TKO JE DUBIOZNI TOMAŠEVIĆEV DIREKTOR ZET-a, I ZAŠTO GA MEDIJI ŠTITE?
Medijsko izvještavanje o štrajku u Zagrebu sliči medijskom izvještavanju o štrajkovima iz diktatura Južne Amerike sedamdesetih godina, ono je, dakle, tragično i skandalozno.
Znači, mediji koji su izdali temeljne postulate medijskog profesionalizma, koji putem političara besramno primaju novce upravo od radnika ZET-a i čistoće iz Zagreba, tj. od poreznih obveznika, imaju obraza lažno prikazivati visinu plaća zaposlenika Holdinga.
Za razliku od medija, političara i pravosuđa, zaposlenici Holdinga svoju plaću zarađuju, vozeći tramvaje i autobuse po noći i po danu, za Božić i Uskrs, i vrlo često su ti vrijedni ljudi izloženi neugodnostima. Znači, njihove plaće jesu preniske, a tvrdnje INDEX-a i drugih korumpiranih medija jesu čista laž!
Svaki zaposlenik u Gradu Zagrebu mjesečno uplaćuje ogroman dio od svoje plaće u gradski proračun. Grad Zagreb uprihodi samo na porezu na dohodak milijardu i 400 milijuna eura! A gradski prihodi, kao što je komunalna naknada, u većini europskih gradova uopće ne postoje.
Zagreb ima 3 milijarde i 100 milijuna eura godišnjih prihoda, a Holding još 750 milijuna eura. Gdje završavaju ti novci? Što su Tomašević i njegov prethodnik pokojni Bandić s tim ogromnim novcima činili, i čine?
Pogledajmo stvarne rezultate šestogodišnje vlasti Tomislava Tomaševića i 20-ogodišnje vlasti Milana Bandića.
Ti rezultati jesu porazni. Možemo slobodno konstatirati da je upravljanje Zagrebom mjerna jedinica destrukcije i nesposobnost!
Grad Zagreb, dakle, nema metro, pa čak nema ni projekt za metro. Metro jest simbol svake metropole, a Tomašević se hvali da je napravio par stotina metara tramvajske pruge. Znači, jadni i bijedno!
Tomašević se hvali s iznajmljivanjem bicikla – to je dostignuće koje su drugi Europski gradovi postigli prije 30 godina. Iznajmljivanje bicikla, romobila ili skutera nije posao Grada, već Grad daje koncesije. Znači, Tomašević je smiješan, blago rečeno.
Isto tako treba podsjetiti da je Grad Zagreb nekada bio velesajamski grad, a danas ima velesajam na kojem kolo vode štakori, i ponekad se tek održi pojedini mini-sajam.
Stanje cesta, pak, u Gradu Zagrebu može se nazvati kriminalnim, a nakon 6 godina taj Tomašević čak nije bio u stanju nijednu ciglu na zagrebačkom Groblju Mirogoju nakon potresu obnoviti.
Podsjećam da je Hrvatska nakon Domovinskog rata u roku od 3 godine ogroman dio razrušenih kuća i objekata obnovila – i to vlastitim sredstvima, bez pomoći iz inozemstva.
Zašto Grad Zagreb nije iskoristio sredstva iz EU-fonda oporavka i razvoja, te počeo gradnju metroa, novog velesajma i probijanje ključnih prometnica, što se planira već 50 godina – od spajanje Vukovarske do Sesveta, ili izgradnje sjeverne tangente, kako bi i Zagreb imao svoj ”Ring” ili ”Krug“ kao svi veliki gradovi u Europi?
Međutim, u Hrvatskoj vladaju pojedini klanovi, a ne političke opcije, po načelu zakona spojenih posuda.
Tako Tomašević koji predstavlja tzv. demokraciju duginih boja i tobože ekološke osviještenosti, treba po toj manipulaciji mobilizirati konzervativne birače oko HDZ-a. Tu agendu promiču mediji – od lažljivog i anti-hrvastkog Indexa do Jutarnjeg lista, od HRT-a do Nove TV.
Istina je, pak, da u Hrvatskoj vlada jedna velika laž i međusobna zaštita korumpiranih struktura, i da ne postoji razlika na političkoj sceni, već postoji politički kartel koji je potpomognut korumpiranim medijsko-pravosudnim sustavom.
U Hrvatskoj, dakle, nije na sceni demokracija (iliti vladavina naroda), već koruptokracija, znači vladavina korupcije.
Dokaz dubioznosti Tomaševićevog sustava jest i direktor ZET-a Marko Bogdanović.
Tomašević je postavio tog izvjesnog Bogdanovića za šefa ZET-a, osobu, koju su pojedini poslovni krugovi nazvali ”grobarom” Đure Đakovića. Ako postoji uhljeb u Gradu Zagrebu, onda je to taj Tomaševićev Bogdanović.
Mediji bezobrazno vrijeđaju poštene zaposlenike Holdinga koji odvoze otpad ili voze autobuse, ali ne spominju da je Bogdanović kao direktor Đure Đakovića tu tvrtku doveo do propasti.
Znači, Bogdanović je kao direktor Đure Đakovića konstanto dobivao ogromne novce poreznih obveznika, dakle, iz državnog proračuna, a dug Đure Đakovića pod njegovim vodstvom je postajao sve veći i veći. Unatoč činjenici da je dobivao novce poreznih obveznika, Đuru Đakovića je doveo u blokadu, radnici nisu dobivali plaću, a on je podvio rep i podnio ostavku.
Koji su to onda bili kriteriji Tomislava Tomaševića da Bogdanovića, koji je uništio jednu tvrtku s poslovnom tradicijom (a to jest slučaj s Đurom Đakovićem), postavi za direktora ZET-a, najveće tvrtke u Zagrebu?
Ovdje dolazimo do ključnog hrvatskog problema. Naime, rezultati, znanje ili poštenje u Hrvatskoj kao kriteriji uopće ne postoje.
Od Zorana Milanovića do Andreja Plenkovića, od Gordana Jandrokovića do Ivana Turudića, od Siniše Hajdaš Dončića do Tomislava Tomaševića – svi navedeni imaju jednu jedinu ”kvalitetu”, a ona je pripadnost bezakonju i korumpiranim strukturama.
Jedna sitnica jest ujedno i dokaz Tomaševićeve uvezanosti u postojeći korumpirani sustav. Naime, Tomašević i njegov direktor Bogdanović angažirali su odvjetnički ured Bajs da zastupa ZET protiv sindikata, a taj odvjetnički ured je mene osobno po nalogu Pavla Vujnovca tužio na sudu u Zlataru. Znači Tomašević i Plenkovićev kriminalni tajkun Vujnovac imaju zajedničkog odvjetnika.
Ova informacija nije slučajnost, jer Tomašević je u aferi plin za cent, duboko involviran s Pavlom Vujnovcem. Podsjećam da je afera plin za cent epska afera u kojoj je Vujnovac kupovao od Plenkovićevog HEP-a plin za 1 euro, onda ga prodavao Tomaševićevoj Gradskoj plinari za 120 eura! Treba li dalje dokazivati lopovski gen Tomaševićevog sustava!?
Kada ovome dodamo činjenice, kao što su slučaj lopovluka oko zaštitara i Hipodroma u Zagrebu, te neviđeno prekoračenje troškova izgradnje, primjerice, bazena u Španskom, onda je u potpunosti jasno da Zagrepčani nemaju razloga očekivati nešto dobro od sadašnje garniture vlasti.
Hrvatskoj, dakle, treba jedna svojevrsna šok-terapija kako bismo izašli iz ovog štetnog i protupravnog stanja. Jer, doista, Hrvatska se nalazi u društveno-pravno-političkoj paralizi.
Ljudi me svakodnevno obavještavaju o sumnjivim aktivnostima, primjerice, Petra Pripuza, s kojim Tomašević surađuje isto kao što je i Bandić surađivao. Tako me obavještavaju kako u sisačkoj željezari i na području Grada Gline, Pripuz ukopava sumnjiv otpad u zemlju. Savjesne, pak, osobe iz hrvatskih tajnih službi mi govore, kako je Ivan Turudić u izravnoj vezi i dosluhu upravo s tim Pripuzom.
Znači, kao i u slučaju bivšeg Glavnog državnog inspektora Andrije Mikulića, mi u Hrvatskoj danas imamo na čelu DORH-a Ivana Turudića – narodski rečeno, lisicu koja čuva kokoši.
Zaključno, štrajk radnika Holdinga je više nego opravdan, jer njihove su plaće u odnosu na plaće koje bi imali u Muenchenu ili Frankfurtu trostruko niža, a troškovi života su u Zagrebu isti, a vrlo često i viši nego u navedenim gradovima.
Kada Plenkovićeve, Milanovićeve i Tomaševićeve strukture ne bi ovoliko masovno krale, onda bi porezi bili niži, prihodi znatno viši, cijene niže jer ne bi postojali karteli, i radnici ne bi štrajkali.
Stoga, budimo solidarni s ljudima koji svoju plaću istinski zarade, jer rade svoj posao: odvoze otpad, skrbe za vodovod, voze tramvaje i autobuse, održavaju ih i čiste.
Zaposlenici Holdinga, dakle, zarade svoju plaću pošteno; ali političari, medijski urednici ili velik dio pravosuđa svoju plaću istinski ne zarade; te osobe jesu, i to u pravom smislu te riječi, smutljivci i plaćenici!
Izvor profil KAROLINA VIDOVIĆ KRIŠTO
HOP
