Bugarski car Samuil preobratio Ruse i stvorio Rusku pravoslavnu crkvu

0
73

Kako je bugarski car Samuil preobratio Ruse i stvorio Rusku pravoslavnu crkvu
prof. Nikolay Ovcharov

Ovih smo dana bili svjedoci još jedne provokacije “Svetog patrijarha moskovskog i cijele Rusije”, kako glasi puna titula ruskog patrijarha Kirila, a prošle je godine švicarski list “Blik” iznio informaciju da je najviša osoba Ruske pravoslavne crkve (pravim imenom Vladimir Gundjajev) bio je aktivni agent KGB-a u Ženevi 1970-ih. Policijski dosje pod naslovom “Monsinjor Kiril” čuva se u švicarskom saveznom arhivu u Bernu. Neću se zadržavati na desecima činjenica o špijunaži i zviždanju koje su objavile novine. Ali važan je stav patrijarha Kirila prema Bugarskoj za nas.

13. siječnja ove godine uputio je pismo sućuti u povodu smrti mitropolita slivenskog Joanikija. Međutim, pismo nije upućeno Njegovoj Svetosti bugarskom patrijarhu Neofitu, već „članovima Sv. Sinoda”, što je u takvim slučajevima grubo kršenje crkvenog protokola. “Nedvojbeno, ne radi se o grešci protokola, već o namjernom zanemarivanju Njegove Svetosti Patrijarha Neofita kao poglavara Bugarske Pravoslavne Crkve” – komentirali su stručnjaci za kanonsko pravo.

Ali to je samo posljednji trik patrijarha Kirila. Prije samo tri mjeseca nazvao je bugarsku vladu “sotonskom” u povodu protjerivanja arhimandrita Vasiana i još dvoje ljudi iz dvorišta Ruske pravoslavne crkve u Sofiji. A sjećamo se 2018., kada je Cyril izgrdio predsjednika Radeva u 6. -minutni poučni govor za svoju riječ u svečanoj zori 3. ožujka u Sofiji. Tada je bugarski državni poglavar izrazio zahvalnost za naše nacionalno oslobođenje ne ujedinjenoj ruskoj vojsci, već raznim narodima koji su je činili. Zatim, pjenivši se na usta, patrijarh Kiril je gotovo viknuo: “Još jednom vam želim jasno reći da je Rusija oslobodila Bugarsku. Ne Poljsku, ni Litvu, ni druge zemlje. Rusiju. Želim iskreno reći da mi je bilo teško slušati na sva ta pozivanja na sudjelovanje drugih zemalja u Oslobođenju. Ni poljski Sejm ni litavski Sejm nije odlučio započeti rat s Osmanskom Turskom.”

U redu, Vaša Svetosti. Bilo kako bilo, očito ste vrlo upućeni u povijesna pitanja. Ali onda da vas pitam što ćete reći na opće pitanje o ovome – tko je pokrstio Ruse?

U suvremenoj povijesnoj znanosti “Krštenje Kijevske Rusi” je pojam koji se percipira kao proces međusobno povezanih događaja na kraju 10. stoljeća. Oni uključuju osobno krštenje kijevskog kneza Vladimira Svjatoslaviča, njegove pratnje i stanovništva Kijeva. najveći gradovi Kijevske Rusi, kao i osnivanje tamošnje crkvene organizacije.Općenito, slijedeći kroničarsku tradiciju, događaj se “smješta” u 988. godinu – datum koji se smatra početkom službene povijesti Ruske Crkve. Međutim, neki s pravom smatraju da se to dogodilo 990. ili 991. godine.

Prema današnjoj službenoj historiografiji iz Putinove ere, pokrštavanje Rusa dogodilo se krajem 10. stoljeća misijom carigradskog patrijarha u Carigradu. No, čak i ti povjesničari “napajani” od vlasti priznaju da izvori daju proturječne podatke o točnom vremenu i okolnostima prihvaćanja nove vjere.A početkom 20. stoljeća oblikovala se plejada ruskih znanstvenika koji su se bavili Takvi su profesor s Moskovskog državnog sveučilišta A. Šahmatov – jedan od najvećih lingvista svoga vremena, te teolog i ober-prokurator (zastupnik cara) u Svetom sinodu Ruske pravoslavne crkve prof. No, posebno mjesto pripada povjesničaru-slavistu i dekanu Fakulteta društvenih znanosti Petrogradskog sveučilišta, prof. razdoblju, Prisjolkovljevi stavovi su ignorirani, a on je proveo deset godina u logorima.No neočekivano, danas se pojavio ruski znanstvenik koji je oživio “Prisjolkovljevu teoriju”. Riječ je o profesoru crkvene povijesti M. Pervušinu, koji je nakon 2011. vodio PR sektor odjela za vanjske crkvene odnose Moskovske patrijaršije.

Ti su povjesničari nepokolebljivi da Rusku pravoslavnu crkvu u obliku “Metropolije Kijeva i cijele Rusije” nije stvorio ekumenski patrijarh u Carigradu Nikolaj II Krisoverg, već Bugarska patrijaršija u Ohridu. Verzija krštenja Rusa Grci su izmislili njihovi klerici kako bi utvrdili ulogu Bizanta. Ova krivotvorina nalazi se u kasnijim životima svetog Vladimira i ponovljena je mnogo puta (vidi: V. Pervushin. Informacijski rat u Drevnei Rusi. – Vestnik slavskih kultur, Moskva, 2016., str. 41, 3).

U ovom opsežnom članku prof. M. Pervushin razvija ideje M. Prisyolkova o tome kako je došlo do ove makinacije i prijevare. Temelji se na takozvanoj “korsunskoj legendi” koja govori kako se knez Vladimir tijekom opsade grada Korsuna usrdno molio Bogu koji mu je podario pobjedu. Zauzvrat je vladar poslao poslanstvo u Carigrad kako bi njegov ljudi će prihvatiti kršćanstvo, a on će primiti ruku careve. sestre.Car ga je poslušao i poslao mu “mnoge darove i relikvije svetaca”.

Zapravo, u ruskim izvorima nema ni riječi o prvih pola stoljeća nakon obraćenja kneza Vladimira na kršćanstvo. Takvi podaci pojavili su se tek 1037. godine, kada je počela gradnja kijevske katedrale „Sv. Sofije”, i za godinu 1039., kada je kijevski metropolit postao Grk Teopemt. A za razdoblje poslije 988. vlada potpuna magla, jer je, po Šahmatovu i Prisjolkovu, upravo Teopemt uništio sve podatke!

Prof. M. Pervušin piše da “ovaj “informacijski rat” uništava praktički sve povijesne dokaze o prvih 50 godina postojanja ruske kršćanske države.” Podsjeća na riječi prof. Prisjolkova da je Teopemt podvrgnuo pravim progonima ljude koji su ispovijedali redove Vladimirova vremena. Štoviše, Grk je posvetio prvi kršćanski hram koji je podigao ovaj knez – Desetinsku crkvu, za koju je dokazano da su je izgradili bugarski majstori. U njegovo je vrijeme „sv. Sofija”, već projektirana u čisto bizantskom stilu. I nije slučajno da su do mongolske invazije početkom 13. stoljeća rusku Crkvu vodili samo Grci!

Prof. Pervushin ne griješi nazivajući Ohridsku Crkvu Arhiepiskopijom, nego Patrijaršijom. I to je apsolutno točno, jer je tijekom posljednja dva desetljeća 10. stoljeća Ohrid bio središte bugarske patrijaršije prenesene iz Preslava i Drustera (Silistra). To je potpuno dokazano jer, kada je 1018. godine car Bazilije II. i vladaj svim bugarskim episkopijama i svim gradovima koji su bili pod vlašću kraljeva Petra i Samuela”. Naime, Ohridska nadbiskupija imala je sličnu sudbinu, a samo je prvi episkop – Ioan Debarski (1019-1037) – bio Bugarin, dok su kasnije svi bili Grci. A godina 1037., u kojoj su počele kardinalne promjene u Kijevu, nije slučajna!

Ukratko, Rusku pravoslavnu crkvu stvorio je car Samuel u godinama kada je vodio nemilosrdnu bitku s Bizantskim Carstvom. A to je jako važno da znaju današnji “rusofili” koji s oduševljenjem i nekritički gutaju svaku riječ Putinovih propagandista.

HOP