Harauvatija i Skudra su bile dvije hrvatske satrapije u sklopu najvećeg poviesnog imperija Perzijskoga Carstva pod vodstvom Darija Velikog, perzijskoga najslavnijeg vladara a etničkoga Hrvata iz Medeje

0
3869
Harauvatija i Skudra su bile dvije hrvatske satrapije u sklopu najvećeg povijesnog imperija Perzijskoga Carstva pod vodstvom Darija Velikog, perzijskoga najslavnijeg vladara a etničkoga Hrvata iz Medeje
Hrvati su na ušću Dona u Azorsko more osnovali i Bosporsko Kraljevstvo, a zadnji spomen Hrvata na području pradomovine je u zapisu sirijskoga biskupa Zachariasa Rhetora iz 559. godine
Za vrijeme Darija Velikog, koji je kao Medijac Hrvat ( Medijac Darije – nazivanje u Tori u knjizi Danijelova ), došao na čelo Perzijskog Carstva, za carstvo se uvriježilo nazivlje Darijevo Sveopće Carstvo ili Svekraljevstvo. Pritom, u Darijevim vojnim postrojbama bilo je daleko više Medijaca nego Perzijanaca. Darije Veliki poklonio je Židovima novac za obnovu porušenoga Salomonovoga hrama, a Hram su Židovi obnovili pod vodstvom Zerubabela i Jošue. Židovi su Darija Velikog i Kira Velikog nazivali Jahvinim štićenicima, u čijim su carstvima imali sva prava za opstojnost svoje religije, što se zadržalo i u današnjem Iranu. Darijevo carstvo koje se tada rasprostiralo na čitavom tada poznatom svijetu Europe, Azije do Indije, Bliskog istoka i sjeverne Afrike i obuhvaćalo sve stare narode sastojalo se od dvadeset i jednog podcarstva, takozvanih satrapija. Jedna satrapija pod nazivom Skudra obuhvaćala je područje jugoistočne Europe od Jadranskog do Crnog mora, pa sve do zapada Europe. Sjedište satrapije Skudre nalazilo se na području današnje Bosne i Hercegovine. To je razdoblje novih velikih migracija. Nakon što su već oko 2000. godine prije Krista Hrvati – Medijci već naseljavali prostore od Karpata do Jadrana u svoju pradomovinu na dinarsko hrvatske prostore, novi val povratka Dinaraca Hrvata uslijedio je za vrijeme podcarstva Skudre.
Harauvatija je na istoku carstva za vrijeme Darija Velikog također bila jedna satrapija. Praktički su dvije od dvadeset i jedne Darijeve satrapije, najvećeg carstva u povijesti, bile hrvatske, a to su Skudra i Harauvatija. O tome postoji i neizbrisani trag uklesan u stijenu brda Bagastana, smještenog 450 kilometara od  Teherana na staroperzijskom, elamskom i akadsko – babilonskom pismu. Zapisano je ime tadašnjeg kralja Harauvata Vivana, koji je vladao od 530 – 490. godine prije Krista, gdje na Darijevom proglasu piše da je bio ban u Perziji i kralj u Harauvatiji. Svako carstvo plaćalo je porez “kralju kraljeva” Dariju Prvom Velikom, tako da je podcarstvo Harauvatiš ili poznatije još pod nazivom Harauvatija, plaćalo 600 talenata, a Skudra ( Šaka ) 250 talenata. Poznato je za najvećeg kralja u povijesti Darija Prvog Velikog, što je prvi dao kovati zlatnike najveće moguće kakvoće ( dvadesetka – ratno zlato ), to činio stavljajući svoj lik na kovani novac. Bio je to prvi državni novac s vladarevim likom uopće. Darije Veliki je bio i veliki graditelj, te je pod njegovom vlašću sagrađaeno mnogo lokalnih i međunarodnih sustava komunikacija kao što su ceste, državna pošta, novčarski sustav plaćanja, obavještajna služba, plovni putevi… Za vrijeme kralja nad kraljevima Darija Velikog iskopan je Suecki kanal, dvadeset i tri stoljeća prije nego što je ponovno prokopan. Zapis o pravljenju Sueskoga kanal u Darijevo doba  potvrdio je glasoviti antički povjesničar iz Grčke Herodot. U spisu starogrčkoga oca povijesti i Tukididova prethodnika, oko 450. godine prije Krista, on ostavlja zapis o gradnji Sueckoga kanala, pišući da je potrebno četiri dana plovidbe za jedan obilazak cijeloga Sueckoga kanala, pri čemu su mogle ploviti dvije trijere s veslima, jedna pored druge. Prilikom izgradnje modernoga Sueckog kanala, u kakvom ga izdanju danas poznamo, godine 1866. nedaleko od oznake 133. kilometra pronađen je proglas kralja kraljeva u kojem dio teksta glasi ovako: Kralj Darije proglašava: “Ja sam Perzijanac i s Perzijancima sam osvojio Egipat. Ja sam zapovijedio da se ovaj kanal iskopa od rijeke Nila, kojom Egipat teče, pa do mora, koje počinje od Perzije. Kanal je sagrađen tako kako sam ja zapovijedio.”
Nakon što je Aleksandar Makedonski koji je divljački rušio i uništavao sve pred sobom, osvojio Harauvatiju 329. godine prije Krista, Harauvatija ponovo postaje samostalna država u 1. stoljeću prije Krista u sklopu parskog ( perzijskog ) kraljevstva. Kad su Prusi ušli u Harauvatiju većina Hrvata napušta svoju državu i osniva Bosporsko Kraljevstvo na ušću rijeke Tanais, odnosno danas znan kao Don u ulivu u Azorsko more. Iz vremena Bosporskog Kraljevstva pronađene su dvije mramorne ploče iz 2. i 3. stoljeća s imenima Horosstos ( Hor – sat, Horvat ) i Horoathos ( Horoat, Hrvat ). Na jednoj uklesanoj ploči koja je stajala na državnoj zgradi u Tanaisu uz ime kralja Tiberija Julija Sauromata, uklesan je naziv Svnodos Horouathon ( što u prijevodu znači hrvatski sabor ). Inače, ime Sauromat je rimskogrčka izvedenica imena Hrvat nastalog od ranoarijevskog imena Sarasvati. Tekst na drugoj ploči počinje riječima: “Bože Svevišnji udijeli blagoslov, a napisan je na tada svjetskom, starogrčkom jeziku. Ovaj tekst ima i mnogo veće značenje jer dokazuje jednobožačko vjerovanje Hrvata već u 2. stoljeću ( kršćanstvo ili zaratustranizam ). Na istom području iz 2. stoljeća pronađen je pehar s hrvatskim grbom i šahovnicom. Zanimljivo je da je trebalo više od stotinu godina nakon što su ruski carski arheolozi pronašli tanajske ploče, a knjige ruskih arheologa stajale su zapakirane, neotvorene u JAZU i današnjem HAZU, da netko iz Hrvatske uopće bude zaintereseran vidjeti kako izgledaju i odliti kopije te neprocjenjive povijesne baštine čitavih 900 godina starije od Bašćanske ploče. Važno je bilo tih stotinu godina da se krivotvori i objavi sve ono što je uopće mirisalo na Južne Slavene, uz namjerno prostorno i vremenski bitno umanjen spomen i značaj Hrvata, da bi se proturale laži o nepostojećem, posve fingiranom srpskohrvatskom narodu i srpskohrvatskom jeziku i pismu. I jasno sve to je išlo smišljeno i planski na velikosrpski mlin. Tanaijske ploče su zaslugom bivšeg hrvatskog veleposlanika Hidajeta Biščevića dovezene iz Rusije, gdje su izlivene kopije, te onda postavljene na pročelje dvorca Gredice u Zaboku. Tek se nedavno za gipsane kopije našlo mjesta i na pročelju zgrade HAZU. Originali se čuvaju u muzeju Ermitraž u St. Petersburgu u Rusiji. Zadnji spomen hrvatskoga naroda na prostorima pradomovine zapisao je sirijski biskup Zacharias Rhetor 559. godine, gdje spominje junački konjički narod Hrvata na obalama Azovskog mora.
Dragan Ilić
HOP