Reis – ul – ulema islamske zajednice BiH-a Fehim Spaho (1877 – 1942) bosanskim muslimanima znanstveno objasnio i dokazao da potječu od Hrvata

0
1779

Reis – ul – ulema islamske zajednice BiH-a Fehim Spaho (1877 – 1942) bosanskim muslimanima znanstveno objasnio i dokazao da potječu od Hrvata katolika na temelju kazivanja turskog putopisca Evlije Čelebije iz 17. stoljeća

Evlija Čelebija je bio i turski ratnik u bojevima Turaka i Hrvata u Bosni i osobno zna da su Turci ratovali u Bosni i Hercegovini samo sa Hrvatima katolicima jer tada tamo nije živio narod Bošnjaka nego samo narod Hrvata

Šesti po redu vrhovni poglavar islamske zajednice Bosne i Hercegovine bio je Fehim Spaho. Njegov mlađi brat bio je poznati muslimanski političar iz razdoblja između dva svjetska rata Mehmed Spaho. Evo, kako je čitajući i proučavajući djela turskoga srednjevjekovnog putopisca, ujedno u turskoga ratnika Evlije Čelebije, reis – ul – ulema islamske zajednice Bosne i Hercegovine Fehim Spaho svojedobno je bosanskim muslimanima znanstveno vrlo lako i jednostvano objasnio da su im preci bili Hrvati i katolici. Uostalom, pozivao se na svjedočanstva i na povijesna vrela i pisanja srednjevjekovnoga znamenitog Turčina Evlije Čelebije, turskoga ratnika u bojevima Turaka i Hrvata u Bosni i Hercegovini. Tko zna bolje od samoga Turčina iz 17. stoljeća Evlije Čelebije kako se zvao narod u Bosni s kojima su Turci ratovali nego on sam kao sudionik bitaka Turaka i Hrvata, izravni očevidac događaja s lica mjesta i suvremenik epohe, koju opisuje u brojnim i glasovitim povijensnim putopisima? No, pogledajmo kako je to nekadašnji reis – ul ulema islamske zajednice Bosne i Hercegovine Fehim Spaho, pozivajući se na pisanje Turčina Evlije Čelebije o nacionalnom hrvatstvu i vjerskom katoličanstvu sadašnjih bosanskih muslimana, današnjih Bošnjaka, sam opisao na vrlo slikovit način.

“Za proučavanje naše hrvatske prošlosti osobito je značenje da nam s otvore i učine pristupnima turski izvori. Turska historijska literatura obiluje dragocjenim podacima iz hrvatske povijesti od 15. do 19. vijeka, a da i ne govorimo o rukopisnim dokumentima koji leže po raznim arhivima i u privatnim rukama, neproučeni i neobjavljeni. Takvo jedno veliko djelo svakako je Evlija Čelebijin putopis, koji u petoj i šestoj knjizi često spominje Hrvate i daje nam podataka iz našeg života u sedamnaestom vijeku. Evlija Čelebija, ili kako on sam sebe naziva, Evlija Muhamed Zilli, sin Dervišev “globetrotter” (sejjahi alem) rodio se u Carigradu 1611, a umro iza 1679. U toku od četrdeset godina (1631 – 1670) poduzeo je više velikih putovanja po tadašnjem turskom carstvu i izvan njega, a sudjelovao je i u ratnim pohodima Turaka na Kretu, Hrvatsku, Madžarku, Austriju i drugdje pod sultanima Ibrahimom i Muhamedom IV.

O svima svojim opažanjima i doživljajima u miru i ratu napsiao je opsežno djelo u deset knjiga pod imenom Sejahatnama ili Tarihi sejjah. Ovo je djelo dugo ostalo nepoznato i turskoj i europskoj javnosti. Prvi je put tiskan u Carigradu 1843. mali izbor iz prve knjige pod naslovom Muntehabati Evlija Celebi. U Europi je prvi Josip von Hammer objelodanio 1846 – 1850. engleski prijevod prvih dviju knjiga, pošto je u drugu svesku svoga poznatog dejla “Die Osmanische Staatsverfassung etc.” p. 450 – 470, donio iscrpan sadržaj iz prve četiri knjige. Hammer tada nije našao više rukopisa, pa je mislio da je Evlija Čelebija, međutim, umro i da nije ni dovršio svoga djela. Tek pod konac prošloga vijeka otkriven je u Pertevpašinoj knjižnici u Uskudaru (Skutari u Carigradu) potpun rukopis čitava Evlijina djela. Poznati turski nakladnik Ahmed Dževdet, vlasnik i urednik “Ikdama”, poduzeo se odmah da izda ovo veliko djelo, pa je već 1897. tiskao prvu i drugu knjigu, a brzo iza toga treću, četvrtu i petu. Kada je iza toga bio malo zapeo s izdavanjem, pomogla je madžarska akademija znanosti izdavanje šeste knjige. Iza toga nastaje dulja pauza u izdavanju ovoga putopisa. Šteta je što je ovih prvih šest knjiga tiskano pod apsolutističkim režimom sultana Abdulhamida II, kada je cenzura bila vrlo stroga, pa su mnoga zanimljiva mjesta brisana.To se vidi najbolje po sedmom i osmom svesku, koji su izašli u novije doba bez ikakve izmjene pod slobodnim republikanskim režimom. Deveta i deseta knjiga još čekaju da budu objelodanjene. U našem su jeziku prevodili dijelove, koji se tiču hrvatskih i srpskih zemalja; Dim. Cohadžic – 3. sejh Sejfudin Fehmi Kemura – 4. i Gliša Elezović – 5. dio iz originala, a Jovan Radonić 6. dio iz madžarskih prijevoda od dr. Imre Karascona, koji je cijelu šestu knjigu, a i jedan dio pete, protumačio i objavio 1904. u izdanjima Madžarske akademije znanosti.

U ovogodišnjem kalendaru “Napretku” objavio sam ja njegov posjet Nikoli Zrinjskom, banu hrvatskom, u Čakovcu u studenom 1660, s kratkim predgovorom poput ovoga ovdje. Gliša Elezović je također napisao i neku studiju o Evlija Čelebiji. Što se tiče ličnosti i života piščeva, upućeni smo jedino na njega samoga. Otac njegov Derviš Muhamed Zilli, bio je po tome sa sultanom Sulejmanom Prvim i pod Biogradom (Beogradom), Rodom, Budimom, Stolnim Biogradom (u Mađarskoj je to današnji grad Szekesfehervar) i Sigetom, sudjelovao je pri osvajanju Cipra, te u vojni Muhameda Trećeg na Egru. Pored toga, bio je dvorski zlatar (kujumdzibaši ili zerkeri dergiahi li). Od Sulejmana Prvog do Ibrahima služio je deset sultana i umro 1648, kada mu je bilo 117 godina! Njegov djed po ocu Demirdži oglu Kara Ahmedbeg, bio je barjaktar sultana Muhameda Drugog Fatiha, te je sudjelovao u osvajanju Carigrada i doživio 147 godina! I djed mu je po materi Javuz Ozbeg bio Fatihov barjaktar. Mati mu je bila sestra Melek Ahmedpaše, velikog vezira, koji je umro 1662. Evlija Čelebija se odao znanosti, te je u ramazanu 1045. (veljača 1636.) prvi put nastupio kao hafiz u Aja Sofiji.Tom je zgodom na njega upozoren sultan Murad Četvrti, te ga je uzeo na dvor kao musahiba. Tu je službu napustio iza dvije godine i postao spahija s plaćom. Od tada on stalno putuje, čas na svoju ruku, čas u pratnji velikih dostojanstvenika, poimence svoga ujaka Melek Ahmed paše. Prati ga kako na putovanjima, tako i u ratovima. Smirio se tek 1673. Evlija Čelebija jest pisac pun fantazije, koji traži samo čudnovate stvari i pustolovine. Njemu su često draže priče nego historijska predanja, pa u svojim prikazivanjima dosta puta i pretjera. Ako mu to odbacimo, njegovo je djelo prava riznica kulturno historijskih, folklorističkih i zemljopisnih podataka.

Iz te riznice probrana su ovdje sva ona mjesta, gdje Evlija spominje Hrvate, bilo kao narod, bilo pojedine krajeve kao hrvatske zemlje, bilo da jezik naziva hrvatskim, ili uopće, bilo u kakvoj drugoj vezi da navodi ime Hrvat. Prije još nego je došao u naše krajeve, on je znao za Hrvate. Kada je u rujnu 1657. bio u Lavovu, on opisuje poljski narod, pa tim povodom nabraja sve njemu poznate, slavenske narode, među kojima spominje i Hrvate. Na njegovim putovanjima po našim krajevima, sad češće, sad rjeđe, susrećemo se s imenom Hrvat. Mi ćemo ići za njim, kako on putuje i izlaže svoja opažanja. Opisujući Biograd (Beograd) navodi kako se rijeka Sava, između ostalog, sabire iz voda koj dolaze sa granica Bosne, Hrvatske i Slavonije. Istim povodom govori o srpskom jeziku kao o iskvarenu dijalektu, premda su Srbi u neposrednoj blizini Bugara i Bošnjaka. On tu onda kaže kako mnogo Biograđana (Beograđana), među ostalim, poznaju i hrvatski jezik. Za Sarajevo najprije navodi kako tamošnje stanovništvo govori “bošnjački”, turski, srpski, latinski, hrvatski i bugarski. Poslije, kao da identificira “bošnjački” i hrvatski jezik kao jedan te isti koji se u tim krajevima govori. On na tome mjestu veli od riječi do riječi:”Jezik bošnjačkog i hrvatskog naroda. Narod ovog kraja svijet zove Bošnjacima. Ali im je draže ko im se kaže “Bosanci”(Bosnavi). I zaista, jezik im, a i oni sami, čisti su ljudi, koji sve ispravno prosuđuju. Jezik im je blizak latinskome.” Tu donosi nekoliko primjera u prozi i stihu iz hrvatskog jezika.

Pri opisivanju Livna (Hlivna) spominje Hrvate kao stanovnike toga grada pred dolazak Turaka. Za grad Knin kaže da ga je sagradio hrvatski plemić(beg na turskom) Zrinski. Idući dalje kroz Dalmaciju, često spominje Hrvate. Za grad Nadin veli da ga je od hrvatskih i slavonskih stanovnika osvojio Gazi Husrev beg 944. po Hidžri (počinje 10. lipnja 1537.). Iza poraza Mustafa paše Tekelije zauzeše ovaj grad Mlečani, a Hrvati i muslimani, koji bijahu u njemu nastanjeni, prijeđoše zajedno sa svojim obiteljima u grad Knin. Isto tako navodi da su i grad Skradin sagradili hrvatski plemići, a iz hrvatskih ruku ga je osvojio 938. godine (početkom kolovoza 1531) Gazi Bektaš beg. Za grad Obrovac kaže da je to hrvatska građevina. Pri opisivanju Zadra dolazi ime Hrvat dva puta kada navodi kako 943. (20. lipnja 1536.) nije Turcima uspjelo da osvoje Zadar. Kaže kako su Gazi Husrev beg, Gazi Murad beg i Gazi Memi beg Arnaut okrenuli onda protiv Mlečana, pa tom prigodom osvojili stotinu i sedamdeset mletačkih, hrvatskih, slavonskih i “duduških” 10 gradova. Prikazujući dalje, kako su jednom Španjolci pokušali opsjednuti Zadar, kaže kako su iskrcali vojsku na kopno, ali su ih dočekali svi Hrvati i Slavonci, koji se nalaze u okolici grada, potukli ih i natjerali u more. Na 15. rujna 1660. krenuo je Evlija ispod Zadra natrag u Livanjsko, a zatim na Kupreško polje. Na tome putu pominje grad Vranu, za koji kaže da je hrvatska građevina, a onda veli od riječi do riječi:”vu ovu zemlju zvali su Hrvatskom i u njoj je bilo stotine gradova.” Sa Kupreškog polja poduzeli su tada Turci pljačkašku ekspediciju prema Šibeniku, Splitu i Klisu, u kojoj je sudjelovao i Evlija Čelebija. Na tom putu spominje u blizini Šibenika neki brijeg, gdje je nekoć bilo jedno hrvatsko selo, koje je još onda bilo razrušeno. Na tome pohodu opisuje Evlija i neki grad, koji zove Renica ili Rinica, pola sata istočno od Šibenika. U tome se gradu bio utvrdio Hrvat, odmetnik, po imenu Sark (Šarić), koji je prebjegao iz turskog podaništva Mlečanima i postao njihov uskok. Iz toga svog skrovišta provaljuje u gradove Sinj i Knin, te pljačka. Tu Evlija na široko opisuje borbe, koje su vodili s tim uskokom, a u kojima i na turskoj strani igra važnu ulogu četa od dvije stotine hrvatskih junaka. Na povratku s ovoga pohoda, u kojem su izvojstili pobjedu nad ovim uskokom, spominje grad Mandalinu na moru, za koji veli da je to luka Hrvatske.

Odatle su krenuli prema jugoistoku prošavši Danilovo polje. Tu su zastali a se dogovore o svom daljem kretanju. Nakon dogovora odabraše osam tisuća konjanika i tri tisuće probranih pješaka, hrvatskih junaka, pa uzviknuvši muhamedanski ratni poklik, razviše Smail begov barjak. Ta četa, s kojom je krenuo i Evlija, pošla je prema jugu. Na tome putu spominje grad Kamen, za koji kaže da je hrvatska građevina. Odatle su, idući prema jugoistoku, stigli u grad Drniš. Za taj kraj veli da je vrlo plodan, pa su ga naselili i kultivirali Hrvati, narod “”Duduške” i Slavonije (Slovenije), koji su ostavili svoja kršna mjesta. Na tom istom mjestu, pod natpisom “Jezik Hrvata” tumači nekoliko hrvatskih riječi i konverzacija, slično kao i kod Sarajeva. Govoreći o Splitu, opisuje velike lađe (galije), kojima veslaju muslimanski zarobljenici. Među onima, koji naouružani vrše službu na tim lađama, spominje na prvom mjestu Hrvate. Kada je na putu iz Banja Luke preko Gradiške u zemlje na drugoj strani Save, stigao u Jasenovac, kaže da se to “broji Hrvatska.” Opisujući na tom putu današnju Bosansku Kostajnicu, kaže da je silom odvojena od Hrvata. Za posadu u Kostajnici kaže da su gazije, 11 njih koji su dan i noć u borbi sa Hrvatima. Isto tako za današnji Bosanski Novi kaže da su ga sagradili hrvatski plemići. Za grad Bihać veli da ga je sagradio Zrinski, a za vlade Murada Trećeg, opsjednuo ga je bosanski namjesnik Hasan paša, pa su ga Hrvati predali na vjeru. I gradu “Liku” su sagradili Hrvati. Govoreći o Zagrebu, za koji veli da su ga sagradili hrvatski plemići, navodi kako u njemu i njegovoj okolici ima dosta velikih crkava. To je stoga što u Hrvatskoj ima mnogo kršćana. Tu opisuje borbe Rustem paše sa Hrvatima i Slavoncima 1003. godine ( po Kristu 16. rujna 1594.) oko Zagreba i po Turopolju. Idući iz Siska i Zagreba prema sjeverozapadu piše kako su ti krajevi Hrvatske kultivirani i plodni. Na tom putu spominje više gradova. Za “Pudak” kaže da ga je osvojio bosanski vezir Mustafa paša od Hrvata Zrinskog. Grad Zrin sagradio je “veliki Zrinski”. I gradovi “Velim” i “Kolard” su hrvatske građevine. Turske posade u ovim krajevima odijevaju se drukčije nego li u drugim gradovima. Evlija potanko opisuje njihovu nošnju, pa među ostalim kaže, kako na glavu stavljaju hrvatske kape od crvene čohe. Za grad Cernik kaže da ga je 949. (počinje 19. svibnja 1539.) osvojio Mehmed beg Jahjapašić od Hrvata. U tom je kraju klima vrlo ugodna, pa se tu i tamo nailazi na hrvatske ljepotice. Pakrački je grad, prema Evliji Čelebiji, sagradio “erdeljski kralj i austrijski car, pa ga je dao hrvatskim hercezima.” Iz Pakraca je došao u grad Sirac. Tu prijeki put vodi preko planine Gravice, ali se on bojao hrvatskog napadaja, pa je okrenuo drugim putem i došao u grad Stupčanicu. Viroviticu su također sagradili hrvatski plemići. Đakovo opisuje kao tvrd grad, pa kaže da je to bila jaka tvrđava hrvatskih i slavonskih zemalja. Tu je od đakovačkog paše Ibrahima, koji se izgivarao da ne pripada pod Bosnu, jedva isposlovao da mu dade od svoje posade pratnju. Kad mu je, najzad, dao tri stotine momaka, tražio je da mu ih isto što prije vrati, jer da je Hrvatska “zemlja gladi i skupoće.”

Na putu banu Nikoli Zrinskom u Čakovac opisuje kule motrilje na Muri, Dravi i Dravi, pa kaže, s koje god se strane pojavi neprijatelj, iz svih 367 kula, koliko ih ima, zapucaju topovi, pa se zapali sva Hrvatska i za čas je tu spremno čitavo more ljudi. Kada je iza povratka od Zrinskoga došao u Carigrad, u audijenciji kod velikog vezira, među ostalim su čitani izvještaji iz Bosne. Na jednom se mjestu u tim izvještajima kaže kako su gazije s granice iz Knina, Pakraca i Nadina, njih oko pet tisuća, iz “Duduške” provalili unutra u Slavoniju, Hrvatsku i Međimurje, popalili te krajeve, mnogo imetka napljačkali i doveli bezbroj zarobljenika.Opisijući Osijek kaže da tu sjede zastupnici od sedam banova (hercega), a na prvom mjestu navodi hrvatskoga. Za rijeku Dravu kaže da dolazi sa dva kraja, od kojih jedan dio dolazi iz gora Hrvatske. Kad je zapovjednik odreda, u kojem je bio Evlija, Ibrahim paša Kadić stigao sa svojom vojskom u Osijek, održan je mimohod njegove vojske pred velikim vezrom Fadij Ahmed pašom Ćuprilićem. Opisujući taj mimohod Evlija spominje 770 sejmena iz Hrvata, Bošnjaka i Arnauta, od kojih svaki pojedini naliči na velikog lava. Opisujući Budim govori o borbama koje su se vodile oko njega, pa pri jednoj opsadi spominje hrvatske plemiće, koji su u tome sudjelovali. Devetnaestoga travnja 1664. krenuo je Evlija Čelebija iz Biograda (Beograda) da ponese neka pisam i naredbe velikog vezira hercegovačkom namjesniku Suhrab Mehmed paši. Na tome putu po svome običaju, opisuje pojedina mjesta, sad opširnije, sad kraće. Na putu iz Foče preko Ustikoline na Zagorje Čengića odžacima opisuje neki starinski grad “Plac”, koji je za vlade sultana Mehmeda Drugog Fatiha osvojio Ahmed paša Hercegović. Mjesto je vrlo vrletno, a čitav kraj opasan i nesiguran, jer ga ugrožavaju kotorski uskoci. U tome mjestu su dali Evliji za pratnju pedeset hrvatskih junaka.

Iz Hercegovine je išao Evlija Čelebija kao pašin izaslanik u Dubrovnik, pa je tom pirlikom proputovao čitavu južnu Dalmaciju. Opisujući te krajeve kaže da su najveća većina stanovništva u Herceg Novome Arnauti, Bošnjaci i Hrvati. Iz grada Risna pošla je tada vojska upokoriti odmetnike po planinama Pive i Nikšića. Vojsci se priključio i Evlija Čelebija. Najprije su stigli u nahiju Pivu. Tu kaže da su to sve čisti, pravi Hrvati, kojima daje i pridjevak dušmani. Ovdje Evlija označuje, dakle, jugoistočne krajeve Crvene Hrvatske. S ovoga pohoda stigla je vojska u Gatačko polje u istočnoj Hercegovini. Odatle je dubrovački izaslanik, koji je nosio ostatak blaga (danka) krenuo u Carigrad. Sutradan stigoše glasonoše od izaslanika da su ih napali kotorski uskoci. Suhrab Mehmed paša naredi Evliji da ide spasavati blago. U vojni odred, koji je pošao tada u pomoć određeno je tri stotine “dobro opremljenih, savršenih gazija Hrvata”. Opisujući grad Siget kaže da su mu stanovnici Bošnajci, a da ispravno i lijepo govore madžarski i hrvatski. Na putu iz Sigeta u Kanjižu spominje hrvatske čamce na Dravi u luci Moslavini. Govoreći o pohodu na “Dudušku” (Sloveniju) koja graniči sa Mlecima i izlazi na Jadransko more, kaže da stanovništvo tih krajeva govori ispravno tri jezika: njemački, hrvatski i “franački.”

Kad na povratku s ovog pohoda govori o Koprivnici tumači kako to na hrvatskom jeziku označuje koprive. Šesti svezak završava ponovnim dolaskom u Kanjižu, gdje je održano vijeće i odatle odaslan sin tatarskog hana Ahmed Gizaj da hara i pustoši susjedne zemlje, među kojima se spominju Hrvatska i Slavonija kao i zemlje Zrinskoga. Naprijed smo vidjeli kako Evlija spominje posebne čete u turskoj vojsci, koje su sastavljene od Hrvata. On ih redovito naziva hrvatskim junacima. Za našu riječ junak on gdje kada upotrebljava turski jigit, što znači hrabra, mlada čovjeka, dakle junaka uopće, a nekada izraz gazija, što znači junaka pobjednika. Samo se ovaj posljednji pridjevak daje jedino muslimanima. Sudeći po tome i po onome muhamedanskom ratnom pokliku, što ga je uzviknula jedna ovakva četa, kad je pošla prema Drnišu, ovu su Hrvati primili islam ali su i u turskoj službi sačuvali svoje nacionalno ime i karakter. Ovdje je upravo vidna tragika hrvatskog naroda, koji je podijeljen u različite vjere stajao u srednjem vijeku u dva neprijateljska tabora i među sobom se krvio.

Na današnjem je naraštaju izbrisati sve ove tragove tragične prošlosti, pa da svaki Hrvat i musliman i kršćanin zna brata za brata i da se zbog vjere ne čini nikakva razlika. Osim već naprijed spomenutih odreda, sastavljenih od hrvatskih junaka koji su operirali po našim zemljama, on ih spominje i na drugim krajevima. Tako je u Erdelju, gdje ih nazivlje “naše hrvatske gazije” . Na putu iz Vidina u Bugarskoj u Biograd (Beograd) spominje kako se njegov zapovjednik Ibrahim paša Kadić u palanci Radini odvojio od svoje vojske i otišao naprijed u Biograd (Beograd) velikom veziru s tisuću aga konjanika i 670 hrvatskih junaka sejmena. U Ugarskoj, opisujući jednu postavu vojske u blizini Ostrogona (Gran), kazuje i kako su ovi hrvatski junaci bili opremljeni. Nosili su crvene prsluke i crvene kape, koje su se zvale “brata” ili “bartula”, a puške im bijahu od sedam do osam pedalja. Osim toga ih ističe kao hrvatske gazije pri osvajanju grada Ujvara na rijeci Tamiš u dijelu današnjeg rumunjskog dijela Banata u rujnu 1663.

Na kraju navedimo i onaj najtugaljiviji i najteži položaj Hrvata, u kojemu ih Evlija Čelebija spominje, a to je ropstvo. On vrlo često govori o robovima, priča o provalama u tuđe zemlje i dovođenju roblja, muškog i ženskog, stara i mlada, o prodaji dovedenih robova i najzad o njihovoj službi kod njihovih vlasnika. U ovom posljednjem položaju spominje Hrvate na dva mjesta. za robinje u Sarajevu kaže da su velikom većino srpskog i bugarskog podrijetla, a ima i dosta Hrvatica. U Budimu su robovi Madžari, Nijemci i Hrvati, a robinje Erdeljke, Šveđanke, Madžarice i Hrvatice. Ali, hvala Bogu, davno je nestalo ovog srednjevjekovnog ropstva, pa će doći kraj i robovanjima druge vrste. Eto, i domovina našega Evlije, nekada moćna autokratska turska carevina, u kojoj su ovisili ljudski životi o volji i hirima pojedinih vlastodržaca, danas je slobodna republika.”

To je bilo opširno i iscrpno kazivanje nekadašnjeg, šestog po redu reis – ul uleme islamske zajednice Bosne i Hercegovine Fehima Spahe o hrvatskim i katoličkim korijenima današnjih Bošnjaka muslimana u Bosni i Hercegovini. On se kao rođeni Sarajlija i i Kraljevini SHS javno očitovao Hrvatom islamske vjere. Sviji sunarodnjacima bosanskim muslimanima govorio je samo istinu i povijesne činjenice o njihovim hrvatskim etničkim korijenima i oni su ga štovali i slijedili. Sadašnji poglavar islamske zajednice Bosne i Hercegovine Husein Kavazović, rođen u Gradačcu u Posavini svjesno u umišljajno laže, obmanjuje, dovodeći i najdublje ljudske zablude sadašnji naraštaj Bošnjaka muslimana kako su im tobože “preci bili Turci iz Anatolije”, premda je i danas vrlo teško naći ijednog Bošnjaka islamske vjeroispovijedi da živeći od rođenja u Bosni i Hercegovini govori i piše turski jezik. Na gotovo istovjetan način današnje Bošnjake muslimane je turksom stranputicom, umjesto hrvatskim putem vodio i Kavazovićev prethodnik na čelu islamske zajednice Bosne i Hercegovine, bivši reis – ul – ulema Mustafa Cerić, rodom iz Visokog. u njegovo vrijeme je čak i tadašnji predsjednik Turske Sulejman Demirel ratnih devedesetih političkom izaslanstvu bosanskih muslimana, točnije Bošnjaka, u Istanbulu u sastavu Alija Izetbegović, Ejup Ganić, Haris Silajdžić, Muhamed Šaćirbegović aka Šaćirbej, Muhamed Filipović objasnio da su Bošnjaci potomci Hrvata i Turaka, te da je i on sam osobno Sulejman Demirel dalekih potomak Hrvata iz Bosne, te da se Bošnjaci islamske vjere vrate i okrenu hrvatstvu i ostave i zaborave zavijek na njima kobno izraženu kobnu turkofiliju i srbofiliju. Nisu ga poslušali i posljedice toga se osjećaju i danas. Treba li sad i sadašnjem reis- ul – ulemi Huseinu Kavazoviću i onima što ga slijepo slijede svaki Turčin iz Turske ponaosob kazati da nikad nisu bili, niti će ikad biti Turci iz Turske i Bošnjaci iz Bosne, “jedan narod”, da bi zaslijepljeni turkofili u Bosni i Hercegovini napokon progledali i konačno shvatili nevjerojatne i neobjašnjive razmjere njihove jednostrane i neuzvraćene ljubavi i štovanja Turaka i države Turske?

Dragan Ilić

HOP

HOP NA TELEGRAMU
https://t.me/hopportal