U razdoblju između dvaju svjetskih rata, koji su stavili pod srpsko ropstvo sjevernomakedonske Bugare, makedonski Bugari bili su prisiljeni tražiti saveznike kako bi pronašli svoju slobodu. Suočeni s hrvatskom revolucionarnom organizacijom, VMRO je vidio tog posebnog partnera. Kao i Bugari, Hrvati pate od denacionalizastičke politike Srba i želje za pravima i slobodama.
Kontakti između VMRO-a i Ustaša započeli su 1927. godine kada je hrvatski vođa Ante Pavelić bio jedan od odvjetnika koji su branili bugarske studente u Skopskom procesu.
Dvije godine kasnije Pavelić je stigao u Sofiju, gdje se sastao s predsjednikom Ilindenske organizacije – dr. Konstantinom Staniševim. Hrvatski šef dolazi u kontakt s upravom VMRO-om, a dvije organizacije pristaju na zajedničke mjere.
Sama odluka o atentatu na kralja Aleksandra donesena je 15. veljače 1930. u švicarskom gradu Lucernu. Na sastanku sa bugarske strane bili su prisutni: Mihailov, Simeon Eutimov (urednik bivšeg u Ženevskom novina VMRO – Masedouine) i Toma Karajov ( predstavnik VMRO) te iz hrvatskog A. Pavelić i Kušutić. Prijedlog za atentat osobno je dao Pavelić, koji je smatrao da bi ga trebalo izvršiti prije nego što se kralj preselio u svoju novu palaču u Dedinju.
Tko bi ušao u sličnu misiju koja bi ugrozila život počinitelja? Ivan Mihailov, međutim, ima pravu osobu – rođenu u Velingradu Veliko Dimitrov Kerine, koji je dobio alias Vlado Černozemski poznat kao Vlado.
Bio je član VMRO-a od 1922. godine, a iste godine je bio u tzv. Kyustendil’s udio Organizacije.
Prije nego što je bio posvećen ubojstvu jugoslavenskog kralja, Chernozemski je bio istaknut u još dva napada. U rujnu 1924. godine likvidirao je komunista Dima Hadžidimova, koji je u prošlosti bio dio te skupine u VMRO-u, gravitirajući oko Jane Sandanskog. Drugi važan napad na VB. Černozemskog bio je protiv bivšeg prekograničnog predstavnika VMRO Nauma Tomalevskog, koji je nakon podjele u organizaciji 1928. godine ušao u sukob s E. Mihailovom. Zbog ova dva ubojstva, Černozemski je osuđen na duge godine zatvora, ali 1932. godine bio se izvukao.
Otputovao u Italiju gdje je započeo pripremu za slučaj svog života. Sljedeće odredište Černozemskog bio je logor Janka Pusta u Mađarskoj, gdje je djelovao kao instruktor koji je podučavao hrvatske revolucionare koji su planirali ubiti kralja Aleksandra.
Za upućivanje Černozemskog u Mađarsku svjedoči pismo I. Mihailova drugom članu VMRO CCP-a Vladimiru Kurtevu, koji je u Drugom svjetskom ratu bio jedan od ljudi odgovornih za spašavanje Kurtonskih Židova od slanja u logore smrti u Poljskoj. U pismu Mihailov je izvijestio kako će vozač Vlado biti poslan u Mađarsku i naređeno mu je da uzme putovnicu sa svojom slikom.
Ubojstvo jugoslavenskog vladara bilo je predviđeno krajem rujna 1934. kada je kralj Aleksandar stigao na sastanak s kraljem Borisom lllom u Sofiju.
Međutim, ovdje se ipak odražava predanost VMRO-a prema Bugarskoj, a čelnici Organizacije odluče da ne učine ubojstvo Karađorđevića u tom trenutku , kako ne bi bio kažnjen autoritet države.
Međutim, makedonski revolucionari dobivaju vrijedne informacije – kralj će posjetiti Francusku, putovajući brodom preko Sredozemnog mora i pristati u Marseilleu. Stvore se uvjeti za pripreme dvije terorističke skupine čije je vodstvo povjereno Černozemskom.
Plan je da jedna od skupina za počinjenje napadne kralja dok se Karađorđević kreće vozilom po marsejskim ulicama.
Kada svečano dolazi kroz prvu skupinu atentatora– oni ne reagiraju. Kada se automobil s kraljem i francuskim ministrom vanjskih poslova približava drugoj jedinici, koja se sastoji od Zvonimira Pozaila i Ivana Raića, a V. Černozemski je s njima očekuje se likvidacija .
Međutim, Hrvati su u to vrijeme izgubili živce i smrzavali se na svojim pozicijama. U tom trenutku, Černozemski uzeo je stvari u svoje ruke. Zapadni mediji iz tog razdoblja tvrdili su kako su neke od posljednjih riječi atentatora samo optužbe za složnošću upućene Hrvatima. Bugarin je izašao iz publike s povicima „Da živi kralj”, stajao na jednoj od nogu automobila i uspio kazniti Aleksandra Karađorđevića zbog terora nad makedonskim Bugarima .
Malo je poznata činjenica da se u ovom povijesnom trenutku, kao da se sama sudbina posrećila slučaju makedonskih revolucionara. Narcisodno paranojni jugoslavenski kralj imao je zaštitnu vestu koju je imao na svim svojim javnim pojavljivanjima.
Prije nego što je izašao s broda, Aleksandar je pogledao okolo i nije mu se svidjelo kako je izgledao – s zaštitnim prslukom ispod uniforme. Skinuo ga je iako bi mu spasio život, budući da su svi pucnjevi Černozemskog pali u dijelove tijela koje bi prsluk štitio.
Černozemsmsky je umro od zadobijenih rana u sukobu sa policijom nakon nekoliko sati.
Tijelo atentatora imalo tetovažu – unakrsno kostiji lubanju uz natpis V.M.R. O.“ i datum 1924. (vjerojatno godina u kojoj je tetovaža napravljena). Svijet je razumio istinu događaja koji je uzdrmao Europu – VMRO je još jednom kaznio neprijatelja Bugarskog u Makedoniji.
Današnja politička elita u sjevernoj Makedoniji, iako poznaje ljude poput Gocea Delčeva, Damiana Grueva, Jane Sandanskog kao nacionalne heroje, prilično je negativno postavljena prema Ivanu Mihailovu. Skoplje neumorno ponavlja propagandni slogan koji je naslijedio iz Titove diktature kako je posljednji vođa povijesnog VMRO-a bio “suradnik Nacionalsocijalističke Njemačke.”
Desetljećima su proruski krugovi u Makedoniji postavili teoriju da je bombaški napad u Marseilleu bio Gestapo operacija pod nazivom Teutonski mač, a VMRO i Ustaše bili samo izvođači.
Ne samo da je sudjelovanje Gestapa fikcija, nego i da je to bila kreacija Skoplja ili Beograda na to, a zapravo je to bio aktivan događaj KGB-a (tajne policije SSSR) i Stazija (tajne policije Njemačke demokratske Republike).
Cijela priča predstavlja igru dviju tajnih službi kako bi diskreditirali njemačkog časnika koji je 1960-ih imao stvarne šanse da postane glavni tajnik NATO-a.
Radi se o genuu. Hans Schpaidel, koji je bio šef osoblja NATO-a 1950-ih godina.
Godine 1934., Schpaidel je bio kapetan i pomoćnik vojnog ataše u njemačkom veleposlanstvu u Parizu. Cilj KGB-a i Stazija bio je predstaviti njemačkog časnika kao glavnog organizatora ubojstva jugoslavenskog kralja i time ga lišiti mjesta vodstva NATO-a.
Dvije komunističke službe prave dva falsifikat pisma. Prvi je bio na dan 1. rujna 1934., a poslao ga je njemački ministar zrakoplovstva Herman Göring, koji je Schpaidelu izvijestio da je Adolf Hitler osobno naredio ubojstvo Aleksandra Karađorđevića i Louisa Bartua, a VMRO i Hrvati bili spremni sudjelovati.
3. listopada 1934. Schpaidel „napisao je Göringu”:
Detaljno sam razgovarao s gospodinom Vanchom Mihailovom o svim opcijama. Odlučili smo provesti operaciju u Marseilleu. Tamo će se naći naša dva zanimljiva lica. Vlado vozač je spreman za sve.
19. svibnja 1934. godine u Bugarskoj i na vlast je došla projugoslavenska vlada Kimona Georgieva. Nova moć zabranjuje VMRO-u i počela je progoniti svoje ) ljude, i samog Mihailova kojem je izrečena smrtna kazna.
Dana 1. rujna, kada je Göring dobio upute od Spudelu, Mihailov se sakrio u Ravdi iz Bugarske spreman otići u Tursku. Čelnik VMRO-a 12. rujna uspio je prijeći granicu između Bugarske i Turske, a zatim stavljen u kućni pritvor. Ispada tako da cijela bugarska policija učinila je sve kako bi pronašla Mihailova da ne uspije, ali Speidel je stigao u Bugarsku (između 1. i 12. rujna) i tražio makedonskog čelnika čija je lokacija poznata jedva još dvijema osobama?!Ne samo to, nego i u roku od par dana I. Mihailov može organizirati cijelu operaciju koja se pripremala godinama?!
Mihailov je želio demokratske promjene u Bugarskoj i prije nego što su bugarski mediji rekli istinu o nacionalnoj prirodi VMRO-a i svrhi njegove borbe.
Skoplje je često napadalo ono što je učinjeno 1934. godine odnosno da je u napadu ubijen francuski ministar vanjskih poslova Louis Bartu.
Godinama se smatralo da je Černozemski također odgovoran za smrt prvog francuskog diplomata. Iz francuskih dokumenata objavljenih u posljednjih 20 godina jasno je da Bartu nije umro od metka u Černozemsemskom.
Kada je atentat uspio na kralja Aleksandra, francuska policija započela je nepromišljenu pucnjavu i jedan od hitaca pogodio je u ruku ministra. Potonji je pretrpio hemofiliju (bolest koja je spriječila zgrušavanje krvi) i u obradi rane nitko nije obratio pažnju na tu činjenicu. Bartu je pješice proveden u bolnicu, ali kad dolazi u bolnicu , već je izgubio previše krvi i umire.
Postavlja se još jedno pitanje je li Louis Bartu bio svrha atentata ?Vrlo je sumnjivo da je najbolji strijelac VMRO-a promašio metu koja je udaljena metar od njega.
Izvor Bgnet.
HOP
HOP -portal na Telegramu