WHO, Spiezov laboratorij i ugovor koji nitko ne zna
Kako tajni aneks, tihi laboratorij i tihi parlament postavljaju temelje za sljedeće izvanredno stanje
Ako postoji posebno drzak mehanizam u Sporazumu WHO-a o pandemiji ( najnovija procurila verzija ovdje ), zove se PABS – “Sustav pristupa patogenima i dijeljenja koristi ” . Službeno, zvuči kao globalna solidarna ekonomija: svatko tko otkrije novi patogen mora ga prijaviti WHO-u i dostaviti svoje genetske podatke kako bi se globalna zajednica mogla brzo boriti protiv njega. Zauzvrat, “koristi” poput cjepiva, dijagnostike ili novca moraju se pravedno raspodijeliti. Zvuči li pošteno? Nije.
Zapravo, PABS je središnji element planiranog sporazuma WHO-a o pandemiji. Namijenjen je reguliranju načina na koji se patogeni i njihove genetske informacije („patogeni biološki materijali“ i „podaci o genetskoj sekvenci“ – GSD) dijele na međunarodnoj razini – i kako se raspoređuje rezultirajuća dobit (npr. od cjepiva, dijagnostike, patenata) . Zvuči pošteno – ali to je politički i pravno osjetljivo pitanje.
Patogeni kao poslovni model
Sustav PABS službeno teži cilju obvezati zemlje da brzo i obvezno dijele novootkrivene patogene s centralno kontroliranim sustavom WHO-a. Zauzvrat, one će dobiti bolji pristup cjepivima, testovima i lijekovima. Ono što zvuči kao globalna solidarnost u stvarnosti je mehanizam kontrole: WHO dobiva pristup podacima i uzorcima, a istovremeno odlučuje tko će dobiti koje “koristi”. Prema međunarodnom pravu, PABS nas podsjeća ne samo na nejasnu definiciju što predstavlja “patogen” ili “korist”, već i na ogromnu koncentraciju moći koja se pojavljuje unutar WHO-a. Sve više djeluje kao globalni distribucijski centar, dok države gube suverenitet nad biološkim resursima. De facto privatizacija podataka o patogenima također je ključna: farmaceutskim tvrtkama se daje isključivi pristup genetskim informacijama – na štetu zemalja podrijetla. Dijeljenje je obavezno, ali naknada je sve samo ne poštena: Mnoge zemlje se boje da se odriču svojih resursa, a zauzvrat dobivaju malo. Dok nas PABS podsjeća na Nagoyskom protokolu , koji je imao za cilj regulirati poštenu i pravednu raspodjelu koristi koje proizlaze iz korištenja genetskih resursa 2010. – međutim, PABS SZO-a je izričito isključen iz toga. SZO pokušava uspostaviti vlastiti paralelni režim – izvan utvrđenih međunarodnih pravnih mehanizama (članak 12.4. Ugovora o pandemiji).
Kritična pitanja ostaju
To postavlja neka kontroverzna pitanja: Zašto je potreban zaseban sustav pristupa i distribucije? Tko kontrolira profit od cjepiva i patenata? Što se događa s državama koje odbijaju dijeliti podatke? I tko je odgovoran ako se dostavljeni podaci o patogenima zloupotrijebe?
Posebno je eksplozivno to što ovaj sustav – lišen ikakvog demokratskog nadzora – nudi potencijalnu arenu za trgovanje povlaštenim informacijama. Podaci dospijevaju do odabranih proizvođača rano, prije nego što postanu javno dostupni. Ti “proizvođači koji sudjeluju” uživaju ekskluzivan pristup i mogu koristiti te informacije za osiguranje patenata, pripremu proizvodnih lanaca ili sklapanje unosnih ugovora o licenciranju – dok ostatak svijeta ostaje nesvjestan. Ugovori s WHO-om pregovaraju se iza zatvorenih vrata, bez transparentnosti ili odgovornosti. Dakle, javni uzorci postaju privatna dobit: Države besplatno daju biološke sirovine, ali prihod odlazi u privatne ruke.
Kakve ovo veze ima sa Spiezom?
A u središtu ove mreže pristupa, transporta i globalnog upravljanja patogenima nalazi se Spiezov laboratorij u Švicarskoj. On služi kao logistička i tehnička okosnica WHO-a unutar takozvanog BioHuba. Ovdje se pohranjuju, analiziraju i pripremaju za distribuciju vrlo opasni patogeni poput SARS-CoV-2 i majmunskih boginja – u budućnosti i oni u skupini najvećeg rizika 4. Spiezov laboratorij ima kapacitet BSL-4 i jedini je objekt u Švicarskoj ovlašten za rukovanje takvim agensima.
Dok javnost ostaje u mraku o sadržaju ugovora, tehnički rad ovog sustava već dugo radi punom parom – dobro zaštićen od uvida, kritike ili demokratske kontrole. Već smo objavili dva članka na ovu temu.
Laboratorij Spiez: gdje WHO priprema svoju pandemijsku igru i
Laboratorij Spiez ponovno napunjen: WHO slijedi primjer, Švicarska isporučuje .
Slučajnosti se događaju…
Nakon što je pandemijski sporazum WHO-a propao u svibnju 2024., WHO nije pauzirao svoje napore, već je, naprotiv, promijenio strategiju: 13. lipnja 2024. službeno je najavio proširenje programa BioHub – na temelju bilateralnog sporazuma sa Švicarskom – bez suglasnosti država članica.
WHO sada učinkovito upravlja međunarodnim mjestom za prikupljanje patogena gdje se patogeni ne samo analiziraju, već i stavljaju na raspolaganje i dijele – s diplomatskim imunitetom. Biblioteka patogena za globalni pristup, izvan demokratske kontrole. A Spiez? Uigrava se, pruža infrastrukturu, osoblje i političko pokriće.
WHO se sada javno hvali ovom “brzom i pouzdanom platformom za dijeljenje potencijalno pandemijskih patogena”. Ali tko dobiva pristup, a tko ne, ponovno je tajno reguliran. Također ostaje nejasno tko je odgovoran ako se uzorci izgube, manipuliraju ili zloupotrijebe. Jedno je jasno:
BioHub u Spiezu više nije švicarski projekt – to je strateški instrument moći organizacije koja nije ni u državnom vlasništvu ni odgovorna.
Cui bono? Tko ima koristi od ovoga?
Tko od ovoga ima koristi? Sigurno ne poljoprivrednici u Africi čije životinje nose zoonotski patogen. Niti zemlje koje dužno dostavljaju svoje uzorke i podatke. Umjesto toga, korisnici su: farmaceutska industrija, koja može osigurati osnovu za nove proizvode sekvenciranim virusima; investicijski fondovi koji trguju licencama; biotehnološki startupi s ranim uvidom u unosne ciljeve – i, na kraju, ali ne i najmanje važno, sama WHO, koja djeluje kao posrednik i odobrava pristup samo kada su svi dijelovi na pravom mjestu.
I usred svega toga, kao što se često događa kada je u pitanju profitiranje od bolesti: Švicarska. Jer kada Big Pharma unovči, pouzdano je tu – bez obzira na to koliko života to košta.
Tko je izumio ovaj model? Nije teško pogoditi: Bill Gates bio je među njegovim najglasnijim zagovornicima, uz CEPI, GAVI i druge, koji svi sanjaju o upravljanju patogenima poput intelektualnog vlasništva i njihovoj monetizaciji u stvarnom vremenu.
Ukratko: PABS nije sustav solidarnosti, već platforma za trgovanje bioinformacijama na temelju insajderskih informacija, maskirana moralnim krinkom.
Ali što točno piše u ugovoru?
usvoji na 78. Svjetskoj zdravstvenoj skupštini u Ženevi u svibnju 2025. Planirano je da se sporazum WHO-a o pandemiji Konačni službeni nacrt? Nikakav. Nikada nije objavljen – suprotno pravilima. Čak i procurila verzija od 16. travnja 2025. otkriva skandaloznu manu: Cijeli mehanizam PABS sustava, srž sporazuma, treba regulirati u zasebnom aneksu – ali taj aneks još nije objavljen. Pa ipak, Ženeva se ponaša kao da je sve razjašnjeno. Pogled na procurelu verziju pokazuje da članak 12.2 nedvosmisleno navodi da se odredbe za PABS sustav trebaju utvrditi u zasebnom instrumentu, koji se treba usvojiti kao aneks u skladu s Poglavljem III. Članak 33. čak dodaje da se sporazum može otvoriti za potpisivanje tek nakon što Svjetska zdravstvena skupština usvoji ovaj aneks. U prijevodu, to znači: Nema aneksa, nema sporazuma.
Ipak, političke pripreme za potpisivanje su u punom jeku. Dok je tehnička implementacija PABS sustava – na primjer u BioHubu u Spiezu – već dugo operativna, Ženeva se još uvijek bori oko odgovarajućeg pakiranja. Budući da izvorna pregovaračka skupina nije uspjela postići konsenzus o temi “pristupa patogenima i raspodjeli koristi”, ona je brzo zamijenjena. Četiri nova odbora preuzela su zadatak prošle godine – s akterima koji se čine podložnijima od globalnog plana. EU je djelovao posebno kreativno, odjednom pregovarajući u ime svih 27 država članica – bez ikakvih uočljivih mandata od njihovih nacionalnih parlamenata. A glasanje u Ženevi ima izvanredan mehanizam: Oni koji nisu prisutni smatraju se da su glasali za; oni koji se suzdrže ne računaju se kao “protiv”. To stvara demokratski naizgled dvotrećinsku većinu – potpuno bez rasprave.
Može li se plima okrenuti?
Američka delegacija već se povukla iz pregovora o sporazumu o pandemiji. Donald Trump ponovno je najavio povlačenje iz WHO-a. I kakvo god bilo mišljenje o njemu, to pokazuje da nisu svi spremni sjediti skrštenih ruku na ovom putu globalne promjene moći.
Jer ono što se ovdje prodaje kao “ugovor o zdravstvenoj skrbi” zapravo je najelegantniji paravan za globalni mehanizam osnaživanja od izuma izvanrednog stanja. I unatoč svoj skepticizmu, vjerojatno se može pretpostaviti da će – ako globalno izvanredno stanje ikada ponovno bude “potrebno” – predsjednik Trump sam htjeti pritisnuti gumb. Neće to prepustiti marionetskom generalnom direktoru u Ženevi, koji čeka naredbe svojih lutaka da diktiraju svijetu kada bi se trebao ponovno zatvoriti.
To su, naravno, samo hipoteze – tumačenja sve neprozirnije strukture moći. Ali ostaje uzbudljivo. I vidjet ćemo tko na kraju doista drži ključ – a tko samo misli da ga ima.
A mi? Gledamo. Zasad.
Iako je kurs odavno postavljen u Ženevi, a aparati rade u Spiezu, govorimo si da je sve to samo malo preambiciozne zdravstvene politike. Ali ono što se ovdje pojavljuje nije preventivna skrb – to je skrbništvo. I o tome se do sada u Švicarskoj nije javno raspravljalo niti demokratski glasalo, već se jednostavno provodi.
Stoga bismo trebali zapamtiti tri stvari:
Sporazum WHO-a o pandemiji ima za cilj uspostaviti i osigurati poslovni model (na štetu našeg zdravlja).
Ništa nema nikakve veze ni sa čim – kao i uvijek.
Švicarska je usred zbivanja, a ne samo tamo.
Svatko tko misli da se to njega ne tiče jer se radi „samo o globalnoj zdravstvenoj skrbi“ ne bi se trebao iznenaditi ako se njegov svakodnevni život odjednom počne voditi na način kompatibilan s WHO-om – bez ikakvog utjecaja na to pitanje.
I svatko tko se nada da će drugi to spriječiti, nažalost nije uspio shvatiti načelo po kojem se takvi ugovori provlače: Svi se saginju – i na kraju nitko nije kriv. Moglo bi se gotovo pomisliti da je švicarska vlada izmislila ovo načelo i da se ono predaje kao sporedni predmet na švicarskim sveučilištima kao “tiha diplomacija”.
Stoga pričekajmo i vidimo kako će se švicarski delegati u Ženevi ponašati ovaj put, ako se o pandemijskom sporazumu glasa. Jednostavno su odobrili Međunarodni zdravstveni pravilnik (IHR) 1. lipnja 2024. šutnjom i potom pozdravili rezultat na plenarnoj sjednici. Budući da nije bilo poimeničnog glasovanja, barem znamo gdje stoji Švicarska, odnosno njezin predstavnik prisutan tamo.
Ado Sigal
HOP -portal na Telegramu
