EKSKLUZIVNO: I. PEDRIN; Znastveni rad-Hrvatski velikosrbi – Danko Angjelinović, djed Vesne Pusić

0
4022
14.06.2014., Sveti Martin na Muri - U hotelu Golfer odrzan je treci regionalni team building HNS-a. Vesna Pusic. Photo: Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL

Hrvatski velikosrbi – Danko Angjelinović

Danko Angjelinović je s većinom svoje braće pripadao onom naraštaju hrvatskih pisaca i političara koji su se u Dalmaciji vrlo odlučno suprotstavili Austriji u doba oko Balkanskih ratova. Za razliku od većine tih ljudi koji su se poslije rata orijentirali hrvatski ili su bili Jugoslaveni hrvatskog tipa kao Milan Marjanović, Angjelinović je prionuo uz jugoslavenstvo srpskog tipa i u tom je držanju ustrajao i poslije Drugog svjetskog rata, pa je to mogao biti jedan od razloga zbog kojih on nije proganjan poslije 1945. kao većina sudionika hrvatskog otpora protiv talijanske okupacije koji su poslije 1945. ubijeni, bačeni u tamnicu ili su morali bježati. Angjelinović je bio pisac sa uočljivim odrazima nadrealizma, ali je njegova poezija često rodoljubno-jugoslavenska što je znatno umanjilo njezinu vrijednost. On je književno preživio Drugi svjetski rat zahvaljujući prije svega Živku Jeličiću čija je riječ s okusom službenosti dala podršku Angjelinoviću. Ključne riječi: pisac, političar, realist, poezija, romani. Razlika između hrvatskih i srpskih Jugoslavena velika je.1 Međutim, među Hrvatima koji su se 1919. suprotstavljali talijanskoj okupaciji oslanjajući se na Srbe2 našlo se onih koji su prionuli uz velikosrpsku ideologiju.

To je Antonije P. Farčić iz Vele Luke na Korčuli koji je deportiran u Italiju i tamo stradao.3 Na srpsku stranu stali su Mirko Buić, braća Ivo, Nato i Oskar Čičin Šain, koji su umrli u četničkoj emigraciji Manfred Paštrović koji je bio ministar i kasnije član jugoslavenske vlade u Kairu, Viktor Novak koji se isticao mržnjom protiv svega katoličkoga, o njemu je bilo riječi u naprijed spomenutom prilogu. Paštrović se vratio i umro je u Zadru. Na srpskoj strani bili su pjesnici Đuro Vilović i Niko Bartulović, katolici, prvi čak katolički raspop, oba u četnicima, do danas neproučeni.

Beogradsko ministarstvo osnovalo je 1921. u Splitu Narodno kazalište koje su vodili orjunaši Niko Bartulović i Mirko Korolija. Jugoslavenski sokoli, Jadranska straža pravili su parade na rođendan prinčeva ili kraljice, na Jadranski dan, na Đurđevdan, na dan sv. Ćirila i Metoda, na Strossmayerov i zrinskofrankopanski dan. Škole su se nazivale po kralju Petru osloboditelju, Milošu Obiliću, Majci Jugovića, Karađorđu. Ivo Tartaglia bio je dugogodišnji predsjednik Jadranske straže, ali je djelovao protutalijanski, iako je bio Jugoslaven.4 Predsjednik Profesorskog društva bio je velikosrpski orijentirani Silvije Alfirević. Orjuna je bila korporativna organizacija po uzoru na crne košulje, vodili su je odvjetnik Krstulović, Bere Angjelinović, Edo Bulat, Marko Nani, Ljubo Leontić. Njezini jurišnici vršili su teror. Ova organizacija bila je vezana s četnicima Ilijom Trifunovićem Birčaninom i Kostom Pećancem.5 Na velikosrpskoj strani osobito se isticala obitelj Angjelinović, braća Grgo, Danko i Bere. Oni su se pred Prvi svjetski rat isticali nasilničkim vladanjem. Oni su u kavani Troccoli u Splitu, to su bila dva brata Angjelinovića (imena se u izvoru ne čitaju), dr. Aleksandar Mitrović, Oskar Tartaglia, Carević, bankovni činovnik Jakaša, pokušali pjevati crnogorsku i bugarsku himnu i izazivali su neke časnike, a da se nisu nimalo zamislili ni zabrinuli zbog velikosrpskih povika s one druge strane.6 Bere Angjelinović je za Jugoslavije u demonstracijama ubio Marka Zovka, Grgo Angjelinović predvodio je 5. prosinca 1918. skupinu dalmatinskih mornara, policajaca i sokolaša koji su otvorili paljbu iz mitraljeza na goloruke demonstrante na Jelačićevu trgu u Zagrebu. Bilo je 14 mrtvih.7 Velikosrpska orijentacija gasila se kod Hrvata, pa su Jugoslaveni Josip Smodlaka i Ljubo Leontić kasnije služili Tita, Edo Bulat Antu Pavelića, a Grgo Angjelinović koji je bio ministar, senator i poklisar, kao umirovljenik 1939. održao je govor u beogradskom parlamentu u kojem je upozorio da je država u opasnosti jer se misao narodnog jedinstva raspada, Jugoslaveni se osjećaju izopćeni iz hrvatskog naroda i smatraju se beogradskim plaćenicima, u Beogradu se smatraju nečijim eksponentima. Hrvati su posve zanijekali svoje duge jugoslavenske tradicije.8 Već Stjepana Radića napadali su iz Beograda kao demagoga, a Zagreb kao crnožuto leglo. Hrvatima se Austro-Ugarska sve više pričinjala kao pojam slobode i demokracije pa Ante Trumbić i Ivan Lorković osnivaju Hrvatsku federalističku seljačku stranku s kojom surađuje Pavelićeva Stranka prava do njegova odlaska u emigraciju. Srbi vrše politička ubojstva, bilo ih je do 1928. čak 600.9 Danko Angjelinović rodio se u Makarskoj 13. travnja 1893. kao sin mjesnog učitelja. Obitelj mu inače potječe iz Sućurja na otoku Hvaru.

Školovao se u Splitu i Zagrebu gdje je otvorio i odvjetničku pisarnicu pa je tamo i ostao kao jedan od onih brojnih Dalmatinaca što su poslije Prvog svjetskog rata, a osobito poslije Drugog, otišli u Zagreb. Odvjetničku pisarnicu vodio je zajedno s bratom Grgom koji se isticao kao član Pribićevićeve Demokratske stranke. Poslije Šestojanuarske diktature Grga Angjelinović je s Ivanom Ribarom bio jedan od osnivača Jugoslavenske nacionalne stranke koja je okupila ljude iz raznih drugih stranaka. Danko se nije bavio politikom, mada bratu vrlo blizak, ali su ga Talijani 1941. ipak zatvorili, a potom deportirali u logor na Siciliji. Iz tog logora oslobođen je 1944., kad su se saveznici iskrcali na Siciliji pa je otišao u Kairo, a iza rata vratio se u domovinu.10 U književnosti se javio kao mlad čovjek 1918., a objavljivao je do pred smrt 19. rujna 1963. Danko Angjelinović je bio član obitelji koja je politici nove države nešto dugovala, brat mu je u politici aktivno i sudjelovao. Iako se sam Danko Angjelinović nije aktivno bavio politikom, politika je nazočna u njegovom književnom djelu, on je pjesnik jugoslavenskog velikosrpstva. Time je on išao protiv osnovnog zakona suvremene književnosti pa je to bilo razlogom nekih loših kritika koje su o njegovim knjigama napisane, što će se vidjeti niže. Angjelinović je sebe smatrao piscem realistom. Knjigu Robovi zemlje nazvao je u podnaslovu još Književnom fotomontažom jednoga sela u Hrvatskom zagorju (Zagreb, 1933) pa je u uvodu, koji je nazvao “Podižem zastor” napisao da seljake opisuje onakvima kakvi jesu, da im ni imena nije mijenjao. To je misao termina fotomontaža. U uvodu knjige Šaka Trcaka (Zagreb, 1954) pod naslovom “Dragi štioče” pisao je o svojim likovima: Svi su oni živa živcata lica iz naše sredine, moji drugovi i prijatelji, neke od njih susrećeš dnevno, a događaji nisu izmišljeni, već su se dogodili, makar koliko čudnovati, živim ljudima (str. 5-6). Ovaj nazor dovodi Angjelinovića u blizinu zavičajnog romana (Heimatroman, roman terrier) s kojim ga vezuje još i njegov odnos prema državi, a taj ne poznaje trvenja i napetosti. Sličnost je ipak udaljena. Jer dok se zavičajni roman brani od Bismarckovih predbacivanja književnosti da ona nije proizvodna i korisna državi i nacionalnoj ekonomiji, tako da pisci traže neku ulogu u državi koja će biti pozitivna i potvrdna prema vlasti,11 Danko Angjelinović će stupiti u književnost kao pripadnik nove skupine ljudi na koje će se nova država oslanjati i koja će novoj državi nešto dugovati pa on želi gledati i svojim gledanjem pomiriti heterogenost tradicije nove države i time tu državu opravdati. Tu valja reći da je Angjelinović potekao iz malog provincijskog gradića, da je bio sin učitelja. Iza rata taj je sloj vidio svoje izglede u politici i obrazovanju. Angjelinović je, kao i sva njegova braća i sestra bio akademski obrazovan, kao i oni obavljao je unosno zanimanje. Takav razvoj karakterističan je za sve zemlje srednje-istočne Europe, gdje su političari u pravilu bili nekadašnji sitni intelektualci ili svećenici iz provincije.12 Prema tome, put Danka Angjelinovića do povoljnog odnosa prema državi različit je od puta pisca zavičajnog romana, mada rezultat ima sličnosti. U prvoj zbirci pjesama pod naslovom Galebovi (Zagreb, 1918) Danko Angjelinović osjeća se pobjednikom:

Jest!

Smijem se vali vitlajima vašim,

Udarcima pesti vaše rušim krune,

Stiskajem bedara ko konje vas jašim. (Galebovi, II, str. 10)

Taj val koji pjesnik jaše nije val nekog univerzalnog mora, već Jadran za koji smo se u to doba borili političkim sredstvima protiv talijanskih presizanja, pjesnik ga opjeva jer smatra da mu je to pravo i dužnost kad se na njegovim obalama rodio. To pokazuje i prva strofa pjesme “Talasi” iste zbirke (str. 140):

Talasi, talasi, beskrajni talasi, Majčice pučine gizdavi sinovi, Vi ste mojih lutanja plameni uzdasi, Vi mladosti moje prkosni džinovi.

Pa pjesma “Pjevač s mora” iz zbirke Latice (Zagreb, s. a., str. 49)

Ljubimo te, zemljo, gdjeno smilje cvate, Gdje se mrča rađa, gdje kadulja diše, Gdje je more školje skupilo u svate Da vrh gorski vjeri, što ga na dnu njiše!…

Pridjev “gizdav” folkloran je i znači “narod” s imenicom sinovi koja napominje pojam oca, majke i dalje domovine, dakle mora koje je naše. Ovakvi stihovi gdje se more gleda kao lijepo vezuju Danka Angjelinovića s Vladimirom Nazorom i Milanom Begovićem što je opazio Božo Lovrić ističući njegov hedonizam.13 Gustav Krklec isticao je da je u njegovim zbirkama više stihova nego pjesama, i više hladne površine nego sugestivnog unutarnjeg života, da je on pesnik sunca, mora, mladosti i snage, te da prevladavanje ilustrativnih i dekorativnih elemenata vodi u blizinu hedonizma, ali i banalnosti.14

Ako je to tako onda je to zato što je Danko Angjelinović nastojao napraviti privlačnim prikaz naroda. Zbog toga je on kao predgovor donio jedno vrlo kolokvijalno napisano pismo Ive Vojnovića u kojem mu je Vojnović savjetovao da piše pjesme …da se niti u jednoj ne iznevjeri glasu samoga sebe. – Bog poezije dade ti jedinstveni dar harmonije osjećaja sa životom prirode, .. ali piši kako nam taj demon zemlje naše – zemlje prkosa zapovijeda. Narod je dakle prkosni David koji je savladao austro-ugarskog Golijata i stoji u obrambenom stavu prema Talijanaima, narod čija je povijest borba za slobodu koju je upravo izvojevao stvorivši narodnu državu. Tako Angjelinović s pogledom u povijesne mitove, sadašnjost pravi boljom reinkarnacijom povijesti. U zadnjoj strofi naprijed citirane pjesme “Talasi” čitamo: Ne, gusarske lađe nijesu na dno pale, Plam njihovih luči u našim je očim – Sinut će ko do sad nijesu nikad sjale!

U zbirci Latice nalazi se ciklus “Kraljevskih soneta”, tu čitamo u pjesmi “Kraljević”: Na carsko S koplje bijeli oro pade, Sa Dušan-kule polumjesec zbaci: Kraljević mladi na vrat zmaju stade.- Pred mladim suncem iščezoše mraci (str. 84) Pa pjesma “Starac kralj” (str. 66): U dan herojstva, izdajstva i sloma Spas bi nam jedin kroz albansku goru; Rađe bez zemlje, bez hljeba, bez doma, Nego za milost molit bijesnu moru. (…) Na među staše! Kralj uspravi pleća I blagoslovi, nad gorama golim, Svašto je naša nesreća i sreća. Prošapta starac: “Zemljo, ja te volim!” Srbija nikad nije bila veća Od toga dana na volovskim kolim. (str. 66)

Angjelinović je jasno emotivno prionuo uz velikosrpsku ideologiju što je u to doba dosegla vrhunac.15 Pjesničkim postupkom on je nastojao postići da se čitatelj identificira s njegovim pjesničkim doživljajem, pa ovu pjesmu danas možemo čitati kao velikosrpsku promidžbu katolika Danka Angjelinovića koji ovim zaslužuje da ga se nazove hrvatskim velikosrbinom. Ovakav pristup tradiciji nije bez problema ako se zna da je tradicija nove države SHS bila heterogena, a Danko Angjelinović u ovom slučaju ne nastoji izmiriti heterogenost, već prianja uz velikosrpsku tradiciju. Ta pitanja načeo je Hermann Bahr

16 kad je pisao oslanjajući se na Maurice Barrèsa kako iz austrijskog čovjeka izvire sto glasova prošlosti i zavađenih otaca. Prošlost nije zaključena. Ta razrožna pošlost bila je neizmirena i neizmirljiva u Austriji. Angjelinović ide na izmirenje nacionalnih mitova nove države u pjesmi iz zbirke Galebovi pod folklornim naslovom “Srmali-ječerma” (str. 29)…

KOMPLETAN TEKST

Pederin-1

klikni na donji lijevi ugao za slijedeću stranicu

HOP