Turska ima 78 milijuna stanovnika, od toga je 10 milijuna genetskih Hrvata, 9 milijuna genetskih Srba i približno toliko poturčenih Armena, Kurda i Grka

0
6450

Diljem Europe kroz povijest su velike sile etnički asimilirale malobrojnije narode na svom teritoriju i brisale im etničke tragove njihovih predaka

Osmansko Carstvo je trajalo povijesno od 1299. do 1923 godine. Više od šest stoljeća postojanja turske carevine je više nego duplo manje od Rimskoga carstva, koje je opstajalo trinaest stoljeća. I po tome je Rimski imperij vremenski uvjerljivo najdugotrajniji u povijesti civilizacije. No, za šest stoljeća trajanja Osmanskog carstva Turci su imali sasvim dovoljno vremena i prostora pretopiti u tursku naciju mnoge kršćanske narode, čije su teritorije dulje ili kraće više stoljeća držali pod svojim nadzorom. U Istanbulu je prije nekoliko godina turski doktor povijesti Abaz, istražujući turske povijesne arhive, došao do zbilja nevjerojatnog otkrića. Taj rođeni Sarajlija, koji je s navršenih deset godina emigrirao s roditeljima u Tursku, objelodanio je naoko senzacionalni podatak kako je tijekom četiri stoljeća turske vladavine u Bosni i Hercegovini otuda u Tursku prisilno odveden u ropstvo ili u unovačen u turske ratnike janjičare toliko veliki broj Hrvata iz Bosne, da je Abazova računica kako sad u Turskoj živi deset milijuna Turaka koji su genetski Hrvati. Dakako, oni jesu genetski Hrvati od davnih predaka, ali su u poltičkom, ali odavno i u etničkom smislu davno asimilirani u Turke, jednako kao i primjerice masa od devet milijuna Turaka u Turskoj koji na isti način vuku srpske korijene i potječu iz familija prisilno odvedenih iz Srbije u Tursku u doba kad je Osmansko carstvo imalo pod vlastitom kontrolom pola tisućljeća cijelu Srbiju.

Prema istraživanjima doktora Abaza, rođenog Sarajlije i naturaliziranoga Turčina iz Istanbula, u koji je stigao skupa s roditeljima kao desetogodišnji dječak, u Turskoj živi 10 milijuna nacionalno izjašnjenih Turaka, potomaka davno prinudno dovedenih Hrvata tijekom vladavine Osmanskog carstva u Bosni i Hercegovini i u daleko kraćem razdoblju i u Hrvatskoj. Abaz je doktorirao na temi prinudnog odvođenja hrvatske malodobne djece u Tursku ili zarobljavanja hrvatskih boraca u bitkama s Turcima, nakon čega su trajno odvođeni u Tursku, da bi i njihovi potomci u budućnosti tamo ostali zauvijek i vremenom postali procesom asimilacije etnički Turci. Prema otkrićima doktora Abaza, što je obajvio u njegovoj doktorskoj disertaciji na ovu temu, nakon Krbavske bitke 1493. godine u sepetima ili košarama od pruća, u Tursku je samo te 1493. pristiglo deset tisuća hrvatske djece, zauvijek odvojene od hrvatskih roditelja u Hrvatskoj. Kad su stasali oni su bili prvi hrvatski naraštaj u Turskoj koji je postao predmetom provedbe turskoga etnocida nad Hrvatima, odnosno pretvaranja u ratu zarobljenih etničkih Hrvata u Turke na turskom tlu.Tijekom povijesti bilo je ravno 18 turskih vezira i velikih vezira, što su podrijetlom bili Hrvati. Jedan od poznatih turskih političkih uzvanika iz devedesetih, tadašnji turski predsjednik Sulejman Demirel, javno je priznao kako je on osobno jedan od potomaka davnih hrvatskih predaka, što su ih Turci protjerali iz Bosne u Tursku, tamo islamizirali i pretvorili u Turke. Istu tvrdnju o vlastitom hrvatskom podrijetlu iznio je i turski veleposlanik u Hrvatskoj tijekom devedesetih godina u vrijeme vladavine prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. I preci toga turskog veleposlanika u Zagrebu isto su bili Hrvati, koje su Turci protjerali iz Bosne u Tursku.

U Turskoj živi i na desetke milijuna na isti način asimliranih pravoslavnih Armena i Kurda, čiji preci od pamtivijeka obitavaju na današnjem turskom tlu. Turska je prostrana i ozemljem golema zemlja, u čijem se središnjem dijelu nalazi jezgra prvotnog Anatolskog ili Ikonijskog sultanata. Turcima Seldžucima taj je središnji i prirodno neplodni, kameniti dio Turske bio polazno uporište odakle su počeli zarana širiti buduće Osmansko carstvo osvajajući vojnički susjedna područja. Grka je u turskom okružju današnje Turske još od doba Bizanta bilo ponajviše u primorskim predjelima današnje Turske, Armeni su bili i ostali na istoku Turske u pravcu njihove matične države Armenije i golemog pojasa Kavkaza, dok su Kurdi, narod što danas broji 35 milijuna ljudi bez priznate nacionalne države, raspostranjeni na širokom području između triju država, Turske, Iraka i Sirije. U doba vladavine Kemala Ataturka Turci su najlakše riješili pitanje mnogobrojnih Grka u državi Turskoj.

Uz obostrani bilateralni državni sporazum iz Turske je ka Grčkoj, kao i u obratnom smjeru preseljen isti broj pripadnika oba naroda, te su se tako donekel smanjile i ublažile višestoljetne napetosti koje tinjaju između Turaka i Grka. Samo iz Istanbula, a nekad Carigrada, još prije toga i grčkoga utvrđenog grada Konstantinopolisa, preseljeno je nakon 1921. godine preko 200 000 Grka, a iz cijele Turske ravno 2 000 000 Grka otišlo je zauvijek u Grčku. Oni su iz Istanbula, gdje je do tad bilo razmjerno više etničkih Grka nego Turaka, preselili pretežito u oblast Egejske Makedonije i u lučki grad Solun. Njihovi stopama krenuli su i ostali etnički Grci iz Male Azije, koja pripada turskoj državi.

Isti politički sporazum Grci su tad napravili i s Albancima. Dogovorom Vlada Grčke i Albanije nakon Drugog svjetskog rata iz grčke povijesne oblasti Epir preselilo je u Albaniju više stotina tisuća Albanaca, ponajviše iz središnjeg grada Epira Janine ili izvorno Ioannine, a manjim dijelom i iz Larisse, glavnog grada grčke pokrajine Tesalije, smještene na sredokraći puta od Soluna na sjeveru do Atene na jugu Grčke. Također, iz oblasti Albanije uz granicu sa Grčkom preselio je tamo i veliki broj Grka, što su stoljećima i od pamtivijeka bili starosjedioci u Albaniji. Tako su Grci uspjeli, makar privremeno, stišati duhove i uzburkane međunacionalne strasti na relacijama sa Turskom i Albanijom, te sad ima uglavnom malo graničnih prijepora između Grka i Albanaca. Oni su uzajamne sporove riješili na opisani način prije stotinu godina političkim sporazumom vlasti u Grčkoj i Albaniji.

Osim Turske i mnoge druge sadašnje ili bivše velike sile imaju šarolik nacionalni konglomerat na svom ozemlju. To osobito vrijedi za dvije najmoćnije vojne sile na svijetu Sjedinjene Američke Države i Rusiju, ali toga nisu imune i neke nekadašnje velike srednjoeuropske političke sile, kao što su Austrija i Mađarska. Prema genetskim istraživanjima stanovništva Austrije i Mađarske preko trećine naroda u Austriji je germanizirano, a isto toliko i u Mađarskoj, gdje je prema DNK analizi pronađen veći postotak slavenskih gena nego primjerice u Srbiji. To i ne čudi budući je pred naletom Turaka u srednjem vijeku veliki broj Hrvata prebjegao iz Bosne u tad još slobodnu Ugarsku, posebno u područje najvećeg grada Baranje Pečuha, ali i oko Baje i Mohača, dok je koncentracija Srba izbjeglih pred nastrajima Turaka na mađarskom tlu bila najveća oko Segedina, ali i daleko sjevernije u blizini Budimpešte, gdje su Srbi stvorili vlastitu naseobinu Sent Andreju.

No, kad su se u vrijeme velikog Bečkog rata od 1663. do 1699. Mađari oslobodili od Turaka, Srbi su bili prema njihovim, ali i mađarskim izvorima, trećina pučasntva Budimpešte i njene okolice i Turcima su cinkali ratne planove maurskih ustanika. I kad su se oslobodili Turaka, istoga trena su Mađari protjerali i prikrivene turske vojne satelite Srbe, te je nakon toga ostao vrlo mali broj etničkih Srba u Mađarskoj. Srbi su se spram domaćina, Mađara koji su im pružili utočište i spas od Turaka, dok Turci nisu kasnije vojno okupirali i samu Mađarsku, nezahvalno ponijeli kao i Židovi tjekom španjolske Reconquiste iz 1492. kad su se nakon devet stoljeća napokon oslobodili vlasti islamskih Maura. Židovi su Maurima cinkali planove, taktiku i strategiju španjolskih pobunjenika i ustanika, te su nakon pobjede Španjolaca nad Maurima i oslobađanja Španjolske, s Maurima sudbinu podijelili i njihovi ratni saveznici Židovi. Jedna od tri grane najbogatijih Židova pobjegelih od španjolske osvete završila je u Bosni i Hercegovini. Tamo su se od kraja 15. stoljeća zauvijek skrasili Židovi iz plemena Sefarda, naročlto u Sarajevu i Mostaru. Tamo su doseljeni i poslovično vrijedni i radišni Židovi brzo razvili obrt i poduzetništvo i ubrzo se prlagodli uvjetima života u novoj sredini.

Srbi u Bečkom ratu od 1683. do 1699. ništa nisu naučili na primjeru Židova u Španjolskoj iz 1492. godine, nego su se priklanjali trenutno vojno jačem, misleći da će turska vlast potrajati za sva vremena. Zato su im bili Srbi vojni saveznici u bitkama portiv kršćana u Nikopolju, Angori, Rovcima na planini Miroč prema Rumunjskoj, na terioriju Ugarske, na koncu i u opsadi Carigrada i mnogo prije godine njegovoga zauzeća od strane Turaka Seldžuka. Srbi su uz Albance oduševljeno dali najveći broj turskih dobrovoljnih janjičara tijekom postijanja Osmanskog carstva, dok su drugi narodi teška srca i uz najveću muku odlazili u janjičare. Najveća srpska ratna tragikomedija bila je u doba Bečkog rata od 1683. do 1699. Srbi su se na Kosovu i u Povardarju u Makedoniji latili oružja i prvi out otvoreno ustali protiv turske vlasti, dakako i uz vojnu potporu Austrijanaca, koji su nadirali, potiskujući Turke iz Skopja, idući ka Prizrenu i Peći. Ali, kad su Turci u protunapadu potisnuli Austrijance i cijelu kršćansku vojsku generala Piccolominija iz privremeno oslobođenih krajeva, uslijedio je zbijeg Srba pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem, jer su se bojali strašne turske osvete i masovnih pogubljenja što su u ratu stali prvi puta na stranu kršćana, a protiv njihovih gospodara Turaka. Istodobno, Srbi su u Mađarskoj na opisani način pomagali Turke protiv Mađara.

Očito, igrali su Srbi na dvije karte, zaboravljajući da je ratna fronta sukoba kršćana i muslimana jedinstvena. Mislili su, tko god da pobijedi imati će aduta što su na sjeveru pomagali Turke protiv Mađara, a na jugu na Kosovu i u Makedoniji Austrijance protiv Turaka, te da će ih bilo koji ratni pobjednik na kraju rata i teritorijalno nagraditi. Na kraju su Srbi doživjeli potpun fijasko, a kaznili su ih kao prevrtljive i vjerolomne saveznike i Turci i Mađari. Turci su ih protjerali s Kosova, osoboto iz Metohije, pogranične oblasti ka Albaniji, gdje su Peć, Prizren i Đakovica, te su nakon srpskog bijega Albanci na poziv Turaka prešli planinu Prokletije i iz Albanije došli u velikim masama na dotadašnja već zapuštena, neobrađena i uvelike korovom obrasla ognjišta Srba izbjegelih pred strahom od turske odmazde zbog srpskog ratnog savezništva s Austrijancima. I na sjeveru su Srbi kažnjeni za lošu srategiju i slab izračun ratne situacije. Mađari su ih protjerali iz Mađarske, jer su Srbi pogotovo logistički i to klasičnom vojnom špijunažom, podupirali Turke na mađarskom tlu.

I sad 2022. Srbi isto laviraju između dvije velike sile Rusije i Amerike, koja pod svojom šapom drži i Europu. I budući ne uče niti na svojim pogreškama, na kraju balade Srbe će kaznti i Rusi i Amerikanci, kao što su ih nakon Bečkog rata svojedobno kaznili i Turci i Mađari. Nitko ne voli ni u ratu, ni u miru blefere i folirante koji sjede na dva stolca. Kad se Srbima u isto vrijeme izmaknu oba stolca, onaj američki i onaj ruski, onda će pasti i tresnuti stražnjicom na pod, jednako kao i u Bečkom ratu od 1683. do 1689. godine.

Naravno, posebno poglavlje zauzima i Austrija. Preko trećine sadašnjih Austrijanaca od njih sveukupno sedam milijuna stanovnika Austrije, vuče etničke korijene, uglavnom od Slovenaca, a znatno manjim dijelom i od Hrvata. Poznati austrijski političar, njihov premijer iz devedesetih godina prošlog stoljeća Alois Mock je krvlju njegovih daljih predaka Slovenac. Sjetimo se kako se pokojni Mock kao austrijski ministar vanjskih poslova 1991. i 1992. najviše politčki zalagao za riznanje državne neovisnosti Slovenije i Hrvatske, pa ćemo shvatiti smisao narodne izreke kako slavenska Mockova krv nije obična voda.

Zanimljivo, nisu Slovenci u Austriji germanizirani samo u Koruškoj, točnije u najvećim koruškim gradovima Celovecu, Beljaku i Velikovecu, nego i u najvećim gradovima austrijskog dijela Štajerske, a to su Graz i Linz. Još potkraj 18. stoljeća i početkom idućeg 19. stoljeća u Grazu i Linzu je bio podjednak broj Slovenaca i Austrijanaca, da bi u drugoj polovici 19. stoljeća Austrijanci odnijeli uvjerljivu brojčanu prevagu. U Koruškoj je prije stotinu godina u Celovecu, današnem austrijskom Klagenfurtu bilo nešto više Slovenaca nego Austrijanaca, tamo gdje su se u u Koruškoj krunili u ranom srednjem vijeku kneževi slovenske prethodnice države Karantanije. U srcu nekad davno krunidbenog grada Slovenaca – Karantanaca danas žive Austrijanci.

Prema anegodti koju slično prepričavaju i Slovenci i Srbi koncem 1918. godine cijela Koruška je opet kao i tijekom tisuću godina u nizu mogla opet biti slovenska, a ne germanska. No, kad su Slovenci ugledali razularene, pijane i obijesne srpske vojake što su krajem 1918. u njihovom tobože oslobodilačkom, a u biti rušilačkom pohodu, palili, pljačkali i silovali sve živo po Koruškoj, uzgred navodno protjerujući austrijskog okupatora iz slovenske Koruške, na narodnom plebiscitu 1919. Slovenci iz Celoveca su zgroženi takvim prizorom i ponašanjem srpske vojske u Koruškoj glasovali za ostanak u Austriji umjesto priključenja novostvorenoj državi SHS, premda je tajnim dogovorom Beča i Beograda i sam rezultat plebiscita unaprijed bio režiran i lažiran na štetu Slovenaca, kao i Hrvata u Italiji i Austriji. Srbi nisu željeli vidjeti još blizu dva milijuna Hrvata i Slovenaca iz Italije i Austrije u granicama nove SHS države. Zato bi im prostom matematikom računica stvaranja Srboslavije od Jugoslavije već u startu zaribala radi velikog postotka katoličkih naroda. Onda su Austrijanci između dva svjetska rata opet zlostavljali susjede s južne strane Alpa, te su se Slovenci iz Koruške još jednom pokajali, izigrani sad od strane Austrijanaca. Veliki broj Slovenaca iz Koruške je do zadnje kapi krvi ginuo krajem Drugog svjetskog rata u partizanskim postrojbama, nadajući se novoj mirovnoj konferenciji i novoj prigodi razgraničenja Austrije i Jugoslavije i priključenja matici Sloveniji. Ali, nisu od svjetskih sila dobili novu prigodu organiziranja narodnog plebiscita. U međuvremenu su najvećim dijelom Slovenci u Koruškoj pretopljeni u Austrijance.

Dragan Ilić

HOP

HOP NA TELEGRAMU
https://t.me/hopportal