U molitvama za bolesne većina ozdravljenja (poput ozdravljenja od raka kože, potpune gluhoće, raka grlića materice, parkinsonove bolesti, čira na želucu, kičme pred operaciju i sl.) koja bi se dogodila bila su ona u kojima sam najmanje računao sa sobom. Većina njih se dogodila u prvih tridesetak sekundi molitve, te kad su one bile jako kratke. Pri tom čak ne bih ni osjećao neko posebno pomazanje Duha osim početnog poticaja kao potvrde da iskoračim u vjeri. S druge strane bilo je molitava koje su bile manje učinkovite ako bih se više koncentrirao na važnost sebe samog koji posreduje u tom činu. U situacijama kad ne bi došlo do ozdravljenja skoro uvijek, kad bih radio osvrt na način svog ulaska u molitvu i pristupa oboljelom, uviđao bih da sam više bio usmjeren na način, tj formu molitve nego na prisutnost Božju i konkretnu osobu. Drugim riječima, nisam bio otvoren protočnosti Duha, nego važnosti sebe koji molim i svojim ljudskim sposobnostima (znanju, vještini, …). Pelagijanizam, legalizam i racionalizam uzimaju svoj danak i na ovom području našeg služenja, kao i na svim ostalim.
Sveti Jakov kaže kako Bog svima daje s radošću i bez negodovanja, al da naše molitve ne smiju biti kolebljive. “Neka takav ne misli da će primiti što od Gospodina” (Jak 1,7) . S obzirom da smo grešni i slabi pokatkad smo u milosti, no pokatkad i nismo. Iz samog našeg ponašanja, kretnji, izricanju mišljenja, zauzimanju stavova može se znati jesmo li oni koji hodaju u vjeri ili ne. Prisustvo ili odsustvo strahova, ljudskih obzira, sklonosti samopromatranju, kalkuliranju … već samo po sebi odašilje sliku čovjeka na kojeg se u danom trenutku može ili ne može računati. To međutim ne znači da se u trenucima kad smo izvan dostupnog svjetla milosti ne trebamo probijati molitvom. Kao što čeznemo za mirom u srcu jednako tako i bez razlike imamo pravo tražiti put i probijati se u svim životnim područjima za koja osjećamo da još uvijek nisu pod Gospodstvom Božjim.
Sveto Pismo jasno kaže da će činiti ono što i Isus svi oni koji uzvjeruju. S druge strane, kao glavni uzrok pomanjkanju tih djela, tj manjku vjere kao glavni razlog se navodi „traženje slave jedni od drugih“. Ono jest istina da netko u molitvu za bolesne može ući s nepročišćenom nakanom u potrazi za potvrdom vlastite vrijednosti, no nije li i predrasuda spram ljudi koji ulaze u takav vid služenja Bogu i bližnjem također znak da se netko češe tamo gdje ga svrbi, tj da ima strah od neuspjeha u takvim molitvama, a koji svoj korijen ima u tome što se nije slobodno od mentaliteta svijeta!? Svi mi se borimo sa svojim slabostima i pokušavamo probiti na mnogim životnim poljima. Ponekad s malo, a katkad s više uspjeha. I svi vrlo dobro znamo da smo bez Boga nemoćni, te da je često dovoljno samo ono malo gorušičino zrne vjere pa da Gospodin ostalo uradi u našu korist.
Ono što vrijedi i za svaku drugu molitvu vrijedi i za molitve u kojima služimo bolesnima. Traži se odvažnost prožeta zahvalnošću da Bog ne samo da može nego i da hoće uslišiti našu molitvu. Ono što je čini odvažnom jest uvjerenost, a to nije nešto što nastaje preko noći. Vjera se umnaža po osvjedočenju u istinitost obećanja Božjih. Kao što raste kroz obične, svakodnevne situacije jednako se događa kod ulaska u služenje molitvom za bolesne. Ne postoji razlog zbog kojeg bi za nečiji posao bilo važnije moliti nego za nečije zdravlje. Prokušanost naše vjere rađa postojanošću i sigurnošću bez obzira o kojem životnom području je riječ. Ono međutim na koje izbjegavamo iskoračiti jest molitva za tjelesno ozdravljenje jer je tu “uspjeh ili neuspjeh” u sferi naravnog očitovanja vidljiv ne samo nama, nego i svima ostalima, bilo da su ti ostali ljudi vjere ili ne. Što više, teže ćemo se odlučiti na takvo što pred “ljudima vjere” jer to podrazumijeva izlaganje kritici. Još k tomu, ukoliko smo od onih kojima je dano više, to će obziri biti veći. Baš kao i zavist, ukoliko se nađe netko tko je svjestan svog dostojanstva, ali i poslanja, te se odvaži bez straha i kolebanja navještati Radosnu Vijest, oslobađati zarobljene i liječiti bolesne. Ono što razlikuje onog tko je zakoračio u svom služenju i na područje ozdravljenja bolesnih u odnosu na onog tko još nije (a kršten je Duhom Gospodnjim) jest samo u jednoj stvari. Taj je, odrekavši se straha i ljudskih obzira, svoje malo gorušičino zrno posijao I NA TO POLJE, I ni u čemu više.
Ono što nikad nije pretjerano ponavljati jest da su svi apostoli i učenici (a i sva Crkva prvih stoljeća) bili karizmatici. Isto tako nije pretjerano ponavljati da svi kršteni ne samo da imaju pravo pristupati ovakvim molitvama, nego im je to dužnost na koju ih ljubav prema bližnjem obvezuje. Svi smo pozvani u tu vrst služenja, bez izuzetka. Posve druga stvar je jesmo li od Gospodina pozvani u tu SLUŽBU kojoj se trebamo u cjelosti posvetiti kao svom posebnom i specifičnom načinu evangeliziranja..
HOP
