Medijska zloupotreba tragične smrti djeteta

0
2456

svijeca za umrleTragična sudbina trogodišnjeg dječaka, malog Sirijca, čije je beživotno tijelo more izbacilo na grčku obalu, pokrenula je očekivanu plimu emocija, zgražanja i naravno osuda na račun  nespremnosti i neučinkovitosti politike EU zemalja u svezi izbjeglica koje preplavljuju mediteranske zemlje Europe. Ta plima je toliko očekivana da se doima upravo – režiranom. Mi koji prvi puta zgroženi vidimo mrtvo tijelo utopljenog djeteta trebamo biti krivi za njegovu smrt. Mi, Europljani i kršćani smo pozvani na odgovornost zbog stradanja nebrojenih ljudskih žrtava koje bježe pred ratom i ISIL-om u Siriji i drugdje. Oštrica se okreće naopako, a pogotovo kada beogradski mediji lansiraju priče da se uslimanske izbjeglice boje Hrvata koji navodno kolju muslimane, pa radije prelaze preko Mađarske kroz zidove nego preko Hrvatske na svom putu za zapad.

Ludilo je uzelo maha i eskaliralo na nevinom i mrtvom djetetu, čija slika bi trebala „civilizirati“ i nas Hrvate, navodne koljače  koji smo u prošlom ratu, a i inače uvijek podržavali muslimane, sprečavali genocide i pokolje te uzeli u zaštitu sve one koji su bježali pred ratom bez obzira otkud dolazili, bez obzira na vjeroispovijest, nas koji smo ne samo u Hrvatskoj nego i u Bosni i Hercegovini sklopili savez sa muslimanima i pomogli im u u obrani njihovih domova. Tadašnjih izbjeglica bilo je više stotina tisuća, Hrvatska se praktički sama nosila s tim problemom, dok je ostatak Europe pametovao. Sada se međutim kroz medijski mulj iščitava samo jedno: bezbožni kršćani Europe sukrivci su za ovaj pomor i stradanje izbjeglica – a ne manijaci ISIL-a!

Ovo je kruna užasa, iskvarenog i bolesnog novinarstva koje ne preže pred nevinošću i čašću mrtvog djeteta s jednim jedinim ciljem, promocijom izopačene politike koja se bavi ozakonjenjam premještanja čitavih naroda iz svojih matičnih zemalja u Europu. I dok se donose rezolucije, mi obični građani Europe trebali bismo valjda vršiti građanski pritisak na svoje Vlade da usvojimo i prihvatimo čitave narode, umjesto da se pozabavimo korijenima problema i uzrocima ovakve izbjegličke krize koja prerasta u europsku svakodnevicu. Italija se već više od godine dana sama bori s problemom izbjeglica koji živi, polumrtvi ili mrtvi zapljuskuju njezine obale, Grčka i Makedonija su nove na udaru, tko je slijedeći? Hrvatska, koja nije dobila ratnu odštetu i koja je financijski iscijeđena do zadnje kapi krvi  nametnutim ratom i svim njegovim posljedicama, za vrijeme i nakon kojega je zbrinula SVE izbjeglice (a mnoge od njih i trajno), Hrvatska u kojoj su Hrvati neželjena većina a kojom vlada manjina koja etnički pripada narodu donedavnog agresora, ta Hrvatska treba još nekome dokazivati svoju humanost i ljudskost?! Usput, kada bih osobno kao roditelj (svoje već skoro odrasle djece)  morala birati između smrti u izbjeglištvu ili smrti na svom ognjištu, birala bih ovo drugo.

Počinje li neko novo i nadasve zlo doba u kojem se djeca, najmanji i najslabiji među nama bez ikakve grižnje savjesti koriste u propagandne svrhe? Sjećam se slika maloljetne djece iz živozidaških obrana deložacija koje je ta lešinarska ekipa isturila u prve redove nadajući se skandaloznim i profitabilnim medijskim objavama. Na Črnomercu 105, u zgradi koju su zaposjeli ima dvadesetak djece koju će spremno izložiti opasnosti za svoju promociju u trenutku izvjesne deložacije.

No, ovo je svakako eskalacija načela: cilj opravdava sredstva. Jer u ovom slučaju poseže se već i za mrtvom djecom… To jadno dijete čije slike preplavljuju internet, kao što je njegovo mrtvo tijelo more naplavilo na obalu, nije zaslužilo takvu sudbinu, nije zaslužilo utopljeničku smrt, nije zaslužilo da mu roditelji postanu izbjeglice, a pogotovo nije zaslužilo ovakvo posthumnu zloupotrebu i medijsko skrnavljenje! Građani kršćanske Europe nisu zaslužili biti prozvani nehumanim, neljudskim i nekršćanskim zbog toga što su očajni roditelji tog djeteta  odlučili uputiti sebe i svoje dijete u izvjesnu smrt odabravši ovakav bijeg iz svoje zemlje! Izbjeglice u Gevgeliji su mahom vojno i radno sposobni i čvrsti muškarci, želi li se slikom ovog nesretnog djeteta prekriti njihov kukavičluk ili nešto još gore?! Je li smrt dvanaestorice kršćana izbačenih s izbjegličkog broda od muslimana (također izbjeglica) manje tragična?

Imajući sve rečeno u vidu, kao kršćani možemo jedino pomoliti se za dušu nesretnog djeteta koje je postalo višestruka žrtva, prvo žrtva ratnog izbjeglištva, a potom i monstruoznog lešinarenja medija…Pomolimo se zatim i za sebe; da smognemo snage oduprijeti se zlu medijskog senzacionalizma koji u svrhe propagande koristi čak i tragičnu smrt nedužnog djeteta.

Ingrid Runtić