U ovo vrijeme Došašća jedna od najvećih obmana koje Zli postiže: jeste da nam pažnju s nutarnjeg usmjeri na vanjštinu, a da ni ne primjetimo da sav taj kič i “darivanje” zapravo služi odvraćanju pažnje s otajstava vjere. Ukoliko ne primjećujes da su Isusa, Josipa i Mariju zamijenili likovi poput djeda Božičnjaka, sobovi, Orešar… , te da se na TV-u koji dnevno emitira desetak “božićnih filmova” ,niti u jednom ne spominje maleni Isus, njegova majka Marija i poočim Josip, te pri tome zadovoljno uživaš gutajući podmetnuti sadržaj ,tad si u ozbiljnom problemu.
Samo onaj tko je svjestan svog identiteta može se radovati ,jer zna tko je i čiji je, odakle dolazi i kamo ide, na/u čemu je sad. Ivan Krstitelj je znao. Bio je svjestan svoje nedostojnosti. Unatoč posebnom izabranju nije upao u oholost, nego je još više prionuo k poniznosti i pražnjenju od svega što bi moglo biti smetnja Duhu Božjem u njemu. Živio je skromno.
Prezirao je zemaljske ugodnosti, svjestan u čemu se nalazi istinsko bogatstvo. Bogatio se u Bogu stvarajući ‘prostor’ za njega u svom duhu, duši i tijelu. Nije morao praviti neke posebne programe za evangelizaciju kako bi privukao ljude k sebi pa im propovijedao o Kristu. Ljudi su sami dolazili k njemu. Ono što je govorio i kako je živio bilo je poput magneta, tako da je zaintrigirao i one od političke i od vjerske vlasti. Ljude je jednostavno fascinirao njegov ‘vir desideriorum’, čežnja i spremnost ka pokori i služenju.
Nije svjedočio u svoje ime, nego mu je na prvom mjestu bila važna veća slava Božja i spasenje što većeg broja ljudi. Zračio je bezinteresnošću predanja u volju Božju i iskrenošću. Nije se nikog bojao, ter je svima govorio ‘u brk’ tj. direktno u glavu, bez okolišanja. Mogao je to jer u njemu nije bilo raskoraka između vjere i života. To isto je tražio i od svojih suvremenika. Prezirao je licemjerje i laž, patvorenost i glumu. Stoga je vikao pozivajući na ono najbitnije u čovjekovom životu, na obraćenje od stranputica i svih ‘neravnina’ na tom putu. Gospodin dolazi! On je blizu!
Nema mjestu pospanosti i lijenosti, neodgovornosti i skrivanju, odgađanju! Potrebno je izabrati ono biTno, a ostalo ne propustiti činiti. Da, potrebno je … odustati od slave koju pruža svijet i ugodnost tijela, te se okrenuti k vrednotama. Svaki uspjeh bez njih je kao valuta bez pokrića. Kratkog je daha, te poput slame koja ne hrani, nego samo nadima ili ispražnjava, nestaje.
Nakon što plane gorčina i žalost ostaju, suše dušu. Ono što se od nas traži u ovo vrijeme priprave jest razlučiti bitno od nebitnog i krenuti odvažno i iskreno putem pokajanja i pokore kako bi iskusili radost Kristovog dolaska, otkupljenje od grijeha i spasenje od tolikih vezanosti kojima smo se dali zarobiti, a usljed čega smo možda i obolili. Ivan Krstitelj poziva, a Krist oslobađa i liječi.
Doista bi bila ludost okrenuti se k onom nevažnom što nam se servira od strane onih koji radost Božića predstavljaju na način kako su to nekoć činili ljudi poput Heroda i njegove Herodijade na svom dvoru, a što je inačica svega onog što nam današnji mediji serviraju. Ono što oni čine jest ubijanje duhovnog Božićnog ozračja, no krajnja odgovornost je ipak na nama. Koju vrst radosti ćemo izabrati, tj. je li nam na prvom mjestu vanjština ili nutrina, ovisi isključivo o nama samima! Ako ne znamo sada, znat ćemo sigurno po plodovima nakon ovih blagdana. Baš kao i prethodnih. Jesu li u nama ostavili trag mira il’ još većeg nemira!?
M. Bušić
HOP
