“Devet od deset kršćana, ne, više, četrdeset devet od pedeset”, ispravio se, “su praktični pelagijanci”

0
2416

U druženju s Riječju Božjom, u danima Korizme, znao sam više puta ostati u budnom stanju do u sitne jutarnje sate. Iz početka to je bilo do pola tri, a kasnije nerijetko i do četiri ujutro. Kako su korizmeni dani odmicali primjećivao sam kako sve više s lakoćom, bez nekog većeg napora, ostajem u razmatranjima. Čudio sam se tomu, budući preko dana nisam nadoknađivao vrijeme potrebno za san. Bio sam u nedoumici, jesam li zamijenio noć za dan, i obrnuto. A onda sam shvatio: bila je to milost. Svojim snagama sigurno ne bih mogao tako iz dana u dan. Najslađi i najintezivniji pohodi milosti bili su u trenucima kada cijela moja obitelj pozaspe. Bili su to doista trenuci odmora i za dušu i za tijelo.

U danima uskrsne osmine nešto sam reducirao bdijenja. Na spavanje bih polazio nakon što s obitelji ‘izmolimo’ dan devetnice Božanskog Milosrđa. No, s početkom ove osmine, primijetio sam nešto neobično, što prijašnjih godina nisam primjećivao na ovaj način. U ranim jutarnjim satima, umjesto budilice, probudila bi me raspjevanost ptica.
I prijašnjih godina me fasciniralo buđenje prirode koje bi započelo pred kraj korizme. Njezin čar bih posebno osjećao na Veliki Četvrtak. I to u povečerje. Isto kao što u predbožićno vrijeme srebrenkasti sjaj noći odiše nekim posebnim osjećajem mira i radosti, na ovaj dan bih također osjećao sjedinjenost tog duhovnog s naravnim. Kao da bi činili jedno biće. Duh i priroda su disali jednim te istim plućima. Kao što nekad Malo Djetešce dodirnu hladnoću špilje i posveti ogoljenost prirode, dok se nebo sagibalo nad tim trenutkom u zanosnoj pjesmi slavljenja, i na Veliki Četvrtak Sin Čovječji se prostru po gori, okružen stablima masline u žarkoj molitvi predanja, no ovaj put ostavljen od neba i ljudi, u smrtnoj tjeskobi, dok su kapi krvavog znoja natapale zemlju i posvećivale njen budući rod i prve pupove.

Dodir neba i zemlje. Novi početak. Na površinu izbija izgubljeni Eden. Budi se i iz mraka izranja, nastaje nešto novo. Nakon mučne tjeskobe i grobne tišine na obzorju naših shvaćanja rađa se Novi Život, u Duhu. Sve je preobraženo. Kao da je sva priroda ustala na noge i kliče Slava Bogu. U pobjedničkom kliktaju rasjevana i suncem obasjana; sva u cvatu i zanosnom mirisu, kliče i slavi pobjedu nad smrću. Zatvoreno u sebe posijano sjeme je umrlo svom egoizmu. Dogodio se život.
Najintezivnije ga u vanjskom svijetu osjetih u jutarnjoj raspjevanosti ptica. Njihov pjev je ulazio u moju sobu i prodirao u nutrinu duše poput nenadanog, a tako slatkog gosta. Kao da me svojim jutarnjim pjevom nježno budi i poziva da i ja ustanem i udahnem nešto od tog života. Dođe kao prijatelj prijatelju, neočekivano ali tiho i u miru kao da smo stari znanci. Nije pokucao na vrata kao da bih mu trebao reći da može ili ne može. Probudio me kao da se to podrazumijeva i kao da se vraća s umornog i dugog puta u svoju oazu mira i razumijevanja. Ušao je kroz zidove, zatvorena vrata i prozore moga stana, bez buke i povišenog tona. Nije bučao. Nije se tužio, nego se blago smiješio dok se njegov mir širio i ispunjao moje srce, polako od obzora pameti koja još uvijek ne shvaća i dvoumi, pa stupnjevito k većim dubinama moje duše.

“Praktični pelagijanizam

Devet od deset kršćana, ne, više, četrdeset devet od pedeset”, ispravio se, “su praktični pelagijanci.” (pelagijanizam – krivovjerje iz 5. st. koje niječe istočni grijeh i tvrdi da se čovjek spašava djelima i da za to nije potrebna milost, op. prev.)
“Semipelagijanci mislite, zar ne?” rekao sam. Najradije bih se udario po svom jeziku u tom trenutku, ali riječi su već bile izišle iz mojih usta.
“Da… semipelagijanci”, odgovorio je Peter potpuno površno, čak pomalo zahvalno na moju primjedbu.
“Ono što želim reći”, rekao je Peter spreman da razjasni svoje mišljenje, “mi najčešće mislimo da sami sebe možemo mijenjati i usmjeriti svoj duhovni rast ustrajno naprežući i rabeći snagu svojih mišića,” ali ne možemo. Nevolja je u tome što smo opskrbljeni samo jednostranim pogledom na heroizam.
U romanima, pustolovnim pričama i u svakoj vrsti fikcije, pa čak i u istinitim životnim pričama, junaci i junakinje uvijek nam se prikazuju na isti način. Oni su osamljeni, neustrašivi pioniri, istraživači i pustolovi koji snivaju svoje snove, imaju viđenja i hvataju se u koštac s nevoljama i svojim posljednjim snagama se trude postići da njihovi snovi postanu istina i da svoju viziju pretvore u stvarnost.
Oni su najčešće neke udaljene nezavisne ličnosti, osamljenici sami sebi dovoljni. Oni su arhetipovi čovjeka koji je sam sebe ostvario. Oni nisu rođeni velikima, oni u to ne vjeruju, oni su prihvatili istinu o sebi, i čeličenjem svoje volje, očvršćivanjem svoga tijela stegom, odbijanjem da gledaju lijevo ili desno ili bilo kamo drugamo gdje bi moglo biti nešto što će ih odvratiti od njihovog jednoznačno zacrtanog cilja.
To možda može biti dovoljno za neku knjigu u popularnom izdanju, može katkada djelovati i u realnom životu ali nikada neće imati uspjeha u duhovnom životu. U duhovnosti ne postoji stvar ‘uradi-sam’. Nije važno kako nešto kažeš niti koliko puta to kažeš, svi se mi kuhamo u istom loncu. Svi mi mislimo da mi to možemo sami učiniti.
Osoba redovno počinje tako da oduševljeno izvlači svoje unutarnje izvore ‘čvrsto stišćući zube i duboko dišući’, kako bi sva svoja nastojanja uzela u vlastite ruke. Pritom nije važno kako žustro to ona pokušava, kako optimistično vježba svoje mentalne mišiće i kako čvrsto stišće svoje šake, neuspjeh je samo stvar vremena. U tom pothvatu i najčvršći čovjek neminovno ide prema neuspjehu.
Iznimno ratoborni i tvrdoglavi guraju stvari do krajnjih granica prije negoli se raspuknu u depresiji, samosažaljenju ili očajanju. Većina ipak potraži kompromis ranije jer predosjeti neuspjeh. Prije negoli on dođe, oni oprezno izbjegavajući ponizno prihvaćanje i suočavanja sa svojom vlastitom slabošću, snizuju svoje ideale i odgađaju nastavak za neko sutra kad će prihvatiti potrebne korake za koje osjećaju da su nužni. Ušutkavaju svoju savjest snovima o sutrašnjem novom početku kad će ponovno, iskreno početi ali i sve ponovno uzeti u svoje ruke sabirući se za novi početak.
Nevjerojatno je, kako neka neugodna istina o samome sebi može biti zabavna kad se stigne do krajnjih granica i kad se nesvjesno bez zlobe oslobodimo. Mislim da je element iznenađenja veoma važan za postizanje takvog učinka. To je kao kad bi iznenada bili suočeni, sa slikom svog vlastitog ljutitog lica kojeg smo nenadano ugledati u staklu izloga nekog dućana. Taj izraz lica ne laže i savršeno nas odražava upravo u tom trenutku. Ako nas takav znak ne uzbudi, tada smo ili slijepi ili smo već napola mrtvi.”
Nisam mogao a da se ne nasmijem. “Smijete se”, rekao je Peter, lagano iznenađen mojom reakcijom.
“Smijem se samom sebi”, rekao sam nastojeći ga umiriti, “ono što ste rekli, potaknulo je iznenada nešto u mom sjećanju. Sjetio sam se svojih dana provedenih u novicijatu.” Nastavio sam se smijati otvoreno i ponizno, sve iskrenije kako su mi sjećanja navirala u svijest.
“Sjetio sam se”, nastavio sam, “kako sam pri kraju svog prvog mjeseca boravka, odlučio postati svetac. Nakon svega, mislio sam, to je i razlog zašto sam ovdje. Prišao sam toj stvari potpuno profesionalno. Proučio sam sve dostupne naputke i stvorio vlastitu strategiju. Ne želeći biti previše ambiciozan, smatrao sam da treba polagano prolaziti kroz taj posao i blagonaklono sam si ostavio cijelu godinu da završim taj proces posvećenja. Dogodilo se da se kraj, tog hvale vrijednog pothvata, poklopio s dolaskom mojih roditelja na kraju školske godine za moje privremene zavjete. Oni su stigli potpuno nepripremljeni, nevino očekujući susret sa svojim prvorođencem, a zatekli su svojeg zabludjelog potomka. Obiteljske karakteristike su uglavnom nestale a našli su nekog novo oblikovanog čovjeka.
Moj plan je uključivao zahtjev da svaki mjesec razvijem po jednu vrlinu. Sjećam se da sam najvažnije vrline podijelio na jedanaest skupina i odlučio svaki mjesec usvojiti po jednu vrlinu. Ispod svakog mjeseca u kalendaru sam napisao odabranu vrlinu. Bio sam veoma zadovoljan sam sobom kad bih u pola mjeseca svladao zacrtanu vrlinu i kad bih prešao na sljedeću, no smjerno sam i dalje prakticirao one vrline koje sam već bio usvojio. Sjećam se da sam počeo s poniznošću jer sam u knjizi koju sam upravo čitao pronašao da je to majka svih vrlina. Studeni je bio predviđen za poslušnost, prosinac za dobrotvornost i tako redom.
Nesrećom nešto sam krivo predvidio pa nisam uspio to i potpuno dovršiti. U stvari, nikada nisam ni dovršio. Pokušavao sam nastavljati s naporom, čak i podvostručujući ih u svojoj prvoj godini studija, no uskoro sam shvatio da je ‘opreznost vredniji dio junaštva’ pa sam najprije nevoljko snizio svoje ciljeve, za što sam krivio djelomično svoj studij, a sebi sam stalno obećavao neki novi početak, bez snižavanja zahtjeva, u nekoj budućnosti. Od tada sam vjeran tom obećanju i obnavljam ga redovno, najmanje jednom tjedno.” Peter se smijao glasno kad sam mu objasnio duhovnu gimnastiku svojeg prvog oduševljenja. Rekao mi je kako je i on kad je bio u gimnaziji pisao nekom karmelićaninu i zamolio ga da mu pošalje ‘košulju od kostrijeti’. Fratar mu je odgovorio i objasnio kako bi mu bilo drago da može udovoljiti tom hvalevrijednom zahtjevu, ali prema starim samostanskim tradicijama, takve se košulje tkaju od vlastite kose kad se napravi tonzura, pa me je zamolio da mu je, kad je odrežem, pošaljem poštom.
Obojica smo se nasmijali karmelićanskom smislu za šalu. Peter je jednostavno uživao u šali i nije se skanjivao da se smije punim glasom. “Vidite li sada što mislim?” Peter je upao čim nam je smijeh utihnuo. Ponovno je bio ozbiljan. “Svi mi mislimo da to možemo sami učiniti. Ljudi još uvijek tako i rade. Ipak ne mislim da je moderna uzrečica ‘uradi sam’ ista i kod nas.” “Ali što drugo možemo raditi u međuvremenu?” zapitao sam kao da su nas obojicu protekle godine jednako jasno naučile što nam je činiti.
Protekle su godine možda za Petera bile škola mudrosti, no ja još uvijek nisam bio naučio lekciju. Tek sam počeo uviđati svoje pogreške, pa sam nakon kratke pauze dodao: “Što drugo možemo uraditi?” “Pa”, nastavio je Peter, “jedina stvar koju možemo učiniti jeste ta da progutamo svoj ponos i prihvatimo istinu koja ispred nas stoji poput ogoljelog drveta, točnije, da sami ne možemo ništa učiniti. Ako nam način na koji pravimo zbrku u svojim vlastitim životima nije dovoljan da nas privoli to prihvatiti, tada će nam pogled na druge ljude, uvid u njihovu prošlost pokazati kako smo dobili umišljenu svinjsku glavu. Mislim da nam evanđelje jasno i glasno govori i stalno to ponavlja: ‘ti sam ne možeš, ali ja mogu, samo ako mi dopustiš’. Ako je Ninina ljubav mogla okrenuti Johnov život naglavačke, što tek može učiniti Božja ljubav nama?”
“To mi sve zvuči malo previše kao udobni kvijetizam (smjer u duhovnosti – ne raditi ništa, op. prev.), i nastavio sam, “imam dojam kao da sve što mi je činiti jeste sjediti cijele dane poput duhovnog lijenčine i čekati da mi Bog sve učini.” “A, ne! Uopće ne!” odgovorio je Peter. “Hajde recite onom zemljoradniku da je lijenčina, jer provodi dane i tjedne pripremajući zemlju, okopavajući i bacajući gnojivo, orući je nanovo i nanovo da bi je pripremio za sijanje sjemenja. Vjerojatno bi vas mrko pogledao. Ako mu žetva bude dobra, može biti siguran u dvije stvari. Prvo, da to nema ništa s njim, i drugo da je za sve on sam zaslužan. Drugim riječima, sjeme je samo sebi dovoljno. Ono sazrijeva unutar sebe svojom dinamikom i iz njega će se proizvesti urod zobi, polje puno zrelog klasja. No ipak bez rada čovjeka, bez kopanja i prekopavanja zemlje, žetve uopće ne bi bilo.” “A sada”, nastavio je Peter, ističući analogiju i da bi izbjegao svako nerazumijevanje, “Božja ljubav će automatski rasti i razvijati se u nama, poput sjemena. Ona će se na kraju proširiti na svaki dio našeg bića dok nas potpuno ne preuzme. I to će se događati nepogrešivo samo ako smo pripremili zemlju, uklonili s nje sve što sprečava puni rast ljubavi.”
“A što je potrebno da se dobro pripremimo za rast ljubavi u sebi?” “Odgovor na to je vrlo jednostavan”, Peter je odgovorio bez razmišljanja, “treba naučiti moliti. Samo pomoću molitve možemo doći u dodir s božjom ljubavlju da počnemo stjecati iskustvo njenog ulaženja u naš život. Nitko ne može osjetiti da je voljen i nakon toga ostati isti.” “Ali, što je sa mnom?” zapitao sam. Bilo je u tom mom pitanju jedva zamjetljiva nota samosažaljenja jer ja to dosada nisam iskusio. Bilo je to prvi put da sam postavio jedno osobno pitanje. “Kroz proteklih dvadeset godina znao sam da me Bog voli, no u meni se ništa nije promijenilo. Ostao sam uvijek isti, stari ja”, završio sam s gorčinom. “E, pa ja o tome ništa ne znam”, odgovorio je Peter, “znam samo da postoji razlika između znanja da si voljen i iskustva da si voljen. Samo znanje nije dovoljno. Znanje neće nikada nikoga promijeniti, odlučno i trajno, ali iskustvo hoće, samo ako je iskustvo bilo dovoljno duboko i trajalo dovoljno dugo.”- David Torkington, “Pustinjak”

M. Bušić

HOP

HOP -portal na telegramu

https://t.me/hopportal