GRAMATIČKA STRUKTURA MORFOLOGIJE, ORTOGRAFIJE I GRAFEMSKIH OBLIKA DOKAZUJE DA BOSANČICA UZ PRIMJESE I UTJECAJ GLAGOLJICE NOSI OBILJEŽJA IZVORNOG HRVATSKOG PISMA
Bosančica se postupno konstituirala na protegu nekoliko stoljeća i to od početaka bosanskohumske epigrafike u XI i XII stoljeću, preko srednjovjekovnih ustavnih kodeksa biblijskog i apokrifnog sadržaja namijenjenih prvenstveno potrebama bosanskih “krstjana,” zatim preko bosanske diplomatike od Kulinove listine iz 1189. godine, gdje je vezana uz zetskohumsku redakciju, akata kraljevske kancelarije i prvotno pisanih ustavnim pismom, što nije slučajs analognim tekstovima na području raške redakcije, a od početaka kraljevske vlasti Tvrtka Prvog, tj. od 1377. godine kancelarijskim brzopisom, listina feudalnih gospodara u Humu i Donjim krajevima, te spomenika iz Dalmacije kao u Omišu i na Braču u XII i XIII stoljeću i sve do XV stoljeća kad je bosančica konačno razvijena na širokom uporabnom prostoru. Ovo staro i hrvatsko srednjovjekovno pismo je osobita inačica, kako morfološka, tako i ortografijska, hrvatskog ćiriličkog pisma iz srednjEga vijeka. To je ono isto ćiriličko pismo što ga danas Srbi i Srbija gdje god stignu i diljem svijeta lažno predstavljaju izvornim “srpskim” pismom, premda sva povijesna vrela dokazuju obratno, te su i taj stari hrvatski alfabet, uz glagoljicu i latinicu, jedan od tri povijesna hrvatska alfabeta, Srbi ukrali i sad se tom krađom hrvatske kulturne baštine još i ponose i kao jedan od svojih nacionalnih znakovlja Srbi danas pred očima svijeta reklamiraju i ćirilicu, iako kao nepismen narod bez gotovo ijednoga srednjovjekovnoga dokaza u vidu značajne knjige bilo kog srpskog srednjovjekovnog pisca ne mogu nigdje, nikada i nitkom istinski dokazati da je ćirilica zbilja srpska. Nije im bilo teško tako poslovično nezaisitim i još jedno hrvatsko pismo srednjega vijeka bosančicu kroz djela svojih kvazipovjesničara širom planeta krivotvoriti kao tobožnje srpsko pismo. Sama bosančica nosi više različitih naziva, ovisno od filologa što su je proučavali. Ali, svi srodni izgovori bosančice iz pera raznih autora svode se na isti pojam. Tako Zlatović bosančicu naziva bosanicom, Berčić je naziva bosanskom azbukvom, Rački bosanskom ćirilicom, Kukuljević i Sakcinski hrvatsko – bosanskom ćirilicom, Jagić bosansko – dalmatinskom ćirilicom, Karskij bosanskom brzopisnom grafijom, Đorđić zapadnom varijantom ćirilskog brzopisa, Ivšić zapadnom bosanskom ćirilicom, Papalić harvackim pismom, Ivanišević rvatskim pismom i poljičkom azbukvicom, sarpskim glagoljaš Depope za Divkovićevu bosančicu, a ponekad i bosanski franjevci. Prema mišljenju lingvista Karskija, po nekim svojim značajkama bosančica se individualizira ao zaseban tip slavenskoga brzopisa koji je poslije položen u osnovu osobitoga bosanskoga tiska. Tu točku njezine organske evolucije, dostignutu razinu morfoloških i ostalih vrijednosti, u novije je vrijeme precizno odredio Đorđić, utvrdivši kako su “morfološke inovacije u brzopisu koje su se javile u pismenosti pripadnika zapadne crkve tolike i takve da mogu činiti posebnu, zapadnu varijantu ćirilskog brzopisa. Iz Bosne je ćirilica, odnosno zapadni brzopis, prešla u Slavoniju.” Tako je govorio i tumačio čak i srpski lingvist i svjetski poznati filolog Đorđić. No, njega kao Srbina nije smetalo, unatoč znanstvenoj spoznaji, koju je i sam priznavao o pripadnosti bosančice zapadnom, odnosno hrvatskom kulturnom krugu, nadalje širiti laži i na znanstvenim skupovima filologa negirati i brutalno opovrgavati i vlastite riječi koje je o pripadnosti bosančice hrvatskoj kulturnoj baštini prije toga i sam govorio i pisao u svojim djelima. Ni prvi,niti posljednji primjer srpskog bizantizma u znanosti. Tako su se u novije vrijeme ponašali i njegovi sljedbenici na polju lingistike u Srbiji poput Pavla Ivića ili danas Ivana Klajna, sve zarad uzaludnog pokušaja po naputku političkih vlasti posvemašnjeg obmanjivanja i dovođenja u trajne zablude čitavog svijeta. Kao i na drugim frontama, tako je i na polju lingvistike i tisuću puta ponovljena srpska laž na kraju doživjela težak poraz.
Karakterisitčna razvojna osobitost ustavne ćiriličke knjiške i kancelarijske grafije bosanskih srednjovjekovnih tekstova u kojoj se začinju neki elementi kasnijeg razvitka prema oblikovanju bosančice, jest dosljedna zastupljenost grafema kao što je primjerice “đerv” što je oznaka slova “đ”, a u diplomatici prvih desetljeća XIV stoljeća i slovo “ć.” Pisci raške ( srpske ) redakcije, međutim, od kraja XIII stoljeća, kad se Rašani i Raška po prvi puta i povijesno konstituiraju kao zaseban narod i samostalna država, redovito napuštaju ovaj grafem, koji je u njihovoj praksi obilježavao fonem “đ.” Uočljiva je opća značajka ustavnih bosanskih tekstova. to je sklonost pisaca arhaičnom duktusu, ugledanje na grafemske arhetipe. To je posljedica konzervativnosti periferijskih područja. Nasuprot tomu, karakteristični su pomlađeni grafijski nacrti u onodobnim srpskim ( raškim ) rukopisima. Specifične su crte toga pisma na primjer grafija “ž”, ligatura ravna slovu “u”, što ne poznaju tekstovi raške redakcije, te intenzivna uporaba posebnoga slovnog znaka za diftong “ja.”, pa i oštro lomljena kuka grafema u obliku uzastopno napisanog latiničnog slova “c” ( C C ), što odgovara suglasniku “k” u čitanju i izgovoru, kao i mnogi slični primjeri. Rukopis bosanskih kodeksa ostavlja i vizualno osobit dojam otežalog pisma zbog zbijene izvedbe nacrta grafema i izrazitog markiranja debelim potezima grafemskih strukturnih, navlastito vertikalnih elemenata. S druge je strane, ova inače konzervativna grafija naklonjena i nekim novostima. Uklanjaju se kao nefunkcionalne nadredne oznake pod utjecajem hrvatskog glagoljičkog pisma, a ostavlja tek titla.
U grafijskom sustavu bosančice XV stoljeća a i poslije toga, oblikovane sa svim obilježjima brzopisa, razni istraživači svatko na svoj način i iz svoga kuta raščlambe znanstvenih otkrića, različito ocjenjuju opseg i izrazitost njezinih temeljnih, općih morfoloških osobitosti, ne uzimajući u obzir dubletne grafije. Tako su za Berčića, prvoga paleografskog analitičara bosančice, karakteristični grafemi po kojima se “bosanska azbukva razlikuje od grčko – slovjenske.” Karskij cijeni da su osobitosti bosančice grafije za “G”, četvrtasto “B”, tronožno “T.” Tentor misli da su to grafije “Č,”( pisano kao ćirilično “č” ) “B”, “Ž” ( pisao kao ćirilično “ž.”). Hamm ocjenjuje 1947. kao morfološku specifičnost bosančice skupinu od čak sedam karakterističnih grafema, a 1956. godine on zaključuje kako se bosančica odlikuje time što su se neka slova izokretala, kao “b,” “p,” “d,” t” i što se služila glagoljičkom numeracijom tipa slovo “č” označava brojku 1000, dok “u” označava cifru 700. Benedikta Zelić Bučan upozorava da u bosančici na prostoru srednje Dalmacije najveću konzervativnost slovnoga oblika pokazuju slova v, e, ž, i, k, l, m, p, s, dok se pojedini grafemi pišu često na specifičan način, koji može otežati njihovu identifikaciju. Đorđić tipične morfološke inovacije bosančice otkriva uz upozorenje na grafijsku nejedinstvenost i dublete, napose u morfologiji nacrtima ćiriličkoga pisanja grafema slova “ž.” Srbin Petar Đorđić uvjerljivo pretpostavlja da se “ž” ćiriličnoga pisanja tog slova na bosančici, razvilo prema glagoljičkom slovu “ž.” No, Srbin po svome običaju i usprkos javnome priznanju svoga vlastitoga otkrića o logičnoj poveznici dva hrvatska pisma glagoljice i bosančice kao dva sastavna i povijesna hrvatska pisma, na svim skupovima lingvista želio je po strogoj naredbi i izravnoj političkoj zapovijedi još dalekih sedamdesetih godina velikosrpski angažiranih srpskih komunista u doba Titove vladavine, svijetu podvaliti da bosančica spada u srpsku kulturnu baštinu, valjda samo zato što bi to Srbi silno željeli i što im je to tako dopadno. Ali, u životu nije uvijek samo volja i želja dovoljna za posjedovanje moći. Uvjerili su se, ne samo na ovim pokušajima bezočnih lingvističkih otimačina Srbi bezbroj puta, kao i u drugim sferama života, no nastavljaju starim stazama stranputice i nastavljaju tumarati carstvom laži. Inače, grafijski je sustav bosančice vrlo funkcionalan u smislu fonologizacije, oslobađanja od onih grafijskih elemenata koji ne pokrivaju pojavnosti, ne odgovaraju stvarnosti aktualne fonološke strukture, bilo štokavske, bilo čakavske, ili nisu iskoristivi za izraz brojnih vrijednosti. Pritom, valja upozoriti da i na području obilježbe brojnih vrijednosti bosančica ima svojih osobitih rješenja. Tako su općenito isključeni iz uporabe grafemi i dijagrami “jer,” “ižica” i “jor,” a za “ie” kojem Srbin Đorđić niječe da se upotrebljava u bosančici Benedikta Zelić Bučan nalazi ipak dva primjera u rukopisima XV stoljeća koji demantiraju mišljenje srpskoga lingvista Đorđića. Za bosančicu je karakteristična raznolikost u ortografskim rješenjima. Već je Berčić s obzirom na bilježenje “lj,” “nj,” “ć,” “đ,” “j,” ustanovio razdiobu Bosančicom pisanih tekstova u tri grupe: u Bosni, u Dubrovniku bez oznake za umekšanje, te u Dalmaciji i Poljicama neujednačeno. U bosanskih franjevaca za “lj” i “nj” dolazi i nestopljena grafija također izražena u dijagramima. Nestopljenno “lj” u Divkovića je slovna oznaka, napisana u obliku velike kupole. Određena morfološka i ortografijska nejedinstvenost bosančice normalan su posljedak različitosti društvenih, kulturnotradicijskih, vjerskih i geopolitičkih uvjeta na širokom prostoru njezine uporabe od srednjovjekovne “krstjanske” Bosne i Huma, te od Dubrovnika preko otoka i kopna srednje i sjeverne Dalmacije u unutrašnjost Hrvatske, pa sporadički dalje u Istru. I sve su to brojna područja hrvatskih zemalja gdje se rabila u većoj ili u manjoj mjeri srednjovjekovna hrvatska bosančica, jedno od izvornih hrvatskih pisama.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal
