Kako se vodi psihološki rat protiv Hrvatske

0
2631

Uvod

Hrvatska je oduvijek bila metom napada. Razlozi za to su jasni: važan geografski položaj, blaga klima, prirodna bogatstva (plodno tlo, šume, pitka voda, more bogato ribom), razvedena obala i dr. Dok su kroz prošlost ti napadi bili uglavnom oružani, sa vremenom su se sve više premetnuli u psihološko-ideološke napade neborbenim sredstvima. Sredstva takvih napada su uglavnom mediji i nevladine udruge, te nadnacionalne organizacije. Psihološki rat u suvremenom svijetu uključuje pritiske odozgo (nadnacionalne integracije i sl.) te odozdo (nevladine organizacije i sl.). Pritisak odozgo se dijeli na tri razine:
1. službeni međudržavni odnosi
2. transnacionalni geopolitički sustav (međunarodni fondovi, banke, “humanitarne organizacije”, multinacionalne korporacije, transnacionalne nevladine organizacije, međunarodni organizirani kriminal, terorizam, mreže svjetskih elita)
3. svjetski sustav nadzora mišljenja (međunarodni mediji i novinske agencije, nacionalni mediji, Internet)
Pritisak odozdo uključuje ljude koji žele napredovati unutar političke elite, ljude koji se žele pridružiti političkoj eliti, te organizacije i pojedince pod vanjskim utjecajem.

Osnovni pojmovi

Rat je dio politike, nastavak politike oružanim sredstvima, i kao takav je normalno stanje čovjeka i prirode uopće. Najuspješniji vid ratovanja jest osvajanje ljudskih duša i umova, te zavaravanje protivnika. Na taj način je pobjedu moguće postići bez ratnih razaranja i gubitaka. Primjer takve pobjede jest pobjeda zapadnih demokracija u Hladnom ratu, kada je komunistički blok propao iznutra. Psihološki rat jest skup psihološko-promidžbenih djelovanja u svrhu slabljenja, pasiviziranja ili pridobivanja protivničkih vojnika ili pučanstva. Osnovni ciljevi psihološkog djelovanja jesu 1) promjena mišljenja i stavova vojske i naroda, 2) ciljano pobuđivanje čuvstava i osjećaja, 3) promjena ponašanja. U psihološki rat ulazi i prikrivanje vlastitih ciljeva.

Promjena mišljenja i stavova može biti u svrhu smanjivanja spremnosti za odgovor na izravnu ili neizravnu ugrozu, stvaranja nepovjerenja prema vlasti, pobuđivanja kritizerstva, pobuđivanja neprijateljstva prema političkom sustavu, te uzrokovanja gubitka vjere u pobjedu ili napredak. Pobuđivanje čuvstava i osjećaja se sastoji od izazivanja tjeskobe, brige, straha, tuge, mržnje, boli, srdžbe i sa njima povezanih nekontroliranih reakcija. Promjena ponašanja može biti izazivanje panike, dezerterstva, pobune protiv vlasti, suranje s neprijateljem, predaje itd.

Takvim djelovanjem se nastoje postići glavne svrhe psihološkog rata: 1) slabljenje volje i spremnosti protivnika, 2) pridobivanje javnog mnijenja te 3) učvršćivanje vlasti.

Djelovanje se vrši putem glasila (medija), kao što su elektronski mediji, tiskovine i sl. Važno sredstvo psihološkog rata jest širenje glasina, tobože istinitih tvrdnji koje potječu od nepoznatog ili izmišljenog izvora. Glasine uzrokuju 1) slabljenje psihičke spremnosti, 2) razjedinjavanje naroda, oružane sile i saveznika stvaranjem nepovjerenja, 3) iracionalno i pogibeljno ponašanje izazivanjem tjeskobe, straha, panike.

Upravo zbog važnosti medija u psihološkom ratu, glavni cilj svake okupacije i okupacijske vlasti jest uspostavljanje nadzora nad sredstvima komuniciranja.

Obrana od psihološkog rata se vrši 1) jačanjem psihičke spremnosti (domoljublja, motivacije), 2) izobrazbom, 3) tehničkom opremljenošću (omogućavanje pristupa alternativnim izvorima informiranja), 4) točnom i pravodobnom obaviješćenošću, 5) tjelesnom osposobljenošću (tjelesno zdravlje kao presudni čimbenik zdrave psihe), 6) uporabom tehnika protupsihološkog rata i 7) upoznavanjem mogućih meta (u ratu – prvenstveno vojske, u miru – cjelokupnog stanovništva) sa zakonitostima psihološkog rata i mogućnostima obrambenog djelovanja.

Psihološko ratovanje je protiv Hrvata i Hrvatske dugo upotrebljavano, no i sami Hrvati su upotrebljavani u iste svrhe. Tako su u Tridesetogodišnjem ratu Englezi pustili u opticaj karikaturu “Hrvati jedu malu djecu”, što hrvatski vojnici nikad nisu radili – no zato jesu pustošili i palili sela, udarajući na gospodarsku osnovicu rata, čak i više od (tada sasvim uobičajene) pljačke vojnika po selima. U današnje vrijeme, za psihološko ratovanje se koriste obavještajne službe, mediji, razne nevladine oranizacije i drugi akteri. Sjedinjene Države su 1967. u Vijetnamu stvorile 4th Psyop Group, od četiri bojne. Nakon Hladnog rata, u kojem je psihološko ratovanje bilo pod nadzorom CIA-e, dio poslova preuzimaju Postrojbe za posebne djelatnosti.

Psihološke operacije se dijele u strateške, taktičke i konsolidacijske. Pri tome su strateške psihološke operacije jedine koje su upotrjebljive tijekom mira, budući nisu usmjerene na vojne postrojbe već na velike dijelove stanovništva. Strateška djelovanja manipuliraju gospodarskim, vojnim, psihičkim i gospodarskim slabostima u svrhu postizanja dugoročnih ciljeva. One su relativno nepodložne promjenama unutarnje i vanjske političke situacije, budući ovise isključivo o geopolitičkom okruženju države i njenim strateškim ciljevima. Pri tome su psihološke operacije širi pojam od psihološkog rata, dok je promidžba samo jedan od vidova psihološkog rata, iako se od psihološkog rata razlikuje u tomu što uključuje i primjenu istinitih informacija, dok se psihološki rat odnosi isključivo na primjenu lažnih informacija.

Na terenu, pod pojmom psihološkog rata američka vojska podrazumijeva sva neborbena psihička i fizička sredstva koja za cilj imaju 1) uništiti volju i sposobnost neprijatelja za borbu, 2) eliminirati mogućnost potpore neprijateljevih saveznika i 3) podizanje volje za pobjedom u vlastitim redovima. U psihološkom ratu se upotrjebljavaju sva sredstva za utjecanje na duh neprijatelja – promidžba (otvorena i prikrivena), subverzije, sabotaže, gerilski rat, špijunaža, političko-kulturno-gospodarski i rasni pritisci, te ostali oblici specijalnih operacija u svrhu stvaranja razdora, nesloge, nepovjerenja, straha i beznađa.

Komunikacijski proces se sastoji od pošiljatelja poruke, same poruke, kanala kojim se poruka prenosi, primatelja poruke, i povratne veze. Bit se sastoji: TKO kaže, ŠTO, KOMU i sa kojim UČINKOM. U vezu s time se može dovesti i petlja odlučivanja Johna Boyda, koja je osnova donošenja odluka u bilo kojoj situaciji: promatranje stanja stvari, određivanje prema promotrenomu, donošenje odluke i izvršenje odluke (OODA – Observe, Orient, Decide, Act – Promotri, Orjentiraj, Odluči, Učini). Pri tomu su zadnja tri stupnja petlje sasvim unutrašnja i na njih se može djelovati jedino odgojem kroz dugotrajnu promidžbu (socijalizacija, obrazovi sustav, mediji i sl.). Brzo djelovanje je moguće samo kroz prvi stupanj petlje.

Promidžba ide za promjenom djelovanja, no također i za promjenom stavova. Stav ima spoznajnu, osjećajnu i ponašajnu sastavnicu. Utjecanje na djelovanja i stavove može biti otvoreno – u kojem slučaju često izazove suprotan učinak – te skriveno. Tri su vrste promidžbe – bijela, koja naglašava istinitost, činjenice, jasnoću i jednostavnost; crna, koja naglašava poteškoće, konfuziju i teror te može uključivati laganje i krivotvorenje; te siva, koja je spoj prethodnih dviju. Češća i jednostavnija definicija bijelu promidžbu opisuje kao istinitu, crnu kao neistinitu, i sivu kao poluistinitu. Budući da način dekodiranja poruke ovisi o kulturi, ona mora biti prikladno kodirana.

Poruka mora biti dostupna, privlačna, razumljiva, zanimljiva i uvjerljiva. U svrhu postizanja cilja psihološkog rata, mogu se iskoristiti tri pristupa u temi poruke: 1) naglašavanje podjela (unutar skupine – izvan skupine, npr. poticanje sukoba među različitim skupinama ili unutar skupina – u Hrvatskoj danas se to može vidjeti neprestanim vađenjem Ustaša iž šešira), 2) neizbježivost (naglašavanje visoke vjerojatnosti samo jedne vrste ishoda – npr. ulaska u Europsku uniju tijekom kampanje za ulazak Hrvatske u EU), 3) legalnost (naglašavanje ispravnosti, opravdanosti, zakonske osnovice, utemeljenosti na pravu – običajnom međunarodnom, povijesnom – npr. prava izbjeglica).

Sedam je uobičajenih promidžbenih tehnika: 1) tehnika imenovanja (uporaba pojmova sa željenim širim značenjem – npr. fašist ili demokrat), 2) tehnika iskrenja ili svjetlucanja (uporaba općenitih pojmova sa pozitivnim značenjem – npr. čovjekoljublje, ljudska prava, demokracija), 3) tehnika transfera (simboli sa visokom emocionalnom asocijativnom vrijednošću – krv, srce), 4) tehnika svjedočenja (korištenje poznatih osoba i autoriteta koji nešto podupiru ili odbacuju), 5) tehnika portretiranja (poznati ljudi kao obične osobe – koristi se pogotovo u političkoj propagandi), 6) tehnika slaganja karata na hrpe (gomilanje argumenata kako bi se dovelo do favoritiziranja ili odbacivanja) te 7) tehnika “kud svi tud i ja” (ili “kud svi Turci, tud i mali Mujo” – oponašanje onoga što se doima kao općeprihvaćeno ili uobičajeno – npr. članstvo u euroatlantskim integracijama).

Poseban dio psihološkog ratovanja su glasine. Dok je informacija uvijek provjerljiva tvrdnja ili činjenica, za čije objavljivanje medij preuzima odgovornost, glasina je neprovjerena i neprovjerljiva tvrdnja, u pravilu usmene predaje i nejasnog izvora. No usmena predaja nije nužni vid glasina: sami mediji ponekad šire glasine, pogotovu tzv. “žuti tisak”, poput 24sata. Glasine se mogu oslanjati na percepciju vjerodostojnosti samog izvora informiranja. Tako su pobunjeni Srbi vjerovali neistinama koje su im servirali njihovi mediji unatoč nedostupnosti izvora, dijelom i zato što su bili uvjereni da hrvatski mediji isto tako lažu. No srpski propagandisti se nisu služili samo glasinama, već bi izmislili informaciju, a onda još i izvor te informacije, te mjesto i vrijeme, čime su glasinu pretvarali u dezinformaciju.

Vrste glasina su a) glasine straha, koje zbog straha preuveličavaju događaje, b) glasine mržnje i razdora, koje ciljaju na pojedine ljude ili skupine (npr. glasine o genocidnosti Hrvata te o urotama u državnom vrhu), c) glasine zbunjivanja (lažne informacije), d) glasine znatiželje (tračevi), koji mogu podrovati autoritet osobe, e) glasine želja i bijega od stvarnosti (nerealna očekivanja, koja neminovno vode u razočaranje i demoralizaciju). Vremenski, glasine mogu biti kratkotrajne i dugotrajne. Prostorno, glasine mogu biti lokalne (unutar okvira zajednice ili grada), regionalne (proširene na zajednice kojima nisu toliko značajne) te globalne.Također mogu biti namjerne ili nenamjerne.

Prenošenje glasina ovisi o postojanju prenositelja poruke, primatelja poruke, broju ljudi zainteresiranih za poruku, te prisutnosti slučajnih primatelja. Slučajni primatelji su za širenje glasine važniji od primarnog primatelja, zato što su brojniji te zato što zbog buke u kanalu ne uspijevaju primiti cjelovitu poruku. Trajanje prijenosa je također važno jer skraćeno trajanje smanjuje provjerljivost poruke, dok vrijeme prijenosa utječe na sposobnost primanja informacije – ona je noću najmanja. O mjestu prijenosa ovisi sposobnost širenja glasine.

Glasina se može širiti usmenim putem, pismeni ili elektronski. Kada glasinu preuzme službeni izvor informiranja, tada ona postaje dezinformacija. Brzina širenja ovisi o važnosti poruke i o dostupnim sredstvima komuniciranja. Glasina se u načelu širi eksponencijalnim rastom, no prihvaćanje glasine ovisi o sadržaju, okolnosti primanja, stanju duha itd. Kontaminacija se može uočiti siključivo kroz promjenu ponašanja.

Nositelj glasina može biti pojedinac ili skupina. Skupina je prirodno učinkovitija od pojedinca, i u slučaju organiziranog djelovanja može poprimiti prirodu promidžbene akcije. Glasine se mogu suzbijati isključivo redovitim izvješćivanjem, jer se glasine sa vremenom razvijaju. Tijekom prijenosa, dolazi do značajnog izobličenja informacije. Već nakon pet prijenosa, 70% informacije je izgubljeno, a preostale informacije su promijenile međuodnos tako da je priroda obavijesti i poruka značajno drugačija od izvorne. Neke glasine imaju i po nekoliko tisuća prijenosa. Poruka nikada ne može biti doslovce zapamćena i reproducirana, i već zbog same te činjenice tijekom reprodukcije poruke dolazi do izmjena u njenom sadržaju. Nakon velikog broja prijenosa, glasina umjesto činjenične informacije postaje izraz želja, strahova i očekivanja neke skupine – vox populi, glas naroda. Glasine se suzbijaju prvenstveno širenjem istinitih informacija među osobama koje imaju najveće povjerenje zajednice, te javnim demantom uz logično i činjenično obrazloženje.

Hrvatska iskustva – Drugi svjetski rat i poraće

Tijekom Drugog svjetskog rata, protiv Hrvata i Hrvatske je vođen psihološki rat – koji traje i danas. Iako su sve države imale kvislinške režime – Vidkun Quisling u Norveškoj, Phillipe Petain u Francuskoj, Jozef Tiso u Slovačkoj, Milan Nedić u Srbiji – Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Anti Paveliću je često pripisivan poseban “status”. Ustaše se optužuje za zločine protiv Srba i Židova, a zaboravlja se da je Nedićev režim Srbiju potpuno “očistio” od Židova (Judenfrei). Srbija je proglašena Judenfrei godine 1942., druga zemlja koja je to učinila nakon Estonije. Zanemaruje se i činjenica da je Pavelić od samog početka – od ustanovnjenja ustaškog pokreta – djelovao pod pokroviteljstvom Mussolinijevog režima. U okupiranoj Rusiji je postojala Lokotska Republika (1942. – 1943., s tim da je djelomično uspostavljena već 1941.).

Tako je engleski špijun Kurt Erich Suckert izmislio (ili preuzeo od episkopa SPC Dionizija) mit o “košari ljudskih očiju”, koju je navodno vidio na Pavelićevom stolu. Sam Suckert je od 1938. do 1944. pisao sa odobrenjem Mussolonijevog režima, da bi od 1941. pisao kao ratni dopisnik za talijanske novine. Od 1943. to 1946. je radio u američkoj službi za odnose s javnošću (tj. službi za propagandu). Često je mijenjao stavove, te je od republikanca postao nacionalist, od nacionalista fašist, od fašista komunistički “antifašist”. Suckert je u talijanskoj reviji Documento skladao hvalospjev, koji je kasnije prenesen u ustaškom tjedniku Spremnost: ‘Počeo sam shvaćati što stoji iza te jednostavnosti i tog nevjerovatnog dostojanstva Ante Pavelića, iza njegove ljubavi prema zemlji, iza njegova sna o seoskoj hrvatskoj zemlji: jedno tiho dostojanstvo, dobronamjerno i plemenito..’. Sam je kasnije priznao da je priča o košari očiju bila čista izmišljotina, no taj mit se još koristi za napade na Hrvatsku, poglavito od strane lijevih (liberalnih i komunističkih) medija kojima takvo nešto dobro dođe za napade na sve nacionalno i hrvatsko. Inače je kopanje očiju bila kazna korištena u pravoslavnom svijetu, gdje pripada i Srbija. Tako je istočnorimski car Bazilije II., ako je vjerovati pričama, iskopao oči bugarskim vojnicima cara Samuila. Sama “tradicija” kopanja očiju seže sa Carigradskog dvora – kako je car bio predstavnik Boga na zemlji, nije ga se smjelo ubiti. No car kao predstavnik Boga na zemlji nije smio imati većih fizičkih nedostataka, pa ga je sljepilo diskvalificiralo za prijestolje. Od Rimljana i Bugara su tradiciju preuzeli Srbi, te ju pripisali i drugima.

Napadalo se – i napada – i kardinala Alojzija Stepinca, koji se protivio ustaškom te kasnije komunističkom režimu. Također su preuveličavani i ustački zločini, kako bi se skrenula pozornost sa onih komunističkih. U cijeloj Jugoslaviji je tijekom Drugog svjetskog rata stradalo nekih 500 do 700 tisuća ljudi. No komunisti su te brojke uzeli kao brojke stradalih u Jasenovcu, a na njih prilijepili još milijun stradalih u ostatku Jugoslavije. Te laži su imale dvostruku svrhu: držanje Hrvata u pokornosti, te izvlačenje ratnih reparacija.

Pavelića i NDH su na sva usta blatili i njemački vojni zapovjednici, koji su na taj način skretali pažnju sa vlastitih zločina. Njihova “svjedočanstva” – istinita ili ne – je komunistički režim koristio kako bi cijeli hrvatski narod oslikao zločinačkim, a na isti način ih koriste i zapadni liberali.

Hrvatska iskustva – Domovinski rat

Već od početka nezavisnosti, Hrvatska je bila na udaru psihološkog rata. Poruke su velikim dijelom bile usmjerene na poticanje pobune srpskog stanovništva u Hrvatskoj. Govorile su o “učinjenim gospodarskim, demografskim, kulturnim i drugim nepravdama… ugroženom srpskom čovjeku”, “…ustaško-genocidnoj naravi… i vojno-obrambenim slabostima… hrvatskog čovjeka”. Iako je oružani sukob započeo 1990. godine, psihološka agresija – kao uvod na fizičku agresiju – je započela još 1986. godine, kada je postalo jasno da Hrvatska ne može i neće ostati u Jugoslaviji. U početnoj fazi su korišteni: Memorandum Srpske akademije, Miloševićeve prijetnje oružjem, manevri JNA, no i KOS-ovske pripreme unutar Hrvatske. Glasinama su ojačavani “lojalni Jugoslaveni”.

U završnoj fazi, psihološki rat je prerastao u fizički rat – balvani, Plitvice, Borovo Selo, te međunarodno zeleno svjetlo za agresiju protiv Hrvatske nakon posjeta Bakera Beogradu. Baker naime nije podržavao nezavisnu Hrvatsku, no nakon odgovora predsjednika Tuđmana da je odluka naroda na referendumu obvezatna, Baker je donekle “promijenio ploču” i izjavio kako se Sjedinjene Države protive uporabi sile u svrhu očuvanja Jugoslavije, no da istovremeno podupiru njeno jedinstvo i teritorijalnu cjelovitost. Tu izjavu je Milošević protumačio kao odobrenje za oružanu agresiju protiv Hrvatske, koja je prethodno razoružana nakon što je Ivica Račan (utemeljitelj SDP-a) Jugoslavenskoj Armiji predao oružje Teritorijalne obrane SR Hrvatske. Nakon toga su uslijedile demonstracije moći JNA, Kostajnica i Glina. No unatoč snazi JNA, te prethodno provedenom promidžbenom ratu, simulacije su iznevjerile – JNA nije mogla dostići crtu Virovitica-Karlovac-Karlobag, jer je ključni – ljudski – čimbenik rata zanemaren. Beogradska promidžba je proizvela protuučinak, a krenula je i hrvatska protupromidžba. Ona je bila uspješna, pogotovo u jednom (nenamjernom) primjerku. Pobunjeni Srbi iz sjeveroistočne Hrvatske su odbijali potpisati Erdutski sporazum unatoč prijetnji vojne akcije i promjenjenog odnosa snaga nakon VRO “Oluja”. No nakon što su se pojavile Reutersove snimke transportera HV-a kako kreću prema istočnoj Slavoniji, Srbi su sutradan odmah pristali na sporazum.

Druga strana psihološkog rata protiv Hrvatske su bile dezinformacije plasirane međunarodnoj zajednici. Zbog tih dezinformacija, Hrvatskoj su uvedene međunarodne sankcije te zabrana uvoza naoružanja, čime joj je negirano pravo na samoobranu. Jugoslavenske informativne agencije i diplomati su međunarodnoj zajednici plasirali laži o masakrima, protjerivanjima, silovanjima i zlostavljanjima “nedužnih i ugroženih” pripadnika srpske nacionalne manjine, dok su u isto vrijeme pobunjeni Srbi te iste stvari radili Hrvatima. Hrvati s okupiranog područja su svedeni na desetinu svog prethodnog broja, a njihove kuće razorene, a da se godinama o tome u međunarodnoj zajednici nije ništa znalo. Čak su i velike novinske kuće nasjedale na, ili namjerno širile, srpske laži, poput Reutersa koji je objavio vijest o pogubljenju srpske djece od strane hrvatskih snaga u Vukovaru, što se nikada nije dogodilo. Pobunjeni Srbi su uspješno, barem u rječniku, uspjeli legalizirati SAO Krajinu kao legitiman politički entitet, iako je riječ bila o terorističkoj organizaciji upravljanoj iz Beograda. Sa druge strane se u međunarodnoj zajednici govorilo o “građanskom ratu” u Hrvatskoj, unatoč tome što je srpska regularna vojska bila aktivna na slavonskom bojištu (Vukovar, Osijek itd.), te pružala materijalnu, tehničku, organizacijsku i kadrovsku podršku srpskim pobunjenicima u Hrvatskoj. Mediji su umjetno forsirali sliku da su svi jednako krivi.

U toj dezinformacijskoj kampanji podršku Srbiji je pružala Velika Britanija, koja je htjela očuvati Jugoslaviju kao preprjeku širenju njemačkog utjecaja na jug. U toj Jugoslaviji su Srbi igrali glavnu ulogu, a Hrvati – kao tradicionalni dio njemačke sfere utjecaja – su planski opterećivani hipotekom “zločinaštva”. Hrvatska se jedino mogla obraniti od srpske prevlasti osamostaljenjem, nakon čega je Republika Hrvatska proglašena sljednicom NDH.

Protjerivanje hrvatskog stanovništva sa okupiranih područja je također bio vid psihološkog no i fizičkog rata, otežavajući komunikacije zbog zakrčenosti cesta, čime se utječe na opskrbljenost i bojnu spremnost postrojbi. Psihološki efekt se sastoji u izazivanju zabrinutosti vojnika za vlastitu obitelj. Isti pristup je primjenjen i 1992. u BiH.

Rat je iskorišten i u šire promidžbeno-ideološke svrhe. Nacionalizam otežava globalnu imperijalističku dominaciju zato što uzrokuje difuziju moći. Zbog toga se danas potrošački duh nameće kao zamjena etičkim i moralnim standardima, te ostalim afektivnim čimbenicima poput nacije, religije i sl. Nacionalna autonomija je jedna od najvećih preprjeka globalnoj oligarhiji, zbog čega su 1992. u Lisabonu strukture moći odlučile svijetu “pokazati” “pogubnosti” nacionalizma. U tu svrhu je iskorištena Bosna i Hercegovina, koja je kao multikulturalna država bila posebno pogodna za takvu demonstraciju. Pri tome, naravno, nitko nije optuživao ni multikulturalizam, ni globalizam ni velike sile – sva krivnja je ciljano svaljena na nacionalizam.

Tekući rat protiv Hrvatske

Prestankom oružanog sukoba 1995. nije prestao i promidžbeni rat – on traje i danas. Budući je moral osnova rata, obrane i opstanka, napadom na Domovinski rat i Hrvatsku državnost se nastoji uništiti moralni temelj hrvatske države. Promidžbeni rat protiv Hrvatske se vodi na vanjskopolitičkom i unutarnjepolitičkom planu. Na valjskom planu je znatno opasniji, zbog male veličine Hrvatske kao i zbog potpunog nepoznavanja hrvatske povijesti od strane zapadnih političara. Jedan od glavnih neprijatelja Hrvatske jest Velika Britanija, koja je uvijek forsirala balkanske integracije – dvije Jugoslavije, a sada “region” – zbog važnosti veza sa Bliskim Istokom. Hrvatsku treba preurediti u anacionalnu građansku državu gdje su ljudska prava – no ne sva, samo ona koja vrjednuju liberalni ideolozi – važnija od istine i prava naroda na opstanak, kako bi ju se moglo kontrolirati i time zaštititi utjecaj Britanije i Njemačke od onog ruskog. U tu svrhu se napada Hrvatsku, i nastoji “dokazati” “pogubnost svih nacionalizama”, budući je nacionalizam temelj demokracije.

Kanađani su nakon Domovinskog rata podijelili odlikovanja svojim vojnicima za borbu protiv HV-a u bitci za koju ne postoje nikakvi dokazi da se ikada dogodila. U Kanadi je također prikazan dansko-hrvatski film “Masakr u Dvoru” koji zločin nad civilima, počinjen u Gunji od strane srpskih vojnika ( http://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/krunski-svjedok-pokolja-u-dvoru-95.-tvrdi-zlocin-su-pocinili-srpski-vojnici-vidio-sam-ih.-zivot-sam-si-spasio-sa-500-maraka/2044578/ ) (neizravno) pripisuje hrvatskoj vojsci. Rečeni masakr danski vojnici u službi UNPROFOR-a, koji su bili prisutni na mjestu događaja, nisu niti pokušali spriječiti.

Željko Glasnović je novinarima predočio dokument iz 1994. godine naslovljen na suradnika tajne službe BiH Amira Deljkića o djelovanju suradnika tajne službe BiH pod imenom “Svitac”. “Svitac” je imao zadatak uspostaviti kontakt sa suradnikom “Poskokom” i poznanicima i prijateljima koji su ostali raditi u Hrvatskoj nakon agresije na nju. Također je upozorio i da je tijekom 2015. raspisan natječaj za pohranu i obradu informatičkih podataka, na kojem je izabrana tvrtka ASSECO. Kako se matica te tvrtke nalazi u Beogradu, tamo su obrađeni i izborni rezultati. Glasnović je također podsjetio kako tvrtka APIS IT pruža spektar usluga poreznoj i carinskoj upravi, ima registar birača, obavlja obradu izbornih rezultata i usluge za niz ministarstava.

Strani mediji su hrvatske generale Gotovinu, Rojsa, Čermaka, Markača proglasili zločincima još prije suđenja, iako takvo nešto nije dopustivo niti sa legalnog niti sa etičkog gledišta – optuženika se ne smije proglasiti zločincem sve dok krivnja nije dokazana. Generala Gotovinu se uguralo u trojku najtraženijih zločinaca sa prostora bivše Jugoslavije, kako bi se krivnju relativiziralo. Tjednik Nacional je bio etičniji kada je objavio da se Krstičevića “tereti” za masakr 32 izbjeglica, žena i djece, no opet oblikovanje naslova – izdvajanje žena i djece – je oblik psihološkog ratovanja putem asocijacije. Optužba, naime, ne mora biti istinita kako bi polučila psihološki učinak. Sam Krstičević je komentirao kako 4. Gardijska brigada nije u to vrijeme uopće bila u Bosni i Hercegovini, već u Splitu. Umirovjeni admiral i geostrateg Davor Domazet Lošo je komentirao kako je Nacional tiskovina srpskih obavještajnih službi.

Rat domaćih medija protiv Hrvatske je započeo odmah uspostavom Republike Hrvatske 1990ih. Tako je u njemu sudjelovao Feral Tribune, glasilo koje je financirao George Soroš, i koje je ugašeno kada mu više nije trebalo. Isti mediji koji su vikali o nedostatnoj slobodi medija pod Tuđmanom – Nacional, Feral Tribune i Globus – su prodavali 200.000 primjeraka u 1996., a tri državotvorna lista 30.000. Godine 1997. u Hrvatskoj je izlazilo 562 domaća i 1.264 inozemna izdanja. Ako išta, sloboda medija je 2000. godine opala. Rat je pojačan jasnim povratkom titoizmu nakon 2000. godine (a donekle i ranije), što je bilo vezano sa napuštanjem suverenizma, propadanjem gospodarstva, slavljenjem komunizma, forsiranjem ideoloških tema u području javne rasprave, te uvoza raznih seksualnih i drugih revolucija sa ciljem razaranja društva i njegovih osnovnih vezivnih čimbenika (obitelji, narodnosti, domoljublja i vjere).

Važan čimbenik rata jest i jezični rat. Kada god se spomene čišćenje hrvatskog riječnika, automatski se digne galama protiv jezičnog “purizma”, iako je jezični purizam neophodan u današnjem umreženom svijetu.

Rat se vodi i u općenitijem svjetonazorskom spektru. Lažnim asociranjem desnice sa de facto ljevičarskim ideologijama fašizma i nacizma, liberali su sve konzervativno uspjeli proglasiti zločinačkim, a ako ne zločinačkim, onda barem nazadnim. Na taj način liberali ne moraju uopće pokušati opravdati svoje prebrojne zločine protiv čovječnosti i civilizacije – multikulturalizam, globalizam, “meki” imperijalizam kroz nadnacionalne institucije, gospodarsku i financijsku pljačku. Strani liberalni mediji Hrvatsku još uvijek svrstavaju u koš sa kriptofašistima i ekstremnim desničarima, zato što još ima ljudi ponosnih na svoju zemlju. U isto vrijeme je sam pojam “ekstremne desnice” postao besmislen jer se njime žiguju svi sa imalo nacionalnog ponosa. Glavni zločin suvremene Hrvatske jest razbijanje “idealne”, multikulturalne Jugoslavije, miljenice zapadnih političkih elita koje nisu imale problema zatvoriti oba oka pred zločinima iste Jugoslavije. Unutar Hrvatske, istaknute desničare – npr. Zlatka Hasanbegovića – se etiketira “fašistima”. To je poznata logička zabluda (logical fallacy), naziva Reductio ad Hitlerum: odbacivanje osobe ili argumenata tvrdnjom da su iste ili slične stavove podržavali nacisti. Budući su ljevičari, pogotovo u Hrvatskoj, prečesto psihički i obrazovno nesposobni voditi argumentiranu raspravu, takvi osobni napadi su im važno sredstvo ušutkavanja protivnika. Diskvalifikacija etiketama jest znak da je osoba iscrpila sve logične argumente, i time zapravo priznala nemogućnost obrane vlastitog stajališta.

Također se nacionalizam pokušava strpati tamni kutak koji ne pokrivaju međunarodne zajednice, tako što se fenomen nacionalizma sam po sebi nekritički tereti za rat na prostoru bivše Jugoslavije. Time se implicitno, a često i eksplicitno, opravdava pravog krivca za rat, propalu multikulturalnu multinacionalnu Jugoslaviju koja je bila samo sredstvo srpske dominacije. No budući po liberalnom uvjerenju ništa “multi-” ne može biti loše, lijevi političari i mediji ne mogu prihvatiti da je problem bio u samom konceptu Jugoslavije, već napadaju “podivljale nacionalizme”, kao liječnici koji liječe simptome bolesti a uzroci ih ne zanimaju. Zbog toga se nameće teorija jednake krivnje svih učesnika u ratu – krivi su jer su živi, a u svrhu dokazivanja krivnje mediji proizvode fragmentirano pamćenje. U istu svrhu se i rat na prostoru bivše Jugoslavije naziva “građanskim”, kako bi se otvorio prostor za formiranje nove Jugoslavije, a “Oluja” se tretira kao zločinački pothvat. U tu svrhu služi i teza “dogovorenog rata”, jer ako je rat dogovoren, svi su jednako krivi.

Od država u hrvatskom susjedstvu, psihološki rat najotvorenije vodi Srbija. Kako komentira Marcel Holjevac, “jedini razlog radi kojeg Srbija nije do sad već pokrenula novi rat protiv Hrvatske kako bi povratila “vekovne srpske zemlje” je što im je vojska u takvom stanju da nisu u stanju ratovati ni protiv općine Svinjarevci”. No psihološki rat, koji inače služi kao uvod u fizičku agresiju no može se voditi i samostalno, neprekinuto traje još od 1986. U današnje vrijeme se napadaju Oluja (“prognano XY stotina tisuća Srba”), Thompson (“Ustaša”), Hasanbegović (“Ustaša”), hrvatski jezik, hrvatski branitelji (“šatoraši”)… izvlači se Jasenovac napuhan stotinama hiljada žrtava, za koje nitko ne zna odakle su se stvorile, i koristi kao oružje protiv današnje Hrvatske, koja sa NDH ima veze koliko i sa Hrvatskom kralja Tomislava koji je Srbe spasio od izumiranja – što danas nitko ne spominje. Istovremeno Srbija nacistički četnički pokret rehabilitira kao “antifašistički”, iako “antifašista” na prostoru bivše Jugoslavije nije ni bilo – ustaše, partizani i četnici su svi redom surađivali sa nacistima, sa fašistima, jedni sa drugima, i borili se jedni protiv drugih, kako im je u određenom trenutku bilo najzgodnije. Talijanski fašisti su Titove partizane štitili od Pavelićevih ustaša, no to se ne spominje. Bitno je da su Hrvati fašisti, a srpsko četničko-fašističko divljanje u Vukovaru se ne spominje. Hrvatska je Srbiji oprostila rat 1990ih, dok Srbija Hrvatskoj nije oprostila niti postojanje, niti protivljenje “Načertanijama” Ilije Garašanina, a kamoli poraz četničkih snaga u Domovinskom ratu. Srbija živi na mitovima i lažima, i tu se treba podsjetiti riječi oca srpske nacije, Dobrice Čosića: “Laž je srpski državni interes”. “Mi lažemo da bi obmanuli sebe, da utešimo drugoga, lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja, lažemo zbog slobode. Laž je je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.”. “Laž je u samom biću Srbina”. “U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina”. “Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž.”

No možda su najopasniji domaći neprijatelji. Jugoslavenski elementi, koji Hrvatskoj nikako ne mogu oprostiti propast Jugoslavije, tu Hrvatsku blate i u kući i u inozemstvu. Dok jugoslavenski mediji šire neistine u Hrvatskoj, vani to radi vlastita hrvatska diplomacija. U te elemente spadaju i razne vladine i nevladine udruge, financirane novcem poreznih obveznika kao i donacijama izvana.

Zaključci

Liberalizam je pokorio države zapadne Europe – Veliku Britaniju, Francusku i Njemačku – te u katoličkoj Hrvatskoj, i ostalim nacionalnim državama vidi nešto što treba uništiti. Glavna meta su samosvjesne države Srednje i Istočne Europe – Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka, a među njima se nalazi i (nekim čudom) Hrvatska. Zapadna Europa globalistima ne predstavlja prijetnju, što dokazuje i pobjeda globalističke marionete Marcona na francuskim predsjedničkim izborima. Liberalizam žrtvuje principe u korist ideologije, no bez principa država ne može opstati.

U tijeku je, dakle, rat protiv Srednje i Istočne Europe. Zapadnoeuropske države svoje nacionalne i ideološke interese, te interese svojih elita, provode na račun država istoka Europe. To nije ništa novo, ako se u vidu ima činjenica da su se zapadne države razvijale mirno stoljećima, zaštićene od muslimanskog divljanja srednjoeuropskim štitom koji su činile Hrvatska, Mađarska i Poljska. Rečene države, posebno Hrvatska, su demografski i gospodarski opustošene dok su države zapadne Europe stvarale kolonijalne imperije i pljačkale sve što su mogle dosegnuti.

Očito je da je društvo sklono podjelama, zbog kulturnih, političkih, etničkih, vjerskih, rasnih i drugih podjela i rascjepa znatno ranjivije na primjene metoda psihološkog ratovanja. Politike multikulturalizma i globalizma za posljedicu imaju rastakanje strukture društava koja su njima pogođena, otvarajući ih i ostavljajući ih ranjivima na primjenu sredstava psihološkog ratovanja – bez obzira dolazili pritisci izvana ili iznutra. Takve države su i podložnije kontroliranim krizama koje međunarodni kapitalisti izazivaju kako bi na njima zaradili.

Ta opasnost je tim veća kada se razmotre glavne protumjere protiv psihološkog ratovanja. One su prvenstveno 1) visok stupanj motivacije za obranu (domoljublja), socijalne kohezije, solidarnosti i čvrstog uvjerenja u ciljeve, 2) stvaranje uvjeta za brzo i kvalitetno prepoznavanje neprijateljske promidžbe, te 3) razvoj mehanizama protupromidžbe. Prva točka je najvažnija, no i najviše ugrožena procesima globalizacije te kulturalne, etničke i rasne diversifikacije zapadnih društava.

Osnovni način zaštite od štetnih utjecaja promidžbe su 1) razdvajanje činjenica od interpretacija, 2) provjeravanje ponuđenih informacija, 3) upoznavanje sa alternativnim objašnjenjima, 4) sumnjičavost i kritičnost, 5) osvješćivanje vlastitih predrasuda, 6) razlikovanje sličnosti i identičnosti, 7) izbjegavanje generaliziranja preko opsega zahvaćenog podatcima, 8) ne vjerovati u nužno postojanje uzročno-posljedične veze između ranijih i kasnijih dogažaja te 9) svjesnost da istina nije uvijek negdje između suprotnih mišljenja.

Napomena: za detalje psihičkog ratovanja pročitati seriju knjiga “Vojna psihologija” u izdanju Ministarstva obrane Republike Hrvatske.

Toni Šušnjar

HOP