Za Miru Vucu, autora kninskog spomenika Tuđmanu, nije dolazilo u obzir da prvi hrvatski predsjednik ljubi hrvatsku zastavu, što je bio jedan od dva prijedloga o stavu Tuđmana u toj naručenoj skulpturi, pa ni drugi – da Tuđman stoji uzdignutih ruku, kakvog ga pamtimo i sa fotografija tog velikog dana oslobođenja Knina. Ne samo da je Vuco ignorirao izričit zahtjev naručitelja, nego je Vuci to čak bilo „smiješno i glupo“, kako je moguće pročitati u njegovom intervjuu Jutarnjem, objavljenom početkom prošlog mjeseca. Objašnjavajući zašto mu nije ni toliko važno čak ni da Tuđmanov portret bude prepoznatljiv – taj kipar usuđuje se uspoređivati čak i s – Meštrovićem! Uobičajena je karakteristika mediokriteta da se vole uspoređivati s izuzetnim pojedincima, no ovdje to još više boli jer je razlika u umjetničkoj kvaliteti –neizmjerna. Kao portretist u slikarstvu, moram istaknuti da je Vuco time izrekao potpunu besmislicu jer portret, bilo na slici ili u skulpturi, MORA biti svakome prepoznatljiv! Ne radi se ovdje o spomeniku nepoznatom palom borcu, već prvom hrvatskom predsjedniku, svima nama prepoznatljivom, a naročito bi to trebalo biti jasno likovnom umjetniku koji se prihvaća posla portretiranja prvog hrvatskog predsjednika u skulpturi.
Svatko tko je ikada čuo za kontrapost, neće ga prepoznati u ovom kipu, koji je mnogostruko promašen: naime ovdje nema ni traga ravnoteži između dviju istodobnih pokreta figure, Tuđman u izvedbi Mire Vuce je potpuno izbačen iz težišta i sasvim neuravnotežen zaokretom tijela, tako da se promatraču čini da će svaki trenutak – pasti! Već na spomeniku Tinu Ujeviću u Zagrebu se vidi da Vuco nije baš vičan ravnoteži ili kontrapostu u izvedbi svojih skulptura, no ovoga puta je zaista pretjerao. 
Tko je ustvari kipar Miro Vuco, u mladosti ljevičar i član projugoslavenske umjetničke grupe Biafra , a u starosti profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti? Zašto kažem – projugoslavenske? Zato jer je grupa umjetnika, članova Biafre, ustvari kritizirala zapad i njegov sustav vrijednosti, dakle bavila se svime samo ne problemima koji su obuzeli Hrvatsku za vrijeme događanja i gušenja Hrvatskog proljeća početkom sedamdesetih. Vuco, član te iste Biafre i navodni buntovnik bez pravog razloga, već je u mladosti radio spomenik na Velebitu poginuloj učiteljici partizanki. „Ljeviji od lijevih“, kako kaže Ive Šimat Banov o Miri Vuci u njegovim mladim danima. On i njegovi prijatelji umjetnici, ljevičari i maoisti, (upravo kao i danas živozidaši), bili su ipak sasvim u ravnoteži i skladu s Titovim režimom, budući da ih inače taj isti režim ne bi častio narudžbama i obilato plaćao. Za divno čudo, i 
današnji režim ih časti, mada Tita i komunista više nema! Biafranska estetika ružnog, koja vrvi izobličenim oblicima i tijelima tada je korespondirala sa svjetskim procesom tzv. nove figuracije koji se protegnuo sve do početka ovog stoljeća i nema nikakve veze s navodnim „protestom protiv uzurpatora“ koji ih je tada častio i plaćao. To objašnjenje Mire Vuce je za budale.
No, pozabavimo se malo samim natječajem i komisijom koja je izabrala ovaj katastrofalni kiparski rad za spomenik Franji Tuđmanu na kninskoj tvrđavi. U sastavu te komisije bili su: kipar Petar Barišić, povjesničarka umjetnosti Željka Čorak, političar Dinko Čutura, kipar Petar Dolić, povjesničar i etnolog Zorislav Luki, te arhitekt Vjekoslav Ivanišević. Prvi natječaj je bio poništen zato jer navodno niti jedan od 18 pristiglih radova nije odabran, a čak 15 ih je zadovoljilo kriterije raspisanog natječaja, pa je u ožujku ove godine raspisan novi. Je li moguće da, kako stoji u objašnjenju odbijenice komisije niti jedan rad ne zadovoljava kriterije, jer „predložene fizionomije i stavovi lika nisu prepoznatljivi, kretnje su pretjerane i neizražajne, čak ni anatomska korektnost nije uvijek dosegnuta“? Kakve mi to onda umjetnike imamo? Ili, bolje rečeno, kakva je to komisija koju zadovoljava ovakvo rješenje skuplture Tuđmana koji grli sam sebe u nedoumici i pri tom izgleda kao da se – ruši?! Prije bih rekla da je problem u stručnjacima same komisije u kojoj se nalazi i kipar Petar Barišić, kolega s istog odjela na ALU na kojem predaje i Miro Vuco.
Bilo kako bilo, porezni obveznici su ostali uskraćeni ne samo za milijun kuna za krajnje neuspjeli spomenik Tuđmanu u Kninu, javnost nije dobila na uvid svih 18 prispjelih rješenja mnogih hrvatskih kipara koji su svi odbijeni, a Josipa Rimac, gradonačelnica Knina koja je trebala raspustiti takvu komisiju, stala je u obranu komisije, a ne kiparske struke (kao da je ona najveći stručnjak za umjetnička pitanja) i tvrdi da je skulptura M. Vuce najprkosniji i najponosniji spomenik Tuđmanu u Hrvatskoj! Po čemu, gđo Rimac? Ja bih rekla da ovakav spomenik prkosi zakonima sile teže, zdravom razumu, ukusu, domoljublju, umjetnosti i nadasve liku i značaju prvog hrvatskog predsjednika. Jedno je jasno: Tuđman nikada, kako fizički tako i politički, nije bio neuravnotežen i klimav, niti sklon rušenju. Njegova mimika i gestikulacija govorila je o pobjedi i ushitu, odlučnosti i snazi, a ne dvojbi, sumnji i klimavosti, kako ga vidi biafranac Vuco.
Ingrid Runtić
https://www.facebook.com/AtelierRuntic/info?tab=overview
