Bakterija Ewingella americana, izolirana iz crijeva japanske žabe (Dryophytes japonicus), koja nije ona klasična kakvu poznajemo, već vrsta (od 3-5 cm) “penjačica”, za razliku od običnih čija staništa su voda i zemlja, pokazala je izvanrednu sposobnost da potpuno eliminira tumore debelog crijeva kod miševa u samo jednoj intravenskoj dozi. Ovo otkriće tima profesora Eijira Miyaka s Japanskog naprednog instituta za znanost i tehnologiju (JAIST) privuklo je veliku pozornost u znanstvenoj zajednici potkraj 2025. i tijekom 2026. godine.
Ovaj revolucionarni tretman postigao je 100% stopu potpunog odgovora (CR), nadmašivši standardne imunoterapije (anti-PD-L1) i kemoterapiju (liposomski doksorubicin). Bakterija djeluje kroz precizan i fascinantan dvostruki mehanizam. Zbog “propusnih” krvnih žila tumora, bakterija lako ulazi u tumorsko tkivo. Budući da se radi o fakultativnom anaerobu (proizvodi energiju, te živi i u prisutnosti i odsutnosti kisika), ona se selektivno i masovno razmnožava (čak 3000 puta u 24 sata) u niskokisikovom okruženju tumora, izravno uništavajući stanice raka.
Prisutnost bakterije skida “radar” pod kojim se tumor skriva. Ona snažno privlači T-stanice, B-stanice i neutrofile koji oslobađaju upalne citokine (TNF-α i IFN-γ), tjerajući tijelo da prepozna i dokrajči rak.
Iako ubrizgavanje živih bakterija zvuči opasno, studija je pokazala da se E. americana iznimno brzo čisti iz krvotoka (poluvijek od oko 1,2 sata) i ne kolonizira zdrave organe. Miševi su razvili tek blagu, prolaznu upalu koja je nestala unutar 72 sata, a nakon 30 dana bili su imuni na ponovno uvođenje istih stanica raka, a što znači da tretman djeluje i kao svojevrsno “cjepivo”. Ovi rezultati su dobiveni u ispitivanjima nad miševima.
Činjenica da se novi tumori nisu mogli razviti pokazuje da Ewingella americana ne djeluje samo kao trenutačni ubojica raka, već stvara dugotrajnu imunološku memoriju.
Kada su znanstvenici ponovno uveli stanice raka u miševe koji su već izliječeni, imunološki sustav miševa prepoznao je te stanice kao prijetnju i odmah ih eliminirao. Time je stvoren učinak sličan cjepivu protiv raka, što potencijalno sprječava povratak bolesti (recidiv) i metastaziranje.
U zdravim tkivima, gdje ima puno kisika i gdje je imunološki sustav na oprezu, E. americana ima poluvijek od samo 1,2 sata i tijelo je brzo očisti. Unutar tumora vlada hipoksija (nedostatak kisika) i imunološka supresija. Za ovu bakteriju to je idealno okruženje. Tamo se njezina prisutnost povećala za 3000 puta u samo 24 sata, stvarajući žarište koje je uništilo rak iznutra, bez oštećenja jetre, slezene ili bubrega.
Zanimljivo je da njezina primjena nije pokazala prisutnost nuspojava. Miševi nisu gubili na težini, ponašali su se normalno i nisu imali povišene markere toksičnosti, što je inače golem problem kod standardne kemoterapije.
Ovaj rad tima profesora Eijira Miyaka s JAIST-a postavio je potpuno nove standarde u bakterijskoj terapiji raka (bacteriotherapy). Znanstvenici su pokazali da priroda u svojim najneobičnijim kutcima krije mehanizme koji mogu nadvladati obrambene sustave najtežih bolesti.
Znanstvenici predvođeni profesorom Eijirom Miyakom proveli su opsežnu potragu za novim medicinskim rješenjima u dosad potpuno zanemarenom izvoru, tj. U mikroflori crijeva vodozemaca i
gmazova. Izolirali su ukupno 45 različitih sojeva bakterija iz crijeva triju vrsta. To su
Japanske žabe gatalinke (Dryophytes japonicus),
Japanskog vodenjaka (Cynops pyrrhogaster) i
Japanskog travnatog guštera (Takydromus tachydromoides).
Nakon sustavnog probira, devet je sojeva pokazalo antitumorsko djelovanje, no bakterija Ewingella americana iz crijeva žabe pokazala je daleko najuvjerljiviju, stopostotnu učinkovitost.
Prije nego što ova terapija dobije odobrenje za ispitivanje na ljudima, znanstveni tim s Japanskog naprednog instituta za znanost i tehnologiju (JAIST) mora proći nekoliko ključnih faza istraživanja na višim sisavcima, tj. na većim životinjskim modelima (poput kunića ili primata) kako bi se potvrdilo da je bakterija jednako sigurna i da ne izaziva opasnu sustavnu upalu (citokinsku oluju).
Potrebno je detaljno mapirati kako E. americana reagira u doticaju s različitim linijama ljudskih stanica raka i ljudskim imunološkim stanicama. Iako je ova prirodna bakterija stabilna i osjetljiva na standardne antibiotike (što je ključna sigurnosna mreža u slučaju da nešto pođe po zlu), znanstvenici moraju osigurati da soj ne može mutirati u patogeniji oblik tijekom masovnog uzgoja. Potrebno je precizno definirati minimalnu učinkovitu dozu za ljude te odrediti profile pacijenata (najvjerojatnije u početku oni s uznapredovalim kolorektalnim karcinomom) koji bi prvi pristupili eksperimentalnom liječenju.
Ovo je otkriće, objavljeno u uglednom časopisu Gut Microbes, otvorilo vrata potpuno novoj eri onkologije, bakterijskoj imunoterapiji koja koristi prirodnu biološku raznolikost.
No, obzirom na sva dosadašnja iskustva sa sličnim otkrićima, ne možemo a da nemamo skepsu prema brzom razvoju i prihvaćanju revolucionarnih medicinskih otkrića ovakvog tipa. Umjesto da se odmah osiguraju potrebna sredstva nerijetko prođe dugi niz godina pa da se ona dogode. Što više ima se dojam da postoji opstrukcija koja dolazi s viših razina, a nerijetko i propaganda uz prilaganje lažiranih studija kako bi se u konačnici stvar odgodila dok se stvar ne “izbistri”. Primjer Ivermektina, ali i mnogih drugih molekula, pokazao je koliko javne rasprave, regulatorni procesi i interesi u medicinskoj industriji mogu biti složeni, polarizirajući, ali i pod kontrolom “big pharme”.
Međutim, ohrabruje činjenica da se trenutno u svijetu provodi više desetaka kliničkih ispitivanja u kojima se koriste genetski modificirane bakterije (poput Salmonelle ili Clostridiuma) za uništavanje tumora. Japanski tim s JAIST-a zapravo je donio novi, učinkovitiji “alat” u igru koju moderna medicina već aktivno razvija. U slučaju Ivermektina rasprava se vodila oko prenamjene antiparazitika za virusnu bolest (a što bi osporilo dosadašnju tezu da za njihov tretman ne treba lijek, već ili čekanje da se imuni sustav čovjeka sam izbori ili da im se pristupa preventivno putem “cjepljenja”) , no vremenom je nastalo više desetaka studija koje upućuju na to da je Ivermektin ne samo antiparazitski lijek, vec i antivirusni, antibakterijski i antikancerogen.
Američko društvo za rak (ACS) i Nacionalni institut za rak (NCI) i dalje naglašavaju da Ivermektin “nema klinički dokazanu učinkovitost” kod ljudi te upozoravaju pacijente da se ne liječe sami na svoju ruku. Studije pak s PubMed-a potvrđuju da Ivermektin ima sjajan potencijal. Sad za sad on ostaje u sferi OBEĆAVAJUĆIH laboratorijskih modela, slično kao što je trenutačno i nova bakterija Ewingella americana.
Ovdje vrijedi ona biblijska “tko ima oči, vidjet će; tko ima uši, čuti će!”
Ipak, važno je napomenuti da znanstvena zajednica (ona kao zbir nikad nije u cjelosti monolitna, ma koliko velik pritisak i sredstva manipuliranja i kontrole bila prisutna) nije potpuno odustala. Još uvijek!
M.B.
