U Staroj Grčkoj su filozofi tešku i mukotrpnu potragu za nekom duboko skrivenom istinom nazivali disciplinom majeutike. Do bi doslovno značilo “porađanje istine.” Kad se gvozdenim klještima iz čovjeka izvlači činjenica jedna za drugom, jer je ne smije iz objektivnih ili subjektivnih razloga, odmah iznijeti na vidjelo, to je onda klasični oblik majeutike, zvan po starogrčkoj terminologiji. Scenski igrokaz što ga je na središnjem gradskom trgu u svetom i povijesnom hrvatskom gradu Banjoj Luci, trenutno pod okupacijom Srba, izveo ruralni lider Srba iz genocidne tvorevine Republike Srpske, zreo je čim prije za operaciju majeutike. Jer, trebalo bi vrlo brzo prisiliti priprostog trakotorista iz Laktaša da cijelom svijetu objasni gdje su granice njegovih bezočnih laži o svemu i svačemu, neovisno od njegove unutarnje psihološke potrebe da kao potomak posrbljenog hrvatskog pretka iz okolice Tomislavgrada i starog prezimena Dodig, bude i većim Srbinom od etničkih Srba, ujedno i većim Rusom od Vladimira Putina. Sami nazivi dva paralelna politička mitinga u Banjaluci “Oslobodimo Srpsku” u organizaciji Mladena Ivanića iz Saveza za promjene i Mladena Bosića iz SDS-a, odnosno kontramiting Dodikovog SNSD-a uz naziv “Srcem za Srpsku” i podnaslovom “Stop izdaji,” upućuju na kolektivni poremećaj normalnog i ljudskog ponašanja ogranizatora i sudionika oba politička skupa. Kad bezdušnim i bezosjećajnim ljudima Dodikovog, Ivanićevog i Bosićevog kova ponestane streljiva za gađanje velikosrpskim parolama nacionalne i vjerske isključivosti, onda uslijedi rafal uzajamnih optužbi za izdaju interesa srpskog velikodržavlja, čiji su redom sva trojica pobornici. Fenomen slogana “izdaje” i rabljenje te riječi jakog psihološkog značenja i poruke usmjeren je ka suženoj svijesti ionako poodavno ekonomski i socijalno srozanog srpskog puka diljem srpske izmišljene i paradržavne tvorevine u Bosni i Hercegovini. Onoga trenutka kad ljudima postane jasno da u nedostatku sposobnosti trezvenog promišljanja moždanim vijugama o svome bijednom i jadnom socijalnog položaju, krčanjem i zavijanjem crijeva iz nutrine stomaka, naknadno otkriju uzroke svoga propadanja, na scenu stupaju zajedničkim snagama pristaše svih srbijanskih fašističkih i nacističkih režima u Beogradu. To su listom o Dodik i Ivanić i Bosić, otkad sva trojica od početka devedesetih i sudjeluju u svijetu visoke politike na razini Bosne i Hercegovine.Posve je sporedno tko je od njih trojice jednome, drugome ili trećem u tom ukrštenom trokutu zajedničkih velikosrpskih političkih interesa javno prigovorio i uz poneku grubu riječ za političkog suparnika pred desecima tisuća nazočnih građana na dva mitinga u Banjoj Luci. Od toga vanjskog oblika tek naoko različitog sadržaja političkih prozirnih slogana, krije se jedinstvena vizija sve trojice da trajno pokušaju očuvati stečevine i plodove genocida nad Hrvatima i Bošnjacima na području fantomske Republike Srpske. Niti jednome od trojice trabanata i primitivnog oruđa najogavnije četničke politike iz Beograda niti u jednoj prigodi nije palo na pamet da se bilo kad zauzmu za povratak protjeranih Hrvata katolika i Bošnjaka muslimana, primjerice u tu istu Banjaluku i njenu okolicu, kao i širom etnički očišćenog genociteta, a ne samozvanog entiteta Republika Srpska. Tu su ratni i poratni zločinci Dodik, Ivanić i Bosić identičnih stajališta. Da je obratno ne bi kao počasni gosti dva njihova mitinga iz sjene lebdjela sjenka sina Ratka Mladića i kćeri Radovana Karadžića, koji sad i na najvišoj političkoj razini u Bosni i Hercegovini obnašaju političke dužnosti u ime srpskog naroda u toj državi. Kontinuitet politike genocida nad Hrvatima i Bošnjacima dokazani krvoloci Hrvata, ujedno dvojica samo etničkih i odnarođenih Hrvata kao što su Milorad Dodik i Mladen Ivanić, nastavljaju i u mirnodopskim uvjetima.Tamo gdje su Radovan Karadžić i Ratko Mladić stali, njih dvojica su nastavili, samo još i uz potporu Mladena Bosića, čistokrvnog Srbina i naslijednika ratnih zločinaca Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika, Nikole Koljevića i Biljane Plavšić na kormilu srpske fašističke stranke zvane SDS. Milorad Dodik nikad ne propušta naglasiti svoje istinsko divljenje tvorcima samoproglašene Republike Srpske Karadžiću i Mladiću, te umišlja da može beskonačno baštiniti i uživati u njihovom provedenom etničkom inženjeringu na povijesnom hrvatskom tlu, poglavito zapadnog dijela izmišljene Republike Srpske.
Nikad ni Ivanić, niti Bosić ne bi ustali protiv Dodika da je ekonomska situacija na teritoriju okupiranog dijela Bosne i Hercegovine zvanog Republika Srpska iole bolja i snošljivija za život običnih ljudi. Kad bi tamošnji Srbi barem imali minimalne mogućnosti normalnog životnog standarda, bilo u Banjaluci i Prijedoru na zapadu, Doboju na sjeveru, Bijeljini i Zvorniku na istoku ili Trebinju na krajnjem jugu te iste Republike Srpske onda ne bi ni bilo nikakvog povoda za podizanje socijalnog bunta Srba protiv Dodika, čovjeka koji je raznim prevarama, pljačkama i svakojakim poslovnim makinacijama ispraznio kasu te iste Republike Srpske, te bi u svakoj normalnoj državi svijeta odavno bio suđen i osuđen za višestruke pronevjere i utaje poreza. Sebe i svoje potomke osigurao je u maniri svih srpskih političkih mahera za barem nekoliko budućih generacija, a narod je doveo na prosjački štap. Nije taj isti narod za bilo kakvo žaljenje, jer taj isti ojađeni i od strane Dodika obespravljeni narod, prije četvrt stoljeća je u stanju kolektivne nacionalne ksenofobije, satkane od nacionalne i vjerske mržnje spram katolika i muslimana tih krajeva, svejsno, voljno i umišljajno protjerao s vjekovnih ognjišta, upravo one što su desetljećima i stoljećima unatrag bili lokomotiva gospodarstva toga područja. To su u prvome redu radišni i poslovni Hrvati, potom i Bošnjaci, koji su baš u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, tamo oko Banjaluke, Prijedora, ili recimo oko Bihaća oduvijek imali mnogo izraženije prozapadne svjetonazore u usporedbi sa svojim etničkim i vjerskim sunarodnjacima Bošnjacima u središnjoj Bosni. Posljedica je to kako povijesnih, tako i geopolitičkih i ekonomskih okolnosti, koje su sve stanovnike zapadno od Doboja i Prnjavora, znanog još i po njegovom straohrvatskom nazivu iz srednjeg vijeka Glaž, bili okrenuti ka Zagrebu i Hrvatskoj, a ne ka Beogradu i ka Srbiji. I sve do 1992. godine okrenutost toga područja sjeverozapada Bosne i Hercegovine ka Hrvatskoj, a ne ka Srbiji, ogledala se u svim domenama života, kako geopolitički, tako i ekonomski, gospodarski, tako i na kulturnom i sportskom planu, kao i u izgrađenom mentalitetu radnih navika pučanstva tih krajeva. Bez obzira na nacionalne i vjerske razlike pod 40% prijeratnih stanovništva Srba i Bošnjaka, te 10% Hrvata od Vrbasa do Une, znali su i vrapci na grani da su i u Banjaluci i u Prijedoru, kao i u Jajcu i u Bihaću tamošnji ljudi kroz orijentaciju prema Hrvatskoj puno prije onih što žive u Sarajevu ili u Tuzli pratili i suvremene filmske, glazbene ili modne trendove Zapada. I sve to bilo je zahvaljujući prirodnoj i geografskoj, a ne samo povijesnoj gravitaciji ka Zagrebu, koji je upravo za sve Srbe i Bošnjake, a ne samo za Hrvate od Vrbasa do Une, bio sve do 1992. neki pojam malog Beča. Uostalom, još politički anonimni Milorad Dodik i sam priznaje da je kao mladi poduzetnik i vlasnik privatne tvrtke za proizvodnju namještaja kao jedan od izlagača, godinama prije rata redovito sudijelovao na velesajmu u Zagrebu, kao i na sličnim sajmovima u Sarajevu i u Beogradu. Dodik je zbilja imao unosan obrt. Tada Dodika nije smetalo zarad materijalnog interesa otići do Zagreba ili do Sarajeva kao dobrog i poželjnog odredišta i izvora ekonomske zarade i poboljšanja kvalitete osobnog životnog standarda. Još manje je Biljanu Plavšić smetalo da studije biologije uspješno završi u Zagrebu i stekne diplomu sveučilišne profesorice, što će joj dati u budućnosti koru kruha. Isto tako u Zagrebu su diplomirali ili doktorirali i vrsni velikosrpski teoretičari ili i konkretni četnički praktičari kao politolog Milan Paroški, povjesničar i politolog Srđa Trifković ili pokojni sociolog neoliberalne provenijencije Nebojša Popov. Kad je Milošević Srbe mobilizirao za rat protiv Hrvata, nitko se od njih s časnom iznimkom pokojnoga Zrenjaninca Nebojše Popova nije sjetio što je Hrvatska, poglavito grad Zagreb učinio za njih u životu, ili srpski velezločinac Vojislav Šešelj koji je u totalnoj besparici kao mlad čovjek i uz potporu Hrvatskog sociološkog društva u Zagrebu u glavnom gradu Hrvatske početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća držao i seriju otvorenih tribina. I to im je sve omogućavao prijašnji državni sustav i ustrojstvo bivše savezne države, organizirane isključivo po mjeri velikosrpskih političkih potreba.
U svojoj neograničenoj gluposti i ludosti Milorad Dodik, koji poput bezbroj njemu sličnih Srba zaboravlja i prešućuje hrvatske zasluge za prosperitet i općenito ekonomsku opstojnost Srba, posebice desetljećima dviju bivših Srboslavija u toj oblasti zapadnog dijela Republike Srpske, previđa činjenicu da su on i njegovi Srbi sami posjekli zelenu granu na kojoj su sjedeli onoga časa kad su Hrvate nasilno protjerali s banjalučkog područja. Sinovi i kćeri doseljenih, najprije Karađorđevićevih Solunskih boraca nakon 1918, zatim Titovih boraca poslije 1945. ili u najnovije vrijeme Miloševićevih bojovnika poslije 1992. i 1995. godine, dakako nisu već stotinu i više godina imali bilo kakve radne navike. Logično, Srbi su se posvuda u bivšoj Jugoslaviji, a ne samo u Banjaluci i na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine od Vrbasa do Une, ponašali sve od 1918. do 1992. godine u stilu američkih rančera, vlasnika plantaža potlačenih robova iz vremena prije američkog građanskog rata u XIX stoljeću. Ovdje su za promjenu Hrvati, kao i Bošnjaci bili u ulozi američkih crnaca koji su morali raditi i zaraditi za kruh i za život u državi neravnopravnih građana, koja ih je sustavno uništavala i ekonomski i politički pretvarala desetljećima u građane drugoga reda. I Srbi su se kao i svi kolonizatori ovoga svijeta destljećima zanosili i uljuljkivali u vlastitim iluzijama da će takvo nenormalno i apsurdno stanje stalnog izrabljivanja onog ekonomski najvitalnijeg dijela pučanstva toga kraja, a to su u prvom redu bili Hrvati tako produljiti u beskonačnost. Zato sad i nisu sposobni doći do spoznaje da im i sadašnjost, pogotovo budućnost u toj oblasti ovisi samo od stupnja njihovog sazrijevanja u koliko toliko normalnije ljude nego što su to danas na tužno niskoj razini zaostalog shvaćanja uroka i posljedica vlastitoga ponižavajućeg socijalnog položaja i to u cijeloj Republici Srpskoj, a ne samo u banjalučkom kraju. Kronični i nepopravljivi lažljivac, licemjer i demagog Miroslav Lazanski reče danas tijekom izravnog prijenosa dva paralelna mitinga iz Banjaluke na državnoj RTS u Beogradu kako je pozitivno i pohvalno što se hrvatsko gospodarstvo, kako on slikovito navede i Karlovačka piva, popularna “Žuja” prodaje u ogromnim količinama u Banjaluci i dijem Republike Srpske, gdje, veli Lazanski ima više uvezenih proizvoda iz Hrvatske nego iz Srbije, osobito prehrambenih artikala. Reče, a ne doreče smutljivac Lazanski, zašto se lažna majka Srba iz Banjaluke Srbija time i na djelu ponaša prema svojim zaslijepljenim poslušnicima kao iistinska maćeha, a ne kao prava mati. Prvo ih maćeha Srbija nahuška mržnjom na prve susjede, a onda ih u uvjetima mira odbaci kao dotrajalu krpu, a oni nesretnici nemaju još pameti da skuže da su iskorišteni i sutra bi ponovno krenuli u boj za one koji ih prave budalama većim nego što jesu. Ne mora u principu Hrvatska nikad oružjem oslobađati to povijesno hrvatsko ozemlje od Vrbasa do Une i od Banjaluke do Bihaća vojim putem. Jer, stvari će doći na svoje mjesto budućom snagom hrvatske ekonomije koja se mora povezati sukladno sve pristunijim i mudrim idejama hrvatskog državnog vodstva zemljama Višegradske skupine u sklopu EU kao što su Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska. U suradnji s njima, jačat će i sad oslabljeno hrvatsko gospodarstvo, a ne u naopakoj viziji zabludnjelih hrvatskih ljevičara zagledanih u projekt balkanske regije pod palicom ekonomski zaostale i gospodarski mrtve Srbije. Narodi i države uvijek se razborito okreću onim ravnim sebi, a ne onim sebi nedoraslim, ako iole pozitivno razmišljaju o vlastitoj sutrašnjici. Stoga je za Hrvatsku preporučljiv i uputan model njemačkog tržišnog osvajanja istoka. Uvijek je mudrije sve to ostvariti ekonomskim sredstvima, nego rasipati energiju na vojna sredstva. Naposlijetku, to uvijek ostaje na kraju kao opcija ako se istroše sve druge mogućnosti što su na raspolaganju. No, vrlo vjerojatno za povratak povijesnih hrvatskih krajeva od Vrbasa do Une pod tradicionalnu hrvatsku geopolitičku zonu utjecaja, snaga buduće hrvatske ekonomije biti će sasvim dostatna. Poznato je da Srbi iz sadašnje Bosanske Krajine, ili povijesno rečeno i Stare Hrvatske, kad odu vani u Zapadnu Evropu, Ameriku ili Australiju preko noći postaju od najgorih radnika doma, najbolji radnici u inozemstvu, ili barem u krugu onih najboljih. Lako je dokučiti zašto je to tako iz svega gore iznijetog. U novonastalim okolnostima kad moraju raditi da si osiguraju pristojne uvjete života, Srbi moraju doista živjeti samo od svoga truda, a ne ovisiti kao umišljeni devetanestovjekovni američki plantažeri u Texasu i Floridi od rada, truda i znoja onih što su ih silom stavili pod svoju moć. I kako je Hrvate stjecajem povijesnih okolnosti od 1918. do 1991/92. život natjerao na svakodnevni rad i u nelojalnoj konkurenciji bivše Jugoslavije, u tom zlu neravnopravne borbe za opstanak bilo je velike koristi za Hrvate. Jer, u tome zlu bila je dobra strana dodatnog pregnuća i poticaja Hrvata na rad, jer se samo tako moglo koliko toliko opstati u bivšem sustavu, usprkos činjenici da su rezultate toga rada u velikoj mjeri prisvajali srpski vlastodršci. No, ljudi se očeliče i očvrsnu u postojanosti duha upravo u teškim situacijama i to ih ponuka na veća stremljenja i ciljeve. I obratno ugodna pozicija onog što u samozadovoljstvu i opijenog na lovorikama tuđeg rada uživa materalno blagostanje, prije ili kasnije uspava. To se dogodilo i Srbima i favoriziran položaj bezbroj političkih privilegija što su ih uživali, samo ih je dodatno uspavao, te su pomislili da će uvijek netko drugi raditi umjesto njih. Radne navike se ne stječu, niti se gube u kratkom roku. I trebat će Srbima, ma gdje živjeli, bilo u Srbiji ili izvan njezinih granica, još puno vremena i novih generacija da na prostoru njihove famozne “regije” spoznaju tu istinu i prilagode se novoj situaciji. Vidimo da im to već 25 godina ne polazi za rukom, a hoće li progledati u dogledno vrijeme, neizvjesno je predviđati.
Srbima mora biti jasno, a to su im u zajedničkom obznanjenom dokumentu iz 2013. godine poručili i Rusi i Amerikanci da je po planu velikih sila najkasnije do 2035. godine cijelo to područje zapadnog dijela takozvane Republike Srpsske predviđeno za povratak u granice države Hrvatske kojoj je pripadalo bezmalo cijelo tisućljeće od 626. godine pa do 1528. godine. Srbi ne poznaju ili ne priznaju postulate Međunarodnog prava. Po tim odrednicama pitanje spornih granica ne određuje se samo kako to Srbi priželjkuju zatečenim etničkim stanjem u ovome trenutku na prostoru od Banjaluke do Bosanskog Novog ili od Vrbasa do Une, pa i gledano u pravcu Bihaća ili Cazina. Jer, uvijek se uzimaju kombinirano na velikim europskim i svjetskim konferencijama i povijesni, geopolitički i ekonomski kriteriji. I po svim tim parametrima cijelo to područje međunarodna zajednica je do 2035. riješila vratiti u naručje matice Hrvatske. To su čak i Bošnjaci shvatili i sve manje se mogu čuti njihovi glasovi pretenzija ka sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, iako su i oni dugo bili glasni i bučni u zahtjevima kao i Srbi. No, Srbi ne shvaćaju da su tamo samo kratkoročni pobjednici, a dugoročni gubitnici. Rusija i Putin su im objelodanjivanjem zajednički nacrtanog budućeg političkog i državnog zemljovida današnje Bosne i Hercegovine jasno rekli da će banjalučko područje u budućnosti pripasti Hrvatskoj. Srbija ih još zavarava i riječima tješi da im ratni genocidni rud nije bio uzalud, premda ratni zločinci tipa Aleksandra Vučića ili Tomislava Nikolića već peru ruke poput Pontija pilata od svojih klijenata u Banjaluci i Sarajevu, zvali se oni Dodik, Ivanić, Bosić. Njima je sudbina ista u perpsektivi kao i sudbina Mladića ili Karadžića koje su kao neopjevane budale i korisne idiote iskoristili Milošević i Šešelj. No, bukove glave i praznoglavci tipa Dodika, Ivanića ili Bosića nemaju ni sad pameti i mudrosti da bilo što nauče na pogreškama svojih prethodnika Karadžića i Mladića, te će na koncu jednoga dana proći slično njima dvojici. Oni odbijaju prihvatiti neumoljivu činjenicu koju uvažavaju i vodeći Evropski i svjetski geopolitički eksperti po pitanju područja Bosanske Krajine ili današnjeg zapadnog dijela Republike Srpske. Svi ugledni svjetski analitičari, što su Rusima i Amerikancima sugerirali da se u budućnosti sve od Banjaluke i Jajca, pa do Bosanskog Novog, odnosno Bihaća i Cazina vrati pod okrilje Hrvatske najkasnije do 2035. rukovodili su se gore navedenim i opisanim pravilima Međunarodnog prava, na kojem počiva svjetski pravni poredak. Dvaput je Hrvatski Sabor zahtjevao povratak toga područja u sastav Hrvatske. Jednom je Sabor Hrvatske to tražio od Beča nakon protuturskog rata od 1683 – 1699. uz napomenu da se to ima vratiti odmah u sastav Hrvatske i trajno izdojiiti iz umjetnog sastava Bosne i Hercegovine, gdje Bosanska Krajina nikad nije spadala sve do turske okupacije, samo ako se Turci u nastavku ofenzive protjeraju iz cijele Bosne i Hercegovine. No, Turci su uspjeli uspostaviti linije fronte na Savi i Uni, izboriti kao poražena strana u dugotrajnom ratu mirovne pregovore i potpuna pobjeda združenih europskih trupa pod vodstvom Austrije i uz vojno sudjelovanje svih Hrvata je izostalo. Druga prilika bila je 1878. godine kad je Austro – Ugarska anektirala u svoj sastav Bosnu i Hercegovinu. Ali, Beč i Pešta su opet odbili opravdani hrvatski zahtjev, ovog puta uz obrazloženje da je u međuvremenu od spomenute 1699. i naravno i uz akcije doseljavanja Srba s Balkana pod patronatom SPC znatno povećan udio Srba, a oni su već dobrano pod zaštitom Rusa počeli s bahaćenjem i širenjem na tom povijesnom hrvatskom tlu. Tako su Austrijanci i Mađari procijenili da bi u tome trenutku priključenje ili cijele Bosne i Hercegovine ili barem toga povijesnog hrvatskog tla bivše Kraljevine Hrvatske zemlji matici bio odmah izvor političke nestabilnosti i koguće oružane pobune Srba u proširenoj Hrvatskoj u njezinim prirodnim granicama, dakako uz svu logistiku pobunjenim Srbima od strane same Srbije i od Rusije. I ta dva pokušaja su propala, ali evo, nikad ne reci nikad. Izgleda se vrlo brzo ukazuje ta treća prigoda, po onoj narodnoj, treća sreća. sad su velike sile poput Amerike i Rusije postale svjesne novog povijesnog trenutka u kome Hrvatska, a ne kao proteklih dvije stitine godina Srbija, preuzima lidersku političku ulogu na jugoistoku Europe. I naravno velike sile polako, ali sigurno korigiraju svoje pogreške iz prošlosti. Nisu Srbi politički nepismeni da to ne uviđaju. I otud onolika nervoza Milorada Dodika u odjavnoj špici mitinga kad je uz prethodnu sočnu i prostačku i vulgarnu psovku svome političkom konkurentu iz SDS-a Bosiću, inače legitimnom naslijedniku zločinca Karadžića na kormilu SDS-a, pred narodom zapjevao glasom čovjeka operiranog od sluha: “Ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine, mogu samo da nas mrze oni što vas ne vole…” Čovjek koji je oličenje nacionalne i vjerske mržnje prema nesrbima tako ironično odjavljuje miting. Što ima njegova fiktivna piramida ljubavi prema srpskome narodu kojem, inače, kao etnički Hrvat, ne pripada istinski, sa stvarnom piramidom mržnje na djelu što je neprestano iskazuje na svakome koraku? Taj zaluđeni hrvatski posrbica Milorad Dodik ( izvorno Dodig ) voli često naglašavati i pojam izdaje srpskog naroda i srpske države kojoj se samovoljno kao uljez korijena drugog naroda kojeg se odrekao i ne pripada. Utoliko je srpska tragikomedija i veća što ga kao najveći Srbi već četvrt stoljeća predvode potomci posrbljenih Hrvata, iz Srbije Vučić, Nikolić i Dačić, evo i iz Bosne i Hercegovine Dodik i Ivanić. Kako Srbe na jedinstvo pod srpskim državnim stijegom u izmišljenoj opasnosti od vanjskog faktora po stabilnost i opstanak te fantomske Republike Srpske, može pozivati čovjek koji je vlastitim primjerom izdaje svoga hrvatskog naroda upravo sam sebi skočio u ona njegova raskerečena i zlobna usta, prepuna iracionalne mržnje baš prema Hrvatima od kojih potječe, gazeći po prahu i pepelu svojih hrvatskih predaka. Kad je od Hrvata mogao postati Srbinom, sutra će po potrebi on ili njemu slični posrbljeni Hrvat iz Banjaluke Mladen Ivanić postati i Japanci, Meksikanci ili Australci, samo ako im to bude politički profitabilno. I zato je isplativo i Nenadu Kecmanoviću, zajedno s novinarom i urednikom tjednika “Vreme” Milanom Miloševićem i neizbježnim klaunom Miroslavom Lazanskim, lažljivom budalom, koja na RTS-u veli da je prosječna plaća u Banjaluci 1 500 eura, kao što je uvjeravao ranije Srbe da i Bjelorusi u Lukašenkovom Minsku imaju u porjsku 3000 eura mjesečno, te se može Kecmanoviću i javno podupirati studijsko orgijanje i srbovanje odnarođenog Poljaka katolika po ocu, odnosno napola Nijemca po ženskoj strani majčine linije Miroslavu Lazanskom u skakanju po političkom lijesu Mladena Ivanića. Oni su pravilno procijenili da se Srbima žuri, te sofisticirane Ivanićeve metode provedbe velikosrpstva u stilu još jednog posrbice crnogorsko – hrvatskog podrijetla Borisa Tadića sad Srbima preko Drine nisu potrebite. Uzdaju se u se u u Ruse da im je Putin garant da će poduprijeti Vučića i Putina. No, ruski diktator imperatorskih ambicija na svjetskoj razini, otpiliio je Srbe još 2013. onim obznanjivanjem zajedničkog plana Rusa i Amerikanaca za priključenje skoro 80% teritorija današnej Bosne i Hercegovine državi Hrvatskoj. Zaboravljaju Srbi, a to su nedavno sugurno i Turci preko Erdogana, kao glasnogovornika i prethodnice Amerikanaca, upozorili i Bošnjake, barem iza kuloara službenog proiopćenja da su još 1994. potpisali Washingtonski sporazum o konfederaciji s Hrvatskom. Taj dokument je u Dayotonu u ime uspotave kakvog takvog mira, preskočen, ali pravno nikad nije poništen, te je i sad pohranjen u ladici američke administracije. To su Srbi zaboravili, te bi im moralo biti jasno da se Hrvatska i ne mora pod svaku cijenu pozivati na institut međunarodno priznatog oblika takozvanog viralnog prava, pokrenutog u ranijim stoljećima o vraćaju staraih Donjih Kraja ili Krajeva, odnosno kako Srbi vele Bosanske Krajine pod Hrvatsku, ili i čitave Bosne i Hercegovine u sastav Hrvatske. Ne razumiju Srbi da nijedan narod na svijetu ne može pravno graditi program ujedinjenja svoga trenutačnog obujma etničkog prostora samo prema vlastitom iskrivljenom tumačenju stvarnosti. Cijeli svijet zna da su Srbi zajedno s Vlasima u sve te krajeve došli kao turska prethodnica i ispred njihovih bajuneta, te da nisu ni Banjaluku, ni sve te krajeve zaposjeli ognjem i mačem, nego kao sluge Turaka. I zato to nikad i ne može biti trajno srpsko, ne zato što Hrvatska i Hrvati to ne daju Srbima, nego što nemaju na to pravo prema Međunarodnom pravu. Kad bi Srbi uopće razumjeli te činjenice, bilo bi im jasno što su se u Amerikanci i Rusi i cijela EU još u Daytonu 1995. suglasili da se uspostavi Distrikt Brčko, upravo radi presijecanja i fizičkog povezivanja istoka i zapada takozvane Republike Srpske i onemogućavanja Srbima da ostvare nakanu prisajedinjenja Srbiji. Da imaju i gram mozga i Dodik i Ivanić i Bosić, oni bi znali da su ih Rusi još koncem 1995. pod Jeljcinom otkačili ozvaničenjem Daytona i pravljenjem strateškog Distrikta Brčko. U suštini Rusi su tad neslužbeno poduprli hrvatski i bošnjačku stranu. Ali, Putin koji ne priznaje doma ni granice susjedne Ukrajine koje su priznali Gorbačov i Jeljcin, zarad svojih samo privremenih interes na relaciji sa Srbima, u stanju je taj nezreli narod zavlačiti lažnim obećanjima. Oni su dovoljno glupi da to ne shvaćaju, te se i dalje kunu u Ruse, iako su im samo zaštitnici iz privremenog koristoljublja i na kratke staze. Kad bi Srbi imali imalo talenta za čitanje geopolitičkog zemljivoda BiH-a, shvatili bi isto tako da su i na istoku presječeni na uskom koridoru općine Foča prema sjeveru dražvne granice BiH-a i Crne Gore u širini od nepuna dva kilometra. I po svim međunarodnim regulama to je toliko uski prlaz da nema pravnog osnova i priznanja na spoj Podrinja od Bijeljine do Rudog i Čajniča, te najjužnije točke Foče s istočnom Hercegovino. Tako si Srbija po Međunarodnom pravu i potpisom Daytona 1995. od strane Miloševića nema pravo pripojiti nikad ni istočni dio Hercegovine, kao što zbog Distrikta Brčko ne može sanjati o priključenju niti jednog centimetra ozemlja od Posavine prema sjeverozapadnu Bosne sve do Boisanske Kostajnice i Bosanskog Novog na Uni. I tako Srbi imaju 49% teritorija Bosne i Hercegovine, pocijepanog na tri odvojena dijela koje ne mogu nikako po odredbama Međunarodnog prava priklljučiti u cjelini Srbiji. Po Međunarodnom pravu Srbi bi mogli na nekoj budućoj konferenciji tražiti samo pojas od Semberije i Bijeljine pa do Podrinja i Foče. Ali, upitno je i što bi od svega toga dobili, kad bi se međunarodna zajednica pozvala na provizornoj konferenciji na etničko stanje u Podrinju prije rata i srpske agresije od 1992. do 1995. godine. Tada je omjer Bošnjaka i Srba bio 2:1 u korist prvih, danas je stanje obratno u korist Srba, ali to je sve rezultat genocida, koji svijet ne smije priznati, kao što ne smije trajno zatvarati oči kao do sada nad genocidom nad Hrvatima Posavine, te genocidom nad Hrvatima i Bošnjacima Bosanske Krajine. I upravo radi svega ovoga je velika nervoza kod Dodika, kao Vučićevog i Nikolićevog sateltita u Banjaluci. On je svjestan da Srbima vrijeme curi i da radi za Hrvatsku. Znakovito je da je pohlepni vlastoljubac Dodik u svome govoru na mitingu spomenuo kako su Srbi vječito oslobađali susjede poput Bošnjaka ili Slovenaca. Hrvate je prvi puta u nabrajanjima te vrste srpskih beskrajnih laži tradicionalne mitomanije preskočio. Valjda i njemu postaje jasno da se sa zemljom članicom EU i NATO pakta ne može poigravati kao što je to do skoro činio poput svih ostalih srpskih političkih lidera, jer i on zna da mu sutra ekonomski boljitak ovisi od njemu omražene Hrvatske, a ne od voljene mu Srbije koja je tamošnje Srbe otpilila, iako je njima teško priznati tu istinu i samim sebi, kamoli pred drugima. Ima slikovit zapis iz knjige putopisa Srbina Alekse Nenadovića s puta po Italiji prije više od stotinu godina. Kaže na jednom mjestu srpski putopisac kroz lik putnika namjernika: “Ljudi, nemojte da ovdje i kamenje progovori. Ovdje svaki kamen piše povijest stariju od sviju nas zajedno.” Upravo tako, svaki kamen grada Banjaluke, toga srednjevjekovnog hrvatskog grada na Vrbasu kojeg osnovaše davno Hrvati pod imenom Vrbaški grad, potom i grad velikaša Hrvaoja Vukčića Hrvatinića, pisca Hvalovog zbornika i Hrvojevog misala o hrvatskom iskonu Banjaluke i Jajca, pisanog na srednjevjekovnoj hrvatskoj ćirili ili bosnačici, koju su potom ukrali Srbi i prisvojili do danas za srpsko pismo i toga hrvatskog srednjevjekovnog plemića iz obitelji Stipanića i utemeljiteljem i grada Jajca, govori svakom obrazovanom čovjeku da su od 626. do 1528. tamo živjeli samo Hrvati koji su tad oko Banjaluke i Jajca govorili čakavski, a čakavica se govorila i oko Bihaća i Cazina, ali i u cijeloj Dalmaciji, cijeloj Hercegovini, čak i onoj istočnoj, kao i u više od pola sadašnje Crne Gore. U dijelu sjeverozapadne Bosne od Bosanske Kostajnice, Bosanskog Novog, Bosanske Gradiške, zatim današnjeg Srbca, pa sve do današnjeg Srbca o okolice Banjaluke oko Čelinca i Dodikovih Laktaša, kao i linije oko Skender Vakufa, Kotor Varoša, Teslića, Prnjavora govorio se kajkavski dijalekt, kao i u cijeloj Slavoniji i u Srijemu sve do linije Srijemska Mitrovica – Morović u današnjem istočnom Srijemu. Zanimljivo bi bilo inženjeru strojartsva Dodiku barem u slobodno vrijeme pročitati nešto na tu temu i iz pera ovejanih velikorspkih povjesničara poput Vase Čubrilovića, Vasilija Krestića, Milorada Ekmečića, Radovana Samardžića, Relje Novakovića, Jovanke Kalić i mnogih drugih Srba koji su se bavili temom proučavanja povijesti tih krajeva prije turske najezde. Ako Dodiku ili Ivaniću kao zalutalim ovcama u tor tuđega stada pod nadzorom srbizacije od strane SPC to u mladim godinama nitko nije dao pročitati, mogu se tako neuki barem pod stare dane educirati prije nego izreknu gomilu gluposti i budalaština o Hrvatima i Hrvatskoj, od čijeg su stabla obojica otpali. I ovo priznanje srpksih povjesničara o hrvatskoj prošlosti Banjaluke i cijelog područja današnje sjeverozapadne Bosne najbolji je adut i argument Hrvatskoj u nekom budućem i potencijalnom krojenju novih državnih granica, jer se i na pisanje tih povjesničara, priznatih i od samih Srba kao njihovih vrhunskih znanstvenika Hrvatska uvijek može pozvati kao na krunski dokaz priznanja Srba i Srbije da su nasilni zaposjeli vjekovno hrvatsko tlo. Vaso Čubrilović je rječnikom koji je i manira hrvatskih povjesničara, stručnjaka za izučavanje prošlosti Banjaluke, taj grad na Vrbasu nazvao u svome djelu “Istorija banjalučke biskupije” pravim hrvatskim Jeruzalemom, bdući je upravo po pisanju Čubrilovića Banjaluka do pada pod Turke 1528. godine imala više katoličkih bogomolja nego tadašnji Zagreb ili Split zajedno! Bihać je bio sve do pada pod Turke 1592. godine prijestolni grada metropolitana Hrvatske i mjesto organiziranja godišnjih hrvatskih sabora kao stolni hrvatski grad, a status stolnog hrvatskog srednjevjekovnog grada imalo je dugo vemena i Jajce, grad kojeg su i prema teškom, ali ipak na koncu realnom i pravičnom priznanju čak i Titovog velikosrpskog povjesničara i njegovog osobnog kroničara Vladimira Dedijera pred navalom Turaka punih 65 godina junački branili Hrvati pred višestruko brojnijim turksim trupama vojnika, nekad i deset ili stotinu puta brojčano nadmoćnijim Osmanlijama. I mnoge hrvatske obitelji Hrvata kajkavaca i čakavaca iz današnje Bosanske Krajine su od šesnaestog stoljeća, pa nadalje, preselile i u Hrvatsko Zagorje, te se prema njegovom pisanju i sad u Zagorju nalaze prezimena Hrvata rodom i iskonom prastare postojbine iz okolice Banjaluke, Jajca, Prijedora, Sanskog Mosta, Bihaća, Cazina… Jedan od takvih je po kazivanju Dedijera i Josip Broz zvani Tito. Nepismeni i primitivni bravar je u svojoj neukosti i neupućenosti i u prošlost svoga roda, za duge vladavine od 1945. do 1980. godine za račun dušmana svojih predaka, doseljenih Srba, pljunuo i zgazio kosti svojih predaka iz Banjaluke doseljenih u Kumrovec i Srbinu Rankoviću dao odriješene ruke nastaviti tamo Karađorđevićev posao doseljavanja Srba na vjekovna hrvatska mjesta. I sve bi ovo morali znati i imati na umu izdajnici hrvatskog naroda Milorad Dodik i Mladen Ivanić, kad već to odbija prihvatiti njihov zajednički duhovni vođa, također potomak posrbljenih Hrvata iz istočne Hercegovine preseljenih u okolicu Bugojna po imenu Aleksandar Vučić. Takvog luđaka s dijagnozom paranoidne šizofrenije, kako barem piše srpski politički tjednik TABLOID Milovana Brkića mogu slijediti u njegovom mračnom naumu bolesnoga uma samo još bolesniji od njega poput Milorada Dodika ili Mladena Ivanića. Jedina razlika između njih dvojice i Vučića je u tome što pomahnitalog četničkog premijera, prema navodima iz tekstova Brkićevih novinara TABLIDA već mjesecima iz dana u dan redovito špricaju teškim injekcijama na klinici VMA ( Vojnomedicinske akademije ) na Banjici u Beogradu, dok Dodik i Ivanić još čekaju pred čekaonicom ambulante da i njih dvojica dobiju injekcije za smirenje. Srpski je problem očito puno veći, jer kako stvari stoje, onaj ogromni dio naroda što u Banjaluci podupire bilo Dodika, bilo Ivanića, ili u Beogradu Vučića, Nikolića ili Šešelja i jest zreo za kolektivno posmatranje i prinudno hospitalizaciju. Jer, od njihovoga ponašanja svi u njihovoj okolini imaju potencijalnog ugroza, te ih je potrebito sve kolektivno smjestiti u sanatorij i izolaciju skupa s njihovim pristašama. Treba ih liječiti i protivno njihovoj volji, jer htjeli ne htjeli, ne žive sami na pustom otoku, te drugi nisu dužni trpjeti posljedice ponašanja neuravnotežene i poremećene razbojničke bande oboljelih četničkih odmetnika i bjegunaca od zdravog razuma. Jer, njihovo kolektivno devijantno ponašanje je ujedno i uvreda i posvemašnja prostitucija ljudskog uma.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal
 |
Kliknite ovdje da biste odabrali opciju Odgovori ili Proslijedi
|
