Zašto ljudi koji pate od dugotrajnog zlostavljanja ili traume završe s trajnim zdravstvenim problemima.
U Izraelu su znanstvenici proveli izvanredno istraživanje. Jedna kap krvi jednog sudionika stavljena je pod mikroskop i projicirana na ekran. Ono što su vidjeli bilo je fascinantno: bakterije se polako kreću… i makrofagi – “ekipa za čišćenje” krvi – miruju.
Bakterije su se slobodno kretale, kao da šetaju mirnom večerom. Makrofagi? Čvrsto su spavali, potpuno nesvjesni svog zadatka.
Tada se dogodilo nešto neočekivano. Sudioniku je prikazan smiješan film, i kako mu se raspoloženje poboljšavalo, makrofagi su se iznenada “probudili”. Jedan od njih prevrnuo se preko obližnje bakterije i počeo je proždirati s istinskim entuzijazmom.
Naše raspoloženje izravno utječe na naše imunološke stanice.
Evo u čemu je stvar: uzorak krvi bio je odvojen od sudionika i nalazio se u drugoj sobi. Nekako je promjena emocionalnog stanja sudionika utjecala na krv iz daljine.
Kada su istraživači prešli na isječke horor filmova, dogodilo se suprotno. Bakterije su se napunile energijom, brzo se razmnožile i čak počele napadati makrofage, prisiljavajući ih na povlačenje.
Naše stanje svijesti igra ključnu ulogu u održavanju našeg unutarnjeg ekosustava.
I to nije ograničeno samo na nas. Budući da naši rođaci dijele našu krvnu lozu, naša emocionalna stanja također mogu utjecati na njihov imunološki sustav, čak i preko kontinenata. To je ono što neki nazivaju “obiteljskim imunitetom”.
Urar je jednom ispričao priču: kad god bi mu lijevi kažiprst počeo trzati – što bi mu onemogućilo delikatan posao – nije ga masirao niti uzimao dodatke prehrani. Ona bi nazvala svoju majku, tisućama kilometara daleko, i rekla:
“Mama, opet se brineš! Prestani, ne mogu ovako raditi!”
Čak je i malo majčinske tjeskobe bilo dovoljno da utječe na rad.
Zaključak:
Stara izreka “To je moj život, radim što želim” je zastarjela. Naše mentalno stanje utječe ne samo na naše zdravlje, već i na dobrobit onih koje volimo.
Zato pronađite načine da njegujete radost, smijeh i unutarnju harmoniju, ne samo za sebe, već za cijelo svoje “imuno pleme”.
Ovo nas podsjeća na Normana Cousinsa, koji se slavno oporavio od terminalne bolesti kroz smijeh. Njegova priča, ispričana u “Anatomiji bolesti” (1976.), pokazala je da pozitivne emocije mogu aktivirati tjelesne sustave iscjeljenja. Očito, “Smijeh je najbolji lijek” nije samo izreka, to je fiziologija.
HOP -portal na Telegramu
