Živimo u vremenu kada sve mora sjati, čak i kada je iznutra prazno, čak i kada nedostaje supstanca koja se ne može vidjeti, ali osjetiti.
Izgled je postao prečac, prikladna maska iza koje se skrivaju krhkost, nedosljednosti, tišine. Pokazivanje je važnije od bivanja, izlaganje je važnije od građenja. Brinemo se o ambalaži, odrazu koji dajemo drugima, dok sadržaj često ostaje previđen, zapostavljen. I tako gubimo kontakt s onim što je istina.
Autentičnost ne proizvodi buku, ne traži odobrenje, ne napreduje na lajkovima ili trenutnom odobravanju.
Postoji čak i kada nitko ne gleda. Možda je pravi revolucionarni čin danas ovo: odabrati biti dubok u svijetu koji nagrađuje površno, i ostati vjeran sebi kada nas sve poziva na pretvaranje.
HOP
