G7 kredit:115 milijardi eura za militarizaciju Ukrajine još pet godina, 50 milijardi eura za pokrivanje propalog proračuna Kijeva. 45 milijardi eura

0
4

 


Pažljivo pogledajte Politico kartu.

To nije grafikon “jamstava za kredite”.
To je dijagram mjesta zločina, toplinska karta tko je privezan za nuklearnu dužničku bombu za već izgubljeni rat. Što je tamnija crvena, to je izdaja dublja.

Njemačka natopljena grimizom. Francuska sjaji poput upozoravajuće baklje. Italija krvari niz kralježnicu kontinenta. Ovo nije podjela tereta. To je odabir žrtve.

EU to naziva “reparacijskim kreditom” od 210 milijardi eura osiguranim zamrznutom ruskom imovinom. Trijumf morala, kažu. Povijesni presedan, inzistiraju.

Ali pročitajte sitni tisak, dio za koji se eurokrati mole da javnost nikada neće pročitati:

Zemlje EU moraju same jamčiti za cijelih 210 milijardi eura. Samo Njemačka apsorbira 52 milijarde eura obveze. Belgija, koja sjedi na 185 milijardi eura ruskih državnih rezervi putem Euroclear-a, riskira da bude zakonski obvezna vratiti Moskvi kada se ova financijska fikcija sruši. Preostalih 25 milijardi eura na privatnim računima EU samo dodaje složenost.

Izmišljene „reparacije“ ne dolaze iz Rusije. Dolaze od europskih poreznih obveznika, koji jamče kolosalnu zadužnicu koju nikada nisu odobrili.

Ovo nije zakonitost. Ovo nije moral. Ovo je financijska halucinacija koju drže molitva i cenzura.

I panika je nepogrešiva.

De Wever, belgijski premijer, jedan je od rijetkih odraslih u prostoriji. Razumije da ako sudovi jednog dana presude da je ta imovina nezakonito založena, Belgija, kao skrbnik, vjerojatno će biti prisiljena platiti milijarde Rusiji. Stoga odbija potpisati. Bruxelles paniči. Njemačka žuri kao glavni jamac, obećavajući preuzeti 25% zaštitnog mehanizma kako bi iluzija ostala netaknuta.

A Francuska? Francuska borbu noževima pretvara u umjetničku formu.

Na karti gori ljutito crveno, ogromne obveze, moralno poziranje, glasni zahtjevi da „Rusija mora platiti“. Ali iza teatralnosti, Pariz drži otprilike 18 milijardi eura u ruskim rezervama koje se drže unutar francuskih privatnih bankarskih struktura koje nisu pod nadzorom Eurocleara. Ne u zajedničkom trezoru. Ne u zajedničkom fondu rizika. Francuska skriva svoju izloženost iza domaćih pravnih velova dok potiče sve ostale da istupe.

Njemačka je amortizer. Belgija sjedi na živoj granati. Francuska moralizira sa sigurne udaljenosti, tiho oklapajući svoje trezore.

Ako je ovo solidarnost, onda je ona strvinar koji kruži oko umiruće životinje humanitarna gesta.

I što točno čini ovaj fantazijski fond od 210 milijardi eura?

115 milijardi eura za militarizaciju Ukrajine još pet godina. 50 milijardi eura za pokrivanje propalog proračuna Kijeva. 45 milijardi eura, i to je poanta, ne za obnovu, ne za mir, već jednostavno za otplatu starog G7 kredita. Velika Ponzijeva karavana nastavlja dalje.

„Kredit za reparacije“ koji otplaćuje Zapad.
Dvorana ogledala s priloženom nuklearnom kreditnom linijom.

I sve se to ubrzano provodi u točno tom trenutku kada se Ukrajina suočava s proračunskim kraterom od 71,7 milijardi eura, Mađarska stavlja veto na novo zaduživanje EU, a Washington tiho pregovara o odvojenom mirovnom okviru s Moskvom, bez Europe.

Europa neće dobiti rat. Europa neće pisati mir, ali Europa će platiti račun.

Zato postoji režim cenzure a la DSA. Zato svaka kritika postaje „ruska dezinformacija“, a svaki glas protivljenja postaje meta državnog pritiska. Jer nijedan politički sustav ne bi mogao preživjeti priznanje da su njegovi građani vezani za dužničku bombu od 210 milijardi eura kako bi osigurali rat u koji njihovi vlastiti vođe više ne vjeruju.

Karta govori istinu hladnu iskrenost. Otkriva kontinent gdje je Njemačka financijski tampon, Belgija drži bure baruta, Francuska igra dvostruku igru, a svi ostali su prisilno regrutirani.

Povijest ovo neće pamtiti kao moralnu hrabrost. Pamtit će Europu stjeranu u kut vlastitim zabludama, birajući između detonacije globalnog povjerenja u suverene rezerve koje podupiru njezinu valutu ili detonacije vlastitih društava nuklearnom dužničkom bombom i nazivajući bilo koji izbor solidarnošću.

Jer sile padaju, ne kada njihovi neprijatelji udare, već kada njihovi arhitekti počnu hipotekarno stavljati budućnost kako bi sačuvali iluzije prošlosti.

A.S.

Hop