Josipović- povratak u budućnost s partizanima

0
1063

josipović krašTaman kada sam se ponadala da je taj sjedokosi i bljedoliki gospodin suhih usana i uvijek kontrolirane umjetne gestikulacije rukama konačno politički umirovljen, nezasluženo doduše – jer je u svom predsjedničkom mandatu učinio sve u svojoj ograničenoj moći ne bi li vratio Hrvatsku u zloglasnu regiju –  on se pojavio na savjetovanju i utvrđivanju smjernica sa Stankovićem u Nedjeljom u 2! Od Ive Josipovića politički možemo očekivati jedino reprizu sebe samoga, kako je u početnom prilogu duhovito i točno rekao Tihomir Dujmović.  Josipović, kao blagoglagoljiv ali neizrecivo dosadan govornik, zatrpava naš slušni kanal s pomirujućim porukama political correctnessa bez ikakvog sadržaja koji bi bio od važnosti za hrvatsku politiku te uspješno ubrizgava u naše duše umrtvljujući serum uljuđenog ništavila. No, oboružana kofeinom uspjela sam ipak izdvojiti nekoliko ključnih smjernica njegove politike koja bi (nedajbože) određivala i njegovu novoosnovanu stranku. Ustvari se na ovom udarnom terminu započela medijska promidžba te stranke o kojoj ništa još ne znamo, osim činjenice da nam – ne treba – baš kao ni reprize Ive Josipovića u politici. Gledajući ga i razmišljajući – jer o nečem se mora razmišljati dok slušate taj hipnotizirajući ton njegova glasa da se ne bi zaspalo  – zapitala sam se po kojim kriterijima je Josipović bilo kakav faktor političkog života naše zemlje nakon gubitka predsjedničke funkcije da ga se poziva komentirati i prosuđivati političke poteze onih od kojih je izgubio i onih u čijoj poziciji nikada neće biti?! On bi to ovako, on bi to onako, u svakom slučaju bolje – no istina iza blagoglagoljivog i uljuđenog slapa njegovih riječi  bitno je drugačija: iza njega je zastor na političkoj pozornici Hrvatske pao. Stanković je također pomalo potpao pod utjecaj hipnoze, nikada do sada ga nisam još vidjela tako pasivnog i mirnog.josipović

Kako bilo da bilo, Josipovićev politički angažman na kraju nije uspio; sve iluzije o pozitivnom predznaku „regije“ su razbijene, karte su odavno otkrivene, „antifašisti“ iz 2015.g. pokazali su još ružnije naličje svog već ružnog lica, krinke su pale, „pomirba“ , „govor mržnje“ i sve ostale frazetine kojima se do jučer lovilo duhove, pardon „ustaške guje“, rasplinule su se ni u šta – a Josipović je ostao samo šaptač jugonostalgičara i zadnja utjeha ucviljenim i uvrijeđenim, štoviše uhljebljenošću obespravljenim komunistima. On hrvatske nacionalne interese vidi drugačije, za njega je to nešto drugo nego za hrvatsku desnicu, za njega je, kratko rečeno sve hrvatsko – desnica! Od njega kao pravnika bi se moglo očekivati čak i da uvede termin „relativnih hrvatskih nacionalnih interesa“. Ako postoji itko gori od sadašnjeg premijera Milanovića – to bi bio Josipović, koji začudno smjelo priznaje svoje političke ambicije. Ignorira li on, kao i HRT (pozivajući ga u ovu emisiju) posljedice njegovog političkog poraza?  Kao umjetnica i jedna od onih koji se mukotrpno trude održati hrvatsku kulturu na životu, nikada mu neću oprostiti potpunu ravnodušnost i nehaj upravo prema kulturi naše zemlje. Svojim predsjednikovanjem potpuno je poništio svoju salonsku i profesorsku uglađenost i ugled skladatelja.josipovic

Kada ga danas slušam, imam dojam da je prespavao Domovinski rat; sjećam se njegovog zblenutog izraza lica u šatoru braniteljskog prosvjeda prije više od pola godine, otprilike kao da je upravo izašao iz vremenskog stroja koji ga je nekim nezgodnim slučajem izbacio usred prosvjedujućih branitelja. Ovaj moj dojam potvrđuje i njegova izjava da priznaje smo jednu vojsku – a to je partizanska! Naravno, on jednostavno nije bio prisutan u Hrvatskoj kada je nastajala hrvatska vojska koja je izvojevala pobjedu nad JNA, nasljednicom partizanske, onom koja je pokušala agresiju na Hrvatsku. Porazno je i duboko uznemirujuće da je čovjek koji  ovako blagim tonom iznosi takvo zlo kroz vlastita usta zaista i bio predsjednik ove nedavno, teškom mukom i velikim žrtvama u ratu izborene države. Vrijedilo bi snimiti peti nastavak filma Povratak  u budućnost u kojem bi glavnu ulogu igrao putnik kroz vrijeme Ivo Josipović, kojega bi trebalo konačno i zauvijek vratiti u ´41, i tamo ga ostaviti, zajedno sa zborom antifašista kojima predsjedava i dirigira danas, u krivom tisućljeću. U nekoj normalnoj budućnosti Hrvatske za ovakvu izjavu bi bivši državnik i političar trebao kazneno odgovarati, no nama, Hrvatima i ljudima koji iskreno priznaju Hrvatsku svojom domovinom ne stoji na raspolaganju vremenski stroj, kao Josipoviću. Mi moramo proći kroz svaki trenutak bolne sadašnjosti do normalnije i sretnije budućnosti u kojoj nas bivši predsjednici neće više moći zamarati i trovati svojom političkom zloćudnom amnezijom.

Ingrid Runtić