Medijska tvornica laži zvana RTS danas je srbijanskom gledateljstvu priredila novo poglavlje svoga uobičajenoga simpozija laži u pokušaju obrane neobranjivog i teškog ratnog zločinca Slobodana Miloševića. Redali su se kao na pokretnoj Taylorovoj traci raznoliki diskutanti poput famoznih analitičara Slobodana Antonića i Jove Bakića i profesora Đorđa Pavićevića, preko Miloševićeva vražjeg odvjetnika Zdenka Tomanovića i haškog osuđenika i Miloševićevog stranačkog suradnika Nikole Šainovića, te urednika informativnog programa RTS-a Nenada Stefanovića i zaključno s povjesničarkom i jedinim trezvenim sudionikom razgovora Brankom Prpom, Hrvaticom iz Splita i udovom ubijenog novinara Slavka Ćuruvije, da bi na koncu svi osim Branke Prpe konstatirali kako im je voljeni diktator, fašist, agresor na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i samo formalnopravno neosuđeni najteži mogući ratni zločinac i naredbodavac genocida nad svim nesrpskim narodima, u sveopćoj uobrazilji Srba ostaje neshvaćeni i nepriznati svjetski genij!? Srbijanskom ruganju činjenicama i zdravom razumu nema kraja. Ali, ovakvom emisijom u udarnom večernjem terminu, kao i emisijom istovjetnoga sadržaja veličanja ratnog zločinca Miloševića u jutarnjem programu privatne i komercijalne RTV Pink samo su još jednom potvrdili da svi oni od reda i danas odobravaju sve njegove najteže zločine protiv čovječnosti, jer ih je počinio u ime sveopćeg srpskog cilja, a to je pokušaj stvaranja Velike Srbije po svaku cijenu.I tko onda danas lakovjerno i lakomisleno pomisli da je Milošević samo jedna ružna epizoda u srpskoj političkoj povijesti, taj se istog trena može proglasiti u najmanju ruku neznalicom ili najvećim mazohistom na svijetu, ili ga uputiti na posmatranje i psihoanalizu. Slobodan Milošević bio je i ostao samo odraz višestoljetne težnje Srba da svoj primitivizam i prostakluk silom oružja pokušaju ne birajući nasilna sredstva, nametnuti svim susjedima u okružju Srbije. Kao što ni Miloševića nikad nisu zanimali istina i pravda kao njemu potpuno imaginarni pojmovi, tako ni njegove sljedbenike, okupljene pred kamerama RTS-a, sa časnim iznimkom gospođe Branke Prpe, razlika između kategorija dobra i zla ne prevazilazi stupanj razmišljanja najzabačenijeg indijanskog plemena u oazi rezervata. I za sve Srbe što su slijedili Miloševića ili Šešelja jučer, ili Nikolića i Vučića danas dobro se od zla razlikuje u indijanskom stilu: “Dobro je kad na prepad i lukavo opljačkamo i poharamo susjedno pleme, a zlo je kad to susjedno pleme na isti način to napravi nama.”
I danas Vučić i Nikolić kao slijednici Miloševića i Šešelja promišljaju manirom opisanih Indijanaca, tim prije što s pijetetom prema ratnom zločincu i svome nepreželjenom ratnom vođi upravo na desetu obljetnicu od njegove smrti popunjavaju večernji termin prvog programa državne televizije, koji je, jasno, pod neposrednom kontrolom aktualnog velikosrpskog režima. Premda nikad nije službeno dokazano i potvrđeno, ostaje zagonetno je li Milošević umro prirodnom smrću tek od posljedica srčanog udara, ili Srbi još uvijek brižno skrivaju istinu od svoje javnosti da je umro nakon svjesnog i namjernog predoziranja lijekovima, što mu ih je tijekom svakog redovnog posjeta pred zatvorskom ćelijom doturao njegov šef odvjetničkog tima Zdenko Tomanović. Zna se da su ga samo dani, a ne tjedni dijelili od izricanja presude. I kao svaki krvolok bez trunke kajanja i osjećaja odgovornosti za najteže ratne zločine, sam si je presudio, nemajući hrabrosti suočiti se sa završnim činom saslušanja presude. Dakako, niti jedan od njegovih političkih fanatičnih istomišljenika u emisiji “Oko magazin” RTS-a to nije niti pomislio večeras javno izgovoriti.
Milošević je bio i ostao oličenjem ogromne većinske volje srbijanskoga društva, duboko ogrezlog u najgoru i najcrnju moguću mješavinu najtamnijih fašističkih i nacističkih, kao i socijalističkih i komunističkih diktatura dvadesetog stoljeća. Zato je srbijanski vožd bio istodobno utjelovljenje i Hitlera i Mussolinija i Franca, ali i Lenjina, Staljina, Mao Cetunga, kao i Fidela Kastra, Gadafija, Sadama Huseina i Tita. Od svih pobrojanih tirana sa raznih svjetskih meridijana trudio se pokupiti ono najgore, najodvratnije i najgroznije i to primijeniti tijekom svoje strahovlade u Srbiji i masovnom krvoproliću i genocidu što ga je nad susjedima Srba, najprije Hrvatima, onda i Bošnjacima – muslimanima, te na koncu nad Albancima, počinio u ime srpstva i Srbije. Kad se obraćao siromašnom i u prosjeku neobrazovanom i neukom puku Srbije, onda je Milošević više potencirao svoj nacionalsocijalizam, sve po ugledu na najveće zlikovce iz epoha i komunizma i fašizma koji su tako jeftino podilazili narodnim masama, kupujući njihovu naklonost ispraznim parolama i socijalnim i ekonomskim udvaranjem narodu bez realne podloge i pravoga pokrića. U krugovima srbijanske kvazi inteligencije Milošević je više isticao fašističke i nacističke ideje, toliko svojstvene programu i Memorandumu SANU-a i duhovnog srpskog pastira oličenog u SPC. I tako su se vrlo lako i brzo kokarda i petokraka od 1991 – 1995. ili sve do 1999. računajući i rat na Kosovu, našle opet ujedinjene pod velikosrpskim barjakom kao i od 1941 – 1945. godine.
No, svjetski odnos snaga se od 1945. do 1991. bitno promijenio, a ključna je bila 1989. godina i pad Berlinskog zida. Svjetski i epohalni značaj rušenja željezne ograde Istoka i Zapada i ujedinjenje Njemačke Srbi pod Miloševićevim vodstvom nisu ni željeli, ni htjeli shvatiti na pravi način, kao ni pojavu Gorbačova, nešto kasnije i Jeljcina na razvalinama komunističkog mastodonta zvanog SSSR. Dapače, Milošević je ratne 1991. oponirao i to vrlo tvrdo, čak i posve neočekivano i Rusima, tradicionalnim srpskim zaštitnicima. Tada je otvoreno medijski podržao pokušaj komunističkog puča u Moskvi u režiji Genadija Zjuganova, a protiv Gorbačova i Jeljcina. To je bio jedan od njegovih najvećih autogolova u vanjskoj politici, ne i jedini. Nakon leta iz Ženeve ka Beogradu, gdje se sa svojim izaslanstvom vraćao s mirovnih pregovora u Švicarskoj u povodu nastojanja svjetske zajednice ka okončanju rata u Bosni i Hercegovini, samouvjereni i bahati Milošević je uz nazočnost predstavnika Demokratske stranke Miodraga Perišića, ali i pred lordom Davidom Owenom i Torwaldom Stoltenbergom izgovorio nevjerojatni bezobrazluk i drskost na srpskom jeziku, misleći da u blizini nema prevoditelja:”Ova dvojica buzdovana i balvana misle da sam ja iskreno potpisao u ime Srba u Bosni mir i prekid vatre, ali grdno se varaju. Baš sam ih izradio i izigrao kao malu djecu.” I nakon izgovorenog, pun samozadovoljstva i samouzdanja, uz kvarni i kiseli osmijeh Owenu i Stoltenbergu, ruke je zabacio iza potiljka i naslonio se na sjedište u zrakoplovu u teatralnoj pozi kao da je doma, a ne u zrakoplovu s najvišim stranim diplomatama i glavnim mirovnim pregovaračima, od kojih je ovisila tad i sudbina Miloševićeve Srbije. Tu nesvakidašnju scenu po Beogradu je kasnije dugo prepričavao spomenuti Miodrag Perišić, prisutan u zrakoplovu kao član Miloševićevog mješovitog izaslanstva na pregovorima u Ženevi, gdje je kao član oporbe pribivao i književnik Miodrag Perišić, tada visoki dužnosnik Mićunovićeva i Đinđićeva DS-a. Vojislav Šešelj je nakon Perišićeva otkrića toga Miloševićeva teškog i diletantskog gafa u zrakoplovu Perišiću kao cinkarošu srpskih političkih tajni prišio ime Ištvan umjesto Miodrag, hoteći ga maksimalno diskvalificirati kao navodnog pronositelja lažnih glasina, jer je, po Šešelju, “Ištvan” Perišić to namjerno objelodanio ne bi li napakostio Srbima i Srbiji jer se i više osjećao kao Ištvan a ne kao Miodrag, budući mu je majka Mađarica.
Uzalud se trudio Šešelj, jer su prevoditelji iz zrakoplova, čiji identitet glupi i nadobudni Milošević nije znao, preveli Owenu sve od riječi do riječi i prije nego je zrakoplov sletio u beogradsku zračnu luku, gdje su nastavili razgovarati s Miloševićem, sad njih dvojica glumeći pred balkanskim kasapinom da ništa nisu doznali o njegovom brbljanju u zrakoplovu. Doduše, Stoltenbergu, za razliku od Owena, nije uopće trebala usluga prevoditelja, jer je još pedesetih godina u vrijeme titoizma, bio u diplomatskoj službi Kraljevine Norveške u Beogradu. No, o tom ključnom detalju luđak Milošević nije imao pojma kad je krenuo ismijavati strane diplomate tijekom leta Ženeva – Beograd. I kad su mu Srbi u vili na Dedinju, ipak, objasnili kako je zapravo nadlukavio samog sebe, samo je sočno opsovao, ali i odmahnuo rukom, rekavši da je “to bilo i prošlo i da to Srbiji neće politički škoditi.” Ali, koštalo je to Srbe još kako u nastavku svih sljedećih mirovnih pregovora, jer je lažljivac i prevrtljivac upao u vlastitu zamku.
I ova anegdota samo još više ilustrira kako Srbi i u doba Miloševića, ali i danas, smatraju da je vrhunska pamet i mudrost u vođenju vanjske politike u laži, prevari i podvali. Tko laže, taj i krade, a tko laže i krade, taj će sutra i ubijati. Tako je u ono ratno doba Slobodan Milošević imao posebnu zadaću za prijetvornog Milorada Pupovca. U dogovoru s urednicima i vlasnicima svih značajnijih beogradskih medija, normalno sve uz znanje Milorada Pupovca, etnobiznismena su srbijanski mediji usred srbijanske agresije na Hrvatsku reklamirali kao tobožnjeg izdajnika velikosrpskih interesa. Dakako, opasni i podli štakor Pupovac znao je za majmunsku ulogu koju je igrao i ledenim izrazom lica, bez ijedne grimase, prigodom gostovanja na, navodno opozicijskom NTV Studio B slušao je u kontakt programu otvorena pitanja gledatelja programa tipa:”Tko vam je gospodine Pupovac politički bliži, Tuđman ili Milošević?” Ili, javi se, opet neki drugi glas i pita Pupovca:”Jeste li vi Srbin ili Hrvat, s obzirom da se ovdje u Beogradu i u cijeloj Srbiji priča u narodu i među političarima da ste vi protiv SAO Krajine i da ne podupirete ni Babića, ni Martića, ni Hadžića?” Smisao ove podmukle srbijanske medijske igre u kojoj je majmunsku ulogu odigrao Milorad Pupovac bio je posve jasan. Srbi su znali da će se u jesen 1992. godine, mnogo nakon međunarodnog priznanja Hrvatske i puno mjeseci nakon okončanja nasrtaja srbizirane JNA i postrojbi domaćih i uvezenih četnika, Pupovac prvim vlakom mirno vratiti u Zagreb i nastaviti s redovitim ubiranjem kuna u državi Hrvatskoj koju organski ne podnosi, ali uživa nesmetano status sveučilišnog profesora i oduvijek živi standardom iznad prosjeka običnog hrvatskog građanina. Međutim, Srbi su se takvom promidžbenom emisijom ponadali da će svi Hrvati koji su gledali, čuli i vidjeli nastup Pupovca u Boegradu uhvatiti u zamku i nasjesti na proziran trik u trokutu Milošević – Šešelj – Pupovac i naivno povjerovati da je Milorad Pupovac Srbin koji prihvaća i priznaje državu Hrvatsku u kojoj živi i radi. U biti, Srbi su Milorada Pupovca i njemu slične protuhe, politički čuvali u pričuvi kad se u ratu istroši bagra poput Babića, Hadžića ili Martića, a onda Pupovac i njemu slični licemjeri i demagozi dođu na njihovo mjesto govoriti u ime u ratu poraženih Srba kao politički glasnogovornici, kojem je Beograd namijenio ulogu čovjeka koji treba pokušati nemoguće, a to je ublažavanje i amortiziranje srpskog vojnog poraza u Hrvatskoj. I zamišljali su Srbi da Pupovca mogu podmetnuti i podvaliti Hrvatima kao “Europejca,” kao da nitko u Hrvatskoj ne zna što je sve radio skupa sa svoja dva brata četnika na okupiranom području Hrvatske od 1991. do 1995. godine. Srbima je oduvijek najveći problem što nikad ne mogu kišom metaka ubiti istinu i pravdu, a još od Dositeja Obradovića i Vuka Karadžića, preko Obenovića i Karađorđevića i njihove vjerne sjenke Nikole Pašića, pa sve do raznih Dobrica Ćosića, Miloševića, Šešelja, Vučića, Nikolića i tko zna koliko još sve takvih bitangi i baraba, čvrsto vjeruju da će jednog dana nadvladati njihovo carstvo laži. Pritom, Srbima nije bitno je li veliskorpski program provode pod petokrakom, kokardom, ili ubuduće možda pod nekim trećim i novim znakovljem. Nije im bitno ni hoće li to obvezno biti u sklopu svetosavlja. Jer, ne zaboravimo još 1937. pokušali su ozvaničiti Konkordat, otrovali su i ubili i patrijarha Varnavu koji se protivio tome sporazumu SPC i Svete Stolice, a cijelu igru s Vatikanom su 1937. igrali u nadi da će im eventualnim prijelazom na katoličku vjeru i Europa progledati kroz prste u provedbi velikosrpskog projekta. Samo zato su srbijanski zastupnici svih stranaka aklamacijom glasovali za Konkordat 1937. godine, misleći da će tim potezom zauvijek imati na svojoj strani katoličke Francuze i anglikance Engleze, isto nekad davno katolike. Već tad bilo im je jasno da im potpora Rusa u pokušaju realizacije plana Velike Srbije neće biti dovoljan adut. I na kraju nije uopće čudno i neočekivano što Srbi i poslije serije političkih i vojnih poraza iz devedesetih, opet inzistiraju na Memorandumu 2. Oni vide da je državnim osamostaljenjem svih republika bivše Jugoslavije, u ekonomskom pogledu Srbija na dnu ljestvice. I zato raznim smicalicama, spletkama i političkim intrigama u njihovom famoznom regionu, pokušavaju na ekonomskom i gospodarskom polju što više povezati politički davno podijeljeni prostor bivše zemlje. E, to je ono što je Srbima jedino bitno i nalik pravim makijavelistima ne biraju sredstva ne bi li došli do cilja. Jer, gospodarske poveznice vide Srbi kao prvi preduvjet političkog povezivanja. Tome teže i nakon nezapamćenih krvoprolića koje su redom sami izazvali, jer odlično znaju da sami nisu sposobni voditi ekonomiju vlastite države. Zato i uzaludno i iracionalno sanjaju o obnovi, barem ekonomskog prostora bivše zemlje, kako bi opet pokušali kao od 1918. do 1991. godine živjeti ekonomski na tuđ račun. No, vrijeme takvog parazitiranja Srba je neumitno prošlo i bolje im bi bilo okrenuti se radu, redu i disciplini ustrojstvom normalnije države od ove koju sad imaju u Srbiji, nego što danomice pujdaju i tjeraju na lajanje kerove na lancu poput Pupovca u Hrvatskoj i njemu slčnih trabanata srbijanskog režima i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, ali i u Makedoniji i u Sloveniji. Kad jednoga dana sve ovo Srbi shvate, onda će konačno prestati slaviti mrtvog ratnog zločinca Miloševića ili recimo još živućeg ratnog zločinca Šešelja, koji bi se uskoro mogao pridružiti Miloševiću u devetom krugu pakla, naravno i sve ostale brojne velikosrbe koji još uvijek dijele Miloševićeve i Šešeljeve neostvarljive, sumanute i sulude vizije.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal
