Svi crnogorski gradovi su bili rimokatolički sa hrvatskom većinom

0
2061

duklja1Povijest današnje Crne Gore, prvotno Duklje, a kasnije Zete, neraskidivo je vezana sa poviješću Crvene Hrvatske u cjelini. Općenito, sve možemo podijeliti u tri velike cjeline. Od dolaska Hrvata na jug Jadrana 626. godine pa sve do 1074. godine točno 448 godina Duklja je bila sastavnim dijelom Kraljevine Hrvatske, a od 1074. i izdvajanja iz okrilja države Hrvatske počinju velike kušnje za osamostaljenu Duklju. Ona zadržava hrvatski nacionalni supstrat, kao i vjerski rimokatolički, no dolazi na udar Raške, preteče kasnije nazvane Srbije. Pod njezinu vlast pada 1189. godine, a u vjerskom pogledu Sava ( Rastko ) Nemanjić to osvajanje krajnjeg južnog dijela teritorija hrvatske države verificira i 1219. godine proglašenjem crkvene autokefalije novoustoličene Srpske pravoslavne crkve. Išao je toliko daleko da je silom primorao rođenog brata da rimskom papi vrati krunu koju mu je ovaj podario samo dvije godine prije. Dolazak Nemanjića označava početak drugog i također dugog razdoblja Duklje, čije se ime gubi utapanjem u državu rašku pod paskom Nemanjića. Borba katoličanstva i pravoslavlja i dalje traje, unatoč silnim naporima Nemanjića da pod svaku cijenu iskorijene rimokatolicizam na tlu Duklje, kojoj su pripojenjem Raškoj izbrisali ime, ali ne i sjećanje na prošlost. U tome se osobito isticao srpski car Dušan Silni, surovi progonitelj katolika. U sklopu ovoga drugog razdoblja postojanja Duklje pod vlašću Nemanjića, može se uračunati i vladavina zetskih dinastija Balšića i Crnojevića. Najprije je dinastija Balšića, hrvatskog podrijetla, uspjela osloboditi Duklju, sad pod već izmijenjenim iz doba Nemanjića srbiziranim imenom Zeta i povratiti joj nacionalnu neovisnost. Bilo je to u razdoblju od 1360 – 1421, kada je povraćen primat katoličkoj crkvi u novouspostavljenoj Zeti, prijašnjoj Duklji. Uslijedila je vladavina Crnojevića od 1439. godine. Oni su bili pravoslavne vjere, ali su bili u korektnim odnosima sa katolicima, pogotovo što su održavali odlične odnose sa Rimom i Venecijom. Smrću posljednjeg Crnojevića, njihov pobočni potomak, inače albanski vladar Skender beg vladao je kratko vrijeme i Crnom Gorom od 1513 – 1529. godine. U to doba se uspostavlja i sadašnji naziv zemlje Crna Gora i ostat će takav i do današnjih dana. Tada je Crna Gora polovicom petnaestog stoljeća ustrojena kao teokratska država. Crnogorska plemena su imala na Cetinju državnog i vjerskog poglavara u liku cetinjskog vladike. Sve do 1696. vladika je biran naizmjence iz različitih plemena, a od te 1696. prevlast je definitivno preuzelo bratstvo Petrovića, koje će od početka osamnaestog stoljeća započeti sustavnu srbizaciju Crne Gore. U osamnaestom stoljeću to se tek naziralo i poprimalo prve konture, a intenzivna srbizacija Crne Gore  počinje sredinom devetnaestog stoljeća.

Zbirno gledano, hrvatski i katolički duh južne ili Stare Crne Gore je potrajao usprkos svim vanjskim nasrtajima od 626 – 1610. godine, znači skoro cijelo tisućljeće. U posljednja četiri stoljeća intenzivna je srbizacija Crne Gore, ali to je više nego duplo manje vremensko razdoblje srpskoga utjecaja nego što je bilo hrvatsko i katoličko vrijeme dominacije od 626 – 1610. godine. Ta je godina bila i prijelomna jer je još tada zabilježena izrazita katolička većina u brdskim plemenima Bjelopavlića, Pipera, Bratonožića i Kuča, koji su naseljavali onda, kao i danas oblasti najznačajnijih kontinentalnih gradova Crne Gore. Pleme Pipera je u okolici Podgorice, Bjelopavlići su oko Danilovgrada, Bratonožići su u pravcu Nikšića, a jedino nehrvatsko pleme među brdskim plemenima bilo je i ostalo albansko pleme Kuča u brdima iznad Podgorice i u smjeru granice prema Albaniji. Rimokatolici nisu bili u ogromnoj većini u zoni oko rijeka Zete i Morače te i danas najvećih i najznačajnijih crnogorskih gradova Podgorice, Nikšića, Cetinja i Danilovgrada, nego je primorje u cjelini bilo rimokatoličkog i hrvatskog sastava, sve od rijeke Bojane na krajnjem jugu kod Ulcinja sve preko Bara, zaključno sa Budvom. Zapadnije od Budve u Bokokotorskom zaljevu u to daleko vrijeme živjeli su samo Hrvati katolici. Sve što se nakon burnih i vratolomnih previranja i političkih zaokreta događa u današnjoj Crnoj Gori u posljednjih dvadeset pet godina možemo okaraterizirati samo jednim imenom. To je povratak Crne Gore nacionalnom i vjerskom iskonu koji tamo postoji od pamtivijeka i koji kao što je u ovom kratkom povijesnom pregledu opisano, nema nikakve dodirne točke sa srpstvom i Srbijom. To je doseljeni i sa strane uvezeni nacionalni element na prostoru negdašnje Crvene Hrvatske, a danas Crne Gore, potpuno isto kao što je slučaj sa srpstvom i srpskim pravoslavljem uvezenim na tlo Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Dragan Ilić

dopisnik iz Beograda