STARU HRVATSKU ĆIRILICU SRBI OTELI, POSRBILI I IZMISLILI KAO SVOJE PISMO I TAKO UKRALI DIO HRVATSKE KULTURNE BAŠTINE

0
2500
Srbi stoljećima staro i srednjevjekovno hrvatsko pismo ćirilicu svijetu umjetno prikazuju svojim narodnim pismom.
Nebeski narod s brdovitog Balkana voli najviše uživati u zemaljskim otimačinama. Srbi ne samo da su preko samoukog i višestrukog samozvanca Vuka Stefanovića Karadžića brojne hrvatske riječi i izraze proglasili za svoje i tako umjetno stvorili inačicu srpskog književnog jezika, nego su i suvremni srpski jezikoslovci nastavili stopama i ostali vjerni tragu povijesnih krivotvorina šepavog i priučenog, pa još i polupismenog Vuka Karadžića. Bio je toliko talentiran da pored žene Nijemice i živeći desetljećima u Beču nije uspio naučiti niti riječ njemačkog jezika. Ali, poput njega nadareni današnji srbijanski filolozi, svoj osobeni i jedini pravi dar iskazuju u onome što Srbima tradiocionalno najbolje ide od ruke, naravno uz poznatu devizu: “Nitko nema što Srbin imade… a što imade, to i ukrade…” Kad su Srbi skužili da im nije dostatno zaslugom Vuka Karadžića pokrasti samo hrvatski govorni jezik i svijetu ga onda prevarama i podvalama predstavaljati kao izmišljeni vlastiti srpski jezik, posegnuli su i za preotimanjem jednog starog hrvatskog pisma, a to je ćirilica. Poželjeli su Srbi od XIX stoljeća pisati i knjige, kad već pod Turcima pola tisućljeća nisu uspjeli tiskati niti jednu, bio je red da barem pokušaju nadoknaditi taj golemi civilizacijski zaostatak za ostatkom svijeta koji 500 godina nije prespavao snom pravednog medvjeda Grizlija u nekoj zabačenoj pećini. I onda se u Srba rodila želja za svojatanjem i posrbljavanjem  jednog od nekoliko hrvatskih povijesnih pisama, te su od Hrvata Srbi trajno posudili ćirilicu i danas pred očima cijelog svijeta lažu i sebe, onda i sve druge da su to pismo sami izmislili i naveliko gunđaju ako im itko spočita da ga danas nije uvijek i svigdje i u svakoj prigodi red koristiti u Hrvatskoj. Jer, to pismo što su ga Srbi ukrali od Hrvata, tijekom srpske agresije na Hrvatsku, njegovom zlouporabom u političke svrhe, postalo je jednim od znakova raspoznavanja nakana i težnji srpskog agresora. No, u ovome znanstvenom osvrtu na vremensku i teritorijalnu raširenost hrvatske ćirilice u mnogim hrvatskim krajevima, usredotočit ćemo se ponajpirje na znanstveni prikaz, a političke konotacije zlonamjernog, smišljenog i planskog srpskog pljačkanja ovog jezičnog dijela hrvatskog kulturnog blaga, vrlo je lako odgonetniti. Srpska strategija je jasna. Gdje god se od srednjevjekovlja, pa do suvremenog doba u hrvatskim područjima rabila hrvatska ćirilica, to za današnje Srbe i današnju Srbiju, automatski i kleptomanskim nagonom postaje neotuđiva srpska zemlja od pamtivijeka. Briga njih što i sami znaju i nevoljno priznaju da prije 500 ili prije samo 200 godina nije bilo gotovo nijednog pismenog Srbina, najmanje sposobnog i učenog da još i knjigu napiše i potpiše. I taj su problem, vjeruju čvrsto Srbi, lako prevazišli. Ako bi se u srednjem vijeku i našao u hrvatskim zemljama pismeni velikaš imenom Hrvoje, a prezimenom Vukčić – Hrvatinić, pa još pisao Hrvijev misal i Hvalov zbornik hrvatskom ćirilicom, onda bi u nedostatku nekog originalnog pisca Srboljuba Srbljanovića iz toga doba kad su Srbi robijali pod Turcima, onda bi narečeni hrvatski vojvoda Hrvoje Hrvatinić u današnjoj srpskoj znanstvenoj literaturi naveliko i naširoko bio povijesno zapisivan kao Srbin i srpski velikan. Eto što su prava srpska posla, oličena najbolje u vječnom zavjetu Dobrice Ćosića o ulozi i mjestu laži u nacionalnom biću Srba. Ako taj pomoravski otac srpske nacije veli u slavodobitnoj maniri da je laž Srbina održala i njojzi hvala, tko smo onda mi da to  niječemo, kad se apostol svih srpskih ratnih zločina Dobrica Ćosić time diči. On je i danas mjera duhovnog i moralno postojanja, a bolje reći ljudskog posrtanja jednog prosječnog Srbina, ma gdje bio i gdje god živio. Ali, istina o hrvatskoj ćirilici, koju Srbi lažno svijetu podastiru kao vlastito pismo je jasna i neoboriva, dakako i lako dokaziva. Sada ćemo u ovom povijesnom pregledu vidjeti i sagledati kako je i zašto je hrvatska ćirilica, koju su od Hrvata posudili kao vlastito pismo Srbi, nemajući kao nepismen narod svoj alfabet, jedno od nekoliko izvornih hrvatskih pisama. Jer, poznato je kako su se Hrvati kroz povijest služili glagoljicom, bosančicom, ponekad čak i arabicom i nadasve latinicom. No, da su Srbi kojim čudom odlučili preuzeti i u svoj jezik trajno ubaciti i usvojiti primjerice arabicu kao izvorno srpsko pismo, onda bi danas zasigurno imali grdnih problema s Arapima, a neizvjesno je bi li onda Šešelj i Vučić bili u tako bliskim i prijaznim odnosima s Moamerom El Gadafijem ili Sadamom Huseinom. Vjerujem da pokojnim libijskim i iračkim dikatotrima ne bi bilo po volji kad im recimo Šešelj u Bagdadu ili u Tripoliju, gdje je istinski i gostovao više puta kao predavač na katedrama Sveučilišta, otvori predavanje tamošnjim studentima riječima: “A, sad vam se dvaga bvačo i sestve, obvačam na srpskom, a priloženu literaturu sa predavanja koja ću držati, imate napisana arabicom, našim narodnim srpskim pismom, koje ste vi, naša bvača Arapi, preuzeli od nas Srba.” I je li onda to u Šešeljevu igrokazu dokaz više da su Arapi što pišu arabicom zapravo Srbi, kojima ovi trebaju otvoriti oči i životna obzorja, jer, eto, nemaju pojma da su nastali od Srba ili… Ili je sve posve obratno, s obzirom da su nedavno i na internetskom portalu iz Beograda Espreso.rs sami Srbi začudo vjerodostojno prenijeli svjetski priznati izvor Genetic map of Europe, pohranjen i na engleskoj wikipediji. A, tamo vrlo precizno stoji i piše da Srbi, kao i Turci imaju najviše anadolskih i bliskoistočnih i sjevernoafričkih gena, njih 49% u svom genetskom zapisu. Znajući sve to, vjerujem da se ni Šešelj, niti Vučić nisu željeli zamjerati previše svojim prijateljima Gadafiju i Huseinu. To što su se dva pokojna tiranina iz Libije i Iraka dolazeći svojedobno u službene posjete Srbiji na prvi pogled razgledanjem Srbije mogli sami uvjeriti da mnogi Srbi više zagasitom fizionomijom liče njima nego svojim liderima Šešelju i Vučiću, ne znači baš ništa. Jer, nedvojbeno su i Gadafi i Husein znali da su i Šešelj i Vučić samo posrbljeni Hrvati, te genetski, niti izgledom ne mogu ni ličiti na Srbe i na Turke, premda se i doma i vani prodaju Šešelj i Vučić lažnim Srbima, a takvim su i prihvaćeni i tako ih se posvuda i tretira. Ipak, Srbi imaju i poneku korist iz fizičke sličnosti narodima Azije i Afrie, od kojih su tijekom burne povijesti pokupili 49% genetskog materijala u svojim venama. Kad su dolazile i kroz Srbiju prolazile u kolonama nepregledne mase izbjeglih iz Sirije i Afganistana, dio ekonomski ugroženih i besposlenih Srba iskoristio je tu prigodu da se osobnim dokumentima arapskih prognanika domogne obećanog Zapada i potrage za boljim životom. Mnogi Srbijanci su tako šverc komercom prešli ilegalno granicu preko Horgoša, a Mađari Srbijance nisu mogli razaznati od pravih prognanika s Bliskog istoka. Govorili Srbi srpski ili Sirijci arapski, Mađarima na granici je to ionako jednako nepoznato i nerazumljivo, a ten im je isti, toliko prirodno preplanuli da ni jedni, ni drugi nikad ne mogu dobiti sunčanicu. Oduvijek se znalo još od vremena onih starih slovenskih  “Koperton” krema iz dalekih sedmadestih i osamdesrtih prošlog vijeka da čak i u najvrelijoj ljetnoj sezoni prodaja zaštitnih krema od infracrvenih sunčevih zraka slabo ide u Srbiji, kao što bi isto tako slabi išla primjerice i u Siriji. Srbima ne može izgorjeti koža na suncu, jer im je priroda tako to podarila kao i njihovoj subraći po genetskom kodu u Turskoj, Indiji, Pakistanu ili Srbistanovom bratu Egiptu. No, kako je lijepo zamijećivao još prije stotinu godina slavni srpski skladatelj židovske krvi Stanislav Vinaver:”Od svih Hrvata, najdivljiji su posrbljeni Hrvati, danas zvani imenom Srbi.” Da je danas živ Vinaver sigurno bi se njegova izreka najviše odnosila na Šešelja, Dačića, Vučića, Vulina… Nije dugo poživio nakon te izjave. Brzo ga je stigao metak na bojištu, jednako kao i Dimitrija Tucovića kad je također iskreno Srbima saopćio istinu kako su Srbi osvajači, a ne osloboditelji u gudurama albanskih gorskih vijenaca Prokletija. I njemu je kao i Vinaveru brzo stigao srpski odgovor, nedugo nakon hrabre i otvorene poruke Srbima. Obijica su nakon izrečenog poslije nekoliko tjedana poginuli u ratu. Ali, kakva se to politička pismenost može očekivati i od ondašnjih, kao i od sadašnjih Srba, naroda koji i po krunskom dokazu djela pisanog iz pera srpskog znamenitog filologa današnjice Miroslava Niškanovića, tiskanog 2004. godine, dobiva gro prezimena tek nakon 1918. godine. Prva trajna prezimena Srbi su dobili tek 1851. i to ukazom tadašnjeg srpskog vladara Aleksandra Prvog Karađorđevića. Iako, eto bezimeni narod današnjih Srba sam priznaje da je posljednji među narodima Europe dobio prezimena kao znak identifikacije, ništa Srbe to danas ne smeta da lažu cijeli svijet kako je narod Hrvata, jedan od europskih naroda s najduljom tradicijom prezimena, još od dvanaestog stoljeća i prvih hrvatskih prezimena u okolici Zadra, nastao od Srba, naroda koji je to narodno ime stekao tek koncem XIX stoljeća, a većinu prezimena stekao prije nešto manje od stotinu godina. I opet u nedostatku brojnosti sljedbenika masa koja sve diljem svijeta talasa, Srbima ne manjka povećati brojnost i svojatanjem Vlaha kao Srba. To su najbolje napisala i opisala trojica srpskih povjesničara današnjice Samardžić, Veselinović i Popović u knjizi: “Bosanski i hrvatski Srbi su istorijski Vlasi.” Knjigu su napisali još daleke 1994. ali ona i danas u Srbiji ima tretman zabranjenog voća. Sve što im kao živa istina ne ide u prilog u razvijajavanju vlastitih zabluda i samoobmana, Srbima je sveonarodni tabu, a znanstvenici koji se poput trojice povjesničara ili spomenutoga filologa Niškanovića odvaže napisati istinu bivaju društveno marginalizirani, ponekad i sotonizirani. U duhu i tradiciji i običajima naroda s Bliskog istoka je da pravdu dijele i bahato i osiono se u tuđoj kući ponašaju kao Sirijci koji su po Njemačkoj, Švedskoj, Nizozemskoj i brojnim drugim zemljama u kojima su našli utočište, u znak zahvale domaćinima, harali, pljačkali, pustošili i silovali i maloljetnice. Silovanje zdravog razuma u Srbiji i dalje je na djelu, a svoj osebujni obol tome daje kompletna srbijanska društvena i politička elita, ponajviše svakodnevnim i lažnim lamentiranjem i prolijevanjem pred vanjskim svijetom krokodilskih suza nad sudbinom Srba u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. Čine to Srbi na dnevnoj bazi još od ljetos i sve više će činiti do kraja ove kalendarske godine jer 31. 12. 2016. ističe im posljednji rok za primjenu Bruxellskog sporazuma što su ga potpisali s Albancima. I zato je skretanje pozornosti na sve druge teme i svakodnevno laprdanje i izmišljanje i podmetanje i podvaljivanje lažne krivnje svim susjedima, način što duljeg opstanka na vlasti skrivanjem golemih ekonomskih i socijalnih problema u državi, uključujući kao vrhunsko spinovanje javnosti i onu top temu Vučićevih glasila Informera i Srpskog telegrafa o vrlo brzom početku nuklearnog rata Amerike i Rusije i brzog smaka svijeta, što je samo još jedna faza ispiranja mozga ionako velike amorfne mase bezmozgovića u Srbiji. Stari srpski dječji pisac Raša Popov mudro je i davno zborio: “Tko laže, taj i krade. A tko laže i krade, taj i ubija.” Srbi su proglašenjem lažne i izmišljene srpske ćirilice, pokušali pred cijelim svijetom zauvijek sakriti istinu o izvornim hrvatskim korijenima toga starog pisma, koje je vijekovima bilo u uporabi diljem hrvatskih prostora. I zato evo i malo povijesne pravde i istine o izvornoj hrvatskoj pripadnosti toga pisma u slijedećim redovima teksta, koje bismo mogli označiti i radnim naslovom: “Povijesna pravda za hrvatsku ćirilicu.” To pismo Srbi danas bezočno i beskuruplozno svijetu predstavljau svojim nacionalnim obilježjem, ali povijesna reminescencija o ćirilici, dokazuje nam da je to zapravo hrvatsko, a ne srpsko pismo.
Najstariji poznati hrvatski ćirilski spomenik datira iz XI stoljeća je Humačka ploča, a još u naše vrijeme u XX i XXI stoljeću zabilježena je pojedinačna upotreba tog pisma kod katolika u dalmatinskoj Zagori i kod muslimana u Bosni.S obzirom na teritorij, upotrebljavalo se od srednjevjekovne Duklje, kasnije nazvane Zete, na jugoistoku, pa do Zadra i Une na sjeverozapadu. No, upotreba mu nije bila jednako česta na čitavome tom prostoru. U Bosni i Hercegovini je od XII do XVIII stoljeća to bilo isključivo pismo hrvatskog jezika, vrlo često u srednjoj Dalmaciji, osobito u biskupijama splitskoj i makarskoj, a znatno rjeđe u sjevernoj Dalamciji, u biskupijama šibenskoj i zadarskoj, te u Dubrovačkoj republici. Pojedinci su se služili tim pismom na području znane Turske Hrvatske između Une i Vrbasa te donje Bosne, a sporadično i u sjevernoj Hrvatskoj. Spomenici pisani tim pismom pohranjeni su u mnogim arhivima, knjižnicama i muzejskim zbirkama u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, te obalnim gradovima današnje Crne Gore, točnije u Boki i bokeljskom primorju. Na području južne Hrvatske, a kasnije pokrajine Dalmacije, tim pismom služili su se izvan liturgije svi popovi glagoljaši na području splitske i makarske nadbiskupije sve do sredine XIX stoljeća. Njime su pisali matične knjige, međusobne prepiske i dopisivanje s biskupskim kancelarijama i u raznim drugim prigodama. Dok nije postojalo bogolsovsko učilište za naobrazbu budućih glagoljaških svećenika, svećenički pitomci kao i pojedini pitomci, učili su to pismo od starijih svećenika, kod kojih su se inače naukovali, pripremajući se za svećeničko zvanje. Godine 1750. osnovao je splitski nadbiskup Pacifik Bizza u Priku kod Omiša sjemenište za iziobrazbu glagoljaških svećenika, koji su odlazili na glagoljaške župe diljem splitske, a i makarske biskupije. Sjemenište je radilo do 1821. godine. Izumiranjem posljednjih glagoljaških svećenika, koji su svoj nauk dobili u tom “Arvackom Šeminariju”, kako su ga oni nazivali, i sve širom mrežom javnih osnovnih škola, pomalo prestaje u Dalmaciji upotreba ovog pisma, a sve više poprima maha latinica, kao i kod glagoljaša. Franjevci, kako oni u Bosni i Hercegovini, tako i oni u Dalmaciji, njegovali su u svojim samostanima, a i župnici, taj hrvatski tip ćirilice kao pismo hrvatskog jezika. Njime se oni služe u dnevnim potrebama, njime se pišu i tiskaju liturgijske, bogoljubne i poučne knjige. Kako je tijekom XVIII stoljeća latinica sve više istiskivala bosančicu, vrhovna uprava dalmatinske franjevačke provincije Presvetog Odkupitelja, na svojem kapitulu, odnosno skupštini, u Sinju 1749. godine donosi zaključak  da se ubuduće đaci neće pripuštati na ređenje ako ne dokažu poznavanje ovog hrvatskog pisma. Tu su odluku obrazložili ovako:” Budući mi Hrvati, začudno je da se nalaze među nama mnogi koji ne znaju pisati našim maternjim jezikom i pismeni, što je prevelika nepristojnost.” I bosanskohercegovački muslimani pišući hrvatskim jezikom, služili su se hrvatskom ćirilicom, pa i u dopisivanju s pograničnim hrvatskim i mletačkim službenicima u Hrvatskoj i mletačkoj Dalmaciji. U hrvatskim arhivima ima mnoštvo takvih pisama, a neka su od njih i objavljena. Poradi toga su mletački uredi u Dalmaciji, kako Namjesništvo u Zadru, tako i poglavarstva u ostalim mjestima, imali službenike pisare za dopisivanje hrvatskim jezikom, a pismom bosančicom sa susjednim turskim časnicima. A jednako tako bili su u biskupskim kancelarijama u Splitu i Makarskoj ” kančiliri”, koji su s područnim župnicima dopisivali hrvatskim jezikom i hrvatskom ćirilicom, iako je uredovni jezik u tim biskupskim kancelarijama za mletačke vladavine bio talijanski. No, nisu se hrvatskom ćirilicom kao hrvatskim narodnim pismom služili samo oni koji drugačije nisu znali, nego i učeni franjevci, koji su svoje nauke većinom završavali u Italiji. Nerijetko su nalsov i pozdrav u svojim pismima pisali talijanskim jezikom, ali sam tekst pisma hrvatskom ćirilicom, “jer bi to bila velika nepristojnost,” kako se izrazio Kapitul u Sinju, ne služiti se svojim narodnim jezikom i pismeni. Poznavali su ga i učeni humanisti iz kruga Marka Marulića, biskupi i nadbiskupi splitski i makarski, od kojih također ima sačuvano i pisama i zapisa prilikom vizitacija župa, pisanih bosančicom.
Dragan Ilić
dopisnik iz Beograda
HOP portal