Prvi otkrivamo: Srpska novinarka ubijena jer je govorila istinu, a Srbija se zaštitila hrvatskim novinarskim posrbicama

0
1478
dada vujasinovićJedna od rijetkih hrabrih i poštenih beogradskih novinarki iz ratnoga razdoblja Dada Vujasinović ubijena je 1993. pošto je već od 1991. godine u kontinuitetu kirtizirala i osuđivala jugosrbijanske postrojbe i njihove političke nalogodavce i inspiratore za zločine na bojišnicama u Hrvatskoj i BiH. Ubijena je u vlastitome stanu, a Srbi su taj čin okvalificirali iz političkih pobuda kao samoubojstvo. Ubojicama je odao i locirao pokojni kjniževnik Branislav Crnčević koji je živio u njenom susjedstvu, a pisao je, također, za tjednik Duga, kao i slikar Dragoš Kalajić. Obojica su u ratničkim kolumnama zazivali velikosrpsku ideju, a ubijena Dada Vujasinović im je bila kao bijela vrana u redakciji u kojoj je treći član fašističke falange uz Crnčevića i kalajića bio i dramski pisac Dragoslav Bokan. Usporedba tadašnjeg pisanja Dežulovića i pokojne Dade Vujasinović je na mjestu. Ali, posljedično, prošli su dijametralno suprotno. On koji je bio pod paskom KOS-a i JNA, i danas je Srbima u Beogradu kao malo vode na dlanu. Čuvaju ga kao leptira jer znaju koliko ih je zadužio u ratu kada je na stupcima Ferala skupa sa Viktorom Ivančićem i Predragom Lucićem pozivao Hrvate na defetizam i dezerterstvo, a u konačnici na mirnu predaju Srbima i nastavak života u Srboslaviji. Dadu Vujasinović su ti isti Srbi ubili jer je pisala samostalno bez upliva srbijanskih službi sigurnosti i zato je platila ceh glavom.
Tko danas slavi, hvali i brani Dežulovića, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji, BiH i u Crnoj Gori, gdje god objavljuje u medijima svoje paškvile? Listom to čine sinovi i kćeri jugo-oficira specijalno regrutiranih i infiltriranih u novinarsku profesiju sa jednom zadaćom. Cilj im je unutarnje rovarenje i potkopavanje temelja hrvatske države, veličanjem davnopočivše Jugoslavije. Loše maskirana fasada jugoslavenstva krije samo njihov kolektivni žal za ugašenim i kukavnim srpstvom i srpskim pravoslavljem. To je zajednička ideja vodilja svim orijunašima i komunistima. Narodna izreka veli: “S kim si, takav si.” U beogradskome ozračju, gdje Dežuloviću društvo rade nepatvoreni Srbi, izdvaja ih se nekoliko kompletno antihrvatski nastrojenih. Jedan od njih je i književnik Vladimir Arsenijević. Već za prvi objavljeni roman “U potpalublju” ratne 1994. godine dobio je godišnju NIN-ovu nagradu za roman godine. Fabula stilski loše napisanoga romana je autorovo antiratno raspoloženje, ali uz Arsenijevićev kacenat na j”ednakoj krivnji” srpskog agresora i hrvatske žrtve za izbijanje rata. Stara srpska mantra. “Svi su krivi, nitko nije kriv, mir, brate mir.” To samo maloumnici mogu prihvatiti kao normalan rezon. Ali, to prihvaća objeručke i Dežulović. U Beogradu se nastanio tik do stana svoga beogradskog prijatelja Arsenijevića, na samom raskrižju Hadži Đerine i Molerove, kako to navodi sam Dežulović u jednome intervjuu srbijanskim medijima. Nerazdvojni su i na poslu. Svake godine skupa izlažu knjige na tradicionalnom beogradskom Sajmu knjiga. Obično ne prodaju više od nekoliko primjeraka svojih “epohalnih” djela. Svejedno, to su i dalje samoproglašene veličine.
Tko je još apriori na Dežulovićevoj strani nakon što je dobio otkaz u Slobodnoj Dalmaciji? Dragan Markovina, lažni povjesničar, koji je u Splitu zbog širenja antihrvatske kampanje na Filozofskom fakultetu i sam dobio pedalu. Dežulovića brani Markovina koji svuda ističe kako uvijek poželi da Hrvatska izgubi u bilo kom sportu, samo kad čuje zvuke hrvatske himne. I takav je godinama predavao hrvatskoj mladeži na razini jednog Sveučilišta. Draganov deset godina stariji brat Damir živi i radi u Beogradu, a završio je Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu. Znakovito je da je otac Roko, prijeratni etablirani komunistički aparatčik u Mostaru, starijega sina Damira uputio na studij u Beograd 1991. kad je i najglupljem čovjeku bilo razvidno što je na pomolu. Dragan Markovina preko starijega brata Damira ima poveznicu sa Beogradom. damir je već četvrt stoljeća stanovnik Beograda. Da je Draganov i Damirov otac hrvatski razmišljao, poslao bi 1991. godine devetnaestogodišnjega sina na studij u Zagreb ili, recimo u Split. No, on je kao i njegovi sinovi bio i ostao slavjanoserb. Kad je počeo rat u Mostaru, Dragan Markovina je fanatično čitao i upijao komentare Ferala iz pera Borisa Dežulovića. Kad je porastao Markovina, putovi su im se spojili i sad obojica rigaju vatru na Hrvatsku. Draganov otac Roko je evidentno bio srpski igrač početkom rata u Mostaru kada je samoinicijativno tražio izravne pregovore sa zločinačkim generalom Momčilom Perišićem. Apelirao je bezuspješno na Perišića i Kukanjca da prestanu sa raketiranjem Mostara i pozvao ih da JNA “transformiraju u vojsku države Bosne i Hercegovine i svih njezinih građana.!?” Srbi su se na takav djetinjasto naivan poziv samo slatko nasmijali i odgovorili još jačim granatiranjem Mostara. Dok je trajalo bombardiranje Dragan Markovina je sa svojim istomišljenicima jugoslavenčinama pjevao pjesme u slavu i čast Jugoslavije. Orilo se iz njihovih grla “Od Vardara pa do Triglava” i slične gluposti i budalaštine. To je pravi Stokholmski sindrom. Žrtva se iracionalno poistovjećuje sa napadačem. Pretvara se u običnoga podvižnika koji se vlastitome zlotvoru još i umiljava i dodvorava, nadajući se u svojoj opsjeni da će kod njega izazvati pozitivne emocije. Stari Roko Markovina ni pod kišom bombi srbizirane JNA, niti kasnijim akcijama srpskih vazala muslimana nije se dozvao pameti. dapače, sve do 1996. išao je redovito na sjednice promuslimanske Vlade u Sarajevu i tek tad skužio da mu tamo nije mjesto.
Dežulovićevu stranu drži svojim priopćenjem za javnost i HND. Odnedavno je načelu Hrvatskog novinarskog društva doskorašnji Beograđanin Saša Leković. On je ujedno i predavač na Fakultetu za medije i komunikacije kojim upravlja Nada Popović Perišić, ratnih devedesetih Miloševićeva ministrica za kulturu i pristaša velikosrpskih planova. Leković se uopće ne libi da se odazove njezinim pozivima na predavanja. Također, on je i suradnik beogradskog centra za istraživačko novinarstvo koje u načelu promovira geslo kako su za ratove u bivšoj Jugoslaviji svi jednako krivi. To su glavni poslovni linkovi Saše Lekovića u Beogradu. Čovjek takvog profila ubačen je kao srbijanski trojanski konj na čelno mjesto novinarske udruge usred Zagreba i usred neovisne Hrvatske. Orijunaša Dežulovića brane i veličaju i ljudi poput Miljenka Jergovića, Ante Tomića i Gorana Babića. Svima njima zajednička je, naravno, neutaživa želja za promicanjem srbofilije u društvu. Miljenko, ili kako ga od milja Srbi sve češće zovu i “Milentije” Jergović potkraj osamdesetih na tulumu u organizaciji velike četnikuše Isidore Bjelice pjevao je kao sarajevski Hrvat četničke pjesme. Tulumu su nazočili i sin i kćer potonjeg ratnog zločinca Radovana Karadžića. Onda je, poslije dojave susjeda policiji zbog pravljenja enormne buke, cijela velikosrpska banda uhićena. Među njima, našao se i Miljenko Jergović. Kad je počeo rat, promijenio je svoje stajalište i bijegom iz Sarajeva u Zagreb govorio i pisao o Srbima onako kako oni to i zaslužuju. Nije dugo trajala ni ta faza kameleona Jergovića, te se opet slizao sa Srbaljima, vrativši životni kotač unatrag. Sad je taj veliki Dežulovićev prijatelj čest gost Emira – “Nemanje” Kusturice. Glasoviti redatelj se prezvao u srpskoj crkvi u Nemanju, što ne bi onda i Miljenko u Milentija, kad već toliko srbuje? Sa Kusturicom je Jergović svakog ljeta na umjetničkom festivalu u Trebinju, jakoj ratnoj četničkoj utvrdu, odakle su Srbi gađali 1991. i 1992. Dubrovnik. I Jergović danas daje neizostavnu potporu Dežuloviću. Tu je i splitski klaun Ante Tomić. Još kao maloljetan bio je na kursu škole rezervnih vojnih časnika JNA u zagrebu. To mu se toliko dojmilo, da ga jugohipnoza i opsjednutost titoizmom ne napušta ni danas. Kad je tako nenadano duhovno obolio, imao je svega četrnaest godina.
Tu je i njihov kolektivni mentor Goran Babić. Posrbica i velikosrpska narikača u srbijanskom Blicu ima jednom tjedno kolumnu u kojoj rabi hrvatski rječnik i hrvatske izraze da bi ocrnio i oklevetao hrvatsku državu i hrvatski narod. Babiću su ideološki iz plejade srbofilnih jurišnika najbliži Boris Dežulović i Dragan Markovina. Na stupcima Blica Babić se izruguje hrvatskim žrtvama Bleiburga i Križnoga puta, nazivajući sve pobijene Hrvate na tim stratištima “krvnicima i zlikovcima”, dok krokodilske suze roni nad “srpskim žrtvama Jasenovca, starim, mladim i nejači.” Tog faktički Srbina katolika Gorana Babića Srbi drže kao svoju pravoslavnu ikonu, a uvije mu ustupaju medijski prostor kad treba pljunuti na Hrvatsku i na Hrvate. U svom delirijum tremensu babić nije propustio oblatiti ni aktualnu predsjednicu Hrvatske Kolindu Grabar Kitarović. Za nju je rezervirao epitete iz svijeta divljih zvijeri, uz nezaobilazno vrijeđanje njenog stupnja inteligencije. Nije zaboravio digresiju između Kolinde i bivših predsjednika Hrvatske Mesića i Josipovića, koje Srbi radi zasluga ove dvojice za srpsku stvar zovu Stevan Mesić i Jovo Josipović. Posrbica Goran Babić njih dvojicu naziva “intelektualnim i moralnim gromadama.” I tako, Babić koji je sedamdesetih i osamdesetih kao komunistički komesar tadašnje SR Hrvatske pozivao otvoreno na javni linč i na likvidaciju svakoga tko se usudi prozboriti nešto negativno o Titu, jaše i dalje u Beogradu. Tu je taj izlapjeli starac učitelj mlađoj gardi slavjenoserba tipa Dežulovića i Markovine.
Kao što sam u ovom izlaganju predočio, vidi se da su im poveznice velikosrba jaka uporišta u gradovima diljem bivše zemlje. Od  Zagreba, preko Splita, Mostara, pa nadalje od Sarajeva do Beograda. Okupili su se neki od pobrojanih u ovom tekstu prije neki dan u Zagrebu, a uz Stjepana Mesića, tu je bio i doajen skupa Budimir Lončar, u mladosti šef OZNE za Zadar, čovjek po čijoj su zapovijedi ubijani Hrvati po Dalmaciji i Hercegovini i hrvatski emigranti u inozemstvu. Sve to bile su mu kao jedva svršenom srednjoškolcu najbolje reference kod zlikovca Tita za prosperiranje u karijeri. Bio je Titov veleposlanik u više renomiranih zemalja svijeta, a 1991. i šef jugoslavenske diplomacije. Tad se ovaj politički idol pećine raznih Dežulovića, Markovina, Jergovića, Gorana Babića i Igora Mandića,zauzimao za embargo za isporuku naoružanja Hrvatskoj kako bi pomogao Miloševićevoj Srbiji da dobije rat. Kako i koliko su se prevarili u računici, znamo svi. Toj tužnoj skupini treba kao srpskog slugu pridodati i Antu Markovića, koji se tek potkraj života pokušao iskupiti za grijehe, svjedočenjem u Den Haagu protiv samoga Miloševića. Ali, kad je 1991. Hrvatska bila u plamenu rata, taj Ante Marković je zajedno sa Mesićem tražio od velezločinca Veljka Kadijevića da ovaj uhiti i Tuđmana i Miloševića i njih dvojicu postavi na čelo Jugoslavije, koju su htjeli Mesić i Marković umjetno i na silu održati u životu. Zločinac Kadijević ih je kao tvrdi miloševićevac odbio u zahtjevu, a sve to podrobno je ispričao crnogorskoj novinarki Tamari Nikčević u intervjuu urađenom u stanu u Moskvi gdje je umro, pobjegavši od ruke pravde i suđenja u Hrvatskoj za zločine genocida za koje je kao čelni čovjek stožera vojske osobno najodgovorniji.
Rezime iznesenoga bio bi da Srbija preko svojih političkih trabanata i satelita u Zagrebu i Sarajevu, a posebno u Splitu i u Mostaru, nije uspjela, niti će ikad uspjeti realizirati projekat Srboslavije. Za to su se oduvijek borili i orijunaši i komunisti. Nekad je spika komunista i irijunaša bila naoko različita glede njihovih pogleda o komunizmu i kapitalizmu, ali srž im je potpuno ista, a to je posrbljavanje nesrba u okruženju, ponajprije Hrvata. Uparvo zato su se Split io Mostar junački izdigli i u ratu za sva vremena riješili lažnih etiketa koje su im desetljećima prišivali svi Srbi kako bi dva prirodna i stoljetna središta Hrvata u Dalmaciji i Hercegovini pokušali duhovno preobratiti u podlogu jugoslavenstva, a to je bio tek prvi korak ka njihovom pravom cilju, a to je asimilacija u srpstvo. Nisu uspjeli u svojim nakanama i tu su poraženi i pregaženi zauvijek. Zato i danas Dežulović kao bivši Splićanin i Markovina kao bivši Mostarac sa sjetom laprdaju o nekada “crvenom Splitu” i “crvenome Mostaru”. Nisu nikad ni Mostar ni Split bili “crveni gradovi”, nego je srbokomunistuičkom diktaturom u čitavoj bivšoj zemlji to kroz proglase kominističkih komesara i vlastodržaca bilo umjetno nametano narodu i od strane komunjara opisivano kao “volja naroda.” Hercegovina je prirodno zaleđe Dalmacije,a i jedan i drgi kraj su Srbi oduvijek čežnjivo željeli, jer su sanjali Jadran i more otvorenih očiju. Slijepci Srbende kako su skrojeni, umislili su da bi izlaskom na more postali pomorska i trgovačka sila. Zato im je stogodišnja akcija i bila uperena ka rashrvaćivanju Mostara i Splita, kao glavnih centara Hrvata u Hercegovini i Dalmaciji, jer su ideolozi Velike Srbije i akademije SANu sa Dobricom Ćosićem na čelu zato i izmislili “Srbe katolike.” U tu skupinu spadaju i Dežulović, Markovina, Tomić, Jergović, kao i političari Josipović, Mesić, Milanović, Vesna Pusić i mnogi drugi. Na vrhu tog ledenog brijega je vremešni Budimir Lončar, povezan i sa paralelnim svjetskim centrima moći. Zato je i bio savjetnik Stevanu Burdušu Mesiću, te Jovi Josipoviću. No, Hrvatska i Hrvati su sve ove izrode i izdajnike pravodobno prepoznali i najveći broj njih već odbacili. Puste priče o partizanskome duhu Splita i Mostara koje revnosno lansiraju današnji srbizirani jurišnici Boris Dežulović i Dragan Markovina nemaju prođu u narodu. Ta spoznaja ih najviše i boli i peče. Ne poznaju oni vlastiti narod. Da ga istinski poznaju, znali bi obojica da i Split i Mostar danas dišu hrvatskim polućima više nego ikad i tako će biti i ubuduće i uvijek i zauvijek, na veliku žalost i očaj svih posrbica i njihovih gazda u Srbiji.
D. I.