno u oči.

Kako su u životu prošli primjerice sateliti Slobodana Miloševića, političkog vođe srpskih razularenih kabadahija po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini? Milan Babić se objesio u Haagu. Progledao je kasno, svjedočio je protiv Srbije vrlo jasno, ali naknadna pamet ide magarcu pod rep. Biljana Plavšić je jednako kao i Milan Babić u Haagu naglas priznala kako je poltičko vodstvo Srbije i vojska pod njezinim vrhovnim zapovjedništvom jedini i isključivi krivac za ratove u bivšoj Jugoslaviji. Ni ta dva krunska priznanja dvije ratne sluge srbijanskog režima ratnog zločinca Slobodana Miloševića do današnjih dana nisu otrijeznili Srbe. Oni i dalje uz gusle gude o Velikoj Srbiji, a vratila im se povijesno ta paklena ideja kao najjači bumerang pravo u facu.

Aleksandar Vučić je bio i ostao samo metafora posvemašnjeg srpskog potonuća.I u onom, što Englezi vele stoppage time ( zaustavno vrijeme tekme nakon 90 regularnih minuta nogometne igre), on mi sav ozaren, nesvjestan činjenice da sam 90 minuta samo vrhunski i profesionalno novinarski odglumio da ga politički shvaćam, pruža neki politički prospekt, točnije pamflet, pristigao iz Italije. Dobili su to te 1995. izravno od Silvia Berlusconija i pokreta “Forza Italia”, kojem su se pokušali približiti u to vrijeme jednako kao i ruskom ultranacionalistu i bivšem KGB čovjeku Vladimiru Žirinovskom. Zanimljivo, na koricama prepiske Talijana i Srba, od stranke Berlusconija srbijanskim radikalima je stigao dopis u kojem se Šešelj oslovljava njegovim pravim i krizmanim imenom Vjekoslav. Još mi na kraju razgovora sasvim izgubljeni Vučić reče: “Pa, ti si se baš vrhunski pripremao za ovaj razgovor!” Da, uvijek sam spreman kad igram neko veliko finale.

I na kraju 90 – minutnog urnebesa, predade mi na ruke Vučić cijeli originalni dokument o zahtjevu srpskih radikala da se smijeni Milošević. To je bilo toliko ozbiljno koliko bi netko shvatio ozbiljnim i pokušaj parlamentarnog zbacivanja s vlasti Adolfa Hitlera u Njemačkoj usred Drugog svjetskog rata. To sam već dva dana kasnije predao na ruke novinarki Bojani Ilić – Oprijan, tada uposlenoj u beogradskoj oporbenoj “Našoj borbi”, a kasnije jedno vrijeme i novinarskoj suradnici hrvatskog tjednika “Glas ravnice” iz Subotice. Za uspomenu i dugo sjećanje Vučiću sam u tom prvom i posljednjem susretu u životu poklonio vlastoručno pisani komad kombinacije groteske i burleske “Troglava Bosna cijela iz tri dijela.” Tamo kao tekstopisac karikiram i pravim parodiju na račun Vučićevih političkih junaka. Ni u tom mom potezu pisanja političkog satirikona on nije zamijetio nikakvu konkretnu poruku, niti je u tome predosjetio i vidio vlastiti poraz u srazu sa mnom.

No, što pametno očekivati od čovjeka koji i više od četvrt stoljeća nakon toga u TV spotu predizborne političke kampanje izlazi iz hladnjaka, maše na televiziji, pa još kroz prozor kupea vlaka, samo njemu zamišljenim i vidljivim, u biti fizički nepostojećim prolaznicima na ulici, a uzgred se proslavio psihopatološkim izjavama kako će se u očaju objesiti o luster ili u oduševljenju skočiti u odijelu u olimpijski bazen, ako se obistine neka njegova najprije loša, ali u drugom slučaju i dobra politička očekivanja. Radi se o nestabilnoj i neuravnoteženoj osobi promjenljivog raspoloženja i nepredvidivih poteza.

Na proslavi povijesnog Dinamovog naslova iz 1982. legendarni nogometaš i trener Građanskog i Dinama Gustav Lehner je kazao: “Došao sam vidjeti tko je taj čovjek s bijelim šalom Miroslav Blažević koji je uspio ono što nije prije njega uspjelo ni takvim igračkim i trenerskim vedetama kao što su Milan Antolković, Branko Zebec, Ivica Horvat, Stjepan Bobek, pa donekle ni Vlatko Marković. Možda netko jednom u budućnosti bude kazao: “Došao sam vidjeti tko je taj čovjek, pisac knjige “Slavni Dinamo u sazviježđu nogometnih divova”, koji je 12. 2. 1995. koji je uspio i ono što nije uspjelo ni reklamiranom i izvikanom CNN -u i novinarskim zvijezdama Tedu Turneru ili Christian Amanpur. Ipak,ostao sam skroman i ne persiram si pred zrcalom u trećem licu množine, kao jedan glasoviti rimski car. To je činio samo rimski imperator Cezar, ali tek kad je prešao Rubikon. I onda je uzviknuo: “Odluka je pala, kocka je bačena!”

Kraj

Dragan Ilić, zamjenik glavnog urednika

HOP