Mrtvih u Bataku između 3000 i 5000 ubijenih
5. svibnja 1876 Maslački pokolj – najcrniji datuma u povijesti Bugarske
Masakr u Bataku trajao je od 1. do 5. svibnja, a zbog ubojstva 5000 miroljubivih stanovnika, Ahmed aga Barutanelija dobio je svoju zaslugu i promociju od sultana za genocid.
Ubojstvo 5.000 ljudi iz sela Batak u represiji travanjskog ustanka bio je jedan od najcrnijih datuma u povijesti Bugarske.
Masakr su izveli agini ljudi – uglavnom uz pomoć susjednih sela, pod izravnim zapovjedništvom Ahmeda aga Barutanelije.
Nakon masakra osuđen je zbog razmjera zločina koji se nije mogao prikriti, ali ga je kasnije pomilovao sultan Abdul Hamid II.
Nakon 1657. godine, Batak je predstavljao “otok” kršćanske vjere.
U crkvi sv. Nedjelje, kršćanska religija je propovijedana na bugarskom jeziku, za razliku od ostalih gradova u kojima su svećenici služili na grčkom jeziku. To je bila privilegija koju turske vlasti nisu mogle dopustiti Bugarima u Bataku.
Međutim, dugo su bili van dometa “kršenja” zbog lokacije Bataka – visoko u Rodopima.
Dio naoružanih ljudi stanovništva sela Batak, na čelu s vojvodom Petrom Goanovom, vojvodom Stefanom Trendafilov Kerelovim podigao je ustanak protiv turske vlasti.
Kao što je planirano, pobunjenici su uklonili dio turskih vlasti kada je protiv njih poslano 5 tisuća vojnika, na čelu s Ahmed aga Barutanlijom .Vođa pobune u Bataku – Peter Goranov, izaslanik je lokalnog revolucionarnog odbora na sastanku u Oboricama.
1. svibnja 1876. godine vlasti sela odlučile su da moraju spasiti živote mještana i stoga su pozvali turskog zapovjednika Barutaneliju da predaju svoje oružje , navodeći s zakletvom da će otići čim uđe vojska.
Osmanlije su zatražile od viđenijih ljudi sela da otiđu u logor, kako bi predali svo oružje i smirili stanovništvo.
U neprijateljski logor poslan je gradonačelniku Bataka – Trendafilu Toševu Kerelovu, zajedno s Vrankom Dimitrovom Pawnovom, Georgijem Serafinom, Petarom Trandafilovom Kerelovom, Petrom Kahvejijem i Georgijem Vuluvom.
Dogovoreno je da ako predaju seosko oružje, kako će ostaviti na životu .
Nakon što su pobunjenici predali oružje, Turci su ih napali i odsjekli im glave… Tijekom predaje oružja, neki o ljudi u selu su uspjeli pobjeći, iako je naselje bilo okruženo tako da ga nitko ne bi mogao napustiti.
Turci su po kućama počeli pljačkati.Mnoge od ustaničkih kuća u selu su spaljene. Ljudi su se počeli skrivati u zgradama sa čvršćom izgradnjom u selu ,koje su mogle pretrpjeti požar poput crkve i škole…
Tako je počeo pokolja koji je trajao danima.
Više od 200 muškaraca, žena, djece i odraslih je izvučeno iz kuća, poskidani su vrijedni predmeti na njima, skinuti do gola i konačno ubijeni.
Žene, djevojčice i djeca su ubijene u kućama i na ulicama dok su muškarci odvedeni i sabljom su im odrezane glave.Trudnice su razapete, a njihova nerođena djeca izvučena iz utrobe.
Svi taoci su bili pretučeni i pečeni živi ili su im odrubili glave.
Crkva sv. Nedjeljne i škola pored nje bila je posljednja nada mještana u Bataku za spas.
200 ljudi se skrivalo u školskoj zgradi gdje su živi spaljeni.
Najstrašniji dio masakra u Bataku dogodio se u noći 2. protiv 3. svibnja u crkvi.Ujutro su Turčini provalili u crkveno dvorište i ubili ljude u njemu. Crkvi su Turci i zapaljenom slamom uskratili kisik, odnosno ljudima u crkvi…. Ali su ljudi opstali tri dana.
U crkvi nije bilo vode, pa su mještani koristili maslinovo ulje i krv zaklanih kako bi ugasili žeđ. Kopali su golim rukama za pronalaženje podzemnih voda.
Trećeg dana, preživjeli su ipak odlučili izaći van nakon što su saznali da su osuđeni na propast .
Kada su otvorili vrata crkve, Ahmed aga Barutanelija je čekao vani sa svojim vojnicima.
Započeo je pokolja – samo oni koji su imali tendenciju prihvatiti islam su otišli živi, a ostalima su odrubili glavu.
Čak i tradicionalni saveznici Turske – Engleska i Austro-Ugarska, zapanjeni su okrutnošću genocida.
U pismu McGahana iz Pazardžika, 2. kolovoza 1876:
„Rečeno nam je da je 3.000 ljudi ležalo u dvorištu i ne možemo vjerovati. Scena je bila užasna, tako strašna da je ne možemo zaboraviti cijeli život.
Među ubijenima su bile odrubljene glave, zgnječene teškim kamenjem, ruke male djece, djeca, umrla su od terora ,djevojčice, mrtve.
Svi su sada tihi. Bez suza, bez plača, nema velikih vrištanja, bez milosti. Žrtve trunu na poljima.
Nikad nisam naletio na ništa tako ružno. Svi smo bili potreseni, sretni što se možemo vratiti na cestu“.
Nekoliko godina kasnije Ivan Vasov napisao je dramatičnu pjesmu o tim zločinima.
HOP
HOP -portal na Telegramu
