Dušica Žegarac je 2014. priznala kako srpski film redatelja B. Draškovića iz 1994. je bio sredstvo zlouporabe srpskoga režima u svezi Vukovara

0
9231

Srpska glumica Dušica Žegarac (1944 – 2019) izrazila kajanje radi igranja u srpskom promidžbenom filmu iz 1994. ” Vukovar jedna priča”
Dušica Žegarac je 2014. priznala kako film redatelja Bore Draškovića iz 1994. bio sredstvo zlouporabe političke kampanje srpskoga režima
Tri godine nakon vukovarske tragedije polovicom studenoga 1991. pakleni stroj srbijanske velikodržavno ustrojene filmske kinematografije snimio je uz veliku pompu film redatelja Bore Draškovića “Vukovar jedna priča.” Film odurnoga sadržaja teži umjetno izjednačiti hrvatsku ratnu žrtvu i srpskoga agresorskog dželata na vukovarskog ratnoj bojišnici. Tamo gdje netko filmsku umjetnost zlouporabi u političke svrhe, prestaje svaka rasprava o smislu sedme umjetnosti. Vični raznovrsnim manipulacijama prokušani maheri srpske kinematografije kukavičje jaje scenarista i redatelja Bore Draškovića i njegove partnerice Maje Drašković podvalili su srpskim političkim lobiranjem iza svjetlosti reflektora i kulisa filmske pozornice i spomenuti film i izvan granica Srbije. Zvuči nevjerojatno kako su se Srbi osmjelili kandidirati politički najjeftinije inspiriran filmski uradak apsolutnog relativiziranja posvemašnje srpske krivnje za tragediju hrvatskog grada Vukovara i njegovih hrvatskih žitelja, za dodjelu filmskoga Oskara u kategoriji najboljeg filma izvan engleskog govornog područja za 1994. godinu.
“Vukovar jedna priča” je u srpskoj viziji njihove iskrivljene slike ratne stvarnosti trebao prikazati prvotno potonuće, a onda iznenadno uskrsnuće istinske i iskrene prijeratne ljubavi jedne Hrvatice i jednoga Srbina. Njih ratne barikade uzajamno udaljavaju na dvije suprotstavljene ratne strane i plima ljubavi među njima kopni. Prolaze oboje kroz kušnje ratnih trauma, izražavajući obostranu patnju radi nasilno prekinute i strasne ljubavne veze. No, Boro i Maja Drašković niti su željeli, niti su htjeli, a najmanje su smjeli kroz filmsku radnju gledateljima ukazati na uzročno posljedični razlog prekida ljubavi Hrvatice Ane i Srbina Tome u filmskome tumačenju glumice Mirjane Joković i glumca Borisa Isakovića u glavnim ulogama toga srpskoga filmskog projekta političke logistike ondašnjih srbijanskih vlasti. Rat nije elementarna nepogoda nalik potresu, poplavi, požaru, nego nastaje voljom i naoružanom vojskom jednog naroda da drugome narodu silom nametne vlastitu volju, vojnički osvoji i potčini domicilni puk. To su Boro i Maja Drašković kao scenaristi i redatelji filma prevejano i podmuklo zaobišli i prešutjeli. Oni su u biti srpsku vojnu agresiju na Vukovar i cijelu Hrvatsku željeli filmom “Vukovar jedna priča” predstaviti kao tobožnju višu silu izvan moći kontrole ljudskog uma i razuma. Ta im pokvarena podvala u konačnici, gledano na duge staze, nije prošla u svijetu filma. Kako bi film imao dobru reklamu na Zapadu Srbi su radili cijeli filmski projekt u kooprodukciji s inozemnim producentima Stephenom Nortom i Dante Paladinom, nadajući se iluzorno njihovim velikim utjecajem u filmskom svijetu i proboju svoga promidžbenoga filma i na Zapadu. Više desetljeća nakon snimanja i prikazivanja toga filma srpske političke propagande, glas razuma, zov svijesti i savjesti, progovorio je iz duše glumice Dušice Žegarac. Poznata srpska glumica u narečenom filmu igra jednu od glavnih filmskih uloga. Dušica Žegarac je u iscrpnoj ispovijesti Filmskom centru Srbije 2014. godine iznijela svoja gorka sjećanja na dane i vrijeme snimanja filma “Vukovar jedna priča.”
“Pripadam generaciji koja je imala sreću živjeti i raditi u jednom iz mnogih razloga osporavanom vremenu, koje je bilo, usprkos svim kritikama i ograničenjima koje je nametalo, itekako plodno i poticajno,vremenu što je iznjedrilo filmske i ne samo filmske stvaratelje, koji su iza sebe ostavili djela vrijedna poštivanja, koja će, nadam se unatoč zbunjenosti i promjenama koje su nam zamutile jasan pogled na stvari, ipak biti “znakovi pored puta”…
Pisala je tako u svojoj knjizi “Kao na filmu” Dušica Žegarac, jedna od najvećih filmskih zvijezda nekadašnje Jugoslavije. Rođena je 15. travnja 1944., a umrla 24. svibnja 2019. godine. Među njezinim najznačajnijim filmovima su “Deveti krug” redatelja France Štiglica iz 1960, “Stubišta hrabrosti” redatelja Otta Deneša iz 1961, “Saša” u režiji Radenka Ostojića 1962, “Tople godine” u režiji Dragoslava Lazića 1966, “Buđenje štakora” Živojina Pavlovića 1967, “Pošalji čovjeka u pola dva” Dragoljuba Ivkova 1967, “Oklada” Zdravka Randića 1971, te “Poseban tretman” redatelja Gorana Paskaljevića iz 1980. godine. Dušica Žegarac u knjizi “Kao na filmu” daje poseban i opsežan osvrt na snimanje filma “Vukovar jedna priča” 1994. godine.
“Filmovi su se, usprkos nezapamćenoj inflaciji, mobilizaciji i ratu koji se vodio oko nas, i dalje snimali. Imali su oni svoju ulogu u tragičnoj epopeji survavanja i raspadanja jedne do jučer mirne i u razmjerno blagostanje uljuljkane zemlje, što je hrlila u susret konačnoj katastrofi. Ljudi sa kojima sam se tih godina družila, novinari, intelektualci, neki redatelji i pisci, svi kao da su preko noći upali u stanje bunila i povišenoga adrenalina. Kao da su se svi ti do jučer uredni građani, pardon drugovi, našli u nekoj luđačkoj areni u kojoj se navija i urla, u kojoj se traži krv. U svima je preko noći proključala domoljubna ljubav za “otečestvo”, koja je pozivala na borbu do smrti za pravdu i oslobađanje od tiranije bratstva i jedinstva. Ušli smo u fazu jednog novog jednoumlja i to jednoumlje traje do danas.
Počela je histerična prozivka koja se događala svuda, ne samo na službenoj razini. Preslišavanje je dobilo nevjerojatne razmjere. Obavljalo se po kućama, za do jučer prijateljskim obiteljskim trpezama, po kavanama, na mitinzima, trgovima i ulicama. Sve je bilo u znaku svrstavanja i razvrstavanja na prave od nepravih Srba, na domoljube i izdajnike. Ja sam se počela očitovati kao Aboridžanka. Ne mnogo popularno, ali je to bio jedini način kazati im kako neću da me bilo tko proziva i obilježava.
U jesen 1993. dobivam poziv za snimanje filma “Vukovar jedna priča”. Vukovar je “oslobođen.” Više se ne puca, ne pali i ne ubija i ekipa može “sigurno osvojiti odredište” i snimati na istinskim ruševinama i zgarištima. Ozbiljno sam dvojila da li prihvatiti ovu ponudu. Pomislila sam kako to nije u redu. Mi ne idemo snimati dokumentarac, već jednu umivenu ratnu melodramu. Nemoralno je i bezočno igrati se umjetnosti na stratištima i nevidljivim grobovima pobijenih ljudi. Malo je nedostajalo da iz moralnih skurpula odbijem taj posao, a onda sam shvatila ukoliko ne prihvatim uzeti tih nekoliko stotina maraka dovodim u pitanje preživljavanje svojih roditelja, a na koncu konca i svoje vlastito. A, dolazila je hladna i gladna zima. Nikad neću zaboraviti odlazak u Vukovar. Dojmilo mi se da osjećam miris hladnog, skorenog znoja i straha u zraku, da čujem cvokotanje zuba u mraku u podrumima, plač djece i jauke umirućih. Vukovar je ličio na Hirošimu poslije atomske bombe. Ako su ove slike i opisi teški i izazivaju vam nelagodu, vi ih preskočite. Čitava ova epizoda nije bila i neće biti vesela.
Hotel u kome smo bili smješteni imao je koliko toliko sačuvana dva kata, gdje smo dobili sobe. Na prozorima je ljepljivom trakom bila pričvršćena prljava plastika. Zidovi i vrata su bili u rupama od metaka, a pod prekriven smrdibubama, koje smo morali skupljati kartonom na novine i bacati ih u zahod, da bismo moglu ući u sobe. Noću su se svaki čas čuli rafali iz grada. U suterenu hotela su se i danju i noću oko šanka okupljali lokalni borci i momci koji su se opijali. Oni bi noću tu i tamo pripucali, tek da si daju oduška. A mi smo vježbali da ne pokažemo strah, jer ih je to palilo i da spavamo s otvorenim očima uz sve to prangijanje. Danju smo, navodno, imali osiguranje, zapravo naoružane momke u odorama, koji su nezainteresirano stajali sa strane i prekriženih ruku gledali što se događa. A događalo se to da su sva ta djeca koja su probala strah i krv, koja su gledala smrt i možda ubijala, uživala plašiti nas. Mislim da smo ih iritirali i nervirali. “A zašto?”, pitate se. Zbilja, zašto? Zato što nam tu u tom trenutku, među ruševinama i na još vrućem zgarištu, nikako nije bilo mjesto.
Boro Drašković je u svojoj karijeri imao i bolje i zanimljivije filmove od vukovarske priče. Recimo da su “Usijanje”, “Nokaut” i “Horoskop” bili zapaženi filmovi, koji su najavili autora od koga se tek očekivalo dati pun obol jugoslavenskoj kinematografiji. Sjećam se nekih njegovih filmova i danas poslije toliko godina. Značajka tih njegovih prvih filmova je bila crno – bijela likovna ekspresivnost i poetska dimenzija, utkana u naturalističku priču, kroz koju su se, kao kroz prizmu prelamale sudbine njegovih junaka. To su bili filmovi atmosfere u najboljoj tradiciji poljskog i francuskog filma sedmadesetih.
Što je autora ovoga filma natjeralo ući u avanturu pravljenja filma kakav je “Vukovar jedna priča?” Možda isto ono što je mene natjeralo raditi taj film. Što se mene tiče, ovaj film je lažnjak od početka do kraja i nikakva benigna pacifistička ideja, upakirana u svima prihvatljiv ljubavni kliše, koji je prije svega namijenjen Zapadu i Europi.Pretpostavljam kako je redatelj imao određena očekivanja i planove kada se upustio u ovaj posao. Računica za koju ne znam je li postigla svoj cilj, ali zasigurno je iznevjerila očekivanja onih što su u tom trenutku živjeli krvavi kaos i trpili posljedice političke igre u kojoj su ulozi bili naše glave i naši životi prigodom snimanja filma u Vukovaru pod nadzorom Srba. Ova kritika i ocjena posljednjeg Draškovićevog filma možda se netkom čini prestroga. Ali, to je zato što u situaciji u kojoj smo suočeni s dramatskom i bolnom stvarnošću, lilihipi i lizalice djeluju još otužnije i gotovo uvredljivo, tako holywoodski..” Tako je još 2014. godine govorila kritički, iskreno i pokajnički o svome sudjelovanju u promidžbenom filmskom pothvatu srpskoga redatelja Bore Draškovića pokojna poznata srpska glumica Dušica Žegarac preminula 2019. godine u 75. godini života.
Dragan Ilić
HOP

 

HOP -portal na telegramu

https://t.me/hopportal