Ne postoji samo jedan svemir. Mi vidimo samo svoj. Postoje beskonačni svemiri, koji žive, umiru (transformiraju se) i ponovno se rađaju iz tamne materije.
Baš kao i stanice u našim tijelima. Svaka stanica, poput svemira, svjesna je sebe, baš kao što je i svemir svjestan sebe.
U modernoj kvantnoj fizici, ideja kolapsa vala sve se više shvaća kao stvar perspektive, a ne kao fundamentalni događaj koji se događa u samoj prirodi.
Na kvantnoj razini, čestice se opisuju valnim funkcijama koje kodiraju sva moguća stanja koja sustav može zauzeti. Ti valovi evoluiraju glatko i kontinuirano prema dobro provjerenim fizikalnim zakonima. Ono što nam se čini kao iznenadni “kolaps” nastaje kada promatrač interagira sa sustavom i zabilježi određeni ishod. Temeljna dinamika vala ostaje netaknuta. Ono što se mijenja su informacije dostupne promatraču.
Nekoliko vodećih tumačenja kvantne mehanike, uključujući dekoherenciju i relacijske okvire, sugeriraju da stvarnost ne odabire jedan ishod univerzalno.
Umjesto toga, interakcije ograničavaju ono čemu bilo koji promatrač može pristupiti. Iz ove perspektive, svemir zadržava svoj puni spektar mogućnosti, dok mjerenje odražava lokalizirani dio mnogo bogatijeg procesa.
Ova perspektiva preoblikuje promatranje kao granicu percepcije, a ne kao silu koja preoblikuje stvarnost. Kozmos nastavlja svoje besprijekorno valovito odvijanje, dok ljudsko iskustvo uzorkuje diskretne rezultate oblikovane kontekstom, razmjerom i interakcijom.
Kvantna teorija, u tom svjetlu, ukazuje na svemir koji je kontinuiran, koherentan i duboko relacijski, gdje ono što percipiramo ne ovisi o kolapsu, već o tome gdje i kako stojimo unutar veće cjeline.
HOP
