Riječ ‘umor’ dolazi od latinske riječi ‘morti’ što znači ‘mrtav’. Postoji dakle jedna vrsta umora koja je plod klonulosti, tj. smrti duha.
Od tog umora nema većeg. Puno je gori i teži od bilo kojeg fizičkog napora i trpljenja! A stube po kojima se do njega silazi jesu: sumnja, strah, žalost, malodušje, … pa potom kao zadnja beznađe, tj. očaj, koji predstavlja smrt duha. U takvom stanju u čovjeka može ući svakojaka bolest. Medicina ga lakonski naziva ‘stres’!
“Po čemu je jaram ugodan i breme lagano? Po čemu su zahtjevi Govora na gori lagani? Odgovor je jasan: jer se On sam stavlja sa svakim čovjekom u jaram, jer on nije kao njegovi protivnici koji ljudima prte i tovare terete, a sami ni da prstom maknu. On se sam podmeće, on nosi i svoj i moj/tvoj križ te tako pomaže nositi. On su-nosi, on je su-upregnut u jaram. U jarmu su uvijek dvojica. Ni s jednom drugom riječju kao s ovom ne gestikulira Isus cijelom svojom egzistencijom (Kierkegaard). Upravo je taj filozof otkrio ‘glazbu iza tih riječi’, ‘životni žar iza te glazbe’. Filozof uspoređuje ovaj mesijanski poziv s onim masovnim otpadom nakon govora o kruhu života u Kafarnaumu (Iv 6,60-66); s jedne strane Isus se razdaje, poziva sve u svoje društvo, s druge strane, ljudi odbijaju i pomoć i pomoćnika, odlaze od njega u svoj nedohod, u svoje bespuće. Bez Isusa čovjek ostaje nedovršeni lik, torzo.”-Tomislav Pervan
Pazimo gdje “ateriramo” i što je predmet našeg interesiranja, jer nije sve onako kako se čini da jest.
Kratko i jasno da ne može biti jasnije; Ako tvrdimo da vjerujemo u Boga, a nemamo komunikaciju s njim, mi smo licemjeri.
Jedno govorimo, a drugo radimo. Ujedno smo i lašci , jer molitva podrazumijeva našu ovisnost o Bogu. Ako ne molimo tad mislimo da možemo sami i bez Boga riješavati životne izazove, a to znači da nemamo poniznosti. Odsustvo pak poniznosti znak je da svoj ja uzdizemo na prijestolje koje je rezervirano samo za Boga.
Dakle, tvrdimo da vjerujemo u Boga, a zapravo vjerujemo u sebe i svoje snage. Na taj način upadamo u svojevrsno prokletstvo budući se u njeg ulazi po gubitku istinske nade da spas dolazi po otkupljenju i vjeri u isto.
A kad nema nade tad su otvorena vrata paklena kroz koja zlodusi zauzimaju životna područja. Zato se kaže da nada zadnja umire. Bez nje se dogadđa duhovna smrt. Čak I kad vjera malaksa, a ljubav ohladi ostaje još nada koja drži vrata volje zatvorenima prodoru zla u čovjekov duh. S gubitkom nade volja kapitulira, gubi se sloboda i čovjek postaje rob.
M. Bušić
HOP
HOP -portal na telegramu
