U biblijskom smislu, srce nije samo sjedište emocija, već centar čovjekova bića

Isus nastupa „kao onaj koji ima vlast“, za razliku od rabina koje su do tada navikli slušati. Njegova riječ pokazala se posve drugačija. Nju su pratili znakovi. bila je živa i djelotvorna. Nije bila samo riječ rabija koji dobro poučava, nego ona koja prodire tamo gdje ljudska ne može proći. “Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača…” – opisuje ju je sv.Pavao u poslanici Hebrejima.

Za razliku od ljudskih riječi za koje mi često znamo reći da su „mlaćenje prazne slame“, poput onih u predizborno vrijeme kad ih narodni tribuni izriču, a one ne samo da u najavljenom roku ne bivaju ispunjene, nego ni u svim idućim mandatima. Isusova pak riječ odmah proizvodi ono što izgovara. Kad kaže “Iziđi!”, zao duh mora odstupiti. Kad kaže: Hoću! Budi čist! – gubavac biva u trenu ozdravljen od bolnih krasta po svom tijelu. Tako i u ovom slučaju egzorcizma u Kafarnaumu: On izgovara riječ u imperativu i opsjednuti biva u hipu oslobođen. Ono što On kaže to i bude! Tamo gdje je bila tama njegova riječ donosi svjetlo. Tamo gdje je bilo ropstvo ona donosi slobodu, a gdje je bila bolest i uzetost ona donosi zdravlje i obnavlja funkcionalnost. Njegove riječi ne tiču se samo uma i razuma, nego cijelog čovjekovog bića i okruženja u kojem se nalazi. Sjetimo se samo utihe uzburkanog mora pred njegovom riječi: Utišaj se i Umukni! I snebivanja apostola koji su se malo prije toga panično borili za svoj život. Malovjerni zašto se bojite kad sam ja s vama! – može reći samo netko tko ima vlast nad svim prirodnim i nadprirodnim silama.

Isus ne ulazi u rasprave sa zlim duhovima, niti nudi dugačka objašnjenja svojih postupaka. Njegova zapovijed je kratka i konačna, čime pokazuje da je on gospodar situacije. U ovom konkretnom slučaju s opsjednutim nema niti osvrta na sadržaj radi boljeg razumijevanja, a što je inače radio dok bi apostolima nasamo tumačio otajstva vjere. Ovdje se radi o njegovom početku javnog djelovanja i prvom čudu, a kojem je prisustvovalo svega nekoliko njegovih učenika koji su ga potom išli slijediti, a onda upitati: Učitelju, gdje stanuješ? Isusova riječ nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Ona nije demagoški i prazan pucanj iznad glava slušatelja. Sve je svedeno na učinak, te sve prisutne stavlja pred izbor: Uzmi ili ostavi; prihvati ili odlazi! Nema mjesta mudrovanju i retoričkom dovijanju skeptika. Svi su u čudu: Što li je ovo!? Ovakvo nešto još nismo sreli! Ovaj ne samo da ozdravlja, nego i vlada nad silama onog svijeta! … Možemo samo zamisliti blijede izraze njihova lica.

Sve ovo se događa nakon njegovog dolaska iz pustinje gdje je molio i postio četrdeset dana i gdje je bio napastvovan od Sotone. Ako je ovaj i umislio da ga može zavesti ovdje vidimo da zlodusi vrište iz straha čim su opazili da dolazi, te istog trena bježe pred izravnom naredbom. Isus s njima ne ulazi u polemiku, nego nastupa s autoritetom: „Umukni i iziđi iz njega!“ Kao da želi reći: S vama nemam što pričati. Vi ste rekli sve što si imali za reći. Izabrali ste svog „poglavicu“, te otpadništvo i vječno prokletstvo s njime. Stoga, IZLAZI !

– OSTAVI OVO IZMUČENO STVORENJE BOŽJE I ODLAZI U SVOJ MRAK. Sveti Benedikt bi ovome dodao: Sam si ispij svoj otrov!

Vidimo kako Isus već na početku svog javnog djelovanja nastupa s kraljevskim dostojanstvom, no ne želi da se o tome priča prije nego njegove riječi ne pokažu plodove. Zato inzistira na šutnji. Mesijanska tajna bila je rezervirana za njegove Nazarećane kamo je kanio doći nakon što se glas o njegovim čudima proširi i dopre do njegovih sugrađana. Kad su ga zlodusi krenuli prokazati kao mesiju on im oštro naređuje da umuknu. Njegovo kraljevstvo se ne uspostavlja pričom i dokazivanjem vlastite pravednosti, već po vjeri i uprisutnjenjem onog što kaže, te plodovima ljubavi i oslobođenja koji ostaju nakon susreta s njim. Ono se uspostavlja u srcu, a ne u glavi. Još manje promjenom društvenog sustava, tj. na politički način. Upravo u tome leži ključna razlika između Isusova nauka i pismoznanaca onoga vremena. Dok su pismoznanci vjeru pretvarali u intelektualni sustav pravila i definicija, Isusovo Kraljevstvo “nije od ovoga svijeta” i ne gradi se na logici veće ljudske moći ili višeg znanja, već na logici povjerenja i pouzdanja u Božju svemoć i njegovo milosrđe, odnosno ljubavi koja ispunja čovjekovo oslobođeno i očišćeno srce. Ništa se bitno ne bi promijenilo da se forma promijenila, a oni koji participiraju u sustavu ostali istog srca.

Isus je činio brojna čudesa očitovavši svu vlast nad svim prirodnim i natprirodnim silama, ali je njegovo kraljevsko dostojanstvo najviše došlo do izražaja na križu dok je prinosio samog sebe kao žrtvu upravo za one koji su ga u tu muku doveli, opraštajući i moleći za njih, tj. za sve nas koji smo ga svojim grijesima razapeli. Stoga kada govorimo o istinskim kršćanima govorimo o onima koji znaju nasljedovati Isusa i u muci, a ne samo onda kada su okolnosti povoljne. A da bi se to moglo potrebno je ući u proces metanoje i hoditi Putem, odnosno biti učenik u njegovoj Školi Učeništva. Njegova „rabinska škola“ nije samo teološka i filozofska, a još manje škola retorike, nego prije svega „strukovna“. U nju se mogu upisati i oni sa slabijim obrazovnim temeljem. Mnogi intelektualci su (iskustva nam to govore) kršćani samo do Cvjetnice, ali ne i u tjednu Muke. (Kad je trebalo izložiti svoje živote u Domovinskom Ratu većina se sklonila u podrume ili u logistiku, te pokazali da su im srca mišja.) Slavim te Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ova otajstva sakrio od mudrih i umnih i objavio malenima – riječi su iz Isusovog hvalospjeva nakon povratka tih „malenih“ sa svog prvog oglednog nastupa, a koji su činili što i on dok su dolazili u sela i mjesta u koja ih je poslao. Oni pak koji su na Cvjetnicu klicali: Hosana kralju Davidovu! za svega nekoliko dana, nakon promjene „političke situacije“, premeću u one koji viču: Raspni ga! Raspni! Bili su „obraćeni“ samo u glavi, ali ne i u srcu.

U biblijskom smislu, srce nije samo sjedište emocija, već centar čovjekova bića gdje se donose najdublje odluke. Isus traži cjelovito predanje, a ne samo razumsko slaganje s činjenicama i Naukom Crkve. Kraljevstvo Božje ne dolazi s vanjskim obilježjima na društvenoj razini. Ono počinje tamo gdje čovjek dopusti Isusovu autoritetu da ga oslobodi straha, grijeha i sebičnosti, a potom u nutrini srca počinje da raste, razvija se i donosi plodove. Glava teži razumijevanju koncepata, dok srce teži uspostavi odnosa kroz susretanje sa živom Riječi koja je kadra preobraziti ga, ispuniti čovjekov duh i učiniti ga kristolikim. Isus ne donosi neku novu filozofiju, još jednu od religija među mnoštvom drugih filozofskih refleksija o stvorenom i zagrobnom životu, nego nudi sebe – osobu u Riječi. Tek kada se srce oslobodi i očisti, te iz njeg prestane „dimiti“, razum može ispravno percipirati tko je čovjek i tko je Bog. Iz posrnulog čovjeka treba izbaciti očaj i vratiti mu nadu. Treba mu utjeha da nije ostavljen u svojoj boli i sa svojom palom naravi. Zato Isus kod svog prvog čuda u javnom djelovanju ne traži vjeru. On je želi tek probuditi u svima onima koji su nazočili egorcizmu, a koji su ostali zapanjeni njegovim nastupom. Zanimljivo je da ime Nahum samo po sebi znači „utjeha“, pa se Kafarnaum ponekad interpretira i kao „selo utjehe“. U duhovnom i teološkom smislu, činjenica da se Kafarnaum nalazi na nekih 210 metara ispod razine mora (na obali Galilejskog jezera) dodatno osvjetljava zašto je Isus prvo došao u taj grad. Pored povoljnog položaja kad su putevi u pitanju Isusov dolazak u Kafarnaum, prema nekim teolozima, predstavlja njegov silazak u “nizine” ljudskog postojanja. Isus ne ostaje na uzvišenim planinama, nedostupan i dalek, nego silazi u najniže točke kamo se slijeva sav jad, grijeh i bolest čovječanstva. Kafarnaum tako postaje simbol mjesta kamo Bog dolazi potražiti izgubljeno. Visine (poput Tabora ili Sinaja) su mjesta susreta s Božjom slavom, dok su nizine mjesta svakodnevne borbe, bolesti i opsjednuća. Moglo bi se reći da Isus ulazi u “centar” depresije, tj. u samo središte ljudske krhkosti i očaja. On dolazi tamo gdje je čovjek “potonuo” kako bi ga podigao tako što mu vraća nadu. Jednako tako će pojedini teološki osvrti tu zanimljivost dovesti i u vezu s dramatičnim upozorenjem tom gradu ukoliko se ne obrati nakon svih viđenih čuda kakvih je malo koje drugo mjesto imalo priliku vidjeti: “I ti, Kafarnaume! Zar ćeš se do neba uzvisiti? Do u podzemlje ćeš se oboriti!” Vidimo, dakle, kako izlazak iz depresije i očaja, ako nema obraćenja, vodi u preuzetnost i oholost, a što je gore stanje od prijašnjeg. Utjeha koju je Isus nudio bila je u tome da je Bog taj koji prvi pristupa čovjeku i da mu njegova prisutnost jamči mogućnost obrata u životu. Ono što mu nije bilo moguće svojim snagama sada mu biva omogućeno izbaviti se iz okova grijeha i zla po milosrđu Božjem. Milost Božja spustila se do čovjeka na dohvat ruke. Jedino što je trebalo jest ispružiti ruke povjerenja i pouzdanja, te se tako naći u zagrljaju nebeskog Oca. Priznajmo stoga već jednom sebi, taj susret se događa u srcu jer su povjerenje i pouzdanje kategorije koje nisu nešto izvan nas. To je ono na čemu treba raditi, a ne se snebivati i s podozrenjem gledati one koji nastupaju u ime Isusovo i čine ono što i on. Može li jasnije i jednostavnije? – pitam one vjernike legalističkog i racionalističkog usmjerenja, a koji su povijesnog Isusa odvojili od Krista vjere, te se „troše“ u javolim raspravama, poput modernih farizeja i saduceja, oko „modernizma“ i „tradicionalizma“. Jedni bez drugih ne postoje jer bi se u protivnom morali suočiti ili s vjerom ili nevjerom, te opredijeliti za ili protiv Krista. Ovako su prividno i jedni i drugi za njega. No, doista!?

Pismoznanci su bili stručnjaci za “slovo” zakona, ali su ostali slijepi za “Duh” koji uklanja grozotu pustoši (prazninu) na svetom mjestu duše, tog hrama u Gradu. Stoga je Novi Jeruzalem novi preobraženi čovjek u kojem stoluje Kralj na prijestolju njegovog srca. (Ovo je nešto o čemu bi trebali malo bolje razmisliti svi oni koji misle da će po Isusovom ponovnom dolasku biti uspostavljena njegova vidljiva vladavina.) Znali su puno toga o Bogu, ali nisu poznavali Boga jer nisu imali susreta s njime. Najsvetiji dan u tjednu okovali su mnoštvom propisa i tako dodatno natovarili ionako bremenitu savjest. Mislili su da milost i naklonost Božju moraju zaslužiti svojim djelima. Poznavanje Pisama “do u tančine” koristili su za postavljanje granica i osuđivanje, dok je Isus Pismo koristio za oslobađanje i iscjeljenje. Duh Pisma je ljubav, a oni su tu ljubav zamijenili pravnim normama. Nemogućnost ispunjavanja Zakona svojim snagama trebala ih je dovesti do veće svijesti o tome da im treba pomoć s Neba, tj. milost Božja, njegovo smilovanje, a takvo što podrazumijeva priznanje grijeha i kajanje za iste u svjetlu Božjeg milosrđa. Međutim, intelektualna oholost im to nije dopuštala. Poznavanje Pisama postalo im je prepreka. Mislili su da su “ovladali” Bogom kroz svoje tumačenje, te stoga nisu mogli prepoznati utjelovljenu Riječ koja stoji ispred njih. A ta vrst opsjednutosti je gora od one koju je trpio onaj nesretnik iz Kafarnauma. Nije nimalo slučajno što se taj prvi egzorcizam dogodio upravo u Subotu i to u sinagogi kad su se okupljali na bogoslužje, čitali Pisma i tumačili ih. Nećemo pretjerati ako pretpostavimo da se onaj Isusov: „Umukni!“ upućen zlodusima odnosio i na religioznost bez sadržaja, a koja se služi samo riječima bez pomazanja Duha i koja poznavanje Pisama koristi za nadimanje ega.

Pomazana riječ ne dolazi iz naše rječitosti, nego iz Božje tišine. Ona u srcu progovara kad je ne čitamo kritički, nego kad dopustimo da ona prva nas „pročita“ i kaže nam istinu o nama, o stanju naše duše. To znači da se susretnemo s njome i dopustimo joj da nas ogoli, te vidimo sebe onako kako nas Bog vidi. A potom da nam govori o sebi i svojoj ljubavi koja je išla dotle da je samu sebe prinijela kao Žrtvu za otkup od grijeha i zbog našeg spasenja. Možemo mi, naime, doći i do spoznaje svoje grešnosti, te se čak i kajati zbog zla i propusta koje smo činili, no nema obraćenja bez ganutosti Kristovom žrtvom i ZAHVALNOSTI koja se iz nje rađa. Tu nema mjesta za manipulaciju i vlastitu afirmaciju, već isključivo za proslavu Boga i dobro bližnjega. To je filter kroz koji bi trebali prosijavati svoje nakane, a on je u obliku vertikale i horizontale u čijem sjecištu je samo Srce Isusovo.

Duh Sveti će nas potpomagati, ali ne i sliku koju gradimo o sebi u svijetu poput mentalne sirotinje kojoj treba pažnja i aplauzi svijeta da bi se osjećali vrijednima. Kad ga prizovemo da nas prosvijetli pri razmatranju Riječi on će nam govoriti o našim grijesima, s jedne strane, te s druge o veličini Božjeg milosrđa. Na konstataciju onog gubavca da ga Isus MOŽE očistiti, AKO HOĆE, Isus se brecnuo: Što hoću li!? Budi čist! Vidimo da je gubavac uskličnik stavio na Božju svemoć, ali da je upitnik bio na Isusovom htjenju. Ovom (današnjom, po lit.kalendaru) zgodom Duh nas poučava da nas Bog I MOŽE I HOĆE osloboditi, očistiti, iscijeliti, ozdraviti i okrijepiti, tj. preobraziti. Ta, zbog toga je i došao na ovaj svijet. Došao je otkupiti nas kao što se otkupljuju robovi i darovati nam slobodu, sebe samog, svoj život. No, ne i bez našeg sudjelovanja. Od nas se traži vjera i predanje, izručenje i života i srca. A to je nešto što se događa u SUSRETU dok blagujemo s njime za stolom Riječi i euharistijskim stolom. Nakon slušanja Riječi slijedi ispovijest vjere i „prinos darova“, a potom euharistijsko slavlje, tj. ZAHVALJIVANJE pri kojem vjerom primamo (blagujemo) sve ono što nam je svojom žrtvom i uskrsnućem omogućio. Otac i Sin se nastanjuju u nama po Duhu.

Vidimo, dakle, da je Duh Sveti i njegovo pomazanje dar, a ne vještina. Riječi koje izgovaramo bivaju „pouljene“ (pomazane) silom i snagom Duha. Iza njih stoji život. U protivnom su prazne i bez učinka, bez sile koja oslobađa i liječi, ozdravlja, slovo KOJE ubija. Zato ćemo na dosta mjesta u evanđeljima naići na oštre sudare između Riječi Božje i slova Zakona kad je u pitanju svetkovanje Subote. U tim „susretima“ pale su najoštrije riječi (s obje strane) kakve nisu zabilježene u svo ostalo vrijeme Isusovog javnog djelovanja. To samo govori o ozbiljnosti problema (ako to tako možemo zvati) s kojim se Isus susretao. Ni protiv čega nije bio kao protiv licemjerja i glumatanja. Možda i ne bi bio u onolikoj mjeri da ti isti nisu stajali na vratima, te pored toga što nisu prolazili kroz njih vjerom, drugima su branili da prođu. Pomanjkanje dosljednosti onih koji su bili najpozvaniji rezultiralo je da se i ostatak „stada“ zbog pomanjkanja istinskog vodstva razuzda, te i da većina naroda bude „gluha i slijepa“ za ono što je Isus govorio i činio. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše! – izreći će Ivan apostol na početku svog evanđelja (1. pogl.), a što slovi kao jedna od najtragičnijih tvrdnji u cijeloj Bibliji. Ona sažima dramu Isusova dolaska i otpora na koji je naišao upravo kod onih koji su ga najviše iščekivali. Izraz “ne primiše” ne znači samo da ga nisu prepoznali kao mesiju, već da su ga aktivno odbili ubivši ga. Iz tog razloga, znajući što ga čeka Isus ne ide u startu s obznanjivanjem da je on taj obećani koji će doći. Htio je da ga se prepozna po plodovima. Isusov pedagoški pristup u potpunosti je suprotan pismoznancima koji su tražili potvrdu u titulama, rodoslovlju i strogoj formi. Uspostavivši ovaj novi kao glavni kriterij („Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati“) obvezao je Crkvu da kroz sva stoljeća poslije čini isto kad je u pitanju razlikovanje istinskog Duha od lažnih manipulativnih i zlih duhova. Iz tog razloga Crkva nikad ne žuri sa svojim zaključcima. Ne zato jer je troma, nego jednostavno što za njihovo utvrđivanje treba proći izvjesno vrijeme.

Kad su Isusa pitali s kojom vlašću čini to što čini, on ih je upućivao na ono što se događa pred njihovim očima: slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste… Čak je to isto odgovorio i Ivanu Krstitelju koji je u tamnici počeo dvojiti je li doista on taj obećani. Podsjeća ga na obećanja Pisma i činjenice koje se događaju naspram imaginacije, tj. njegove slike o Mesiji kao onom koji će odmah po očitovanju donijeti političku pravdu i sjekiru (kako je sam propovijedao). Isus mu šalje odgovor koji ga vraća na samu bit milosrđa. Krstitelja je taj odgovor umirio jer je ljubio Istinu, no ne i pismoznance koji je nisu tražili nego povod za eliminaciju budući taj Put nije odgovarao njihovim putevima. Za njihovu „inkviziciju“ bio si kriv prije pokretanja procesa ispitivanja, a kad je do njeg došlo jer se netko od njih sjetio da bi bilo nemoralno osuditi ga bez prava na obranu nevoljko su pristali, no zato su namjestili lažne svjedoke, te na taj način potvrdili da se boje Istine, odnosno da im otac sam Lažac. Njihovo odbijanje da priznaju plodove dokazuje da je njihovo srce postalo ideološki neprobojno. Riječi se mogu lažirati i interpretirati, ali činjenica da je netko tko je bio duhovno mrtav sada živ, da je netko tko je bio slijep sada vidi, gluhi čuje ili kljasti hoda; da je onaj koji je mrzio sada pun ljubavi to je “potpis” Duha Svetoga koji ideologija ne može proizvesti. Zato je ona, kako god se u jednom povijesnom trenutku zvala, nemoćna pred istinskim vjernikom.

Za Isusa, plod oslobođenja čovjeka vrijedi više od bilo kakvog teološkog dokazivanja ili propisa. U tom smislu on kaže da čovjek nije radi Subote, nego Subota radi čovjeka. Bilo mu je žao ljudi u duhovnom sljepilu, a posljedično i zbog udesa u koji ih je to sljepilo vodilo. Kad je ljude oslobađao i ozdravljao činio je to iz ljubavi prema njima, a ne stoga da se pokaže i dokaže. Kad god bi u senzacionalističkom žaru išli da ga zakralje on bi se hitro udaljavao od njih i povlačio u osamu. Dakle, upravo suprotno od onog što su ondašnji „znalci“ činili. Njihova glad za isticanjem i dokazivanjem veće pravednosti obrnuto je proporcionalna njihovoj ljubavi. Što je ta „potreba“ bila izraženija, to je u njima bilo manje ljubavi. Bez plodova Duha i djelotvorne ljubavi vjera nije ništa drugo do li prazna ljuštura, odnosno ideologija koja kršćanstvo i vjeru tek koristi za vlastite ciljeve. Ona je spremna i da ubije ukoliko ne dolazi do zacrtanih ciljeva. U tom smislu se radi o opsjednuću puno gorem i težem, nego je bilo u u slučaju opsjednutog iz Kafarnauma. Ideologizirani „vjernik“ ne misli da mu treba pomoć. On je “siguran” u svoju pravednost dok koristi ime Božje kao oružje. To je stanje duhovne sljepoće koje je gotovo neizlječivo jer zatvara vrata milosti. Dok je opsjednuti u Kafarnaumu drhtao pred Isusom, ideologizirani „vjernik“ pokušava Isusa “upregnuti” u svoja kola. To je vrhunac licemjerja u kojem se i Juda nalazio iako je pune tri godine slušao Isusa što govori i gledao što čini. Hlapeći za društvenim statusom (u nadi da će Isus biti kralj u svjetovnom smislu, a on jedan od ministara u budućem kraljevstvu) koristio je Boga kao sredstvo za postizanje moći, materijalne koristi i političkog utjecaja. Kako onda tako i danas ideologija biva jednako smrtonosna. Ubija ne samo fizički, već i duhovno tako što ubija vjeru u onima koji je promatraju sa strane. Ako ne ostvari “zacrtane ciljeve” kod ideologije nema opraštanja ni prihvaćanja križa, već samo eliminacija protivnika svim sredstvima koja su joj na raspolaganju i koliko joj se dopusti. Ovo ideološko opsjednuće često zahvaća čitave skupine, a potom i sustave, stvarajući strukture grijeha koje je puno teže raskinuti jer se hrane kolektivnim egom kojem se teže oduprijeti što je pojedinac opijeniji duhom ovog svijeta, tj. željom za prihvaćanjem i potvrdom identiteta od strane „grupe“ na koju je „gravitacijski“ upućen. Čovjek opijen duhom svijeta svoj mir ne crpi iz činjenice da je dijete Božje (nutarnji autoritet), već iz odobravanja grupe. Kada grupa postane izvor identiteta, ona postaje i bog kojemu se prinose žrtve, pa čak i vlastita savjest. Tako npr. kad se nacionalna pripadnost obuče u takvo ruho, tada iz straha za „izopćenjem“ čovjek neće niti jedne riječi reći za zlodjela koja su činili pripadnici njegovog naroda, a na sve moguće načine će nastojati ocrniti i oklevetati onog „drugog“. Isto važi i za grijehe sinova Crkve iz prošlosti (pa i današnjosti). Radi se o svojevrsnom „duhovnom alkoholu“. Želja za pljeskom i pripadnošću otupljuje osjetila za istinu. Ljudi su spremni braniti i najočitije laži svoje grupe samo da ne bi ostali „sami na vjetrometini“. Ideološka grupa djeluje poput gravitacijske crne rupe: što joj se više približiš udovoljavanjem, to je njezina privlačna sila jača, a tvoj prostor za kritičko razmišljanje i poticaje Duha Svetoga manji. Na kraju, pojedinac više ne misli, nego grupa „misli kroz njega“. Na taj način gubi ne samo kraljevsko dostojanstvo, nego i prestaje biti (ako je ikad i bio) proročki glas. Kršćanin bi trebao biti „sol zemlje“, onaj koji daje okus, ali i onaj koji čuva od truljenja. Međutim, kada se opije željom za prihvaćanjem (duhom svijeta) , on postaje bljutav. Više se boji osude „svojih“ (partije, klana, ideoloških istomišljenika) nego što ljubi istinu, te biva vođen konformizmom i nepotizmom. Laičke zajednice, nikle zadnjih par desetljeća u Crkvi kod Hrvata, tek prolaze „dječje bolesti“ po ovim pitanjima, te se nastoje othrvati ovim ideoloških uplivima kroz izgradnju zdravih temelja kad su identitet, svrha, poziv, vizija i vrednote na udaru u svijetu kao malo kad do sada. U onoj mjeri u kojoj se znadnu oduprijeti sve prisutnijem relativizmu i mentalitetu svijeta, te se budu držali uvjeta crkvenosti (opraštanje, prihvaćanje, podnošenje i nošenje svog bližnjeg u zajednici), te kristocentričnost uprisutne kroz Školu učeništva u središtu svojih aktivnosti uspjet će prebroditi faze sukoba i doći do poslanja u Crkvi i u svijetu. Naravno, uz uvjet da ne zanemare SUSRETANJE Gospodina u molitvi, kako zajedničkoj, tako i osobnoj. Jedino je on kadar izvesti ih iz gore nabrojanih napasti ideologije i uvesti u istinsku slobodu od potvrde vrijednosti koju daje svijet i njegovi aplauzi.

Isus je znao tko je u Ocu. S druge strane postojala je skupina koja se smatrala moćnijom od njega samo zato jer su kontrolirali sustav i pod sobom imali nemali broj podanika, danas bismo rekli, uhljeba. Ako k tomu pridružimo i „vanjski faktor“ (i u Isusovo vrijeme je postojao tzv globalni, poznati svijet prema njihovom poimanju vremena i prostora) tad prema njihovoj računici on nije bio više od „jednog čovjeka kojeg je bolje ubiti nego da strada čitav narod“. Iako su poznavali Pisma nisu dvoumili je li takvo što uopće grijeh. Cilj je opravdavao sredstvo. No, ni slutili nisu da će upravo to sredstvo biti neuništivi znak pod kojim će oni izgubiti, a Isus pobijediti, te s njime i svi oni koji ga budu slijediti. Pred tim znakom mnogi se i danas povampire i iz naizgled običnih i normalnih ljudi se pred njime pretvaraju u zvijeri, a o čemu evo svjedočimo ne samo desetljećima unazad, nego i ovih dana kad se misli ukloniti jedna „mala skupina“ molitelja krunice, a koja se (zamisli, molim te!) jedanput mjesečno okuplja na trgu glavnog grada Hrvatske i klečeći moli za dobro svog naroda dok drži „brojanicu s križem“ u svojim rukama.

Činjenica da klečanje, molitva i krunica izazivaju toliku buru/buku koja na momente doista nalikuje na “povampirenost” pokazuje da se ne radi o pukom neslaganju mišljenja, već o duhovnom srazu. Mirni molitelji na trgu postaju ogledalo u kojem se zrcali nemir onih koji bježe od svoje nutrine. U „prirodi“ ideologije je uvijek da se boji onoga što ne može kontrolirati. U ovom slučaju radi se o tome da molitvu ne mogu spriječiti, ali mogu fizički odstraniti one koji ih uznemiruju, te tako isključiti svjedočki moment u javnom prostoru kojeg smatraju svojim plijenom. Radi se o strahu da bi se plodovi te molitve — obraćenje, mir i povratak kršćanskim vrijednostima — mogli doista dogoditi u narodu. Baš kao i pismoznanci nekada, i današnji kritičari često koriste “pravednost” i “napredak” kao sredstvo da bi spriječili ljude da prođu kroz vrata vjere. Smatraju javni prostor isključivo svojim, dok molitvu žele zatvoriti u četiri zida, zaboravljajući da je kršćanstvo po svojoj naravi javno svjedočanstvo ljubavi i poniznog služenja općem dobru. Snaga krunice nije u političkom pritisku, nego u klečanju. To je ono što zbunjuje duh ovoga svijeta. Svijet razumije silu, ali ne razumije autoritet koji dolazi iz poniznosti. Isus je pobijedio ne uzvraćajući udarce, već ostajući vjeran istini do kraja. “Mala stado” molitelja zapravo nastavlja tradiciju onih koji su kroz povijest, pod znakom križa, pobjeđivali ne oružjem, već ustrajnošću. Molitva na trgovima postala je suvremeni znak vremena, prenosi HKM, a koji poziva na preispitivanje savjesti cijelog društva. Križ na krunici ostaje neuništivi znak koji dijeli duhove – jednima je utjeha i put, a drugima kamen spoticanja pred kojim se, nažalost, skida maska civiliziranosti i otkriva “bezakonje”. Tako je bilo sa svim dosadašnjim, a biti će i sa nadolazećim Transhumanizmom kao posljednjim pokušajem da čovjek napravi svoje kraljevstvo na Zemlji bez Boga. Sve i da upotrijebi najmračnije mehanizme svoje ideološke moći i koliko god bio uspješan u pokretanju pravnih procesa protiv onih koji ne pristanu klanjati se „kipu Zvijeri“ trijumf Crkve je zagarantiran jer on neće biti izvanjski, već se dogoditi u srcima onih koji će proći kroz Vazam poput svog Gospodina.

Tako će biti jer je tako zapisano. Pobjeda je Božja s malo ili puno nas, svejedno. Pitanje je samo broja onih koji propadaju i onih koji se spašavaju. Zlo je jednom zauvijek pobijeđen na križu. Naše su krivnje prikovane na križ. Krivnja ne postoji – kako kaže jednom prilikom reče vlč. Zlatko Sudac – osim u slučaju ne htjeti se mijenjati … pred besplatnim darom Duha koji nam je dan po Krštenju.

Pred Istinom na kraju će se ipak morati pokloniti svako koljeno. Mi bismo voljeli da se to dogodi prije samog kraja kad će neki morati prignuti svoja koljena sve i da ne žele, te da to bude iz ljubavi i zahvalnosti zbog Kristove žrtve koju je podnio za sve nas. I neka ne misle da je ovo šuplja demagogija. Onaj tko ima „oči i uši“ taj razaznaje da iza onih obijesnih protesta, popularno zvanih „dobošari“, vrište zlodusi jer znaju da im se primakao kraj, te da su oni sami žrtve koje nisu do kraja niti svjesne stanja u kojem se nalaze. Dok promatramo razne suvremene oblike „otkazivanja“ (cancel culture) i medijskih linčeva moramo biti svjesni da je njihova agresivnost pokretana nutarnjim strahom i da postoje samo dok su u suprotstavljaju kulturi života. Preko svojih lažnih svjedoka u politici, medijima i kulturi iznose laži i klevete kako bi stvorili alternativnu stvarnost i tako prikrili „grozotu pustoši na svetom mjestu“ svoje duše.

Ukoliko su dio sustava tad će isti koristiti da konstruira laži. Onog trenutka kad ih sustav počne fabricirati tad se ljudska institucija počinje izravno boriti protiv Boga, a oni koji se usude javno svjedočiti u korist duhovnih vrijednosti postaju neprijatelji sustava. Primjera iz naše bliže i dalje prošlosti je bezbroj, no ono što se trenutno događa blizu je svog klimaksa za kojeg je skovana krilatica „novonormalno“. Ako je do jučer bilo normalno sukobiti se, a onda pokušati pronaći kompromisni dogovor, danas se „novost“ ogleda u činjenici da laž nastoji biti dominantno glasna i agresivna da bi opstala. S druge strane, kad riječ ne prolazi, istina pada na koljena i mirno kleči, te moli i čeka dok ne prođe njihov „čas“ kad će Gospodin s autoritetom (pred kojim svi padaju na koljena) reći: DOSTA!

M.Bušić