ALTER EGO
– „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga“ (Mk 12,31) –
Čovjekovo sazrijevanje odvija se kroz zakonitosti dinamike odnosa unutar jedne od grupa kojoj je više privržen, a kojih uglavnom nije svjestan pri ulasku u grupu. Na samom početku svakog zajedništva redovito stoji faza orijentacije, prožeta estetikom prvog dojma, ugodom i idealizacijom. U tim začecima, dok još dominira fascinacija vanjskim izgledom i željom za ostavljanjem dojma, članovi su uglavnom ljubazni jedni prema drugima. Svatko želi ostaviti što bolji dojam, te pronaći svoje mjesto unutar grupe. Međutim, ta početna idila neminovno se suočava s realnošću ljudske nesavršenosti, gdje maske padaju i nastupa neizbježna faza sukoba.
Na toj se kritičnoj prekretnici zajednica, kao i pojedinac u njoj, nalazi pred opasnim raskrižjem. Ako je izvanjsko sudište takmičarsko, onda bližnji (drugi čovjek) prestaje biti osoba i postaje isključivo mjerna jedinica ili konkurent. Unutar farizejskog (ili hegelijanskog građanskog) sustava, drugi je samo objekt preko kojeg ja mjerim vlastitu visinu. Postavlja se stoga ključno pitanje: kako takmičenje u pravednosti uništava ljubav prema bližnjemu i može li se „etički stadij“ uopće održati ako se pretvori u natjecanje? Odgovor je jasan: u tom trenutku on automatski degradira natrag u prikriveni, profinjeni estetizam. Ego je i dalje u centru pažnje, samo što umjesto osjetilnih užitaka sada koristi moralne užitke, hraneći se vlastitom ispravnošću i tuđim neuspjehom. U takvom okruženju ljubav se pretvara u proračunatu „sačekušu“ – stav koji čeka da onaj drugi učini prvi korak, da se ispriča ili dokaže kako bi mu se uzvratilo istom mjerom.
Isus inzistira na ljubavi koja ne čeka da bude ljubljena kako bi onda uzvratila istom mjerom. Već sama ta „sačekuša“ znak je trgovačkog mentaliteta. On inzistira na ljubavi koja bezinteresno služi, tj. bez očekivanja uzvrata i još k tomu kao ona koja prva ljubi. Imperativ je to kojeg su svjesni oni koji su već unutar društvenog sustava – sredine ili zajednice zatrovane farizejskim kvascem – iskusili što znači biti ponižen i tretiran kao broj – objekt – preko kojeg je netko drugi već mjerio svoju visinu. Ono što se uvijek u početku predstavljalo kao estetika (izgled, dojam …) neminovno se pretvorilo ili u etičko natjecanje ili u bijeg nazad k osjetilnim užicima. Možda ovih zakonitosti nismo svjesni, no „plodovi“ su ti koji nas privode k svjetlu istine ukoliko nismo dovoljno pronicljivi da na vrijeme neke zakonitosti duha prepoznamo.
Izlaz iz tog zatvorenog kruga – koji se kreće od površne estetike, preko frustrirajućeg etičkog natjecanja, do moralnog pada u osjetilne užitke – nalazi se u radikalnom zaokretu prema mistici i askezi, odnosno u prelasku s filozofije “imati i izgledati” na teologiju “biti i služiti”.
Dokle god se zajednica ili pojedinac vrte oko „etičkog natjecanja“, oni su i dalje unutar magijskog kruga (isticanje zasluga, mjerenje tko je bolji, …). Fokus se mora premjestiti s vlastite pravednosti i postignuća na osobno iskustvo Božje bezuvjetne ljubavi. Tek kad osoba shvati da je voljena nezaslužno, gubi potrebu natjecati se s drugima. A da bi to shvatila treba postati svjesna vlastite grešnosti i cijene koja je plaćena za njezino izbavljenje. Obraćenje i izlaz iz začaranog kruga događa se kao plod i pokajanja i zahvalnosti. Tad se kršćanstvo prestaje promatrati kao puki moralizam (skup pravila koja moramo savršeno ispuniti da bismo pobijedili), već kao odnos. Na prvom mjestu kao odnos prema Bogu (molitva kao temeljni stav bez koje nema tog odnosa), a potom izgradnja odnosa s bližnjim (služenje) koji su neodvojivi od ljubavi prema Bogu. Ako nema promjene u odnosu prema čovjeku pored nas, svaka priča o vertikalnom odnosu s Bogom ostaje samo religiozna iluzija, odnosno ono što često etiketiramo kao „šupljak“.
Dakle, da bi došlo do pucanja „začaranog kruga estetike i etičkog natjecanja“ potrebno je u jednadžbu ubaciti pokajanje i zahvalnost. Tek tada ona prestaje biti trgovačka mjerna jedinica. Pokajanje nije puko plakanje nad vlastitim grijesima iz straha od kazne. Pokajanje je radikalna promjena uma. To je trenutak u kojem priznajem: “Moje etičko natjecanje je laž, a moje tretiranje drugog kao objekta je grijeh.” Bez tog slamanja ponosa, izlaz nije moguć. Dok moralizam funkcionira po principu zarade (“Ja radim da bih zaslužio spasenje”), kršćanski odnosi započinju zahvalnošću (“Opravdan sam i voljen nezaslužno, stoga želim služiti kako bih i djelima potvrdio svoju zahvalnost.”). Zahvalnost trenutno ubija “trgovački mentalitet” i omogućuje da se bližnji više ne promatra kao objekt, već kao subjekt. Tad moj bližnji postaje moje drugo „ja“. Drugi, to sam ja! – u potpunosti izvrće poznatu egzistencijalističku krilaticu Jeana-Paula Sartrea „Pakao, to su drugi“.
Prema Martinu Buberu, trgovački mentalitet ljude svodi na odnos Ja – Ono (drugi je objekt, stvar, sredstvo za postizanje cilja ili ogledalo za mjerenje vlastite visine). No, kada shvatim da je meni sve darovano, gubim potrebu iskorištavati druge. Bližnji prestaje biti objekt i postaje Ti – subjekt s vlastitim dostojanstvom, tajnom i slobodom.
Izraz da je bližnji moje drugo „ja“ (alter ego) nije tek puka pjesnička metafora, već duboka teološka stvarnost utemeljena na Isusovoj zapovijedi: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga“ (Mk 12,31). Isus ne kaže da bližnjega ljubimo nakon što zbrinemo sebe, nego na isti način, s istom osjetljivošću i pažnjom s kojom se odnosimo prema vlastitom biću. Ako je drugi moje drugo „ja“, onda njegova bol postaje moja bol, njegova radost moja radost. Kada njega držim „na ledu“, zapravo zamrzavam vlastito srce. Kada njega ponižavam, ponižavam ljudskost u sebi. Kada njega ignoriram tada negiram da sam i sam željen prije rođenja. Kada njega ranjavam tada zadajem rane i Kristu, ali i sebi samom u konačnici. Kad njega sudim uskraćujem samog sebe za blagoslov i zatvaram se prosperitetnoj budućnosti. No, kada se sudište premjesti s izvanjskog na vlastitu nutrinu, događa se ključni egzistencijalni preokret. Čovjek više ne odgovara pred “gomilom”, javnim mnijenjem ili društvenim konsenzusom, već stoji sam pred svojom savješću i pred Bogom. Dokle god je sudište izvanjsko (društveno), pojedinac se može skriti u masi: “Svi drugi rade isto” ili “To je društveni standard – ne možeš mimo svijet!” .
Premještanjem sudišta u nutrinu, ta anonimnost nestaje. Savjest izolira čovjeka kao pojedinca s imenom i prezimenom. Više se vlastiti čini ne mogu opravdati time što to isto “sav svijet radi”. Riječ je o promjeni same prirode suda. Dok se u etičkom stadiju pojedinac i dalje ogleda u ogledalu društva (općeg), na polju duhovnosti to ogledalo puca. Pojedinac stupa u prostor u kojem se ogleda izravno u Apsolutnome, a ne više u odrazu smirenih društvenih okolnosti. Stajući pred ogledalo Riječi Božje on pristaje svoju narcisoidnost baciti pod noge Kristove. Zakon se ne ukida (on ostaje kao okvir), ali se sudište seli tamo gdje gomila nema pristup: u apsolutnu samoću ljudske savjesti. Buka svijeta je utišana. Glas Tužitelja se sada jasnije i glasnije čuje, ali i glas Odvjetnika i glas Suca. Pojedinac, lišen društvenih opravdanja, biva potpuno izoliran i postavljen pred apsolutni sud vlastite opstojnosti i Boga. I to je nešto što može raditi svaki dan, a ne samo čekati konac života u strahu i drhtanju nakon godina i godina obmanjivanja i glume kako bi se zadobili aplauzi svijeta ( “bolji od susjeda” ili “manje grješniji od drugih”, manje ogovarani i klevetani, a više hvaljeni i podržavani – imali veći osjećaj vrijednosti).
Dokle god društvo vidi samo fasadu, izvanjsko sudište potiče kulturu spektakla i glume (teatra). Pojedinac razvija vještinu “svjedočenja u svoje ime”, odnosno samopromocije. On stalno dokazuje svoju ispravnost pred gomilom kroz „društveno prihvatljivo ponašanje“. To skrivanje iza mase stvara prostor za duboku unutarnju laž. Čovjek postaje glumac koji igra ulogu pravednika, a društvo postaje suučesnik u toj igri jer ocjenjuje samo formu. Nestaje iskrenost (prema samome sebi) i povjerenje (prema drugima), jer su svi zapravo u strahu da ne budu “otkriveni”. Izvanjski uspjeh u držanju pravila rađa duhovnu oholost. Čovjek vjeruje da je svojim trudom i takmičenjem zaslužio status pravednika, no upravo tu nastupa Isus sa sudom „oličenih grobova“ koji sami sebe opravdavaju pred ljudima (Lk 16,15). Ukoliko je ta „potreba“ za samoopravdavanjem grozničava to je siguran znak da je osoba dosegla vrhunac očaja. Prema Kierkegaardu, to je nesvjesni očaj, u kojem je čovjek toliko zarobljen lažnom pravednošću i društvenim priznanjima da uopće ne primjećuje da mu je duh mrtav. Kierkegaard opisuje strašnu psihološku napetost u kojoj pojedinac postaje zatvorena utvrda. On se panično boji prozirnosti jer bi prozirnost značila propast njegove društvene valute (ugleda). Zbog toga se npr. političari najviše boje „medijske prozračnosti“ budući se pod njom događa društveni bankrot, tj. gubitak ugleda.
Taj trgovački mentalitet stalno pita: „Što ja imam od toga? Što mi duguješ?“ Zahvalnost odgovara: „Sve što imam, primio sam.“ Iz te pozicije rasterećenosti, pogled na drugog se pročišćava. Više ne gledam što mi na njem smeta niti mjerim tko je bolji. Gledam osobu koja je, baš poput mene, ranjena, željna prihvaćanja i stvorena na sliku Božju.
Tek po prepoznavanju sebe u drugome moguće je ući u fazu planiranja i istinskog poslanja . Svjedočanstvo takve ljubavi postaje privlačno svijetu jer nudi nešto što se nigdje drugdje ne može kupiti – bezinteresno zajedništvo subjekata. Kada se kriteriji crkvenosti (opraštanje, prihvaćanje, podnošenje i nošenje bližnjeg, prema kriteriju kako ga je postavio papa Benedikt XVI) ostvare, zajednica postaje nalik vreći fino mljevenog brašna koje je takvo postalo po prihvaćanju faze sukoba kao žrvnja koji usitnjava zrnevlje. U vodi i vatri Duha Svetog postaje Kruh, odnosno sakramentalni znak ovom svijetu koji dok ga gleda kaže: „Gle, kako se ljube!“ U tom je smislu i sveti papa Ivan Pavao II. u svom apostolskom pismu „Na ulasku u novo tisućljeće“ (Novo millennio ineunte) snažno naglasio kako svakom vanjskom aktivizmu i planiranju mora prethoditi duhovnost zajedništva jer je u protivnom svaki pastoralni ili društveni rad tek obična krinka, prazna farsa i iluzija koja skriva trgovački mentalitet.
S druge strane, da bi se duhovnost zajedništva ostvarila, pojedinac mora izbjeći paralizirajuću napast suvremenog individualizma te se aktivno i hrabro uključiti u dinamiku odnosa u nekoj od grupa, crkvenih krugova ili zajednica u vlastitoj župi. Tek po takvom konkretnom, opipljivom prepoznavanju sebe u drugome unutar župnog tkiva, kada su ovi kriteriji zadovoljeni, konačno sazrijeva i dolazi do istinskog poslanja. Kada se ti kriteriji ostvare, zajednica prestaje funkcionirati kao hladni društveni sustav, a postaje živo, preobraženo Tijelo Kristovo, odnosno sakramentalni znak ponuđen ovom svijetu koji po dokidanju demokracije sve više nalikuje na Zvijer iz Otkrivenja, tj. hladni tehnokratski sustav u kojem svatko od nas postaje tek jedna datoteka u arhivi tehno-menadžera.
Danas se svatko od nas nalazi pred opasnim raskrižjem na kojem nas trenutni sustav želi podvrći izvanjskom sudištu tako što bi nutarnje polje vlastite savjesti postalo drugorazredno. Najnoviji primjer nam dolazi iz Cande. Ukida se članak Zakona 319(3)(b) koji je izričito štitio osobe koje “u dobroj vjeri” iznose vjerska mišljenja temeljena na svetim tekstovima poput Biblije. To je uznemirilo brojne kršćanske organizacije uz tvrdnju da su se time otvorila vrata za proizvoljno tumačenje što nešto jest govor mržnje, a što nije. Drugim riječima uklonjen je sud savjesti onog koji govori, a na mjesto njega su kao mjerilo stavljene dosadasnje presude Vrhovnog suda o tomu sto je govor mrznje. Na ovaj nacin otvara se put brojnim neutemeljenim tužbama. Dakle, validno prestaje biti ono sto radis u skladu sa savjescu, a postaje ono sto izvanjski sud kaže što si mislio, a što nisi.
Na taj način želi se postići da bližnji (drugi čovjek) prestane biti osoba i postane isključivo mjerna jedinica ili konkurent u svijetu gdje bi i dom i obitelj prestali biti „Crkva u malom“, odnosno prestali biti mjesto gdje se sazrijeva i ostvaruje duhovnost zajedništva. U tom smislu biti uključen u neku od laičkih zajednica znači biti na prvoj, a ujedno i posljednjoj crti obrane ljudskosti pred naletom dehumanizirajućeg sustava. Kada sustav ukine autentične ljudske odnose i građanske slobode, on čovjeka svodi na statistiku, kod ili “datoteku u arhivi tehno-menadžera”. Gubi se jedinstveno ime i dostojanstvo, a ostaje samo funkcionalna vrijednost, odnosno identifikacijski (ID) broj koji preko noći vrlo lako može postati valuta ili kotačić kojeg treba optimizirati ili zamijeniti.
Sustav stvara izvanjska sudišta (društveni rejting, politička korektnost, digitalni algoritmi prihvatljivosti) koja diktiraju što je ispravno. Unutarnji glas savjesti, u kojem čovjek stoji sam pred Bogom, proglašava se opasnim i subverzivnim. No, kada svijet vidi grupu ljudi u kojoj nitko nikoga ne mjeri, u kojoj se oprašta i nosi teret drugoga bez trgovačkog mentaliteta, ta zajednica postaje čudo. Ona postaje opipljivi dokaz da tehnokratski sustav nema zadnju riječ i da je čovjek više od datoteke. Ona zajednica koja uspije proći kroz žrvanj sukoba i postati Kruh, postaje kontrakultura, odnosno osporavan znak koji ponosno stoji naspram sverastuće kulture smrti. S druge strane, kada unutarnja savjest postane drugorazredna, čovjek gubi sposobnost pokajanja i zahvalnosti (o kojima smo ranije govorili) jer njegova pravednost više ne ovisi o Bogu, nego o tome ispunjava li norme koje je postavio tehno-menadžer. A dokle su (bar u naznakama) bili spremni ići u sprovođenju određenih „normi“ mogli smo vidjeti prije nekoliko godina. Stoga nemojmo se iznenaditi ukoliko se sutra „logika opstanka, mjerljivosti i sigurnosti“ uvuče u obitelj, među supružnike i djecu, te se bude zahtijevati od nas da ih prestanemo tretirati kao osobe.
Obitelj kao “Crkva u malom” jedino je mjesto gdje bi čovjek morao biti voljen bezuvjetno – bez obzira na to koliko vrijedi na “tržištu” sustava. Ako obitelj prestane biti to utočište, čovjek više nema gdje iskusiti bezinteresnu ljubav i naučiti se kriterijima crkvenosti.
HOP
