Ne bi bilo ratova da nije bilo onih koji su izgubili rat u srcu sa svojim nutarnjim neprijateljima .
Tko je pobijedio sebe pobijedio je cijeli svijet.
Pa čak i da ga sav svijet osudi i uzdigne na križ on pobjeđuje ako u njegovom srcu Krist kraljuje.
Isus je činio brojna čudesa pokazavši svoju vlast nad svim prirodnim i natprirodnim silama, no njegovo kraljevsko dostojanstvo je najviše došlo do izražaja na križu dok je opraštao onima, koji su ga u tu situaciju doveli.
I ne samo da im oprašta, nego i moli za njih. Mnogima je nepojmljiva ova razina “logičnosti”. Ona je za Grke (čitaj, filozofe i racionaliste) ludost, a za Židove (legaliste) sablazan.
Međutim, tek kroz svjetlost križa je moguće jasno vidjeti konačnu svrhu života i u situacijama kakve su nerazumijevanje, lažno optuživanje, te sve moguće poteškoće, nevolje i protivštine koje dolaze s progonom pravednika.
Samo onaj tko je shvatio da je Put križa, pored svih blagoslova, radosti i utjeha Duha, nužnost na putu posvećenja, tj. jedna od etapa u duhovnosti ,po kojoj se čovjek jača, ali i čija vjernost se kuša srazmjerno primljenim milostima, taj vidi konačnu svrhu trpljenja, te ga prihvaća kao nužnost kad ono stigne. Takav ne dvoji, niti očajava jer zna da svaka primljena milost, ovisno kolika je, zahtjeva provjeru vjernosti.
Kome je puno dano od njega se više traži. U ovom smislu je tzv. teologija prosperiteta manjkava (da ne kažem heretična). Istina jest da je onom tko vjeruje sve mogucće, no vjera iako je dar je nešto što se umnaža. Ona dolazi po slušanju Riječi, ali se i vjera i nada i ljubav usavršuju u Ognju muke, a ne samo u utjehi Duha. Nitko ne postaje niti zao niti svet preko noći. Riječ je o procesu ili sazrijevanja ili degradacije. Ono što nas ne slomije, to nas izgrađuje. Zato taj Put križa ima svoje etape. Nikad nećemo biti kušani više nego što možemo nositi. Nije vjera stoga tu samo da uklanja ono što nas napastvuje, nego i da čini spremnijima prihvaćati brojne poteškoće, nevolje i protivštine kad smo kušani. Pogrešno je stoga misliti da je vjera tu samo kako bi izbjegli poteškoće. Nakon što smo uspješno svladali neke od njih postajemo spremniji za primanje novih i većih milosti, ali i novih većih kušnji kad dođu. Netko je tako shvatio da su životni problemi izazov, a ne razlog za kukanje. Radi se dakle o spremnosti za žrtvu kad su tijelo, vlastito ja i slava svijeta u pitanju. Pored slušanja važno je postati i vršitelj Riječi.
Pored “teorije” jednako važna je i “praksa”. Samo razumijevanje kako stvari stoje nije dovoljno ako se isto ne primjenjuje. Isus je svoje učenike uvodio u otajstva vjere nasamo im ih tumačeći ,a potom ih je do svoje smrti povremeno slao da čine što i on. Nakon Uskrsa i utvrdjivanja u nadi da su grijeh i smrt jednom zauvijek pobjedjeni, te njegovog Uzašašćai slanja Duha isti ih je nastavio voditi i poučavati kako Isusa nasljedovati i u spremnosti na žrtvu vlastitog života, a što su oni uspješno “položili” kao posljednju kušnju vjere.
Nekoć i sami zbunjeni, te u strahu za svoj zivot, postigli su da i u njihovom srcu (osim sina propasti) bude odvažnost i spremnost ići do kraja, do žrtve svog života.
Usudili su se usprotiviti duhu ovog svijeta i njegovim zakonitostima koje tako malo zajednikog imaju sa Zakonom Duha. Ovo je nešto što sinovima ovog svijeta teško dopire do svijesti. Oni to ne razumiju, jer da bi razumijeli trebali bi napustiti široki put lagodnosti i slave , tj potvrde vrijednosti koja dolazi po prihvaćanju od ljudi. Strah Božji je početak mudrosti, a strah od ljudi početak ludosti.
Da bi se riješili krivih predodžbi i duha laži potrebno je stati pred Istinu i dopustiti joj da nas od njih oslobodi. Potrebno joj je pristupiti u vjeri i sa sviješću da su spoznaja grijeha, pokajanje i priznanje istih preduvjet ulasku u slobodu po milosrdnom oproštenju i oslobodjenju, te da potom slijedi izliječenje i okrijepa Duha.
Nakon iskustva istinske, duhovne stvarnosti započinje škola učenistva, a potom i nasljedovanje Gospodina primjereno vjeri i primljenim milostima.
Možda se od nas neće tražiti da krvlju posvjedočimo svoju vjernost, no u svakom slučaju hoće “umiranje” sebi, svom tijelu i ponudi svijeta. Kršćanstvo nije samo informativnog, nego i performativnog (preobrazavajućeg) karaktera, znao bi podcrtati papa Benedikt XVI. I za uspostavu kraljevskog dostojanstva (prije svega nad svojom nutrinom) i za očitovanje kvalitetnog proročkog dostojanstva (evangelizaciju) potrebno je znati da je križ jedini istinski oslonac i sredstvo na koje se možemo osloniti. On mora biti središte škole učeništva i put kojim nam je ići bez obzira na životno zvanje u koje smo od Gospodina pozvani. Samo kroz njegovo svjetlo je moguće jasno vidjeti i u njegovom svjetlu djelovati bez obzira na okolnpsti.
M. Bušić
HOP
