NEVOLJE LIDERSHIPA & UOČI PROGONA
Kad se kaže, a u zadnje vrijeme sve češće, da je „dim Sotonin ušao u Crkvu“ tu se prije sveg misli na duh ovog svijeta, koji tako malo dodirnih točaka ima s evanđeoskim mentalitetom. Nerijetko ga se naziva politička korektnost, prilagodba svijetu ili pak lažni ekumenizam, no prije bi se reklo da su to samo njegove manifestacije i nedorečenosti. Suština problema je puno dublja od sociološke razine. Putevi njegove infiltracije u Crkvu idu kroz srca ljudi s ciljem da sol obljutavi i da se svjetlo ugasi, odnosno od svjedoka i nasljedovatelja Uskrslog Krista napraviti anti-svjedoke koje drugi zbog njihovog licemjerja neće slijediti. Omiljena su mu meta biskupi i svećenstvo jer ako njih obori narod će se sam razuzdati. Ne napada direktno poput borbenog ateizma, nego ulazi u srca poput plina kojeg se ne osjeti. Kad dospije u krvotok nerijetko zna biti kasno. Pitanje je samo broja onih koji ga na vrijeme nisu prozreli i ispravno se spram istog postavili. S brojevima je, kad su ljudi u pitanju, nezahvalno licitirati jer je samo Bog taj koji zna pravo stanje. Zato ćemo se ograničiti samo na pojmove, zakonitosti i znakove.
Činjenica je da svijet vođe, bilo narodne, bilo vjerske, ne promatra kroz lupu utjecaja, nego prije svega kroz pitanje vlasti i nametnutog autoriteta. Mišljenje da autoritet nekom daje za pravo da vođenje pretvori u vladanje dovodi do egocentričnog i izvitoperenog vodstva. Takve primjere izopačenosti pronalazimo u politici, poslovnom svijetu, obrazovnom sustavu … Zbog manjka istinskih primjera s polja lidershipa i većina nas, koji smo “vođeni”, na vođenje gleda više na svjetovan, nego na duhovan način. S prvim smo dobro upoznati, no ne i s drugim, koji se može shvatiti samo kroz razumijevanje pojma služenje u biblijskom kontekstu, odnosno na način kakav nam je Isus ostavio uz komentar: Tako neće biti među vama. Tko hoće biti prvi, neka bude posljednji, svima sluga.
U tom smislu se i za vođenje u Crkvi na svjetovan način može reći da je „sotonin dim“ bez obzira govorimo li o njoj kao cjelini ili o njezinim manjim zajednicama (župnim, molitvenim, obiteljskim …), te bez imalo skrupula i lažnih obzira ustvrditi da se u njima da primijetiti ono što i u političkim strankama, društvenim tijelima uprave, obrazovanju, gospodarstvu … Da je taj dim zahvatio sve staleže vidi se po načinu razmišljanja i djelovanja i onih koji vode i onih koji su vođeni a koji pojam vođenja vide kao vladanje i gospodarenje, a ne kao utjecaj i služenje.
Ove krivo shvaćene oblike vodstva, budući nisu inspirirani od Duha Božjeg i jer nanose nemjerljivu štetu duhovnosti zajedništva, treba decidirano prokazati – jasno i bez uvijanja – kako bi ih se dovelo k svjetlu istine. Naravno, u ljubavi i s jasnom nakanom da se proslavi Onaj koji je ne samo najbolji primjer lidershipa, nego i temelj, stijena i izvor, istinski trs bez kojeg sve biva besplodno i jalovo, te zbog spasenja onih koji su u zabludi, bilo da su vođe, bilo da su oni koje se vodi. Odsustvo jasnoće i otvorenosti, a prisustvo konformizma i nepotizma, te duhovne korupcije je siguran znak da nisu samo vođe zahvaćene tim duhom, već i organizam u većem dijelu. Odsustvo transparentnosti prvi je znak koji alarmira na postojanje manipuliranja s jedne strane i straha s druge. Lider je taj koji bi prvi trebao reagirati ukoliko vidi da stvari nisu na svom mjestu. Ukoliko “vođene” ne ide ohrabriti i potaknuti na slobodno izražavanje postoji osnovana sumnja da je vođenje na krivim osnovama. Tim više ukoliko se od nazočnih očekuje isključivo konzumiranje onog što se pred njih iznosi ili se pak skraćuje vrijeme susreta na kojima bi se svi trebali uključiti. Nije slučajno tema sinodalnosti na poseban način aktualna upravo u ova vremena. Papa Benedikt XVI. nije krio postojanje krize u Crkvi. On je ponizno priznaje, ali i ne zatvara vrata nadi. Put izlaska vidi u pojavi Pokreta Duha koje je Gospodin nenadano osobno pokrenuo nakon Drugog Vatikanskog Koncila, mimo pastoralnih programa i inicijativa, iznenađujući nas iznova na divan način, kaže papa u jednoj od svojih knjiga, te dodaje kako sa scene polako silaze oni koji svoju pravednost grade na užitku negiranja. Reče to za one koji zlorabe svoj status, te se pokazuju kao oni za koje je Duh Sveti kamen spoticanja kao što nekoć za svoje suvremenike, odnosno narodne i vjerske vođe bijaše Isus, a koji su unatoč poznavanja Pisama hodali u gledanju, a ne u vjeri. No, vođenje na svjetovan način ne bi bilo moguće da su oni koje se vodi „probuđeni“, odnosno da su svjesni svog darovanog dostojanstva, te shvaćaju da je Gospodin taj koji ih po krsnoj milosti osobno poziva, formira i delegira da budu radnici u njegovom Vinogradu. Angažman svakog vjernika, bez obzira na njegov stalež, proizlazi iz susreta sa živim Bogom, a ne stoga jer mu to čovjek dopušta.
Nerijetko će oni koji vode na svjetovan način defimirati nositelja poruke tako što će krivo interpretirati njegove riječi i nečasnima proglasiti njegove nakane, te istog neće niti kontaktirati i s njime osobno razbistriti određene nejasnoće, a to je stoga jer ga žele ukloniti iz oikusa kojim vladaju. Bez prava na “obranu” će ga “procesuirati”, podmetnuti lažne svjedoke i osuditi, te okarakterizirati kao nekog tko unosi nered u postojeći red, no svakom iskrenom bogotražitelju je jasno da se u većini slučajeva radi o tome da dotični “okreće narod protiv njih”, a što se onda tumači kao pobuna. Dotični ne mora reći ništa što je protivno Nauku, ali je dovoljno da nije na tragu “uobičajenog” načina djelovanja koji se ustalio među narodom, pa da “one koji vode” uznemiri i dovede do misli da je uperen “contra”, a ne “za” njih. Zamislimo samo kako bi se stvari u Crkvi odvijale da su oni koji su bili potaknuti od Duha više slušali te neostvarene vođe koje stoje ispred Vrata, sami ne prolaze i pri tom brane drugima prolazak, nego samog Gospodina. Upravo stoga jer su bili svjesni da onog kome je dano da vidi i o tom svjedoči čeka „Jao!“ ukoliko ne svjedoči za ono što mu je dano da vidi i čuje, danas u Crkvi imamo samo od jednog takvog Pokreta par stotina milijuna “krštenih u Duhu”, te shodno tomu i izjavu prethodnog pape koji kaza da za zadaću imaju da cijela Crkva postane karizmatska. Ovo su stvari koje nećete čuti s ambona, osim kao tek jednu od šturih vijesti kod onih kojima je dužnost izvještavati o onom što pape govore. Pasti u nemilost Božju je daleko teže i pogubnije, nego zaratiti s cijelim svijetom. U tom smislu onaj tko ljubi istinu iznad svega, a svoje bližnje kao samog sebe, neće pristati na kompromis sve da mu se sva blaga svijeta izruče kao na pladnju, već će reći što mu je dužnost, poslušali ga ili ne. Nažalost, rijetko ga se doživljava kao nekog kome je zajedničko dobro ili temeljna ljudska prava drugih također osobni interes (Drugi, to sam ja!), već biva protumačeno kao njegov privatni interes, a što u konačnici nije ništa drugo nego “negativna projekcija” tih “prokazivača”. Oni koji vode na svjetovan način jednostavno zbog fokusiranosti na sebe ne prepoznaju proročki govor. Ne optužujemo te zbog krivih djela, već što se Bogom praviš, temelj je optužnice koja Isusu bi spočitana pred Velikim vijećem. Svoj grijeh vidješe na Njemu. Drugim riječima bio je optužen zbog oholosti, uzdizanja svoje volje iznad Božje; o njezinom apsolutiziranju i uzdizanju na tron koji pripada samo Bogu. Kad bi išli priču oguliti do kraja došli bismo do samog “istjecanja” i “utjecanja” zla u ovaj svijet. U šali je znam nazvati BOLEST PRVAKA. Kažem ovo zbog onih koji će se u startu sablazniti kako nekom pada na pamet i usuđuje se govoriti o ovim stvarima ne samo unutar naših vjerničkih krugova, nego i javno. Nezahvalno jest, ali je i nužnost jer zbog nerazumijevanja ovih “tabu tema” danas u društvu imamo pošast korupcije koju papa Franjo naziva bolesnim stanjem koje se treba liječiti. A mediji u tom liječenju imaju značajnu ulogu. No, što nam oni donose!? Uključite Tv, uđite na portale, otvorite dnevne novine i biti ćete zapljusnuti ovom pošasti kao tsunamijem. Ako se ne znate na vrijeme postaviti, tj. u već u naslovima prepoznati o kojem se duhu radi, bit ćete kontaminirani i poneseni stihijom. Rijetkost je da se na nekoj od kuća i njezinih krovova nalazi glas koji viče i upozorava na Laž. Većina njih ne informira nego dezinformira javnost. Drugim riječima, odvodi od dobra nacije u propast, od Istine, Puta i Života u laž, stranputicu i smrt. Proročki glas trebaju čuti i vjerni i malovjerni. Ako smo sekularno društvo to ne znači da je sekularizam normalno stanje. Određene negativne pojave se treba promatrati kroz duhovnu prizmu i ne bojati se ustvrditi da su mrak i bljuvotina rezultat toga što je sol obljutavila i duh onih koji bi trebali svjedočiti zamračen dimom sotoninim, tj. duhom ovog svijeta.
Kazah da je proročki istupiti nezahvalno jer to znači izložiti se napadima sa svih strana, no onaj tko to čini mora biti svjestan da se tu ne radi isključivo o napadu na njegovu osobu, nego o pobuni jednog duha koji želi zadržati kontrolu nad svojim posjedom. U tom smislu neće dozvoliti da njime ovlada srditost, neopraštanje i osuđivanje, već će u sebi za zavedene pronaći riječi opravdanja … sve i da ga se uzdigne na stup srama. Onaj tko u tim trenucima može reći: Oprosti im, Oče; ne znaju što čine! kako da osudi one koji nisu spoznali istinu!? Takav unaprijed mora znati da mu je križ Gospodinov jedini oslonac, te se čak i radovati kad sve zlo slažu na njega jer je to potvrda sličnosti Kristu. On se ne boji jer zna da zlo u konačnici ne može trijumfirati, te da se na kraju mora očitovati kao neprihvatljiva gnjusoba koju nitko normalan ne želi slijediti. Najviše žrtava ono žanje dok nastupa pod prividom dobra. To je jedan od glavnih razloga zašto stvar treba istjerati na čistac bez obzira na žrtvu koju treba podnijeti.
Ukoliko među nama vjernicima vlada ozračje svojstveno odnosima u jednoj političkoj stranci ili u sekti (a što se nerijetko može svesti pod isti nazivnik), te duh klijentelizma, nepotizma, konformizma i duhovne korupcije (jednom riječju, Ahabov i Izabelin duh) tad se prije svake zajedničke aktivnosti treba obračunati s tim duhom, te krenuti u izgradnju duhovnosti zajedništva. Bez nje je svaka aktivnost krinka, farsa, reče sveti papa I.Pavao II na ulasku u ovo tisućljeće, svjestan da nepoznavanje ovih činjenica vodi k opetovanom ponavljanju „istočnog grijeha“, tj. odsustvu poniznosti kad je čovjek odlučio apsolutizirati svoju volju stavivši je na mjesto Božje, te tako pokušao „biti poput boga“. Zato kad govorimo o ovoj opasnosti govorimo o zamaskiranom duhu oholosti koji je temeljni uzrok odsustva pokajanja, a time i obraćenja onih koji vladaju umjesto da ponizno služe kao sluge slugu Božjih.
Ovo su stvari o kojima se i s ambona rijetko govori jer prokazuju i klerikalizam kao jedno od izopačenih očitovanja ovog duha. Dijelom stoga što „dobronamjerni“ ne žele uzbunjivati narod i lomiti „napukle trske“, a dijelom jer su tim duhom zahvaćeni oni koji bi prvi trebali biti primjer poniznog služenja. No, promatrajući Isusa u ovakvim i sličnim situacijama dok je prokazivao hipokriziju narodnih i vjerskih vođa vidimo kako se pred narodom nije ustručavao izmaknuti im postolje na koje su se isti popeli. Izmicanje „stolca ispod nogu“ zapravo je bilo jedina ljekovita stvar koja je u tim trenucima pomagala jer je na taj način urušeno uporište (slava svijeta) na kojem su gradili svoj uspjeh i veličinu. Mi ne smijemo koristiti onako oštre riječi osude kakve je on koristio jer je jedini bio (uz svoju majku) bez grijeha, no ne da smijemo, već trebamo (što više, moramo) o ovome iznositi sud kao i o svakoj drugoj stvarnosti koja traži oslobođenje i izlječenje.
Izneseni razlozi objašnjavaju zašto političari po svaku cijenu žele kontrolirati medije. Bez njih su oni politički mrtvaci. Ne žele biti okruženi sposobnim ljudima, već isključivo podobnima i u užem i u širem smislu dok u sustav ugrađuju ljude po nepotističkom principu, a koji uz kontrolirane medije bivaju njihov glavni oslonac. Za njih takvo što nije devijantno iako je zakonski kažnjivo. Ako je tako u svijetu koliko je tek onda štetno kad ovakve pojave doživljavamo u vjerničkim krugovima, koji bi trebali biti znak ovom svijetu. Nemojmo se lagati, sud nad ovim svijetom započinje od Crkve. Vidimo da je on u tijeku, te da se razvrstavanje na one koji ljube istinu i one koji povjerovaše laži iz dana u dan intezivira sve više. Pobuna, koja će rezultirati velikim otpadom, potpomognuta je šizmom i ovim gore navedenim krivovjernim odnosima među samim članstvom Crkve koje ne shvaća narav kraljevstva Božjeg; što ono jest i na koji način se ulazi u njega. Mnogi su neuhranjeni i anoreksični poput „Jairove kćeri“. Pokriva ih ogrtač mrtvila. Da bi ustali na noge potrebno je prije svih izbaciti duh ovog svijeta i njegove narikače, pa onda nahraniti Kruhom živim. Tko želi biti prijatelj sa svijetom premeće se u neprijatelja Božjeg i jede vlastitu osudu jer ne razabire dostojanstvo svakog člana mističnog Tijela Kristovog. Stanje ne samo da ostaje nepromijenjeno, već ide iz goreg u gore. Tek kada svog bližnjeg prestanemo promatrati kao objekt kojeg podnosimo pokraj sebe samo dok imamo od njeg koristi (a ako nemamo, mičemo u stranu ili eliminiramo) i prestanemo doživljavati kao takmaca, te počnemo promatrati kao subjekt, kao osobu koja je neprocjenjiv dar Božji, odnosno doživimo kao nekog tko se u svojoj savjesti također „hrve sa svojim Bogom“, može se krenuti s mrtve točke. Naravno, taj put započinje preispitivanjem vlastite savjesti po gore iznesenim naglascima i dubokim pokajanjem zbog instrumentalizacije samog Boga i manipuliranja bližnjim. Grijeh oholosti je jedan od sedam glavnih grijeha, no također je grijeh koji se najmanje ispovijeda. Tamo gdje vlada duh svijeta, ne primjećuje ga se. Što više, podrazumijeva se, ali ne pod ovim imenom, već kao ambicija, samodostatnost, aktivizam, a nerijetko i pod pojmom „služenje“. Mnoge vođe to neće reći, no s obzirom na djela, mnogi ovako pretpostavljaju:
„Ja sam pozvan/izabran od Boga, a to znači da znam što trebam govoriti i kako raditi, te stoga očekujem i od drugih da mi se nema što prigovoriti.
Oni koji prigovaraju ne rade samo protiv mene, nego i protiv zajednice, te ih ukoliko tako nastave moram ukloniti da ne zaraze cijelo tijelo.
Istina je da ne mogu sve sam, te mi trebaju suradnici, no to moraju biti odane osobe koje mi neće otežavati i onako zahtjevnu zadaću. Ja najbolje znam tko mi odgovara, te sam ja taj koji svoje suradnike trebam birati. (Ukoliko budem morao poštivati „proceduru“, u najmanju ruku nastojati ću utjecati tako što ću dati do znanja koje suradnike preferiram, a koje ne želim niti vidjeti.)
Suradnike biram ne stoga jer mi treba njihovo mišljenje, nego podrška da završim ono što sam započeo. Ne zanimaju me njihove ideje i viđenja, nego poslušnost u pretakanju mojih zamisli u stvarnost.
Dati ću im prostora samo onda kad se umorim i zasitim, te mi bude trebao predah i pražnjenje glave od nagomilanog pritiska, no samo do trenutka kad opet stanem na svoje noge.
S vremena na vrijeme ću ih nagrađivati znakovima pažnje i ispunjenja njihovih želja, no ne stoga jer cijenim njihove ideje, nego da ne klonu i ne prestanu mi biti podrška.
Pohvalit ću ih ili ću im dopustiti da na određenom području budu glavni, al to mora biti u skladu s mojom vizijom.
Ja ne samo da trebam imati nadzor i kontrolu kada druge delegiram na specifične zadatke, nego sam i onaj koji rukovodi razvojem događaja i određujem smjer kretanja.
Oni su tek moja produžena ruka. A ona treba i da udari ukoliko je potrebno, a ne da se ja trošim i prljam među pametnjakovićima kojih će uvijek biti. Drugi ne trebaju znati da je taj udarac zapravo bio moj. Ja ću reagirati tek u krajnjoj nuždi.
Moj autoritet će biti najveći kad svi vide da me moji najbliži suradnici štite. Stoga ću im dati do znanja da sve što nasamo govorimo mora ostati strogo među nama.
Na kraju krajeva moji suvoditelji ne trebaju znati sve moje zamisli jer ako ih otkrijem postat ću slab i ranjiv.“
Ovo su samo neke od misli koje opsjedaju onoga tko vodi druge na svjetovan, ne-evanđeoski način. Ukoliko se ne uhvati u koštac s njima, prate ih djela koja nanose štetu drugima. Obratiti se u ovom slučaju znači dopustiti Riječi da nas oslobodi tako što se dijelovi Pisma (posebno oni u kojima je izrečen onaj Isusov JAO) koji govore o neprimjerenom liderstvu ondašnjih narodnih i vjerskih vođa neće preskakati kao da se nas ne tiču. S druge strane treba kontemplirati Isusov način vođenja i upijati ga, no preduvjet je spoznaja vlastite grešnosti, pokajanje i ponizno priznanje u svjetlu milosrđa Božjeg kako bi ih Duh Istine uveo u oslobođenje, a potom u radosno služenje.
Dok je većina ondašnjih rabija bila skoncentrirana u duhovnom i političkom centru moći, Jeruzalemu, Isus se tijekom javnog djelovanja, fokusirao na PROPOVJEDANJE, OSLOBAĐANJE I LIJEČENJE krstareći uzduž i poprijeko napola poganske Galileje. Time je htio pokazati svoju moć i porijeklo, kažu neki, no prije će biti jer mu je bilo žao raspršenog naroda. Da se htio dokazivati činio bi to među ondašnjom elitom. Čak i onda kada bi ozdravljao i liječio u Jeruzalemu, bilo je to prije svega iz ljubavi i milosrđa, a ne zato kako bi se pokazao i dokazao. Nije mu trebalo svjedočanstvo od ljudi. Na velike blagdane odlazio bi u Jeruzalem, prije svega u Hram, izvršavajući svoju dužnost, te bi tu nastupao nerijetko kao onaj koji ima i moć i vlast, kao netko tko je na svom s punim pravom. Nije uzmicao pred onima koji su ga se htjeli riješiti i tako imati monopol nad “vinogradom”, “stadom”.
Tko te ovlasti, odakle ti pravo da se usuđuješ govoriti i raditi to što radiš, istrčavali su pred rudo nesvjesni da time prokazuju sami sebe i pokazuju kao oni koji su tu zbog vlasti i časti, a ne zbog naroda. Umjesto da mu služe očekivali su da narod služi njima. Zato kad govorimo o lidershipu, pored slave i novca, odnosno “duhovne” i materijalne koristi, neizbježnost je govoriti i o vlasti kao jednoj od najopojnijih droga. Vlast čovjeku pruža osjećaj “boga”. Radi se o izopačenom stanju duha iz kojeg je teško izići bez milosti Božje. No, tragedija je upravo u tome što se i ne pomišlja na pomoć Božju. On im je rival.
Dati Bogu slavu znači automatski poniziti se i sići s trona na koji smo se popeli, a služiti bližnjem znači ne biti više fokusiran samo na svoju dobit, već i na korist bližnjeg. Odreći se pak vlasti u smislu gospod-stva znači ne biti više “gospodin” kojeg se boje i kojem se klanjaju niže rangirani na društvenoj ljestvici, a koji zbog odsustva svijesti o svom istinskom dostojanstvu to čine što zbog straha ili iz želje za stjecanjem koristi. O kognitivnoj disonanci i psihologiji mase dalo bi se puno toga za reći.
Isusova pojava je remetila klerikalni koncept zasnovan na automatizmu i egocentrizmu ‘službujućih’ koji umjesto da tragaju za izgubljenim ovcama Izraela i napasaju povjereno im stado idu za napasanjem samih sebe u nezasitoj gladi za aplauzima svijeta i stanju duha koje se osjeća “božanstveno” dok daje kome hoće i kad hoće. Moći suditi i htjeti se (ili ne) drugom smilovati “bijeli je prah” onih koji imaju u rukama vlast. Sve im možeš oduzeti (čak i slavu i novac), no u vladanje ne diraj jer ćeš biti ekspresno poderan ma kakve god argumente imao u rukama. Sve i da si Sin Božji ne pomaže ti. Što više, biva povod za njegovom eliminacijom, a što i vidimo na svim društvenim razinama dok ga se uklanja iz vidokruga i mjesta (škole, bolnice, javne ustanove …). Oni koji to rade, nekad svjesno, a ponekad nesvjesno (jer je duh taj koji se buni ponajprije u podsvijesti čovjekovoj), ne žele pokraj sebe “probuđene”, osviještene i poduzetne (drugim riječima, sposobne) pojedince koji će propitivati njihove nakane i svrhovitost određenih postupaka, te nuditi neku od “revolucionarnih ideja” koja ih svojom novošću prokazuje kao neznalice i nevjerodostojne “vlastodršce”. Ne trebaš im se direktno suprotstaviti. Dovoljno je da vide kako nisi na tragu njihovog načina razmišljanja i djelovanja pa da budeš poderan ako si se previše približio njihovom krugu ljudi ili možeš utjecati na promjenu amorfnog stanja mase od koje dotični žive.
“Ljudi se žele igrati gospodara, a ne slugu; žele biti vlasnici a ne najamnici kojima je samo povjereno posluživati. Čini se to je sudbina Božjega kraljevstva kad dopadne ljudskih ruku, sudbina religije, svake religije, gdje je čovjek manipulator, gdje čovjek svoj položaj zlorabi i niječe. Namjesto da bude po ljudskim rukama i životima Bog velik i uzveličan, pojedinci žele s pomoću Boga biti sami veliki, istaknuti, znameniti, zlorabiti Boga za svoje osobne probitke i interese.” – napisa dr. Tomislav Pervan u jednom svom promišljanju uz prispodobu o vinogradarima ubojicama.
Znamo da se upravo budući Kristov namjesnik Petar na Posljednjoj Večeri žestoko usprotivio činu pranja nogu kad mu je Isus prišao s lavorom i ubrusom. Bilo mu je nepojmljivo da mu Mesija, Sin Božji, pristupa kao zadnji sluga. No, Isus ga je htio poučiti važnosti poniznosti i milosrđa budući bez tih osobina neće moći niti zakoračiti u kraljevstvo Božje, a kamoli voditi ljude do spasenja, te uz sve to biti istinski sluga slugu Božjih koji će uz njega nadgledati i izvoditi stado na ispašu. Poniznost je stoga i padanje na koljena pred ostalom braćom i prostracija pred Gospodinom kad priznajemo svoju nedostatnost, ali i dopuštanje Bogu da nas vodi putevima koji su iznad naših. Ona nije samo priznavanje Boga nego i pristajanje uz Njegovu volju. Nije samo otvaranje Istini. nego i iskoračavanje na Put. kad prerasta u poslušnost. Zato su poniznost i poslušnost nerazdvojive kreposti. Ako one izostaju tad je liderstvo tek obična farsa.
Rijetkost je danas susresti nekoga tko se da oplijeniti iz viših ciljeva u odnosu na trenutne i kratkoročne zemaljske, da ga se oplijeni i “ubije” zbog svjedočenja za ono što jest. Stoga poniznost nije čin pasivnosti i distance u moru onih koji teže ka samodostatnošću, već odvažno pristajanje uz Istinu koja se tiče sviju nas. Ona je dakle i zauzetost za bližnjeg; služenje i svjedočenje unatoč posljedicama za koje unaprijed znamo kakve će biti. Istinski klanjatelji u Duhu i Istini se stoga ne boje neduhovnih ljudi i lažnih podmetnutih svjedoka. Oni znaju da je milosrđe najveći izraz pravednosti. Stoga, koliko god u pojedinim trenucima bili “tvrdi” u svom neodstupanju od duhovnih principa vjere i zauzetosti za opće dobro zajednice, oni ne osuđuju svoje progonitelje. Kao što gore rekoh, tj. ponovih riječi pape Benedikta XVI, znaju da je križ Gospodinov jedini oslonac s kojim mogu računati. Progon i muka u svijetu za njih su znak autentičnosti i pripadnosti Kristu. No, nitko niti zao, niti dobar ne postaje preko noći. Radi se o procesu. Kad su apostoli u pitanju bilo je važno ustrajati u Isusovoj školi učeništva čak i onda kad je sve govorilo kontra njegovog Puta. Bilo je potrebno proći kroz muku spoznaje o vlastitoj nedostojnosti i malovjernosti, suočiti se sa strahom i vlastitim granicama, sa svojom ne-moći i vlastitim ne-htjenjem kako bi otpala svaka iluzionistička slika o sebi samome kao nekom tko zavrjeđuje divljenje, slavu i aplauze svijeta. Morali su prezreti sva ona sredstva i metode kojima su se ondašnje narodne i vjerske vođe služile kako bi zadobile poštovanje i zadržale vlast, te iz svega toga izvlačili osobnu korist kako bi tek onda kao “nove mješine” bili ispunjeni onim istim Isusovim Duhom, te tako mogli izvršavati sve ono što je on od njih očekivao u vremenu nakon njegovog odlaska Ocu. Odmah nakon silaska Duha na njih uslijedili su progoni koje ne bi mogli podnijeti bez te nove sile i snage, bez Duha Svetoga u svojim raskajanim i OČIŠĆENIM srcima.
Ondašnji vlastodršci su se nakon Krista Kralja morali suočiti s pojavom multipliciranih “kraljeva”, lidera koji su također u stanju podnositi njihov jal i spremnost na eliminaciju ukoliko im se usprotive i okrenu narod za sobom, odnosno za naukom i načinom razmišljanja koji se ne uklapa u njihovu suženu percepciju životne stvarnosti i zajedničke participacije u istoj. Znamo međutim kako su završili i oni i svi poslije njih, a koji su mislili da im dodijeljeni status daje za pravo da vođenje pretvore u vladanje i gospodarenje nad drugima prema vlastitoj mjeri ili mjeri onih koji sjede po mračnim zakutcima svojih loža i smišljaju načine kako podložiti cijeli svijet svojim izopačenim zamislima, a ne na način istinskog služenja u poniznosti i u skladu s principima kakva nam je ostavio sam Bog. U tom smislu i za mnoge naše “vođe” ne možemo reći da su lideri, već najamnici i upravitelji od strane onih sila koje ni po kojoj osnovi nemaju pravo na “tuđi vinograd”. Kažem “tuđi” jer te sile nemaju moć stvaranja. One tek majmunišu i imitiraju istinskog Stvoritelja s namjerom da ukradu i sebi prisvoje ono što nije njihovo. Način im je tajan i skriven od očiju javnosti jer znaju da to što rade nije niti po istini, niti je u ljubavi, odnosno da je inspirirano od istog onog koji je umislio da će uspjeti u svom naumu ukoliko zauzme Petrovu Stolicu i uspostavi vlast ne samo političku, nego i duhovnu nad Novim Izraelom, tj kao nekoć nad onim starim, ujarmivši i stavivši i vjerske i narodne vođe pod svoju kontrolu. Mi pak vjerujemo i znamo, jer je tako pisano, da će u svom naumu tek privremeno, i to na izvanjski način gledano, uspjeti, odnosno da će biti poražen u trenutku kad bude likovao misleći da je uspio zavladati čovjekom i izvana i iznutra, tj. ulaskom mu pod kožu po ucjeni i pod prijetnjom egzistencijalne ugroze ukoliko mu ne kaže svoje “da!”
Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša na misnom slavlju prigodom proslave Dana državnosti RH, 30.5.2025. u crkvi Sv. Marka u Zagrebu, rekao je kako se on proslavlja u godini obljetnici 1100 godina od krunjenja kralja Tomislava i Prvog splitskog crkvenog sabora. “U tim događajima nalazimo prve oblike zborovanja i zajedničkog donošenja odluka važnih za narod i državu, kao i kršćanske temelje hrvatske državnosti koju danas obilježavamo.” – rekao je nadbiskup, te pri tome još naglasio da se nalazimo u jubilarnoj godini Crkve i godini kada smo dobili novog papu. “Ova je godina ujedno godina … nemalih političkih preslagivanja na globalnoj razini koja pokazuju krhkost i snagu demokracije, kao i slabe i jake točke makro i mikro politika europskih država, među kojima je i Republika Hrvatska. Iz svega kao narod i kao pojedinci možemo puno naučiti” – rekao je nadbiskup izdvojivši činjenicu da se nalaze u crkvi na središtu Markova trga, “u čijoj se neposrednoj blizini stoljećima oblikovala sudbina našega naroda, brižno čuva povijest i tiho nas poziva da u svim događanjima ne zaboravimo svoj pogled uzdignuti k Božjem Prijestolju.” U doista dojmljivoj propovijedi moj zemljak tako se dotače svih onih povijesnih činjenica (da ne nabrajam i ostale) na koje mi i kao narod i kao vjernici imamo pravo biti ponosni, no to me odmah podsjetilo na jedan Ad Limine pohod naših biskupa Benediktu XVI. kad je papa, potvrdivši nam pravo na ponos, izrekao jednu rečenicu koja je ne samo tada, nego i danas jednako važna (ako ne i važnija), a ta je da trebamo također (poput naših predaka) biti otvoreni poticaju DUHA u sadašnjem trenutku. A to znači da možemo i poput ondašnjih Židova biti ponosni na višestoljetnu tradiciju, vjeru i njezine velikane, te da ih se možemo ponosno sjećati i častiti ih, a da nam upravo oni budu suci ukoliko ih ne budemo nasljedovati u sadašnjem povijesnom trenutku. Na taj način, u negativnom smislu, svjedočimo protiv samih sebe. Dakle, znamo kako bi trebalo, a radimo upravo suprotno.
“Očuvanje vjere i nacionalnoga identiteta tijekom dugih stoljeća pod tuđom vlašću znak je da nisu državne granice ni državne institucije ono što nam je jamčilo opstojnost. To su prije svega naša kršćanska vjera, jezik i kultura koji su nas i oblikovali kao naciju. Povijest nas uči da država i njezine institucije ne mogu zamijeniti naciju, kao što ne mogu zamijeniti ni obitelj iz jednostavnog razloga što su i obitelj i nacija naravna društva, a ne plod jednostavna dogovora.” – izrekao je nadbiskup, možemo slobodno reći, kraljevsku misao cijele homilije s kojom je stao u obranu onih oblika zajedništva koje neprijatelji Boga i čovjeka žele po svaku cijenu uništiti preko relativističkog razvodnjavanja vrijednosti koji te oblike zajedništva krasi. “Stoga bih u ovoj prigodi želio podsjetiti na riječi blaženoga kardinala Alojzija Stepinca koji je s pravom istaknuo da je katolička vjera //prvo i najveće dobro hrvatskog naroda, kao što svjedoči bjelodano čitava povijest naša//“. – riječi su koje nikog ne mogu ostaviti ravnodušnim. Don Anđelko Kaćunko je oduševljeno ustvrdio kako se radi o “Stepinčevskoj propovijedi” u pravom smislu, no ovdje bih ja napravio jednu malu digresiju. Imali smo mi u zadnjih par desetljeća od strane naših apostolskih nasljednika zapaženih homilija u “stepinčevskom stilu”, ali i razočaranja kad je trebalo prepoznati znakove vremena u sadašnjem trenutku i ne stati rame uz rame s onima koji su si uzeli u zadatak “ući nam pod kožu” i vršiti nezapamćen teror nad svakim pojedincem koji nije slijedio nametnuti narativ i mjere stavljanja istih pod kontrolu. I ne samo da su se brže bolje suglasili s “mjerama”, nego su se u svojim obavijestima, stječe se takav dojam, utrkivali čije će biti sveobuhvatnije i veće. Da nije bilo pojedinaca, poput spomenutog don Anđelko Kaćunka (ili pak don Josipa Mužića, don Silvio Španjića, fra Lazar Perice, fra Mario Knezovića i još nekih), bio bi to potpuni debakl instituciolnih hrvatskih “prvaka” (i njihovih “suradnika”, suvoditelja).
Kao što rekoh, ne zaboravimo da sud nad ovim svijetom započinje od Crkve. Vidimo da je on u tijeku, te da se razvrstavanje na one koji ljube istinu i one koji povjerovaše laži iz dana u dan intezivira sve više jer se ne shvaća narav kraljevstva Božjeg; što ono jest i na koji način se ulazi u njega. Stoga jedno malo podsjećanje, … Isus je pokazao da ima moć i vlast nad svim prirodnim i natprirodnim silama, no njegovo kraljevsko dostojanstvo najviše dolazi do izražaja na križu dok u muci oprašta, moli i ljubi. Zato i čovjek koji ljubi svoje neprijatelje proslavlja Boga više nego da čini čuda poput Isusa. Posvećen čovjek je slava Božja. Ovih dana, u devetnici od Uzašašća do Duhova, valjalo bi se iznova podsjetiti kako je danas Duh Sveti kamen spoticanja poput Isusa dok je boravio među svojim sunarodnjacima. A taj spoticaj se događa ukoliko još uvijek hodamo u gledanju, a ne u vjeri. Kao što za apostole Isusov odlazak Ocu nije trebao biti povod žalosti jer ga više neće gledati pokraj sebe, nego razlog za radost jer će se po silasku Duha nastaniti u njihovoj nutrini, isto vrijedi i za nas danas. Imperativ pred kojim se svaki kršteni nalazi je da s njime postane JEDNO ukoliko mu se otvorimo u vjeri i otarasimo nezdravih duševnih veza kojima nas duh ovog svijeta (i tijelo) veže uz sebe.
Ovo važi za sve, a na poseban način za naše vjerske glavare ukoliko nas žele povesti u “zemlju mira”. Na tom putu ima onih koji zanijekaše svoj identitet, odnosno Istinu riječju i Ljubav djelom. Hoće li tako biti i u periodu koji je pred nama, pitanje je na koje ćemo odgovor uskoro saznati (kad krenu cyber napadi, blackout, klimatski lockdown, digitalizacija … odnosno, “pojačavanje na više” nakon probnog perioda), odnosno jesmo li išta naučili promatrajući dosadašnja globalna događanja i “micro točke”, kako ih nadbiskup nazva. Bog zna u kojoj mjeri se jedni pokajaše, a u kojoj neki premetnuše u izdajice braće jer ne razumješe da je “politička korektnost” tek izgovor za kukavičluk i pokušaj da se zadrži ili dodatno stekne određena korist, bilo da se pod njom misli na “poštovanje”, bilo na materijalnu korist, a što su “upravitelji” vješto koristili predstavljajući se kao filantropi i donatori koji pomažu očuvanju kulturne baštine našeg naroda i Crkve u Hrvata. To su te nezdrave duševne veze od kojih se mora biti slobodan u duhu kako bi se uvijek i na svakom mjestu moglo reagirati, tj. prokazati pokušaji ovladavanja “Vinogradom Božjim”. Ukoliko se i dogodilo da se kukavički pred “služavkama” ovog svijeta ustuklo iz straha (koji nema veze sa strahom Božjim) ne treba očajavati. Ono što se dogodilo ne može se promijeniti, ali se zato može ne ponoviti ako se ponizno prizna da se griješilo, te ako treba i sa suzama u očima odgovori na pitanje koje bi postavljeno ondašnjem PRVAKU: “Petre, ljubiš li me (više nego ostali)?” Dragi biskupi, mi vas ljubimo, ali ljubimo i druge iz zajedničkog nam stada, a na poseban način one nad kojima bi izvršen teror i one kojima bi nanesena šteta. Neki iz stada platiše životom jer se povedoše lažju da se radi o cjepivu, a ne o genskoj terapiji i ulasku nanotehnologije pod kožu kako bi bili kontrolirani iznutra i svladani od onih koji žele ovladati čovjekom pri uspostavi svog transhumanističkog i utopijskog “kraljevstva”.
Kao što u mnogim poduzećima na prvom mjestu nije interes radnika tako niti u mnogim bolnicama na prvom mjestu nije zdravlje pacijenata. Kao što ni onima koji su u izvrsnoj vlasti na prvom mjestu nije interes građana, nego stranih korporacija tako i u medicinskoj struci prednjaci interes farmaceutske industrije, a ne zdravlje ljudi. Rijetki su oni koji će nametnuti protokol prekršiti i postupiti etički ukoliko se pokaze da taj protokol ne donosi dobro ili pak šteti pacijentu. Kad smo ovog svjesni zašto se kao pijan plota i dalje držati rasprostranjene krilatice “Tako struka kaže!” i slijepo vjerovati onima kojima naše zdravlje nije na prvom mjestu!? Nemojmo stoga nazivati teoretičarima zavjera one koji se pozivaju na (stručna) mišljenja onih koji su kadri i svoju karijeru dovesti u pitanje samo stoga što žele ostati moralni i normalni ljudi, te doista raditi svoj posao kako treba, tj. Bog nalaze. Oni su svjetlo u ovom svijetu. Njihov glas je proročki. Nema ih puno, no upravo zato ih treba poslušati. To su oni kojima osobni interes nije na prvom mjestu. Ljube istinu i preziru laž. Ljube čovjeka koji im u povjerenju izručuje svoj život. Ne žele ga iznevjeriti, niti svoju savjest pogaziti. Stoga, najmanje sto možemo za njih učiniti jest pripomoći da njihova riječ dopre do sto većeg broja ljudi. Ukoliko su se odvažili riskirati svoju karijeru, te time i egzistenciju svoje obitelji, potrudimo se stati uz njih, a ne uz rame promotora interesnih grupa i omnipotentne moći. Prezreti proroke današnjice i stati uz bok onima koji tvrde da je zemlja prenapučena i da treba reducirati broj žitelja na njoj ne znači samo staviti svjetiljku pod stol (umjesto da svijetli svima) , već se i svrstati na stranu eugeničara. Prema Svetom Pismu znamo da ove stvari dolaze (odnosno, da su već tu), no JAO! onima po kojima dolaze!
Ono što je kod Isusa najviše plijenilo i zadivljivalo običan puk bila je njegova nepristranost, odnosno nepodilaženje vjerskim i narodnim vođama i supsidijarnost, briga za malene i siromašne, odbačene i prezrene, za one koji su daleko. Mogao se držati svoje jednakosti s Ocem, no dao se oplijeniti postavši sličan (osim u grijehu) SVAKOM čovjeku. U njegovom kraljevstvu nema “jednakijih”, odnosno onih koji zavrjeđuju više poštovanja prema aršinima kojima svijet mjeri. Čak je i svojim apostolima, onima koji su mu htjeli sjesti s lijeva i s desna, rekao da on nije u tom vlastan. Što više, on pri dolasku pred Jeruzalem plače govoreći kako je SVE mislio okupiti kao kvočka svoje piliće, no mnogi ne htjedoše. Na prvom mjestu “prvaci”. Nemojmo stoga misliti da se isto ne odnosi i na nas danas. Pogotovo kad je vođenje osobnim interesom (zbog odsustva smisla za žrtvu i služenje) postao društveni “standard” i kad se sumnja u čistoću nakana i kod onih koji opće dobro i neotuđiva ljudska (i vjerska) prava smatraju svojim interesom jer ih na to nuka ljubav prema bližnjem kao prema samom sebi i riječ Božja koja kaže: Što drugom učiniste, Kristu ste učinili! Veća slava Božja i spasenje duša filter je kroz koji prosijavamo svoje nakane, a to nije ništa drugo do li ljubav prema Bogu iznad svega, te prema bližnjem kao prema samom sebi (Drugi, to sam ja!).
M. Bušić
HOP -portal na Telegramu
