Čudotvorna moć hipnoze

0
975

Čudotvorna moć hipnoze

Hipnotizam je neiscrpna tema često senzacionalnih napisa. U potrazi za istinom o hipnozi, pođimo od nekih povijesnih i znanstvenih pojmova o tom fenomenu. Kad su još prije dva stoljeća znanstvenici ulagali napore iz znanstvenog kuta protumačiti hipnozu bilo je rašireno vjerovanje kako je hipnoza u domeni tajanstvenih sila. To je tako tumačeno budući znanost još nije onda uspjela doći do konkretnih znanstvenih spoznaja o hipnozi. Diplomirani filozof, teolog i liječnik Franz Anton Mesmer iz Konstanza u Njemačkoj bio je pobornik drevnog kineskog učenja kako u prirodi postoji rasprostranjen magnetski fluid. I kao što magnet privlači opilje željeza, tako može po tom vjerovanju i iz tijela izvući bolest. Mnogi bolesnici su nakon takvih seansi doista ozdravili, uvjereni kako su im čudotvorne osobine magneta dale snagu iscijeljenja. Na temelju tog otkrića Mesmer je 1775. godine postao članom Bavarske akademije znanosti. Ordinirao je odjeven u neobično odjelo, a tajanstvenim pokretima ruku dočaravao je dojam kako iz svemira prikuplja fluid. Time je ostavljao najjači dojam na svoje brojne pacijente. U biti, on ni sam nije znao kako su fantastična ozdravljenja od histerične paralize i histeričnog slijepila samo rezultat sugestije i volje, a ne dejstvo magneta. Tek je povjerenstvo Francuske akademije znanosti, u kojem je sudjelovao i poznati znanstvenik Benjamin Franklin objasnilo kako Mesmer nije liječio uz pomoć magnetizma i fluida, nego maštom i sugestijom, kao i autosugestijom samih pacijenata. I sam Mesmer je zamijetio liječeći tisuće bolesnika kako odlične rezultate postiže i kad ne uporabi magnet, te je zaključio kako sila koja liječi ne izlazi iz čovjeka. Tu nepoznatu energiju nazvao je životinjskim magnetizmom i nastavio je terapiju oboljelih osoba. Tako je Mesmer ušao u red preteča suvremene psihijatrije.

Ako bismo bliže odredili pojam hipnoze, mogli bismo kazati kako je to stanje što je po stanovitim znacima dosta slično spavanju. To se objašnjava time što se kora velikog mozga, kao i u snu, nalazi u jednom obliku inhibicije, donekle sputana, no samo u pojedinim zonama. Tako su tijekom hipnoze centri za sluh i govor slobodni, te je moguća veza između hipnotiziranog i hipnotizera, a preko ovog drugog se ostvaruje kontakt sa vanjskim svijetom. Ritam akcijskih struja u moždanoj kori za vrijeme pravog sna naglo se mijenja, a alfa valovi ne nestaju sa snom. Hipnoza je stoga stanje između sna i jave. Dok se čovjek uspavljuje, on prolazi kroz hipnotičku fazu. Što je u biti hipnoza još nije razjašnjeno, niti je potpuno ispitan njen psihički mehanizam. Na tu temu dr. Tihomir Kojić je zabilježio kako je istina o hipnozi između različitih fluidističkih mesmerovskih teorija, kao i teorija o čistoj sugestivnoj prirodi hipnoze. Postoji i logičnost pretpostavke kako je priroda hipnoze dijelom zasnovana na bioenergetskom polju, na čemu se danas i na Istoku i na Zapadu mnogo radi i istražuje i o čemu se mnogo govori i piše.

Zna se kako su neki faktori koji u normalnom stanju djeluju snažnije, u hipnozi znatno oslabljeni i stoga riječi hipnotizera moćnije djeluju od ostalih čimbenika na umjetno suženu svijest hipnotizirane osobe. U takvom stanju osoba može primjerice glavicu luka pojesti kao najljepšu jabuku, ali kad lakše izvede neki motorni, senzorni ili intelektualni zadatak. Vjerojatno se i za vrijeme normalnog sna u mozgu iskrivljuju činjenice. Isto tako se i kod hipnotizirane osobe prekida odgovarajuća veza, koja joj u stvarnosti priopćava gdje je što i tko, te je takva osoba u moći i vlasti hipnotizera vidjeti i čuti ono što joj se sugerira. U normalnom snu i vrijeme je nevjerojatno kondenzirano. Ono što u stvarnosti traje dva ili tri sata, u snu se može doživjeti za nekoliko minuta. Isto se događa pod hipnozom. Ono što je trajalo jedan i pol sat, to je u seansi doživljeno za samo 15 sekundi.

Poznati su slučajevi kolektivne hipnoze, naročito u nekim religijskim sektama. To se ostvaruje pomoću izvjesnih rituala pjevanja, laganog klaćenja i igre po taktu monotone glazbe. Godine 1962. preko televizije Monte Carla hipnotizer Gerard Borg uspavao je oko dvadeset tisuća gledatelja vrlo jednostavnom metodom. Pozvao je gledatelje kažiprstom desne ruke lagano crtati krugove na dlanu desne ruke i sugestivno ponavljati kako ruka postaje laka kao balon, a da su očne vjeđe sve teže i umornije. Za masovnu hipnozu nije potrebno pribivanje hipnotizera, nego sposobnost za autosugestiju, koju ima većina ljudi. Na tom načelu izgrađen je i stroj za hipnozu. To je obična gramofonska ploha, na kojoj je nacrtana beskrajna spirala. Ona se lagano uvija dok se ploča okreće i tako izaziva izvjestan zamor, a u isto vrijeme se čuje glas što sugerira spavanje. To je dobro sredstvo protiv nesanice. Ljudi se boje nesanice misleći kako će ih nedovoljno spavanje dovesti do mentalnog oboljenja, a u stvari je obratno. Nesanica može biti produkt nekog već neurotičnog poremećaja. Ali, za svaki slučaj ima određeni uzrok i odogovarajuću hipnoterapiju. To možemo ilustrirati jednim primjerom. Jednoj osobi je radi viskokog krvnog tlaka savjetovano otići u mirovinu. Nakon što je čula takav savjet ta osoba je počela patiti od nesanice. No, hipnoterapijom se vratila u ravnotežu. Počela se opuštati, osloboditi se napetosti i normalno spavati.

Dragan Ilić

HOP

HOP -portal na telegramu

https://t.me/hopportal