𝙃𝘳𝘷𝘢𝘵𝘴𝘬𝘪 𝘫𝘦𝘻𝘪𝘬 𝘮𝘢𝘫𝘬𝘢 𝘴𝘷𝘪𝘩 𝙎𝘭𝘢𝘷𝘦𝘯𝘴𝘬𝘪𝘩 𝘫𝘦𝘻𝘪𝘬𝘢 (“𝘮𝘢𝘥𝘳𝘦 𝘭𝘪𝘯𝘨𝘶𝘢”) 𝘚𝘵𝘢𝘯𝘪𝘴𝘭𝘢𝘶𝘴 𝘏𝘰𝘴𝘪𝘶𝘴, 𝙥𝙤𝙡𝙟𝙖𝙠, 𝙆𝙧𝙖𝙠𝙤𝙬
𝘡𝘢𝘯𝘪𝘮𝘭𝘫𝘪𝘷𝘰 𝘫𝘦 𝘴𝘱𝘰𝘮𝘦𝘯𝘶𝘵𝘪 𝘥𝘢 𝘫𝘦 𝘴𝘭𝘶𝘨𝘢 𝘉𝘰ž𝘫𝘪 𝘚𝘵𝘢𝘯𝘪𝘴𝘭𝘢𝘶𝘴 𝘏𝘰𝘴𝘪𝘶𝘴 (𝘱𝘰𝘭𝘫𝘴𝘬𝘪 𝘬𝘢𝘳𝘥𝘪𝘯𝘢𝘭 𝘰𝘥 1551. 𝘥𝘰 1579., 𝘱𝘢𝘱𝘪𝘯𝘴𝘬𝘪 𝘭𝘦𝘨𝘢𝘵 𝘯𝘢 𝘊𝘢𝘳𝘴𝘬𝘰𝘮 𝘥𝘷𝘰𝘳𝘶 𝘚𝘷𝘦𝘵𝘰𝘨 𝘙𝘪𝘮𝘴𝘬𝘰𝘨 𝘊𝘢𝘳𝘢 𝘶 𝘉𝘦č𝘶 𝘰𝘥 1558.) 𝘶 𝘴𝘷𝘰𝘮 𝘥𝘫𝘦𝘭𝘶 “𝘋𝘦 𝘴𝘢𝘤𝘳𝘰 𝘷𝘦𝘳𝘯𝘢𝘤𝘶𝘭𝘰” 𝘪𝘻 1558. 𝘶𝘴𝘵𝘷𝘳𝘥𝘪𝘰 𝘥𝘢 𝘫𝘦 𝘩𝘳𝘷𝘢𝘵𝘴𝘬𝘪 𝘫𝘦𝘻𝘪𝘬 𝘮𝘢𝘫𝘬𝘢 𝘴𝘷𝘪𝘩 𝘴𝘭𝘢𝘷𝘦𝘯𝘴𝘬𝘪𝘩 𝘫𝘦𝘻𝘪𝘬𝘢 (“𝘮𝘢𝘥𝘳𝘦 𝘭𝘪𝘯𝘨𝘶𝘢”). 𝘚𝘵𝘢𝘯𝘪𝘴𝘭𝘢𝘶𝘴 𝘏𝘰𝘴𝘪𝘶𝘴 𝘳𝘰đ𝘦𝘯 𝘫𝘦 𝘶 𝘒𝘳𝘢𝘬𝘰𝘸𝘶 (𝘥𝘳𝘦𝘷𝘯𝘰𝘫 𝘱𝘳𝘪𝘫𝘦𝘴𝘵𝘰𝘭𝘯𝘪𝘤𝘪 𝘉𝘪𝘫𝘦𝘭𝘦 𝘏𝘳𝘷𝘢𝘵𝘴𝘬𝘦) 𝘶 𝘔𝘢𝘭𝘰𝘫 𝘗𝘰𝘭𝘫𝘴𝘬𝘰𝘫 1504. 𝘉𝘪𝘰 𝘫𝘦 𝘱𝘳𝘪𝘯𝘤-𝘣𝘪𝘴𝘬𝘶𝘱 𝘝𝘢𝘳𝘮𝘪𝘫𝘴𝘬𝘦 𝘣𝘪𝘴𝘬𝘶𝘱𝘪𝘫𝘦 𝘰𝘥 1558.
𝘛𝘪𝘮𝘦 𝘴𝘦 𝘱𝘰𝘵𝘷𝘳đ𝘶𝘫𝘦 𝘵𝘦𝘻𝘢 𝘈𝘭𝘦𝘬𝘴𝘢𝘯𝘥𝘳𝘢 𝘔𝘢𝘫𝘰𝘳𝘰𝘷𝘢 𝘪𝘻𝘯𝘦𝘴𝘦𝘯𝘢 𝘶 𝘮𝘰𝘰𝘨𝘳𝘢𝘧𝘪𝘫𝘪 “𝘝𝘦𝘭𝘪𝘬𝘢 𝘏𝘳𝘷𝘢𝘵𝘴𝘬𝘢” 2006 (𝘜𝘯𝘪𝘷𝘦𝘳𝘻𝘪𝘵𝘦𝘵 𝘚𝘵.𝘗𝘦𝘵𝘦𝘳𝘴𝘣𝘶𝘳𝘨) 𝘰 𝘴𝘵𝘢𝘫𝘢𝘭𝘪š𝘵𝘶 𝘥𝘢 𝘶𝘱𝘳𝘢𝘷𝘰 𝘏𝘳𝘷𝘢𝘵𝘪 (𝘐𝘳𝘢𝘯𝘰-𝘏𝘳𝘷𝘢𝘵𝘪) 𝘴𝘵𝘰𝘫𝘦 𝘯𝘢 𝘴𝘢𝘮𝘰𝘮 𝘱𝘰č𝘦𝘵𝘬𝘶 𝘚𝘭𝘢𝘷𝘦𝘯𝘴𝘬𝘦 𝘦𝘵𝘮𝘰𝘨𝘦𝘯𝘦𝘻𝘦, 𝘴𝘷𝘪𝘩 𝘴𝘭𝘢𝘷𝘦𝘯𝘴𝘬𝘪𝘩 𝘯𝘢𝘳𝘰𝘥𝘢.
Jedan od glavnih čimbenika koji je doprinio brzom širenju prahrvatskih plemena, posebice diljem Europe, može se pripisati njihovoj pomorskoj vještini. Hrvati su kroz povijest bili poznati po brodogradnji i pomorstvu te su bili vojna sila na moru i kopnu. Prahrvatska plemena Kraljevstva Huravat (Kraljevstvo Mitanni) bila su saveznici s Egipćanima od 1400. pr. Kr., koji su se u antičko doba smatrali pomorskom silom (prije saveza s Huravatima, Egipćani su nakon 1510. pr. Kr. upali u Kraljevstvo Huravat preko rijeke Eufrat). Vjerojatno su u tom razdoblju praHrvati počeli razvijati svoje pomorske vještine. Goti iz 3. stoljeća nove ere i Avari iz 6. stoljeća nove ere pokorili su plemena Crvenih Hrvata i koristili ne samo svoje konjaničke jedinice već i svoje pomorske vještine za trgovinu i ratovanje, posebno protiv Bizantskog Carstva. Druga carstva kroz povijest također su koristila mornaricu hrvatsku mornaricu i plaćenike poput Perzijanaca u 7. stoljeću, Franaka protiv Saracena u 9. stoljeću, Normana protiv Bizantskog i Mletačkog Carstva u 11. stoljeću, Maura u osvajanju Španjolske u 11. stoljeću i Španjolaca protiv Engleza u 16. stoljeću. Hrvati su također bili ključni u Kolumbovu otkriću Amerike u kasnom 15. iu 16. stoljeću. U 16. stoljeću svi turski admirali bili su Hrvati, a mnogi hrvatski pomorci (koji su odvedeni u roblje ili uvršteni kao plaćenici) služili su u turskim flotama, a drugi jezik na turskom dvoru za vojsku i mornaricu bio je hrvatski. Hrvatska pomorska moć iskazana je i snagom i samostalnošću Dubrovnika tijekom Napoleonovih ratova. Tijekom Prvog svjetskog rata Hrvati su činili većinu posada mornarice Austro-Ugarskog Carstva.
Tanais na Azovskom moru u Bosporskom kraljevstvu bio je glavno trgovačko središte između Europe i Azije. Od 1. do 4. stoljeća poslije Krista Bosporskim kraljevstvom je vladala dinastija Sauromata (najvjerojatnije praHrvata), a naseljavali su ga Crveni Hrvati. Trgovina se odvijala morskim i riječnim mrežama. Bosporsko kraljevstvo također je počelo razvijati vlastitu provincijsku pomorsku flotu tijekom 1. stoljeća prije Krista kao odgovor na piratstvo nad trgovačkim brodovima u Crnom moru. Sve do otprilike 350. godine naše ere, praHrvati iz Bosporskog kraljevstva bili su poznati kao pomorska sila jer su kontrolirali i Azovsko i Crno more.
Do 1. stoljeća nove ere, suvremeni trgovački centri također su uspostavljeni oko Baltičkog mora, uključujući Gotland i na ušću rijeke Visle u sjevernoj Poljskoj. U 2. stoljeću nove ere, tijekom Markomanskih ratova na zapadnorimskom limesu na granicama Germanije, trgovački putovi su bili probijeni istočno od Alpa i uspostavljena je trgovačka cesta Jantara koja je povezivala Sjeverno i Baltičko more sa srednjom, južnom i istočnom Europom preko rijeka Visle i Odre kroz Moravska vrata (prirodni prolaz između Sudeta i Karpata). Moravska vrata bila su pod kontrolom gotskih plemena tijekom tog razdoblja, a zatim su ih kontrolirali praHrvati i druga gotska i praslavenska plemena od 4. stoljeća poslije Krista nadalje.
Široke ukrajinske rijeke poput Dnjepra i Dnjestra teku prema jugu i ulijevaju se u Crno more. Tijekom 3. stoljeća naše ere te su rijeke gotičkim brodovima omogućavale pristup Crnom moru. Zbog trgovine, pleme Heruli migriralo je u Skandinaviju u 5. stoljeću donoseći nova znanja i vještine na Baltik i Skandinaviju. Od 6. stoljeća nadalje, skandinavski brodovi su mijenjani i opremljeni jedrima, što je u konačnici dovelo do uspona skandinavske moći u vikinškom dobu. Kamene slike brodova koji su prvi koristili jedra u Skandinaviji datirane su iz otprilike 600. godine nove ere. Ranije kamene slike pronađene u Gotlandu prikazivale su samo čamce na vesla. Prema Prokopiju, skandinavski osvajači Engleske nisu koristili jedra u 5. stoljeću [Procopius 553, VIII, xxx]. Sidonije Apollinaris također je pisao o saskim veslačima u Galiji u 5. stoljeću, potvrđujući da skandinavski čamci prije 600. godine nisu bili jedrenjaci, već dugi brodovi.
Neki povijesni izvori navode da su Goti postali pomorska sila na Crnom moru u 3. stoljeću preko jednog od svojih savezničkih plemena, Herula. Jordaneova “Getica” identificira Herule kao Gote. Niz važnih čimbenika zaključuje da su Heruli najvjerojatnije bili pleme Crvenih Hrvata ili pleme koje se asimiliralo s Crvenim Hrvatima, a ne gotsko pleme (iako je vladajuća elita možda postala Goti nakon što je regija bila podjarmljena u 3. stoljeću). Jordanes je identificirao Herule koji su živjeli u regiji blizu Tanaisa u 3. stoljeću. Ovo su područje u tom razdoblju naselili Crveni Hrvati. Gotske snage koje su napale područja sjevernog Crnog mora bile su kopnene snage sastavljene od pješaštva, ali Heruli su bili poznati kao graditelji čamaca, pomorski ratnici i gusari u istom razdoblju i na istom području gdje su PraHrvati vladali više od tri stoljeća.
Heruli su također bili identificirani kao ratnici konjanici čije su snage bile sastavljene od lake konjice, ali su gotske snage prije pokoravanja sarmatskih plemena i Bosporskog kraljevstva prvenstveno bile bazirane na pješaštvu.
Čak se i Zapadno Rimsko Carstvo u davnim vremenima uvelike oslanjalo na legije koje su bile bazirane na pješaštvu i oslanjale su se na svoje saveznike, poznate kao ‘foederati’ da osiguraju laku i tešku konjicu koju su predvodili domaći poglavice.
‘Foederati’ su bili nasljednici starih klijenata-naroda koji su djelovali kao tampon-države za Rimsko Carstvo kako bi zaštitili granice od ‘barbarskih plemena’. Rimljani su koristili Foederate kao dio svoje političke i vojne strategije “Zavadi pa vladaj (Divida et Impera)”.
Riječ ‘marine’ izvedena je iz latinske riječi za more ili ocean – ‘mare’ (na staronordijskom ‘marr’ i staroengleskom ‘mere’); koja je izvedena iz germanske riječi ‘mari’ i slavenske riječi ‘more’, koja je pak izvedena iz proto-indoeuropske riječi ‘móri’ ili ‘muori’. Hrvatski admirali iz Neretske banovine iz 8. stoljeća zvali su se ‘Marijani’ (‘Marjani’ ili na staročakavskom ‘marjakîr’, latinski – ‘dux Marianorum’. Riječ ‘admiral’ potječe od arapskog izraza ‘amir al-bahr’ što znači vladar mora. Prvi Hrvati su Sredozemno more nazivali ‘Velemuori’, a Jadransko more kao ‘Sinje-muori’ se koristila kroz stoljeća kao što je izvedena iz izraza “marjaka” u zoroastrijskim svetim spisima koji su bili obuhvaćeni u zemljama Arahozije, Herata i Baktrije – drevnim arijevskim zemljama u današnjem Afganistanu. Maryannu su također bili ratnička elita Kraljevstva Mitanni u Gornjoj Mezopotamiji od 1570. pr.
Nekoliko povijesnih izvora navodi da su Sclaveni bili stručnjaci za gradnju brodova. Theophylact Simocattes je oko 595. napisao da je vladar Avara naredio Sclavenima (misli se na Crvene Hrvate) da izgrade brodove kako bi njegova vojska mogla prijeći Dunav. Također je naveo da su bili vješti u borbi s utvrda od kola. Bizantski izvori iz prve polovice 6. stoljeća naše ere identificirali su povremene napade barbara preko riječnih mreža na provincije Meziju i Trakiju. U 9. poglavlju “De administrando imperio”, Konstantin VII Porfirogenet navodi da su Sclaveni (u odnosu na Bijele Hrvate) “…sjekli jednobračne na svojim planinama u vrijeme zime…” au proljeće su otputovali u Kijev da ih “…prodaju Rusima (Rhos)…”.
Pavao Đakon (umro oko 799.) navodi u svojoj “Povijesti Langobarda” da su oko 641. “…Sklavi došli s velikim brojem brodova i postavili svoj logor nedaleko od grada Siponta…” u zaljevu Manfredonia, u južnoj Italiji. Odlomak Pseudo-Cezarija iz 6. stoljeća povezuje riječne vještine Sclavena s onima drugih stanovnika rijeka. Postoje različiti zapisi koji Hrvate identificiraju kao uspješne brodograditelje, a govore i o problemima Mletačke Republike s hrvatskim gusarima u mletačkim zapisima iz druge polovice 7. stoljeća. U to je vrijeme bio značajan izvor prihoda za sve zemlje. Do početka 9. stoljeća povijesni izvori navode da je Jadranska Bijela Hrvatska imala jaku mornaricu. “De administrando imperio” također navodi da je Kraljevina Hrvatska na Jadranu za vrijeme kralja Tomislava imala flotu od 80 sagena (većih brodova s 40 mornara), 100 kondura (manjih brodova s 10 do 20 mornara, ne računajući veslače) te jaku vojsku od 60.000 konjanika i 100.000 pješaci. Razni izvori potvrđuju da su PraHrvati (Crveni Hrvati i Bijeli Hrvati) i Hrvati na Jadranu osim jake kopnene vojske posjedovali i jaku mornaricu i amfibijske postrojbe iskusne u vođenju otvorenog ili gerilskog rata na morima i rijekama.
Jedan od glavnih razloga zašto su Avari osvojili Bosporsko kraljevstvo u kasnom 6. stoljeću i uspostavili kagnat, s glavnim gradom lučkim gradom Fanagorijom (smještenim na Kerčkom tjesnacu), bila je činjenica da su Avari bili kopnena sila koja je trebala razviti pomorsku sposobnost. Poput Gotskog i Hunskog Carstva prije njih, Avari su gledali prema osvajanju Bizantskog Carstva koje se uzdiglo do statusa velike metropole zahvaljujući dominaciji na morima. Njegov glavni grad Konstantinopol bio je s tri strane okružen morem što ga je spriječilo da ga opsade ili zauzmu avarski strijelci na konjima. Bosporsko kraljevstvo; kojim je vladala sarmatska vladajuća elita [Alani & Roxolani] (najvjerojatnije Crveni Hrvati), ne samo da je posjedovao pomorsku silu i specijalističke vještine u gradnji čamaca, već je bio i glavno trgovačko središte za robove. (Napomena: U antičko doba glavna tržišta robljem u Europi bili su otoci Chios u grčkom razdoblju i Delos u rimskom razdoblju. Nakon službenog proglašenja kršćanstva u Rimu 313. godine, centar trgovine robljem pomaknuo se na sjever, u glavne gradove u Bosporskom kraljevstvu, koje je bilo na raskrižju trgovačkih putova Azije i Europe).
To je Avarima omogućilo novačenje, izgradnju i obuku novih vojnih jedinica. Uspostavom sustava vojne obuke u Bosporskom kraljevstvu; počeli su se pojavljivati avarski profesionalno obučeni robovi ratnici, što je dovelo do upotrebe izraza Sclaveni (latinski), Sklavinoi (grčki) i Saqaliba (arapski) koji se koristio ne samo za robove i plaćenike u avarskim snagama, već i za plemena koja su oni pokorili, uključujući ono od proto-Hrvata, Anta i Alana.
Pojam Slaven izveden je iz srednjoengleskog izraza Sclave koji je posuđen iz latinskog izraza Sclavus ili Slavus i bizantskog grčkog σκλάβος ili Sklábos što znači ‘rob’. Na arapskom se to nazivalo Saqaliba. Sarmatska plemena; koji se odnose na Bizant i Grke iz 6. stoljeća nove ere bili su uključeni u trgovinu robljem, posebno u Bosporskom kraljevstvu i susjednim državama od 1. stoljeća nove ere (ili ranije) kada je Bosporsko kraljevstvo bilo klijentsko kraljevstvo Rimskog Carstva. Razna praslavenska plemena koja su pokorili ili pokorili Sarmati, a kasnije Goti i Huni, a njihov narod prodan u ropstvo, nazivaju se Sclaveni.
S vremenom se pojam Sclaveni razvio u referencu na brojna i različita plemena koja su govorila slavenskim jezikom, podjezikom indoeuropske jezične skupine. Zanimljivo je spomenuti da je sluga Božji Stanislaus Hosius (poljski kardinal od 1551. do 1579., papinski legat na Carskom dvoru Svetog Rimskog Cara u Beču od 1558.) u svom djelu “De sacro vernaculo” iz 1558. ustvrdio da je hrvatski jezik majka svih slavenskih jezika (“madre lingua”). Stanislaus Hosius rođen je u Krakowu (drevnoj prijestolnici Bijele Hrvatske) u Maloj Poljskoj 1504. Bio je princ-biskup Varmijske biskupije od 1558.
Sanja Knežević
UDK 811.163.42(091)
811.163.42’36-112
Dio stručnog članaka
Primljen: 15. 3. 2007.
Prihvaćen za tisak: 4. 10. 2007.
HOP -portal na Telegramu
