Ratzinger : Dvije vrste pelagijanizma

0
4504

Dvije vrste pelagijanizma

Prva varijacija »drzovitosti«, o kojoj trebamo progovoriti, jest građansko-liberalni pelagijanizam: ako već postoji Bog i ako se doista brine za čovjeka, ne može biti tako strahovito zahtjevan, kako nam to predočava vjera Crkve. Na kraju krajeva, ja nisam lošiji od drugih: vršim svoje dužnosti, a male ljudske slabosti ne mogu biti tako pogibeljne. U ovomu se veoma rasprostranjenu životnome stavu ponovno krije ono što smo već opisali kod acedie – čovjekovo umanjivanje sama sebe i samodostatnost naspram beskonačne ljubavi, za koju misli da mu u njegovu građanskome samozadovoljstvu nije potrebna. Možda se u mirna vremena može prilično dugo živjeti s ovim stavom. No, čovjek će se u trenutku krize ili obratiti ili podleći očaju.
Drugo je lice istoga poroka pelagijanizam pobožnih. Oni ne žele oproštenje od Boga i uopće nikakav dar od njega. Oni sami žele biti u redu – ne oproštenje, nego pravedna nagrada. Oni ne žele nadu, nego sigurnost. S tvrdim rigorizmom religioznih vježba, molitvama i djelovanjima žele sebi priskrbiti pravo na blaženstvo. Nedostaje im poniznost koja je bitna za svaku ljubav, poniznost da primimo ono što nam se daruje onkraj naše zasluge i učinka. Poricanje nade u korist sigurnosti, pred kojim ovdje stojimo, počiva na nesposobnosti da se podnese napetost onoga što dolazi i da se prepusti Božjoj dobroti. Stoga je takav pelagijanizam otpadništvo od ljubavi i nade, ali u konačnici i od same vjere. Čovjekovo srce tada postaje tvrdo prema samome sebi, prema drugima, a naposljetku i prema Bogu: čovjeku je potrebno Božje božanstvo, ali mu njegova ljubav više nije potrebna. On samome sebi daje pravo, a Bog, koji se s njime ne slaže, postaje njegov neprijatelj. Farizeji su Novoga zavjeta uvijek vrijedeće oličenje ovoga izobličenja religije. Srž je ovoga pelagijanizma religija bez ljubavi, koja se tako pretvara u žalosnu karikaturu religije.
Pelagijanizam je pobožnih dijete straha, osakaćene nade, koja ne može izdržati napetost zbog dara ljubavi koja se ne može iznuditi. Tako se nada pretvara u strah, a strah rađa težnju za sigurnošću u kojoj ne smije ostati nikakva neizvjesnost. Ljubav ovdje ne prevladava strah budući da se sebičnjak ne želi povjeriti njezinu načinu sigurnosti, koji je uvijek »samo« dijaloški. S ovakvim polazištem strah treba otjerati neovisno o drugomu, onim čime ja sam raspolažem – mojim vlastitim činjenjem, mojim »djelom«.
Takva težnja za sigurnošću počiva na posvemašnjemu samopotvrđivanju svoga »ja«, koje se uskraćuje odvažnosti izlaženja iz sama sebe i povjeravanja drugome. To je upravo dokaz nedostatka istinske ljubavi. Treba, naprotiv, prihvatiti jednu drugu vrstu straha, koja je ne samo poveziva s ljubavlju, nego nužno slijedi iz nje: strah da ćemo povrijediti ljubljenu osobu, da ćemo vlastitom krivnjom razrušiti temelj ljubavi. Liberalizam i prosvjetiteljstvo nam žele ponuditi svijet bez straha, obećavaju posvemašnje uklanjanje svake vrste straha. Željeli bi odagnati svako »još ne«, svaku upućenost na drugoga i njezinu unutarnju napetost koja bitno pripada nadi i ljubavi. Tko čovjeka na taj način »oslobađa« straha, »oslobađa« ga nade i ljubavi.

J. Ratzinger, “O vjeri, nadi i ljubavi”

 

HOP -portal na telegramu

https://t.me/hopportal