Obmanjivanje kao modus vivendi

0
972

Obmanjivanje kao modus vivendi

 

Manipulacija jednakošću

Mnoga se razdoblja u poviesti, na nacionalnoj ili globalnoj razini, mogu označiti kao presudna. Kada se u Francuskoj početkom Drugoga svietskoga rata pojavio Pokret odpora protiv tadašnjih totalitarnih režima govorilo se o „civilizacijskom ratu“ za spas slobode, ljudskog dostojanstva i civilizacije. I danas se na neki način, sigurno još uvjerljivije nego prije osamdeset godina, može i mora govoriti o dobu koje prieti propasti naše zapadnjačke civilizacije. Radi se o globalnom civilizacijskom ratu koji ima razne i dosad neviđene oblike i o ugrozi koja prijeti svakom pojedincu, narodu i cielom čovječanstvu. Opasnost nikada nije bila veća na globalnoj razini jer su se postigli tehnološki uvjeti uništenja čovječanstva. U moralnom smislu čovjek nije napredovao puno dalje od starih starovjekovnih, srednjovjekovnih ili novovjekovnih totalitarnih ideja i sustava. Samo tada nije bio u stanju ostvariti svoje snove o pokoravanju svih drugih pa i čitavog svieta. Danas je ta mogućnost posve realna.

Stoga nije čudno da su obezpravljene, potlačene, porobljene, ponižene skupine pa i mase ljudi sanjale, i još uvijek sanjaju, o pravdi, ravnopravnosti, slobodi i sl. Kad se o nečemu sanja onda toga sigurno u realnom životu nema. Najčešći izraz kojim se sve to obuhvaća sve do dana današnjega jest „jednakost“. Sigurno ćemo se složiti da je sama ideja jednakosti vrlo privlačna, a samim time njezina suprotnost nejednakost nešto što ne želimo prihvatiti i protiv čega se borimo. Ideja jednakosti nije posebnost našeg današnjeg doba. U moderno doba ideja jednakosti poprimila je značenje apriorne jednakosti što često dovodi do zabune i zablude da je sve jednako. Prije modernog doba postojala je dvojnost (dualizam) između jednakoga i nejednakoga. Ni u društvenom ni političkom smislu nisu svi smatrani jednakima. I to je bilo uobičajeno stajalište. U modernom razvitku političke misli jednakost je postala temeljno polazište za određenje čovjeka. Tko ne bi poželio takvo društvo u kojemu bi svi bili jednaki, u kojemu bi sve razlike nestale? To je vrlo privlačno, ali ujedno i uvelike površno gledanje na stvari. Moglo bi se postaviti i obrnuto pitanje: Zašto bismo poželjeli takvo društvo u kojemu bi svi bili jednaki? Je li uobće moguće takvo društvo? Vrlo čest je slučaj da su ljudi, nažalost, obsjednuti liepim frazama i da o njihovu dubljem značenju ne razmišljaju ili nisu u stanju razmisliti. U to smo se mogli uvjeriti u posljednje gotovo dvije godine kada se cjepivom i cijepljenjem proglasilo nešto što s tim nema gotovo nikakve veze; ne radi se ni o kakvom cjepivu nego o kemijsko-biološkom pripravku koji, sada se to jasno vidi, i nije imao za cilj liečenje od tzv. bolesti covida nego nešto posve drugo. Sve više se potvrđuje da su „teorije zavjere“ bile u pravu. I mnogi drugi pojmovi zadobili su „nova“ značenja i gotovo su objeručke prihvaćeni. Slično je i s pojmom jednakosti i nejednakosti.

 Nejednakost kao prirodni zakon

Pojmovna analiza dovodi nas do nečega sasvim drugoga od uobičajenog shvaćanja pojma jednakosti. Mora se razlikovati nejednakost koja postoji u prirodi i u družtvenoj sferi. Budući da je čovjek i prirodno biće pođimo onda od prirode. U prirodi ništa nije jednako; nema jednakosti u prirodi. Stari bi filozof Heraklit rekao da su u prirodi sve suprotnosti, dakle krajnje i maximalne razlike i da postoji borba suprotnosti. I upravo zbog njih moguće je da prirodna bića i pojave postoje. Priroda je polarna i dualna. U prirodi i po prirodi postoje krajnje suprotnosti: mrtvo i živo (tzv. mrtva i živa priroda) (ne postoji srednja priroda), pozitivni i negativni električni naboj, sjeverni i južni magnetski pol, toplo i hladno, svietlo i tama i sl. U živom svietu postoji muško i žensko načelo. Suprotnosti nisu samo suprotne nego komplementarne i iz njihove borbe proizlazi novost, nova bića, nove pojave. To se može prispodobiti na više načina, a jedan je tzv. hegelovska dijalektička forma teza – antiteza – sinteza. Za prirodu je karakteristično da je uviek u pokretu, u gibanju, u mieni, a to je omogućeno razlikama u njoj, a ne jednakošću. Kad bi u prirodi vladalo načelo jednakosti onda bi priroda bila nemoguća. Toplina npr. teče s toplijega tiela na hladnije. Kad bi sve točke u toplinskom polju bile jednake, tj. kada bi imale jednak potencijal ne bi bilo moguće grijati se (ili hladiti). Kad bi sve točke u elektromagnetskom polju imale jednak potencijal, tj. kada ne bi postojala razlika potencijala struja ne bi mogla teći od jednog mjesta na drugo. Ni predmeti ne bi mogli padati kad bi u gravitacijskom polju sve točke bile jednakog potencijala. Primjera ima još. Sve se promjene u prirodi događaju upravo zahvaljujući razlici potencijala, tj. zahvaljujući nejednakosti i postojanju razlika. Jednakost bi postojala jedino na absolutnoj nuli gdje nema gibanja najsitnijih čestica, gdje je sve, rečeno metaforički, zamrznuto. Takav bi sviet bio nepromienjiv, a priroda je upravo posve suprotno, stalno kretanje i promiena kako kaže i starogrčka etimologija te riječi: phyein znači rasti, pojaviti se; otuda physis, latinski natura, a hrvatski priroda (pri-roditi, pri-rod).

Jednakost nasuprot jednakopravnosti ili ravnopravnosti

No, čovjek nije samo prirodno nego je i duhovno biće. I to je ono što ponajviše određuje čovjeka. Čovjek živi u družtvu, on je družtveno biće, biće zajednice (obitelji, plemena, naroda, nacije, tek onda čitavog čovječanstva). Čovjek se od čovjeka razlikuje i kao prirodno i kao družtveno biće. U prirodne ili fizičke nejednakosti među ljudima spadaju nejednakosti po spolu, dobi, fizičkim predispozicijama, boji kože, inteligenciji i sl., a družtvene nejednakosti se očituju kao razlike u moći, materijalnom bogatstvu, statusu / položaju u družtvu i sl. Ljudi, dakle, po prirodi nisu jednaki. Jednakost se može, doduše, uspostaviti prema nekom drugom kriteriju npr. pravnom, političkom, ekonomskom i dr. Ali se to onda ne naziva jednakost nego jednakopravnost ili ravnopravnost. A to nisu iste stvari. Politička bi jednakopravnost značila da svi građani imaju jednaka politička prava i slobodu govora, saviesti, udruživanja i sl.; pravna bi jednakost bila da se na sve primjenjuju isti zakoni i jednaki kriteriji pravednosti; ekonomska jednakost uključivala bi jednako bogatstvo za sve članove družtva; družtvena jednakost predpostavlja jednake mogućnosti razvitka sposobnosti i sl. Jednaka prava, tj. jednakopravnost ne proizlazi iz prirode, tj. da su ljudi tobože po prirodi jednaki nego iz daleko važnije činjenice da su svi ljudi jednostavno ljudi sa svim svojim različitostima, bilo kao Božja stvorenja bilo kao evolucijom ili na neki treći način nastala bića (kako tko vjeruje). Bog nije stvorio ljude jednakima, ali im je dao istu slobodu i isto ljudsko dostojanstvo po kojemu oni, kao različiti, mogu i trebaju biti jednakopravni. Što je loše u tome da su ljudi različiti? Kako bi svijet izgledao da su svi ljudi posve jednaki: samo muškarci ili samo žene, samo djeca ili samo starci i sl.? Na prvim stranicama Biblije kaže se da je Bog stvorio muško i žensko (Post 1,27). Ne postoje međuspolovi. Ne treba biti niti vjerski fanatik, čak ne treba biti ni vjernik, da se shvati i prihvati kako priroda funkcionira.

Ideja jednakopravnosti vezana je uz ideju pravednosti. Pravedno je da različiti ljudi imaju, barem potencijalno, jednake mogućnosti i prava. Jednakopravnost dalje uključuje slobodu. Netko bi iz svoje slobode načelno mogao htjeti biti neravnopravan. Sloboda je duhovna kategorija. Ne mogu biti slobodna neživa materijalna bića. Ne mogu biti slobodna ni jednaka bića jer ona nemaju svoju posebnost i pojedinačnu nedjeljivost ili individualnost. Individue ili pojedinci su upravo zato pojedinci jer se ne mogu svesti na nekoga drugoga uz sve moguće sličnosti s drugim. Čovjek je i osoba, a biti osoba najuzvišenija je kategorija koja se može pripisati čovjeku. To ga razlikuje od svih drugih bića. Automat, robot ne može biti individuum i osoba. Robot je mehanički sastavljen od dielova i može se na te dielove rastaviti, a čovjek kao osoba ne može. Ne može se moj, tvoj, njegov specifični „dio“ ugraditi u nekoga drugoga niti nečiji „dio“ ugraditi u mene, tebe, njega. Pri tome pod „dio“ ne mislim na mehaničko i medicinsko presađivanje organa nego na nešto puno više. Mi smo to što jesmo po tome specifikumu koji je jedinstven i neponovljiv. Nikada nitko nije postojao, niti može postojati, kao „ja“ „ti“, „on“ i sl. Svaki je čovjek original, a ne kopija. Kopije mogu biti npr. roboti. Oni se mogu umnažati (točnije, netko drugi ih može umnažati tj. proizvoditi kao jednake kopije), ali ne i razmnožavati. Osoba je više nego nakupina atoma, nešto više od materije. Biljke, životinje, mrtva priroda ne mogu biti osobe.

Pojam osobe

Osoba je duhovna kategorija koja uključuje ideju cjeline, razumne naravi, pojedinačnosti (individualnosti), nepriobćivosti, jedincatosti (originala), substancijalnosti, neovisnosti i dr. Postoji nekoliko tumačenja ili teorija osobnosti. Dvije glavne teorije su: substancijalistička ili esencijalistička koja smatra da je svako ljudsko biće osoba jednostavno zato jer je stvorenje Božje. Kršćansko tumačenje osobe dovodi se u vezu s Absolutnim, tj. s Bogom koji je također trojedinstvo osoba (osoba Otac, osoba Sin, osoba Duh Sveti). Drugo tumačenje osobnosti jest aktualističko koje postavlja restriktivne kriterije osobnosti prema kojima je glavno određenje osobe u sviesti i samosviesti. U skladu s tim kriterijem neki ljudi ne bi bili osobe kao npr. nerođeni, dojenčad, duševni bolesnici. Takav pristup otvara mogućnost eugeničkoj zloporabi čovjeka. Zato ne treba čuditi da materijalisti koji ne priznaju duhovnu sferu ne mogu ni prihvatiti ljude kao osobe. Sviestno ili nesviestno oni su na tragu podržavanja Klausa Schwaba i njegovih mladih „Führera“ (young leaders) koji žele čovjeka lišiti osobnosti da bi ga mogli pretvoriti u transhumanoida kojim će moći upravljati kao s robotom. Zato se oni i bore za našu jednakost, ali ne i svoju jednakost s nama. A ta je jednakost najavljena, tj. da ne ćemo ništa posjedovati i da ćemo pritom biti sretni. I na to ćemo biti prisiljeni, ako se sami ne suprotstavimo. Ali bit ćemo i razosobljeni. Danas postoje new ageovski pokreti protiv osobe i to čak i među onima koji se navodno protive novom svjetskom poredku.

S obzirom na originalnost svakoga čovjeka i sve ostale osobine gore spomenute, osoba ima dostojanstvo. Roboti, iako mogu biti korisni u nekim djelatnostima, ne mogu imati dostojanstvo jer nisu slobodni. Dostojanstvo pripada samo osobama. koje su nužno različite. Stoga ideja jednakosti predstavlja jednu od najvećih laži i obmana. Netko bi mogao, zahvaljujući svojoj slobodi, odbiti da bude jednakopravan ili ravnopravan. Robot to ne može. To neće moći ni transhumanoid jer ni on neće imati slobode i biti će upravljan kao robot. Stoga ni kod jednoga ni drugoga ne može biti ravnopravnosti jednostavno zato jer nema slobode. Tako se dolazi do naoko paradoksalnog zaključka da jednakost uništava svaku ideju jednakopravnosti ili ravnopravnosti. S druge strane jednakopravnost ili ravnopravnost ne sliedi iz jednakosti nego naprotiv iz nejednakosti. Jednaka prava mogu imati samo oni koji su različiti, a to znači nejednaki.

Jednakost kao ideologija i utopija

S obzirom na rečeno jednakost je ideološki konstrukt, a kako je ideologija iskrivljena svijest o stvarnosti koja se prikazuje izpravnom, tj. to je laž koja izigrava istinu i nameće se drugima kao istina, onda je i jednakost laž koja želi biti istina. Prema tome, jasno je da je izraz „jednakost“ neprimjeren za ono što većina ljudi pod tim podrazumijeva. Naoko privlačna ideja jednakosti je zapravo ideološka mantra za zamagljivanje i dogma koju se ne smie dovoditi u pitanje. Najveći broj ljudi sklon je dogmatizmu, tj. absolutnom suglasju u pitanju neke nametnute pseudo dogme. Takav konsenzus rezultat je konformizma, a ovaj je opet rezultat intelektualne lijenosti. Analogno je, nažalost, i s mnogim drugim sličnim stvarima, a kao dokaz za to dovoljno je pogledati unatrag dvije do tri godine. Uskoro nas vrlo vjerojatno čekaju novi „izumi“ Velikog preustroja (Velikog reseta) ili tehnološkog komunizma koji će jamačno zavesti mnoge kao što su zavedeni i dosad. Stupanj zavedenosti ne ovisi o intelektualnim kapacitetima pojedinca nego o njegovoj mudrosti. Podsjetimo da znanje i mudrost nisu jedno te isto. Mudrost u sebe uključuje razboritost i moralnu sferu.

Seljak ili radnik s malo obrazovanja ili bez njega može biti mudriji od učenog akademika. Sudeći po dosad viđenom mnogi će opet biti zavedeni u skladu s onim što biblijski prorok kaže: „Mislio sam ‘Možda su to samo mali ljudi, koji tako ludo rade …Zato ću poći velikima …Ali upravo oni su izlomili jaram, pokidali užad’“ (Jr, 5,4-5), tj. sve upropastili.

„Gdje je istraživač ovoga svijeta?“ (1Kor 1,20). „Uništit ću mudrost mudrih i učinit ću ispraznom umnost umnih“ (1Kor 1,19).

Sapienti sat! Naš je zadatak da prepoznamo znakove vremena.