Zašto Hrvatska koja odumire mazohistički odbija iskoristiti potencijal hrvatskog iseljeništva?

0
263

 

 

Promjenom vlasti u Hrvatskoj 3. siječnja 2000. godine bili su stvoreni uvjeti za korjenitu promjenu u odnosima između domovinske i iseljene Hrvatske. Stranke koje su tada došle na vlast deset su godina žestoko kritizirale predsjednika dr. Franju Tuđmana i HDZ da su instrumentalizirali hrvatsko iseljeništvo, naglašavajući pritom kako je ta politička instrumentalizacija Hrvata izvan domovine jednako štetna i za iseljeništvo i za Hrvatsku.

 

Promašaj Račanove koalicije

 

Dolaskom na vlast 2000. godine Račanovoj se koaliciji pružila povijesna prilika da ispravi tzv. politizaciju hrvatskog iseljeništva i druge propuste te pristupi rješavanju problema povezivanja iseljene Hrvatske kao strateškom interesu cijele države, koji ne bi bio vezan ni za kakve ideologije, a ni za bilo čije stranačke interese. Nažalost, osim početne najave gospođe Željke Antunović, potpredsjednice Vlade, da će nova Vlada temeljito preispitati odnos prema iseljeništvu i postaviti ga na zdrave temelje, u odnosu prema iseljeništvu ne samo da se ništa nije promijenilo, nego je u razdoblju između 2000. i 2003. nastupila još izraženija izolacija iseljene Hrvatske od domovinske.

 

To najvidljivijim čini činjenica da koalicijska vlast u gotovo četiri godine vladanja nije izradila ni najosnovniji program niti ikakvu strategiju u odnosu na iseljeništvo. Ostaje jedino pitanje zašto se koalicijska vlast tako nerazumno odnosila prema iseljenoj Hrvatskoj. Je li uzrok tomu bila Račanova nespremnost da zanemari činjenicu da je iseljeništvo na svim izborima u velikoj većini glasovalo za HDZ (iako statistički podaci govore da u iseljeništvu, uključujući i BiH, na izbore izlazi svega nekoliko desetaka tisuća osoba) ili je to ipak bio samo refleks prošlosti? Kako bilo da bilo, izgubljene su daljnje četiri godine i učinjena je nova golema šteta i domovinskoj i iseljenoj Hrvatskoj. U tom je razdoblju Hrvatska upala u još veću demografsku i gospodarsku krizu, a iseljeništvo je u velikoj mjeri izgubilo nadu u to da će odgovorne osobe u Hrvatskoj navrijeme shvatiti kako im je iseljeništvo sigurniji, bolji i lojalniji strateški partner od bilo koje međunarodne multilateralne organizacije.

 

 

Kako to čine druge zemlje s brojnom dijasporom?

 

U današnjem globaliziranom svijetu otprilike stotinu država ima svoju dijasporu, koju čine iseljenici i tzv. ranici na privremenom radu u razvijenijim zapadnim i azijskim zemljama. Prema pisanju uglednog engleskog tjednika The Economist od 2. siječnja 2003. godine, iseljenici svih vrsta godišnje šalju – i to samo putem službenih kanala – u svoje države više od 100 milijardi američkih dolara. Kada je riječ o zemljama s mnogobrojnom dijasporom, koje su u velikoj mjeri profitirale zahvaljujući institucionaliziranom povezivanju sa svojim iseljeništvom, u Hrvatskoj se najčešće spominju Izrael, Irska i Italija. U nas je još uvijek nedovoljno poznato da Narodna Republika Kina ima najbrojniju dijasporu (između 50 i 60 milijuna ljudi) te da je upravo ona, uz Izrael i Irsku, institucionaliziranim povezivanjem sa svojim iseljeništvom ostvarila spektakularnu korist.

 

Većina kineskih iseljenika – njih oko 30 milijuna – živi u Istočnoj Aziji. Od toga ih 24 milijuna živi u jugoistočnoj Aziji. Najviše ih ima u Indoneziji, na Tajlandu i u Maleziji, a velik broj živi i u Singapuru i Mianmaru. Oko šest milijuna etničkih Kineza živi u Sjevernoj Americi, pri čemu većina u SAD-u. Oko jedan milijun Kineza živi u Europi. U Mađarskoj i Srbiji ima ih nekoliko desetaka tisuća, a u Hrvatskoj nekoliko stotina. Iako predstavljaju samo pet posto stanovništva jugoistočne Azije, kineski iseljenici u nekim zemljama kontroliraju i do 70 posto bogatstva tih zemalja.

 

 

U svijet ne smije otići nijedna negativna slika o Kini

 

Nakon smrti Mao Zedonga i sloma Kulturne revolucije 1976. godine, koja je Kinu dovela na rub društvenog i gospodarskog ponora, nasljednik Mao Zedonga Deng Xiaoping odlučio je otvoriti kinesko gospodarstvo prema svijetu. Kina je dotad bila zatvorena ne samo za strance, nego i za vlastite antikomunistički raspoložene iseljenike. Suočen s činjenicom da je slika Kine u svijetu u to vrijeme bila slična današnjoj vrlo lošoj slici Sjeverne Koreje (rigidan komunistički sustav, sigurnosna nestabilnost, planska privreda, nestašica hrane, kulturno barbarstvo itd.) te da zapadni kapitalisti nisu spremni uložiti niti jedan dolar u državu s takvim problemima, 1978. godine Deng Xiaoping odlučio se obratiti kineskim iseljenicima i ponudio im je da počnu ulagati u kinesko gospodarstvo. Kako bi već na samom početku pred domaćom javnošću opravdao takav nagao zaokret, Deng Xiaoping osmislio je za većinsko siromašno stanovništvo izreku biti bogat veličanstveno je. Ovdje treba spomenuti da su prije dolaska komunista na vlast 1949. godine Kinezi u Aziji bili poznati kao odlični poduzetnici.

 

Niti jedan poduzetnik iz iseljeništva ne smije propasti

 

Ne bi li kineske iseljenike potaknula na ulaganje u domovinu, Kina je 1978. godine otvorila četiri specijalne gospodarske zone u obalnim provincijama iz kojih se u svijet iselilo najviše iseljenika: Fujian i Guandong (danas u Kini ima oko 6000 raznih slobodnih gospodarskih zona). Osim bitnih poreznih olakšica te brzog i efikasnog izdavanja svih potrebnih dozvola za poduzetničko djelovanje, ključan razlog za kasniji spektakularan uspjeh tih zona bila je odluka Vlade NR Kine da u prvih nekoliko godina niti jedan poduzetnik iz iseljeništva, koji se odluči uložiti u specijalne gospodarske zone u Kini, ne smije propasti. U tu je svrhu u državnom proračunu osiguran novac. Naime, Deng Xiaoping bio je duboko svjestan toga koliko je za uspjeh cijelog projekta važno da među kineske iseljenike i ostatak svijeta ne ode nijedna negativna priča o tomu kako u Kini ne postoje uvjeti za poslovanje. Nažalost, u Hrvatskoj smo imali obrnuto iskustvo. Prema izjavi koju je dužnosnik kineskog Državnog ureda za povratak i useljeništvo dao piscu ovih redaka za razgovora u Pekingu u siječnju 2001. godine, nakon prvih pet godina uspješnog poslovanja kineskih iseljenika-poduzetnika u specijalnim gospodarskim zonama i pozitivne slike koja se o tomu širila diljem svijeta, u kinesko su gospodarstvo počeli ulagati i stranci iz čitavog svijeta: iz Japana, SAD-a, Europe, Australije itd.

 

U razdoblju između 1979. i 1992. godine dvije trećine ukupnog izravnog stranog ulaganja u Kinu dolazilo je od kineskih iseljenika. I danas (u 2002. i 2003.), kad u Kinu godišnje dolazi 50 milijardi američkih dolara izravnog stranog ulaganja, oko polovice tog iznosa može se zahvaliti kineskim iseljenicima. U to su uključena ulaganja iz Tajvana i Hong Konga, koji imaju nezavisno gospodarstvo. To je prošle godine na predavanju održanom u Institutu za međunarodne odnose u Zagrebu potvrdio i gospodin Zhi Zhaolin, kineski veleposlanik u Hrvatskoj.

 

Deng Xiaoping:  “Nije važno je li mačka bijela ili crna”

 

Nadalje, prema službenim kineskim izvorima, samo za kinesku Novu godinu u siječnju 2004. godine kineski su iseljenici iz SAD-a svojoj rodbini u Kini u doznakama poslali više od jedne milijarde američkih dolara. Unatoč još uvijek velikim ideološkim razlikama između države i iseljenika, iza filozofije korištenja iseljeničkog kapitala te uvoza suvremene tehnologije i suvremenog znanja nazire se brižno vođenje računa Vlade da ne prodaje državu ili dovodi gospodarstvo u stanje ovisnosti o strancima. No, kad je riječ o ideološkim razlikama između državnog vodstva i iseljenika, valja podsjetiti i na tisućljetnu kinesku pragmatičnost i dosjetljivost pri donošenju važnih strateških odluka. Naime, nakon unutarnje kritike tvrdolinijaša u partijskim redovima kako Kina klizi prema kapitalističkom društvu, 1992. godine Deng Xiaoping rekao je kako nije važno je li mačka bijela ili crna, nego samo lovi li miševe ili ne.

 

Najveći dugogodišnji gospodarski rast u svijetu

 

Rezultat te dugoročno osmišljene strategije kineskog državnog vodstva prema iseljeništvu bio je taj da se Kina od zemlje u kojoj je nekoliko stotina milijuna ljudi bilo gladno pretvorila u državu s najvećim gospodarskim rastom u svijetu u zadnjih deset i više godina – u prosjeku oko deset posto. To je Kini osiguralo status rastuće svjetske gospodarske sile, a dugoročno i vojne, i to ne samo u Aziji, nego i u svijetu. Ovdje se međutim nije radilo samo o kratkoročnom projektu kada je riječ o institucionalnim vezama i korištenju iseljeničkog potencijala. To potvrđuje i činjenica da, osim Državnog ureda za povratak i useljeništvo u Pekingu s podružnicama u svim provincijama i većim gradovima, u kineskim diplomatskim predstavništvima diljem svijeta postoje posebni uredi za useljeništvo, u kojima rade dužnosnici educirani za taj posao. Povrh toga, u Kini se svake godine održava nekoliko iseljeničkih skupova, na kojima se okupi i do 5000 uspješnih poduzetnika iz cijelog svijeta. Na te se skupove redovito odazove i čitavo državno vodstvo predvođeno predsjednikom države. Kineska Vlada, uza sve ovo, osigurava brojne povlastice i visoke plaće – poput onih na Zapadu – kineskim znanstvenicima i stručnjacima koji se iz svijeta vraćaju u Kinu, što se u sve većem broju i događa. Ograničen prostor ne dopušta mi da se u ovom tekstu osvrnem i na izuzetno uspješne modele institucionalnog povezivanja drugih država (Izraela, Irske i dr.) s njihovim dijasporama.

Antun Babić

HOP

 

Nastavlja se

 

Antun Babić