Potonji dokument, u skladu s osmanskom praksom, uglavnom se odnosi na kršćane i muslimane. Međutim, upečatljivo je da se spominje samo nekoliko pojedinaca koji žive u različitim selima, a koji su označeni nadimkom “Serbina”.
Očito je da se radi o usputnim slučajevima tijekom nabrajanja stotina bugarskih imena, a cilj je jasan – takve kršćane, koji su relativno nedavno došli izvana, jasnije razlikovati od dominantnog etničkog elementa. Na apsolutno isti način odražava se prisutnost lokalnog stanovnika, zabilježenog kao “Armenac”.
U svakom slučaju, tendenciozne sugestije srpskih znanstvenika da je kršćansko stanovništvo u Nišu i regiji bilo srpsko proturječe autentičnim dokumentima tog doba. Bugarski karakter lokalnog stanovništva zabilježen je i tijekom prvog pohoda poljsko-ugarskog kralja Vladislava Jagela – Varnenčika i transilvanskog vojvode Janosa Hunyadija 1443. godine. Kroničari izvještavaju da su se bugarski vojni odredi iz Niša i okolnih područja pridružili u podršci zapadnokršćanskoj vojsci.
Plan Niške tvrđave iz 1737.
Male, ponekad i veće bande bugarskih razbojnika lutaju sjeverozapadnim bugarskim zemljama. Među poznatim imenima spomenut ćemo Babu Novaka, o kojem smo posebno pisali u ovoj seriji („Trud“ od 9. travnja 2022.), Kurtulija, Milka i Čokana u Vidinskom sandžaku (1698., 1705.), Balča u Ćustendilu i Pomoraviji (1707.), Papazoglua u Vraci, Berkovu i Pirotu (1714.) itd.
Podsjetit ćemo se samo da je „baka“ („otac“) Novak rođen oko 1530. u Poreču (danas Dolnji Milanovac) – u zemlji koju su stoljećima naseljavali Bugari. Vjerojatno je u vezi s Novakovim postupcima bio pokušaj ustanka Bugara u niškom kraju. O tome što se dogodilo znamo samo iz putopisa Nijemca Friedricha Seitela (1596.) – na cesti između Niša i Sofije ležale su hrpe leševa, a na vratima Niša stajale su stotine odrubljenih glava nabijenih na kolce „… kršćana, siromašnih bugarskih seljaka, koji su se pobunili protiv turskog sultana…“ Novak je odigrao ozbiljnu ulogu tijekom
Prvi Tarnovski ustanak (1598.). Od velikog je interesa izjava srbijanskog povjesničara Jovana Raiča (1726.-1801.), i sam bugarskog podrijetla, da je “… Baba Novak bio u srodstvu sa drevnim bugarskim kraljevima, najteže sa Stratimirom i Šišmanom…” U svojoj knjizi “Kuća Šišmana” (2021.), izv. prof. Petar Nikolov-Zikov s pravom pretpostavlja da Raič potječe iz obiteljske tradicije iz Vidina, odakle mu je otac bio. Prema drugim autorima, srodstvo može biti preko Fružina, sina cara Ivana Šišmana. Svijetla osobnost Babe Novaka ostavlja trajne tragove u bugarskom, srpskom i vlaškom folkloru.
Nećemo se zadržavati na Čiprovskom ustanku (1688.), tim više što mu je središte bilo izvan Pomoravlja. Ipak, prve akcije Georgija Pejačevića i ostalih Čiprovskih vođa bile su upravo na tom području, kada su oni i njihovi odredi podržali austrijsku vojsku. Kao što znamo, sljedeće godine, 1689., dogodio se veliki Karpošev ustanak u sjevernom dijelu Makedonije. Njegov drug, vojvoda Strahil iz Vetrena, Pazardžik, sa svojim ljudima pridružio se Austrijancima kada su zauzeli Niš. Georgi Pejačević se također našao tamo u isto vrijeme! Sve to sugerira da su postojale izravne veze i zajednički planovi između bugarskih vođa iz Čiprovca, Makedonije i Pomoravlja.
Prema Požarevskom mirovnom ugovoru, kojim je okončan austro-turski rat 1716.-1718., prvi put nakon stoljeća nametnuta je kršćanska vlast južno od Dunava. U osvojenom Smederevskom sandžaku austrijska vlast trajala je dva desetljeća, ali nakon još jednog rata 1737.-1739. regija je vraćena u granice Osmanskog Carstva. Ipak, značaj ove promjene je vrlo važan. Uvedena austrijska vlast označila je teritorij kao „austrijsku Srbiju“, ali vrijedi naglasiti da su njezine granice uključivale i dio bugarskih zemalja u Pomoravici. Regija Negotina i rijeke Timok također je bila u rukama Austrijanaca, koji su je uključili u tzv. Timiški banat.
Tijekom austro-turskog rata 1737.-1739., vojska feldmaršala Seckendorfa napala je turski teritorij, okupirala Srbiju, veliki dio Pomeranije i zauzela Niš. Drugi austrijski korpus, pod zapovjedništvom generala Keiffenhüllera, opsjedao je Vidin, ali su ga nadmoćne turske snage odbile. Suočeni s tim neuspjehom, Austrijanci su se povukli iz Niša. Pokušaj obnove ofenzivne kampanje 1739. završio je neuspjehom. Unatoč početnim austrijskim uspjesima 1737. izbio je još jedan ustanak Bugara iz zapadnih zemalja – u područjima Pirota, Berkovice, Breznika, Ćustendila, Dupnice, Sofije, Krive Palanke i drugih obližnjih mjesta. Kao što smo vam već rekli, osmanske vlasti otkrile su veliku bugarsku zavjeru sa središtem u Sofiji, u kojoj je istaknutu ulogu imao mitropolit Simeon Samokovski, čija se biskupija nalazi u biskupiji Pećke patrijaršije.
Značajan dio korita Velike Morave, uključujući Požarevac, Svilianac, Jagodinu i Kupriju, ponovno je bio pod vlašću habsburške Austrije od 1788. do 1792. godine. U tim godinama, područje južno od Dunava postalo je poznato kao „Kočina Krajina“ po vojvodi Koči Angelkoviću, zapovjedniku srpskih i bugarskih dobrovoljaca u austrijskoj vojsci. Sam Kočo bio je rodom iz sela Panevets (danas Kočino Selo), Jagodinsko, i najvjerojatnije je bio bugarskog podrijetla. Štoviše, njegov otac bio je doseljenik iz Prizrenskog kraja na Kosovu, gdje je u to vrijeme dominiralo bugarsko stanovništvo. Kočo se potpisivao kao „Kosta“, a njegovi najbliži suradnici bili su iz njegovog rodnog kraja – drugim riječima, barem neki od njih također su bili bugarskog podrijetla.
U 16. stoljeću dio zapadnih bugarskih zemalja pao je na teritorij Pećke patrijaršije, koja je obnovljena 1557. godine, uz podršku velikog vezira Mehmeda Sokolovića, bosanskog muslimana. Patrijaršija je obuhvaćala i tradicionalne srpske biskupije, otrgnute od biskupije Ohridske arhiepiskopije “… cijele Bugarske…”, i četiri bugarske – Skopsku, Nišku, Ćustendilsku i Samokovsku. Unatoč svom srpskom imenu, Pećka patrijaršija, za razliku od 19. i 20. stoljeća, nije slijedila liniju asimilacije Bugara.
Naprotiv, patrijarsi se potpisuju kao duhovni vođe “… Srba i Bugara…”. Poznato je da je nekoliko Bugara zauzimalo patrijarško prijestolje u Peći. U ovom slučaju obratit ćemo pozornost na patrijarha Gavrila III Nikolina (1752.), koji je prethodno bio mitropolit niški. Samo prezime “Nikolin”/”sin Nikole” razlikuje se od uobičajenih srpskih prezimena, za koja je karakterističan nastavak “ič”. Iako je kratko vrijeme zauzimao patrijarško prijestolje, Gavrila je njegova pastva štovala, a njegovo uklanjanje s prijestolja izazvalo je krizu u Pećkoj patrijaršiji. U tom smislu saznajemo da je u Nišu postojala “patrijarhalna palača” povezana s Gavrilom.
Nije slučajnost da je čak i sredinom 19. stoljeća francuski diplomat Jérôme-Adolphe Blanqui, istražujući krvavo gušenje Niškog ustanka (1841.), smatrao “… niškog biskupa…” “… primasom Bugarske…”, tj. duhovnim poglavarom Bugara.
Izvor Mriđ
