SAO Krajina u kulturi: Jesu li kičeraj portreta političara i jezive skulpture zapravo pranje novca preko ‘paklenog šunda’?

0
2031
MIRON MILIĆ

Vlado Jakelić napravio portret Reinera. Jakelić je sigurno dao sve od sebe, ali problem je u Reineru. Očekivala sam istančaniji ukus od gospodina kakvim se Reiner prikazuje i doima – bar u poznavanju likovne umjetnosti i sposobnosti živućih naših portretista. Evo tog portreta Reinera i jednog službenog portreta kojeg sam  naslikala.

RAINEHAS

Portret (desno) kojeg sam odabrala za usporedbu je portret dr. Haasa, bivšeg direktora Ő-SVA (Ősterreichische Socialversicherunsanstalt – austrijsko mirovinsko osiguranje), portret koji je naručen i isporučen od mene 2009. godine. Za usporedbu može poslužiti i portret dirigenta Vjekoslava Šuteja, manji format koji sam radila za HUZIP.
Naravno, ovaj Jakelićev portret Reinera je samo konzervativan, kičast i nenadahnut, ali ipak ne totalno promašen kao onaj kojeg je akademik Vrkljan naslikao za Roglića, a kojeg sam imala prilike vidjeti izloženog u Umjetničkom paviljonu.
No, ja ne volim nikada govoriti o relativno uspjelom, ili manje lošem u umjetnosti – postoji samo umjetničko djelo i ono koje to nije. U portretiranju je to naročito teško stvoriti, pa je tim lakše pronaći vrsnog umjetnika portretistu, a ne samo “zadovoljavajućeg” (em ih je jako malo, em je razlika očita na prvi pogled). Odgovornost je u ovom slučaju podijeljena – između naručitelja i samog umjetnika koji sam sebe precjenjuje.- komentirala je naša najbolja živuća portretistica Ingrid Runtić, akademska slikarica s titulom zagrebačke i bečke akademije.

PORTRETI POZNATIH OSOBA- INGRID RUNTIĆ

Mi smo išli za koji stupanj dalje u analizi. Ne mogu reći ljudi oko kontraverznog Igora Zidića i Tonka Maroevića da ne znaju tko je Ingrid Runtić, kćer preminulog književnika Ive Runtića, kod kojeg su u njegovoj vili mnogi stručnjaci ugošćeni, a sam Maroević je otvarao njene izložbe. Usporedimo li njene radove i ponuđene radove svaki dobronamjerni gledatelj djela vidi ogromnu razliku.

 

Tajkuni poput Roglića, Hanžekovića imaju njene slike, Hanžeković je portrete svoje obitelji naručivao od priznate umjetnice. To znači da tajkuni ne bacaju novac bez veze kao što to čine političari. Zašto se plaća državnim novcem kičeraj saborskih portreta? Radi li se tu o pranju novca?

Isto tako nije jasno da Igor Zidić koji slovi za izuzetnog stručnjaka u procjeni kvalitete nečijeg slikarstva tako loše procijeni slikarske sposobnosti predavača na akademiji Vrkljana, te  njega preporuči za portretiranje istog Roglića i procjenom ispadne loš kao da nema diplomu prestižnog fakulteta.

Tko su ti Bogovi u umjetnosti koji takvim glupim procjenama uništavaju umjetnost i pretvaraju umjetnost u jeftin kičeraj? Kako jeftin kičeraj dobiva tako veliki novac? I zašto je taj novac naš, a ne njihov?

Zanimljivo da dugogodišnji drmator u našoj umjetnosti Božo Biškupić ima park djela naših umjetnika na privatnom posjedu, netko bi to nazvao mito za položaj u umjetničkim vodama, a netko dobroćinstvo, umjetnika, vi presudite sami. Mnogih umjetnika nema u tome parku, ali nema niti u medijima.

Sve mi to liči na jednu globalnu zavjeru; u kojoj se zaglupljuje narod, ruši kreativnost i pljačka proračun za takve gluposti. Saborski portreti na slobodnom tržištu nikada ne bi postigli takve cijene. To je jasno. Neki su procijenjeni novčano u rangu vrhunskih djela, a za neke procjene je dovoljno da Zidić stavi kapu na glavu poput Bukovca, kojeg su primitivci isto uništavali i sve izgleda puno duhovnije. A za naš novac siromašnije.

Umjetnošću drmaju neki Stošići, Aleksandri Ilići, Mironi Milići,  naša umjetnost sve više uz takve veličine propada i izgleda kao umjetnost propale SAO Krajine. Jedino ju kao takvu veliča list Milorada Pupovca “Novosti”, koji je glasilo iste te ljudske krajine u mozgu, a koju mi plaćamo.

HOP