PRIKRIVANJE ZLOČINA NAD ZAROBLJENIM NJEMAČKIM VOJNICIMA U PULI JE ZLOČIN BEZ ZASTARE

0
1022

 

Piše Edo Zenzerović, dipl. inž. elektr.

Od nastupa tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka u Hrvatskom saboru početkom veljače 2011. godine vodile su se u hrvatskim medijima oštre polemike  s neukusnim izjavama nekih političara poput doživotnog bivšeg predsjednika Republike Stipe Mesića i  nekih novinara Jutarnjeg lista o žrtvama ratnih i poratnih komunističkih zločina. Haaški sud izrekao je prvostupanjskom presudom drastičnu kaznu generalima Gotovini i Markaču, a konačno smo doživjeli pravomoćnu oslobađajuću presudu. Naše pravosuđe i srpsko pravosuđe i dalje progone uglavnom naše branitelja za navodne ratne zločine počinjene u Domovinskom ratu.                             Naime, bivši ministar unutarnjih poslova Karamarko najavio je tada skoro procesuiranje nekih partizanskih zločina koji su počinjeni nakon završetka Drugog svjetskog rata i proglašenje Dana sjećanja na žrtve komunizma. Hrvatski sabor 17. lipnja 2011. godine izglasao je 23. kolovoza kao Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, a od procesuiranja partizanskih i četničkih zločina tijekom i nakon završetka Drugog svjetskog rata nema više ni spomena. Mali je broj zločina nad Hrvatima i ostalim građanima Hrvatske koje su počinili četnici i  pripadnici zločinačke JNA tijekom Domovinskog rata dosad procesuirano.                                                                                                                                  Dana 8. svibnja 2011. godine proslavljena je 90. obljetnica Proštinske bune u Istri. Govornici na proslavi: tadašnji zastupnik u Hrvatskom saboru Damir Kajin, doživotni bivši predsjednik Republike i počasni predsjednik SAB-a Stipe Mesić i predsjednik SAB-a Istarske županije Tomislav Ravnić iskoristili su svoje govore za obračun s tadašnjom vladom Jadranke Kosor, a prešutjeli su vođu Proštinske bune dr. Antu Ciligu koji je kao mladi student poveo proštinske seljake da se odupru divljačkom nasilju talijanskih fašista nad tamošnjim hrvatskim stanovništvom.                                                                    Dr. Ante Ciliga, jedan od najvećih političkih mislilaca hrvatskog naroda, bio je žrtva talijanskog fašizma, staljinizma, Pavelićeva kvislinškog režima i titoizma. Proveo je nekoliko godina u gulazima Sovjetskog Saveza i u progonu u Sibiru, preživio je koncentracijski logor Jasenovac, a o tim stradanjima ostavio je pisana svjedočanstva u knjigama »Sam kroz Europu u ratu (1939.-1945.)« i »U zemlji velike laži«. Vratio se iz progonstva u Hrvatsku nakon promjena 1990. godine, a umro je 1992. godine u staračkom domu u Zagrebu.                                                                                                         Stipe Mesić u svom je govoru nekritički glorificirao antifašizam britanske kraljevske loze. Morao je uzeti u obzir činjenicu da su Istru sile Antante, koje je predvodila Velika Britanija, obećale kao dar Italiji Londonskim sporazumom 1915. godine za njen ulazak u rat protiv Njemačke i Austro-ugarske monarhije, a Rapalskim ugovorom to je obećanje ispunjeno. Pobjedničke sile u Prvom svjetskom ratu nisu omogućile istarskom stanovništvu plebiscit za samoodređenje. Suodgovorne su za stradanje, patnje i masovni egzodus hrvatskog i slovenskog stanovništva Istre u Kraljevinu Jugoslaviju i širom svijeta.                                                                                                                                                  Talijanske su fašističke vlasti 25 godina provodile prisilnu talijanizaciju imena i prezimena i toponima te zabranile javnu uporabu hrvatskog i slovenskog jezika. Hrvatsko je stanovništvo unatoč mučenjima ricinusovim uljem u fašističkim zatvorima sačuvalo svoj jezik i hrvatski nacionalni identitet. Danas hrvatstvo u Istri zatiru IDS šireći istrijanstvo i čine veću štetu od fašista za nacionalni identitet istarskih hrvata.                                                                                                                                      Istrani su zbog fašističkog nasilja masovno pristupili partizanima nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. godine, a organizatori ustanka bili su predstavnici KPJ-a koji su po tom zadatku došli iz ostalih dijelova Hrvatske i Slovenije u Istru. Instruktori neiskusnim istarskim partizanima bili su provjereni lički borci.                                                                                                                                            Prema knjizi »Krik iz fojbe« Jacoma Scottija, nakon kapitulacije Italije izvršili su partizani osvetu osudivši prijekim sudovima navodno samo suradnike fašističke talijanske vlasti na smrtnu kaznu, a žrtve su pobacali u fojbe. Jacomo Scotti dokumentirao je neke zločine koje su partizani počinili samo do njemačke okupacije Istre. Jacomo Scotti je prešutio masovna stradanja istarskih talijana i hrvata protivnika boljševizma koji su masovno završili u istarskim kraškim jamama ( fojbama ) 1945. godine.                                                                                                                                                         Tako je 80 žrtava tragično završilo u jami kod Vineža blizu Labina, a iz Golubinčine kraj Raklja vatrogasci su 18. prosinca 1943. godine izvukli tijela dvojice fašista.                                                     Prema tvrdnji Tomislava Ravnića dugogodišnjeg predsjednika SABA Istarske županije  u fojbama su završili samo neprijateljski vojnici ili suradnici neprijatelja, a prema podatku objavljenom u Glasu Istre 12. veljače 2010. godine, takvih je žrtava bilo 286. Gospodin Tomislav Ravnić i saborski zastupnik Damir Kajin znaju Golubinčinu i mogli su povesti doživotnog bivšeg predsjednika Republike i počasnog predsjednika SABA Stipu Mesića kod nje da zajedno sa bivšim župnikom Raklja Ivanom Princem 9. svibnja 2011. godine odaju počast žrtvama koje su provjereni staljinisti bacili u jame širom Istre.                                                                                                                                                                                   Brinu me izjave nekih »antifašista« da su sve žrtve fojbi to zaslužile. Iako su okupatori zapalili moje i majčino rodno selo, ubili dva ujaka istog dana, bratića i brata, smatram da nitko nije zaslužio takvu smrt, pa ni ratni zločinci. Biljana Plavšić i nekoliko drugih zločinaca su svojim djelovanjem sudjelovali u politici etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva koje je rezultiralo genocidom nad Bošnjacima Srebrenice,Goražda…, a već su na slobodi.                                                                                  Brojni ratni zarobljenici nakon Drugog svjetskog rata završili su u jamama i masovnim grobištima samo zato što su bili na poraženoj strani, a stradali su i mnogi nedužni civili.                    Gospodin je Ravnić na proslavi 90. obljetnice Proštinske bune izjavio da se politički manipulira kostima komunističkih žrtava. Slažem se s gospodinom Ravnićem da se radi pomirbe naših naroda prestane politički manipulirati žrtvama i da policija, arheolozi, speleolozi, državno odvjetništvo, sudovi, forenzičari i povjesničari neovisno istraže sumnjiva mjesta masovnih stradanja tijekom i nakon završetka Drugog svjetskog rata. Zalažem se da se istraže još neistraženi četnički,  ustaški I komunistički zločini. Zbog toga sam 13. siječnja 2011. godine prijavio Državnom odvjetništvu Zagrebačke županije da se istraži kraška jama Golubinčina. Očevid je izvršen 8. listopada 2011. godine prije devet godina, pronađene su ljudske kosti, ali Hrvatska televizija i Hrvatski radio nisu izvijestili o tom javnost.                                                                                                                                                                                     Naime, 7. svibnja 1945. na Muzilu u Puli nakon teških borbi okupatorske jedinice sastavljene uglavnom od njemačkih i austrijskih vojnika pod zapovjedništvom kontraadmirala Georga Waue predale su se partizanima. Većina je tragično završila život u jami Golubinčina dubokoj stotinjak metara, smještenoj oko 50 metara s lijeve strane ceste između Krnice i Raklja. To su bili mladi nenaoružani ljudi koje je Hitlerov nacistički režim poslao u rat radi širenja životnog prostora rase vladara. Od jednog člana porečkog Speleološkog društva „ Proteus“ saznao sam da je on vidio kosti prilikom njihovog spuštanja u jamu prije četrdeset godina. Porečki speleolozi su 1998. godine poduzeli opasan poduhvat istraživanja jame i pričalo se da su bili prisutni policajci i da su tada speleolozi pronašli ljudske kosti. Ljeti 2012. godine vidio sam slike nekoliko lubanja žrtava iz Golubinčine s rupama na potiljku. Ovo pitanje pokrenuo sam da bi se otkrili pravi krivci za taj zločin, a ne da se kriminaliziraju svi antifašisti i partizani u Istri, i da nam se takve strahote više ne ponove te da se obiteljima žrtava omogući pronalazak nestalih članove pa da ih pokopaju prema običajima civiliziranih naroda. Kod nas ne postoji politička volja da se ti zločini istraže i da se žrtvama daje počast. To su mentalni boljševici dokazali otkazivanjem pokroviteljstva Hrvatskog sabora nad komemoracijom u Bleiburgu i pokušajem da se spriječi izručenje Perkovića i Mustača njemačkom pravosuđu donošenjem „ lex Perković“ u Hrvatskom saboru nekoliko dana prije ulaska Republike Hrvatske u EU.                                                                                                                                                                           Samo individualiziranjem krivnje skinut će se crna mrlja s antifašističkog pokreta i NOP-a Istre. Komandanti i komesari jedinica koje su oslobađale Istru nisu bili istarski Hrvati, ali su bili boljševici.                                                                                                                                                                            O tim zločinima do danas se kod nas nije smjelo glasno govoriti. Krajnje je vrijeme da se nakon 75 godina suočimo s istinom i krivnjom i da sve strane prestanu licitirati i politizirati s brojem žrtava te da se obilježe sva grobišta žrtava fašizma, nacizma i komunizma širom naše domovine. To nisu pojedinačni zločini iz osvete, kako ih neki žele prikazati. Masovni zločini, kao što su Jasenovac, Jadovno, Jazovka, Tezno, Ovčara, Srebrenica, Golubinčina i mnogi zločini u kojima su stradale stotine ili tisuće žrtava, »udruženi su zločinački pothvati« s pojedinačnom »zapovjednom odgovornošću«.                                                                                                                                                                             Zakon o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobišta žrtava komunističkih zločina od   9. svibnja 1945. do 1990. godine pružao je mogućnost temeljitog istraživanja tih tragičnih događaja naše prošlosti. Međutim vlasti u Republici Hrvatskoj ne provode taj Zakon, a nametanjem ćirilice u Vukovaru pravdali su se da moraju provoditi zakone Republike Hrvatske. To je selektivni pristup provođenja zakona ,a ne pravda za žrtve zločina nakon Drugog svjetskog i Domovinskog rata. Zločin je prikrivati zločin! Prikrivanje zločina je kazneno djelo prema Kaznenom zakonu, a takvi zločini ne zastarijevaju. Pozivam naše građane da svjedoče o njima.

Istinom, pravdom i oprostom do pomirbe je geslo koje trebamo slijediti. Kao protivnik svih totalitarizama ponosim se kao Istranin istarskim antifašizmom i doprinosom NOP-a u Istri za pripojenje Istre Hrvatskoj. U njemu su sudjelovali golemom većinom hrvatski domoljubi. Istinom i individualiziranjem krivnje skinut će se crna mrlja s antifašističkog pokreta i NOP-a Istre. Bivšoj predsjednici Republike Kolindi Grabar Kitarović su takozvani antifašisti na proslavi 25. rujna zviždali na spomen zasluga don Bože Milanovića i drugih svećenika antifašista na konačno pripojenje Istre Hrvatskoj mirovnim ugovorom u Parizu 21. rujna 1947. godine. Poznata je izjava don Bože Milanovića na pitanje koje su mu postavili novinari zašto se zalaže za priključenje Istre komunističkoj Jugoslaviji, a ne katoličkoj Italiji: “Granice se određuju za stoljeća, a režimi prolaze” odgovorio im je. Umrli su provjereni staljinist Tito i Hitlerov kolaboracionist Pavelić, a Istra je danas dio Republike Hrvatske.                                                                                                                          Zalažem se da se u Istri 23. kolovoza odaje poštovanje svim žrtvama koje su tragično završile u kraškim jamama ( fojbama) u Istri kod Golubinčine i u tom smislu pokrenuo sam inicijativu preko saborskih zastupnika: Furia Radina, Damira Kajina i Gorana Beusa Richembergha početkom 2011. godine da se to ostvari ali niti jedan zastupnik nije odgovorio. Zastupnik Goran Beus Richembergh je lagao novinaru Glasa Istre Mati Čuriću da nije primio od mene nikakvu predstavku u vezi zločina nad zarobljenim vojnicima. Predsjedniku Odbora za informatiku, informatizaciju i medije u tadašnjem sazivu Hrvatskog saboru Branku Vukšiću pisao sam 28. veljače 2012. godine da HRT krši propise o pravodobnom i istinitom informiranju javnosti i sudjeluje u prikrivanju zločina nad zarobljenim okupatorskim vojnicima. Smatram da sve žrtve zaslužuju poštovanje. Na taj način ćemo omogućiti rodbini žrtava da posjećuju mjesto stradanja svojih: djedova, muževa, očeva, ili braće. Prošlo je devet godina, a još nije učinjeno ništa da se obilježi mjesto stradanja, a HRT=YUTEL i dalje šuti o tome. Zločin je prikrivati zločin i po našem Kaznenom zakonu to je kazneno djelo. Ratni su zločini ratni zločini i ne zastarijevaju, a DORH ih mora istraživati po službenoj dužnosti. Pitam se zašto veleposlanstva: Republike Austrije, Savezne republike Njemačke i Republike Italije nisu ništa poduzele da se odaje poštovanje tim žrtvama koje su završile tragično u jami kao ratni zarobljenici provjerenih staljinista suprotno međunarodnim konvencijama? Zašto šute o tome HHO i Dokumenta? Zašto šute britanski političari koji su znali za sudbinu zarobljenih njemačkih vojnika? Oni su to znali,  jer su britanske vojne snage bile u Puli do 1947. godine. Tko je prikrio nalaz ostataka žrtava 1998. godine i zašto DORH nije po službenoj dužnosti ništa poduzeo nakon objave članka ližnjanskog župnika Ivana Graha ” Tko su antifašisti u Istri” u Glasu koncila 3. svibnja 2009. godine?

Diktatori Pavelić i Tito i njihovi režimi bili su negacija slobode” napisao je 23. kolovoza 2019. godine povodom Dana siječanja na žrtve totalitarnih režima HDZ-ov saborski zastupnik Davor Ivo Stier. Iako se ta činjenica rijetko ističe u javnosti, na početku Drugog svjetskog rata, od 23. kolovoza1939. do 21. lipnja 1941. godine, nacisti i komunisti su imali pakt o nenapadanju, napisao je Stier. Puno prije komunista u Istri su se suprotstavljali fašistima hrvatski kršćanski antifašisti, a među njima bili su: Antun Milovan kojega su komunisti ubili 1945, otac biskupa Ivana i bliski suradnik mons. Bože Milanovića. Danas se prisjećamo Antuna Milovana, blaženog Miroslava Bulešića, kao i svih nevinih žrtava fašizma i komunizma. Njihova žrtva svjedoči o istinskoj ljubavi prema slobodi, o kršćanskom i demokratskom suprotstavljanju svakom totalitarnom režimu i ideologiji. Totalitarizam se ne može opravdati pukim otporom drugom totalitarizmu, bez iskrenog zalaganja za slobodu i demokraciju. Zato će svaki istinski demokrat odbaciti totalitarnu ideologiju i propagandu, kako Pavelićevog antikomunizma tako i Titovog “antifašizma”. Iako međusobno suprotstavljeni, ti su diktatori i njihovi režimi bili negacija slobode.                                                                                       

Savezništvo  Tita, Staljina i Hitlera trajalo je 637 dana, a 72 dana savezništvo Tita, Pavelića, Staljina i Hitlera. Koliko je poljskih židova i poljaka stradalo za 709 dana savezništva Tita, Staljina i Hitlera u nacističkim logorima u Poljskoj i koliko je stradalo u staljinskim čistkama u Poljskoj i okupiranim baltičkim državama pitam članove “antifašističke” koalicije? U tom su razdoblju stradali poljski časnici u Katinskoj šumi. Kraljevina Jugoslavija je pristupila Trojnom paktu. Komunistička partija Jugoslavije na čelu s Josipom Brozom Titom nije reagirala. Napadom Hitlerove Njemačke 22. lipnja 1941. odmetnuli su se provjereni staljinisti u šumu Brezovica da pomognu obrani “Zemlji velike laži” kako je Staljinov Sovjetski savez opisao  vođa Proštinske bune dr. Ante Ciliga u knjizi “U zemlji velike laži”.                  U stanovima stradalih židova u Drugom svjetskom ratu ne stanuju i ne koriste njihovu imovinu “ustaške guje” nego provjereni staljinisti i njihovi potomci gospodo “antifašisti”!? Čistkama u HDZ-u stranačka oligarhija je pokazala da dosljedno nastavlja vladati paradigmom vladanja svojih djedova i očeva provjerenih staljinista i suradnika represivnog aparata Titove Jugoslavije: metuzalema Budimira Lončara, Josipa Manolića, lupeža i haškog krivokletnika te plaćenog pjevača ustaških pjesama u Australiji Žepe Bevande, omladinca Sove i ostalih “antifašista” novopečenih liberalnih demokrata. Bivšoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović bio je posebni savjetnik i učitelj sa Zrinjevca Mate Granić koji je mrtvima na Mirogoju tumačio kako se svota dijeli na tri polovine – S = ” pola meni pola tebi pola Bagi”. Takav Mate Granić je posebni savjetnik predsjednika VRH-e Andreja Plenkovića. Danas Hrvatskom vladaju učenici Mate Granića oponašajući metode svojih djedova, očeva baka i majki: Andrej Plenković, Gordan Jandroković, Davor Božinović i Sovini kumovi, a kandidaturu Matinog učenika za predsjednika Republike “normalnog” i s “karakterom” Zorana Milanovića, koji je napustio proslavu Vojno redarstvene operacije Maslenica zbog nazočnosti dvaju pripadnika HOS-a u njihovim zakonitim odorama,  podržali su poznati “borci protiv korupcije” Boris Miletić, Anka Mrak Taritaš, Krešimir Beljak, Davor Bernardić i ostali “antifašisti” iz tadašnjeg Saveza za borbu protiv korupcije. O načinu borbe protiv korupcije Miletića i vrhuške IDS-a govore medijski nastupi njihovog bivšeg člana i zastupnika Damira Kajina, a o Anki Mrak Taritaš “obnova Gunje” i ostali “antikorupcijski” pothvati. Naša bivša predsjednica Republike kao estradna zvijezda pjevala je vječitom gradonačelniku Milanu Bandiću i poklonila mu rođendansku tortu u znak zahvalnosti potpori njenoj kandidaturi, a magistar Andrej Plenković je stabilno = diktatorski vladao Hrvatskom  uz pomoć Bandićevih  žetončića, a od 5. srpnja nastavlja pomoću Pupovčevih etnobiznismena etiketirajući oko tristo tisuća glasača Domovinskog pokreta i Mosta radikalnom desnicom.  Njih smeta poklič “Za dom spremni”, a oni koji su pod tim pokličom ginuli u Domovinskom ratu su opet prvi pohitali u pomoć stradalom stanovništvu Banovine pomažući svima neovisno o etničkoj pripadnosti. Nisu brojali krvna zrnca žrtvama potresa poput etnobiznismena Milorada Pupovca.

Europski parlament usvojio je 19. rujna 2019. rezoluciju naziva “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))“, kojom je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine kao i zločine svih ostalih nedemokratskih autoritarnih režima.                                                                                                                            Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP), među inim, ističe:                                                                          Uzimajući u obzir Rezoluciju 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarističkih komunističkih režima koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 26. siječnja 2006.; uzimajući u obzir prašku Deklaraciju o europskoj savjesti i komunizmu, usvojenu 3. lipnja 2008.; uzimajući u obzir rezolucije i izjave o zločinima totalitarnih komunističkih režima koje je usvojio niz nacionalnih parlamenata…; budući da su sjećanje na žrtve totalitarnih režima i priznanje i podizanje svijesti o zajedničkom europskom naslijeđu zločina koje su počinile komunističke, nacističke i druge diktature od ključne važnosti za jedinstvo Europe i njezina naroda te za izgradnju otpornosti Europe na današnje vanjske prijetnje od ključne važnosti za jedinstvo Europe i njezinih naroda te za izgradnju otpornosti Europe na današnje vanjske prijetnje…

Na temelju gore konstatiranog, Europski parlament poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režimi te se zalaže za zajedničku kulturu sjećanja koja će odbacivati zločine fašističkih, staljinističkih i drugih totalitarnih i autoritarnih režima iz prošlosti i služiti kao sredstvo za izgradnju otpornosti na današnje prijetnje demokraciji, naročito među mlađim naraštajima.                                          Hrvatski mediji su većinom prešutjeli rezoluciju.

Mirjana Hrga u najiscrpnijem statusu do sada: ‘Nisam glupa, neki neće nikad prihvatiti Hrvatsku’

Bivša novinarka Mirjana Hrga, na svom je Facebook profilu objavila poduži status u kojem se raspisala o Hrvatima, nacionalnosti, vjeri i bivšoj državi: “Shvatila sam da bi bilo korisno više nikada u razgovorima s nekom osobom iznijeti svoj politički stav o nekoj temi. To bi jamčilo kakav takav mir u preostalom životu. Trebalo bi mišljenje čuvati za sebe. Ne na štetu različitog od mene. Podmuklost bi bila neoprostiva, jer, ako si čovjek, ne varaj čovjeka za stolom… Zašto bi bilo najkomfornije šutjeti? 2024. godina je u Hrvatskoj. U međuvremenu, prije 13 godina svojevoljno sam ostavila sve (u medijskom, utjecajnom smislu) u Hrvatskoj i sklonila “im” se s puta. Za malo mira… “, započela je Mirjana svoju objavu.

“Danas shvaćam da ni to nije bilo dovoljno. Brine me ta spoznaja, jer jedan životni vijek ne traje neograničeno, a unatoč dugih 13 godina, nisam uspjela do kraja postići taj željeni mir u “neselektivnim” susretima. Pa ni u najbližem okruženju… Nažalost. Iako nisam pokvarena osoba. Duboko to vjerujem. Namjere su mi iskrene”, napisala je među ostalim.

“Nisam glupa, shvaćam da su neki željeli Hrvatsku (nisu Ustaše), neki eto – prihvatili Hrvatsku, a neki je nikada neće prihvatiti (“korisnici Titinog sistema i privilegija” i njihova djeca). Ti zadnji su problem. I 2024. Ne osuđujem ih do kraja. Čisto ljudski, bilo im je komotnije u neka bivša vremena. Razumijem. Tata im je bio faca. Diša, funkcioner, Udbaš, Titov slijepi sljedbenik… što god. Njima Hrvatska nije dobrodošla. Većina se danas osjeća nekomforno, jer nema “službene sigurnosti” partije. Ima neformalne… Jake. Ali oni žele još više. Kao nekada”, napisala je te dodala da danas ili moraš raditi da uspiješ, ili si se morao na vrijeme ukrcati u vlak podobnih.

‘Kakva drskost’

“Barem “par tvojih” da te čuvaju… U tom vlaku podobnih od 1991-2024. najviše je “njihovih”, bivših komunista ili djece uvjerenih sljedbenika sustava kojeg se Hrvatska formalno odrekla. Kažu – nastradali su Srbi, nastradali su “ostali”. Uglavnom – nastradali su Nehrvati po nacionalnosti”, dodala je.

“Je li nekima od njih uistinu bilo teško? Je. Sigurno. Je li i danas nekima izazovno? Je, jer u nekim društvima samo prezime zvuči kao poziv za raspravu u licemjernom društvu neiskreno postavljenom, s puno nereda i neraščišćenog smeća… Ali ono o čemu nitko ne priča 2024. su oni koji čine većinu. Hrvati. Koji se po nacionalnosti oduvijek izjašnjavaju Hrvatima, a po vjeroispovjesti Katolicima. Kakva drskost… Zašto je to nekima koji su i danas u sustavu, a bivši su funkcionari ili njihova djeca ili samo zaljubljenici bivšeg sustava – problem? Oni meni s drugačijom obiteljskom prošlošću nisu smetnja. Štoviše”, smatra Hrga.

“Uh, kako točno i koncizno. Kako fali ovakvih osvrta u javnom prostoru. Vraaaaati se!”, “Ja sam cijeli tekst vidio samo kao neku ” ispriku” što si Hrvatica i što si živa. Tužno (do nekog vremena i ja sam se tako ispričavao, više ne..) a oni se ponose svojoj komunističkom prošlošću (slučaj Visković kontra Petrović) . Tu je i problem i rješenje, i dok god bude tako, loše će se većina Hrvata osjećati”, “Bravo Mirjana – ali znaš što? Mi smo pobijedili. Oni su nesretni i žale za vremenima koja su zauvijek prošla”, samo su neki od komentara ispod Hrgine objave.

Meloni: Oduzeti odlikovanje Titu, počinio je grozne zločine

Talijanska premijerka Giorgia Meloni kritizirala je u subotu 10. Veljače na komemoraciji u Bazovici desetljeća “neoprostive šutnje” o Talijanima koje su jugoslavenski partizani ubili u fojbama (kraškim jamama) tijekom Drugog svjetskog rata i u poraću, prenosi talijanska novinska agencija Ansa.

Meloni je kod Nacionalnog spomenika žrtvama fojbi u Bazovici blizu Trsta poručila kako je na to mjesto dolazila “puno puta kao djevojčica” te da bi tada oni koji su to činili bili “optuživani i izolirani”.

“Vratila sam se kao odrasla osoba da konačno obilježim dan sjećanja koji je jednom zauvijek pomeo neoprostivu zavjeru šutnje koja je desetljećima prekrivala tragediju fojbi i držala u zaboravu dramu egzodusa”, poručila je Meloni, prenosi ANSA.

“Ovdje smo da u ime institucija ove Republike ponovno zamolimo za oprost zbog pogrešne šutnje koja je desetljećima obavijala događaje na našoj istočnoj granici”, dodala je.

Italija 10. veljače od 2004. obilježava Dan sjećanja na žrtve fojbi i egzodus Talijana iz Dalmacije, Istre i Julijske Krajine.

Talijanska je premijerka kazala da su Talijani iz Istre, Dalmacije i Rijeke “kako bi ostali Talijani, odlučili napustiti sve, kuće, imanja, zemlju” i “ostati uz ono jedino što im Titovi komunisti nisu mogli oduzeti, a to je njihov identitet”.

S Meloni su u Bazovici bili potpredsjednik vlade i ministar vanjskih poslova Antonio Tajani i ministar kulture Gennaro Sangiuliano. Vijence su položili i predsjednik Furlanije-Julijske krajine Massimiliano Fedriga te gradonačelnik Trsta Roberto Dipiazza, prenosi slovenska agencija STA.

Oduzimanje odlikovanja Titu 

Dipiazza je zahvalio zastupniku Furlanije-Julijske krajine u donjem domu talijanskog parlamenta koji je predložio oduzimanje državnog odlikovanja Josipu Brozu Titu.

Dan ranije je i predsjednik Italije Sergio Mattarella kritizirao “zid šutnje i zaborava” u Italiji oko “užasne patnje tisuća Talijana masakriranih u fojbama ili progutanih u koncentracijskim logorima, masovno natjeranih da napuste svoje domove, svoju imovinu, sjećanja, nade, zemlje u kojima su živjeli, kada su bili suočeni s prijetnjom zatvaranja ako ne i fizičke eliminacije”.

Talijanski je predsjednik kazao da se u “mučeničkom” pograničnom području na samo nekoliko kilometara udaljenosti nalaze Fojba Bazovica i “nacistički koncentracijski logor i logor istrebljenja” tršćanska Rižarna (Risiera di San Sabba). U tom logoru pod upravom SS-a najviše je ubijeno Hrvata i Slovenaca.

To su “dva simbola katastrofe totalitarizma”, kazao je Mattarella. Rižarna je simbol “rasizma te ideološkog i nacionalističkog fanatizma”, dok je Bazovica “jedno od mjesta gdje je Titova svirepost manifestirana protiv talijanske zajednice.”

Ubojstva u fojbama i egzodus Talijana bili su “bolna trauma” za mladu Republiku Italiju “suočenu s teškim naslijeđen zemlje poražene u ratu”. “Ti događaji predstavljaju tragediju koja se ne može zaboraviti”, poručio je Mattarella, prenosi talijanska agencija ANSA.

“Pokušaji zaborava, negiranja ili omalovažavanja uvreda su žrtvama i njihovim obiteljima i nanose neprocjenjivu štetu kolektivnoj savjesti jednog naroda i nacije”, dodao je.

Desna vlada Giorgie Meloni krajem siječnja je odobrila stvaranje muzeja koji je, kako je kazao ministar kulture Gennaro Sangiuliano, “povijesna dužnost prema istarskim, riječkim i dalmatinskim prognanicima koji su patili pod titovom komunističkom diktaturom”.

Procjenjuje se da je u ratu i poraću ubijeno nekoliko tisuća Talijana u Istri.

“Na istraživanjima utemeljene talijanske procjene govore da je u rujnu 1943. u Istri stradalo između 500 i 700 osoba, uglavnom poznatih fašista ili lokalnih uglednika i moćnika. Hrvatski autori skloniji su brojci od oko 200 do 350 ubijenih.

Od svršetka rata, odnosno u vrijeme vojne okupacije Istre u svibnju 1945. i u narednim mjesecima osuđeno je na smrt po kratkom postupku u ideološkim i političkim suđenjima ili je umrlo u logorima ukupno dvije do četiri tisuća Talijana, uglavnom iz Trsta, Gorice, njihove okolice i Rijeke”, navodi u znanstvenom radu iz 2012. hrvatski povjesničar Franko Dota.

Smatra se da je više od 200 tisuća Talijana napustilo Istru i Dalmaciju.

“Najnovija talijanska istraživanja navode da je u razdoblju od srpnja 1943., od pada Mussolinija, odnosno rujna 1943. i kapitulacije Kraljevine Italije pa do 1955. oko 80 do 90 % stanovnika talijanske nacionalnosti napustilo Istru, Rijeku i Zadar.

Navedena područja ukupno je napustilo do 300 000 osoba od toga 188 000 autohtonih istarskih i riječkih Talijana, potom 39 700 doseljenog talijanskog stanovništva u međuraću, u svrhu talijanizacije, tzv. regnicoli i njihovi potomci, zatim 24 000 doseljenih osoba koje su radile kao upravno i vojno osoblje i njihove obitelji, te 34 000 autohtonih Slovenaca i 12 000 autohtonih Hrvata, a na ostale otpada 4 300 osoba”, navodi hrvatska povjesničarka Marica Karakaš Obradov u znanstvenom radu iz 2013.

HOP

HOP -portal na telegramu

https://t.me/hopportal