SUĐENJE SRPSKIM “ZAVETNICIMA” U PODGORICI MOGLO BI JOVANA PERNARA POSLATI U ROPOTARNICU POLITIČKE POVIJESTI

0
4455
SUĐENJE SRPSKIM “ZAVETNICIMA” U PODGORICI MOGLO BI JOVANA PERNARA I VELIBORA SINČIĆA POSLATI U ROPOTARNICU POLITIČKE POVIJESTI KAO POLITIČKE I IDEOLOŠKE ISTOMIŠLJENIKE SRPSKIH TERORISTA POD POKROVITELJSTVOM RUSIJE
Hoće li i može li sudski proces u Crnoj Gori otkriti karike povezivanja terorističkih organizacija iz Srbije poput “Zavetnika” i “Dveri” sa  Sinčičevim “Živim zidom” i Pernarovom “Abecedom demokracije”, ili po smislu i sadržaju toga pokreta više “Azbuke demokratije” na Pernarov način?
Suđenje srpskim razbojnicima “Zavetnicima” u Podgorici je od višestrukoga značaja, jer može u konačnici raskrinkati cijelu mrežu te terorističke organizacije pod paskom Moskve. Nakon propaloga puča u Podgorici izaslanstvo “Zavetnika” u Moskvi primilo je najviše državno izaslanstvo Rusije. Antivučićevski mediji u Srbiji pisali su da Sergej Lavrov osobno daje potporu “Zavetnicima,” a oni se pozivaju sami i na Vučića, Dačića i njihove stranke, kao i na Šešeljev SRS i DSS ( nekad pod vodstvom Koštunice, onda Sande Rašković Ivić, a sad ni sami ne znaju tko ih predvodi ).
Ne znamo unaprijed hoće li čitava mreža biti razobličena, kako bismo Pernara i Sinčića kao suradnike “Zavetnika”, “Dveri” i ostale velikosrpske bande istoga trena imali kao na dlanu corpus delict i sudskim priznanjem provooptuženih pred sudom u Podgorici kao dio regionalne terorističke organizacije povezane preko Moskve i Beograda s ciljem obnove Kugoslavije iliti Šugoslavije, gdje bi Rusi pogurali Srbe umjetnim liderima te perpetuummobile, totalno nemoguće tvorevine.Teško da će takva razbojnička banda i pritješnjena uza zid neoborivim dokazima i na sudu odati poimenice sve suradnike u “regionu.” Onda će Pernara, Sinčića ili onoga Danijela Igreca iz Ljubljane i dalje držati u Beogradu kao adute Srbije u Hrvatskoj i Sloveniji. Vrlo vjerojatno Srbija ima svoje ljude, kao i obično, u Crnoj Gori, koji bi i usred suđenja mogli utjecati na sud da sakrije kompomitirajuće detalje o iznošenje dokaza protiv Srbije i Rusije. Barem takav je dojam na temelju prijašnjih jakih veza Crne Gore sa Srbijom i Rusijom. Ali, sad se radi samo o crnogorskoj koži, pa možda bude i obratno i sud istjera djelo na vidjelo, jer teško je povjerovati da baš Crnogorci, izravno ugroženi od Srba i Rusa mogu voljeti više Srbe i Ruse nego sami sebe, a znaju da im i jedni i drugi rade o glavi.
Zanimljivo je primijetiti da je izaslanstvo Zavetnika gostovalo isto tako u Trebinju na dan 23.2. 2015. a to na međumrežju objavljuje u arhivi interentski gradski portal Trebinjelive.info. Sjetimo se kako je nedavno u tome istome gradu na jugoistoku Hercegovine i u neposrednome zaleđu Dubrovnika, gostovao i Ivan Pernar, kad je veličao Srbe i Srbiju, a blatio Hrvate i Hrvatsku. Ponovila se tako Pernarova serija gostovanja od Banjaluke preko Bijeljine, Tjentišta i Zelengore, pa do Trebinja. Gostuju u istim mjestima i vrlo vjerojatno se kreću u krugu istih ljudi. Sasvim izvjesno i lako za pretpostaviti. Kad bi se eventualno i ovisno od obujma prikupljene građe dokaza tužiteljstva u Podogrici napravila izravna poveznica regionalne suradnje Zavetnika i Živoga zida, onda bi se Pernaru i Sinčiću istoga časa sudilo u Zagrebu za djelo veleizdaje i sabornicu bi ubuduće vidjeli samo u TV prijenosima iz Remetineca, ako im tamo dopuste gledati uživo TV program. Znakovito je kako su i Srbi i Rusi namjerno odugovlačili gotovo mjesec dana izručenje Nemanje Ristića i Predraga Bogićevića iz Srbije, odnosno Eduarda Širokova i Vladimira Popova iz Moskve. Službena Podgorica je još 13. 12. 2016. zatražila njihovo izručenje na temelju međunarodne Interolove crvene tjeralice, ali su i Srbi i Rusi glumili ludilo i odbijali uslišiti zahtjev Crne Gore. Ipak, dvojica Srba su izručena Crnoj Gori mjeseca dana kasnije, dok je još nepoznato jesu li Rusi odlučili izručiti Širokova i Popova Crnoj Gori ili Putin želi reći Đukanoviću kako suučesnike propaloga atentata želi prikrivati, jer, eto on gospodari ogromnom zemljom kao veliki silnik i nasilnik, dok je Đukanović isti takav silnik i nasilnik kao i Putin, samo u zemlji koja je veličinom kao jedan moskovski kvart. I zato dvostruki sluga Đukanović mora biti suočen s osvetom svojih gospodara iz sjene, što dolaze iz Srbije i Rusije. On i dalje iz potaje vjerno i pasje pokorno služi i Vučića i Putina, a obojica mu u znak zahvale šalju atentatore da ga likvidiraju, jer su poželjeli imati izvjesno još poslušnijega slugu od samoga Đukanovića u Crnoj Gori, te im nosati potrčko više nije potreban. I to su mu u vidu smrtonosne poruke željeli poslati kao zajedničku srpsko – rusku odluku preko Putinovoga i Lavrovljevoga opunomoćenoga izaslanstva u Srbiji, oličenoga u Nikoliću i Vučiću ( zamjenski mogu im pripomoći i Dačić, Vulin, Šešelj i bezbroj sličnih ruskih podguznih muha u Srbiji ). Ponašanje Rusije i Srbije prema svome vjernome robu Milomiru zvanom “Milo” Đukanović je najjači i najbolji signal i posljednjim srbofilnim iliti jugofilnim utopistima od Vardara pa do Triglava kako se Rusi i Srbi na primjeru svoga sluge pokornoga Milomira – Mila Đukanovića, odužuju jednom vječnom i beskrajno odanom veliksrpskome suborcu, koji je po potrebi ostanka na vlasti smao lažno promijenio retoriku, ali je u biti zadržao sve manire pokvarenoga Bizantinca i velikoga mrzitelja svih naroda katoličkoga Zapada, posebice Hrvata i Hrvatske. Iako i Srbi i Rusi znaju da u Đukanoviću oduvijek imaju nepkolebljivoga saveznika, koji samo praznim riječima i pustim obećanjima kao i Vučić zavarava, obmanjuje i laže EU i NATO, jednako kao i kućni mu prijatelj Aleksandar Vučić, očito su Đukanovića kao dotrajalu i pohabanu krpu i Srbi i Rusi željeli i fizički uništiti, najvjerojatnije što je od zajedničkoga srpsko – ruskoga plijena pokušao zgrabiti za se veći komad opljačkanoga blaga, nego što su mu ruske i srpske gazde namijenile. Takvu vrstu neposluha mafija ne prašta, pogotovo ona združena srpsko – ruska mafija, što je desetljećima tu vrstu profesije podzemlja učila i izučila po najsavršenijim metodama sicilijanske mafije. I to je Milo Đukanović kao polaznik te mafijaške škole morao prvi i pravodobno znati i bolje i više od onih što su ga kao kolegu u zajedničkome političkom dilu željeli fizički ukloniti sa životne scene. Izgubio je partiju na svome terenu u igri sa svojim političkim saveznicima i to u igri u kojoj je i sam naučen od malih nogu da vrijedi u takvome svijetu samo jedno pravilo. Ono glasi ovako:jači kači, a slabiji kmeči… Đukanović povrh svega, ne samo da kmeči, nego još i kleči pred Srbima i Rusima i danas im ne smije javno reći ono što je i pticama na grani jasno da su ga njegovi životni idoli i učitelji željeli ubiti. Ostaje još neizvjesno tko će od njih odnijeti konačnu pobjedu u bespoštednome obračunu koji je tim sudskim procesom sigurno na pomolu. Nije zalud rečeno, a oduvijek vrijedi u podbelju žestokih sukoba istočnjačke civilizacije uvriježeno geslo kako brat bratu oči najdublje vadi. U trokutu Rusije, Srbije i Crne Gore svi se uzajamno često časte pohvalama kako su nerazdvojna i na vječnu vjernost nerazdruživa braća, što su unakrsno položili svatko svakome prisegu o doživotnoj odanosti, napose onome vrhovnom ruskome gospodaru što stoluje u Moskvi. Đukanović ima dva oka u glavi.
Dok je trajao rat oba su mu oka tijekom crnogorske opsade Dubrovnika bila srpska, dakle ćorava. Onda je potkraj devedesetih naoko progledao barem na jedno do tad ćoravo oko, no nakon njegovih čestitki ratnome zločincu Vojislavu Šešelju na prevremenome i privremenome puštanje na slobodu, bilo je razvidno da srpsko – crnogorski politički slijepac Milo Đukanović ostaje zauvijek slijepac. Jednom slijepac, zauvijek slijepac.
Dragan Ilić
HOP