Bježite od onih koji žive za pljesak mase ili koji vam danas plješću, sutra će vam zabiti nož u leđa…

0
948

Medijskom zavjerom provedenom preko najmorbidnije mržnje prema Hrvatskoj progurala se glavna teza specijalnog rata protiv Hrvatske, kako su uzalud pali naši branitelji. Nisu uzalud pali.
Tu morbidnu tezu su progurali oni psihički bolesnici , koji su sve pokrali, svu imovinu, tvornice, resurse, dok su ljudi ginuli, a zločinci nas ubijali na kućnom pragu.

Otimali su nam dušmani zemlju, palili kuće, ubijali rodbinu, a ovi ostali u političkim odjelima i s krvatom oko vrata pljačkali su narod.

Ništa manje zlo enisu bili niti oni na vlasti koji su pljačkali našu državnu imovinu dok su ljudi ginuli.

A niti su danas oni isti takvi puni mržnje prema Hrvatskoj i Hrvatima u medijima puno bolji…

To je isti nametnički i loš tip ljudi. Zlo.

Prošlogodišnje zlo koje sam prošao od ljudi kojima sam daleko najviše pomogao u životu, a mogao bih reći da su mi zabili dva noža u srce od čega se i dalje oporavljam, teško, ali nekako ide, isto ne znači da moj smisao pomaganje takvima nije imao smisla.

Spoznao sam koliko su to opasne , hladne zvijeri i ostanak kraj takvog zla uništio bi više nego bilo koja izdaja njih prema meni.

Branitelji su u trenutku rata razmišljali kako zaštiti vojnika kraj sebe, nepoznate ljude u selu ili gradu, nije se razmišljalo dalje od toga, kako otjerati te lažljive krvoločne zvijeri iz naših gradova i sela. I u tome su uspjeli. Pobjedili su zvijeri u ratu, ali još puno prikrivenih zvijeri šeta našim ulicama. Puno više nego ih je bilo u ratu.
Oni i danas nama žele zlo.

Kada sam jedan četvrtak otjeran iz Zagreba, završio sam tamo gdje sam rođen i živio u mladosti. I tu imam svoj spokoj. Okružen poznatim i dragim ljudima. Oni odvratno umišljeni rekli bi – malim ljudima, ja bih rekao ljudima.
Posebnu dozu mira nalazim kada krenem biciklom prema šumama i poljima. I to ulicom koja nosi ime mog poznanika i prijatelja Bože. Božo je poginuo kod Sarvaša. Od granate. Danas je njegov grob blizu moje majke. Mnogi u njegovoj ulici ne znaju tko je on.
Iz siromašne obitelji, odrastao u domu, praktički hranio svoga mlađeg brata, nakon tragičnih obiteljskih odnosa.

Nije bio magistar ili doktor znanonosti oko kojih većina obljeće, već jedan hrabri dečko iz ulice. U ulici živi njegov brat koji je prošao sva ratišta nakon pogibelji Bože i to kao maloljetan branitelj. Boži bi i to bilo dovoljno, da se ne kaže uzalud.

Božo nije tražio ulicu kad je išao u rat.

Na dan njegova sprovoda padala je divljački kiša. Rekli bi i nebo je plakalo za njim. Ništa nije uzalud. U toj ulici živio je i moj drugi prijatelj Predrag, koji je isto prošao sva ratišta i poslije rata ubrzo umro od svih stresova koje rat nosi.

Vozeći se njihovom ulicom zahvalan sam za mir koji su mi darovali, a ja prolazeći tom ulicom prisjećam se zajedničkog djetinjstva, igara i razmišljam kuda su sve po šumi lutali, jesu li prolazili mjesta koja danas prolazim. Razmišljam o takvim dobrim ljudima i koji su ogromni pečat hrabrosti ostavili.

Ništa tu nije uzalud iako nam neke nove zvijeri žele uništiti budućnost, a bezvrijedni mediji žele nam nabaciti stigmu da smo bezvrijedni.

Nismo. Dok smo živi. Činimo život ljepšim sebi, tako ćemo pomoći i drugima…

Oni su život, oni su životni, a ne neki lajbeki u Saboru u skupim odjelima, koji nam ništa dobra nisu donijeli , niti će to ikada biti. Oni su tu uzalud. Političari su tu uzalud.

Oni nam neće podariti ni trunku sebe, a ljudi kao Božo dali su cijelo bogatstvo. Sebe.

Na Božu kao klinca mnogi su krivo gledali, jer nije iz neke ugledne doktorske ili inžinjerske obitelji, ali dok su takva djeca gledala u televizor i pratila vijesti s ratišta , Božo je izgubio glavu. Ali ne i dušu. Mnogi drugi jesu, pa danas žive svoje jadne , prazne živote, žderanja i selfija. Iza Bože je životno djelo, iza njih tek ispražnjena crijeva u nužniku.

Ništa nije uzalud, uzalud tek neki žive. A to bi bilo i bez rata, bez rata se isto kralo i u medijima lagalo za novac. Sudilo se ljudima jer misle svojom glavom, kao i danas.

Ipak iako nam politika neda živjeti, mi živimo. Borimo se. I naša borba danas nije uzalud, jer život je samo borba, kad više nemamo snage za životne borbe – umiremo. Jedino trag ljudskosti ostaje iza nas. Naša djela, kreacije i pomoć poznatim i nepoznatim ljudima. To su božje kreacije u nama, a novac je stranputica na kojoj većina izgubi svoju ljudskost.

Ljudska odvratnost koja nam se ruga, veliča sebe da bi ponizila nas, nazivajući nas ološom ili manje vrijednim zbog manje količine novca, uvijek na kraju plati svojom tragičnom sudbinom. Ako iz nje ništa ne nauči do kraja života se valja u svom blatu laži, vjerujući da poneki pljesak ljudskog neznanja o njima nešto i znači. Oni žive uzalud, a ne branitelji ili hrabri pojedinci koji izlože sebe za ljude općenito.

Bježite od onih koji žive za pljesak mase ili koji vam danas plješću, sutra će vam zabiti nož u leđa…

HOP

HOP -portal na telegramu

https://t.me/hopportal