POJAM BALKANA I BALKANSKOG POLUOTOKA ZLONAMJERNO JE PODVALIO SVIJETU SRPSKI ZEMLJOPISAC JOVAN CVIJIĆ RADI DRŽAVNE PROMIDŽBE SRBIJE

0
3786
NEPRIRODNO ŠIROK POJAM BALKANA I BALKANSKOG POLUOTOKA ZLONAMJERNO JE PODVALIO SVIJETU SRPSKI ZEMLJOPISAC JOVAN CVIJIĆ RADI DRŽAVNE PROMIDŽBE SRBIJE
Pojam Balkana i Balkanskog poluotoka javlja se u svjetskoj znanosti zemljopisnih odrednica vrlo kasno. Tek početkom devetnaestog stoljeća ta se kovanica prvi puta pojavila u djelu njemačkog geografa Johanna Augusta Zeunera. On je prvi svjetski znanstvenik što je u svome istraživačkom radu rabio riječ Balkan. Zeuner je imao krivu predodžbu veličine balkanskog gorja, što se prostire pretežito u sjevernom dijelu Bugarske u dužini od 600 kilometara i tek svojim malim zapadnim dijelom zahvaća najistočniji dio Srbije. Nijemac Zeuner mislio je kako je Balkan ubjedljivo najveće gorje na jugoistoku Europe i njegovu pogrešku suvremenici su kasnije makinalno prihvatili, te je u deventnaestom stoljeću i nastala umjetna izvedenica Balkanski poluotok. Na misao rodonačelnika zemljopisnog pojma Balkan kao simbola jugoistoka Europe, njemačkog zemljopisca Zeunera, nadovezao se svojim pogrešnim shvaćanjem francuski geolog Ami Boue ( 1794 – 1881 ). Taj glasoviti francuski znanstvenik je termin Balkan preuzeo od turskog naziva za Staru planinu kako od pamtivijeka Bugari i Srbi, što obitavaju na području balkanskog gorja, zovu to područje. Ipak, Francuz Boue se poveo za turskim nazivom gorja. Izvorno na turskom jeziku “Balkan” ili balkanar” označava šumovite planine. Idući poglavito za francuskim i njemačkim nepreciznim i nejasnim gledištima dvojice znanstvenika Zeunera i Bouea,tijekom devetnaestog stoljeća Srbi su ponajviše inzistirali na usvajanju i širenju pojma toga nejasno određenog prostora. I kao i uvijek, prilagodili su to svojim ekspanzionističkim političkim ciljevima.
U tome je glavnu ulogu imao poznati srpski i europski i svjetski znanstvenik Jovan Cvijić ( 1865 – 1927). Taj znameniti Srbin bavio se širokim spektrom znanstvenih disciplina, a najveći obol svjetskog znanosti dao je na polju geografije i geologije, budući je u Beču 1893. godine doktorirao uz disertaciju na njemačkom jeziku “Das Karstphanomen” ( u prijevodu karst ili krš). To je djelo i prevedeno sa srpskog na njemački 1895. godine, a primjerice i britanski zemljopisac sir Archibald Geike smatrao ga je remek djelom svjetske znanosti. Cvijiću su profesori na Sveučilištu u Beču bili i svjetski priznata imena kao što su profesor geomorfologije dr. Albrecht Penck, profesor geotektonike Zis i klimatologije Julijus Hahn. Nema dvojbe kako je Jovan Cvijić, čovjek koji se pored svojih osnovnih znanstvenih disciplina geografije, geomorfologije i geologije, još uspješno ogledao i u oblasti etnografije, antropologije i povijesti, zarana stekao značajna poznanstva na Zapadu, što će mu u kasnijoj fazi karijere dosta olakšati put ka lansiranju smišljenih i sračunatih znanstvenih krivotvorina. On je naročito kod Nijemaca i Austrijanaca  zadobio povjerenje kao geograf i geolog, a to će mu omogućiti da i njima, kao i Francuzima i Englezima u nastavku proda srpsku maglu o svojim spektakularnim “otkrićima” Dinaraca kao listom Srba, te serijskim lažima da su svi Južni Slaveni zapravo Srbi podijeljeni u tri vjere. Jovan Cvijić, rođen i odrastao u  školi u Loznici, školovan poslije i u gimnaziji u Šapcu, te Velikoj školi prirodnomatematičkog odsjeka u Beogradu, napose i kao doktorant Sveučilišta u Beču, pored Vuka Stefanovića Karadžića, njegovog zemljaka iz istog kraja, može se smatrati jednim od najvećih srpskih znanstvenih krivotvoritelja u posljednja dva stoljeća. Taj potomak popravoslavljenih Hrvata iz Hercegovine, doseljenih u zapadnu Srbiju pored rijeke Drine, imao je dodatni poticaj manijakalnog dokazivanja Srbima, što je ponekad zvučalo i kao pojačani izljev viška srpstva u sami mozak. Pravodobno su Srbi u Cvijiću, čiji je djed još bio hercegovački Hrvat, zamijetili znanstveno pregnuće, te su riješili njegovu posvećenost širenju velikosrpske ideje poduprijeti i financijskim sredstvima. Tako je Cvijić kao državni stipendist tadašnje Kraljevine Srbije i izravno kralja Milana Obrenovića i otputovao u Beč, gdje je na gore opisani način doktorirao 1893. godine. On je bio kao čovjek srpski državni projekt, a unuk posrbljenog Hrvata iz Hercegovine, Srbima se posve odužio plasiranjem fantazija u svijetu, koje su Srbe trebale prikazati u povijesnom smislu daleko važnijim narodom, nego što su to u zbilji ikad bili. Vješt je bio Cvijić u svome pristupu zapadnjacima, još od opisanih bečkih dana, a svoje fiks ideje o Srbima i srpstvu tamo gdje su Srbi oduvijek bili samo gosti i pridošlice objavio je i službeno u knjizi “Aneksija Bosne i Hercegovine i srpsko pitanje.” To je tiskano nakon austrougarskog pripojenja Bosne i Hercegovine monarhiji Austro – Ugraskoj 1878. godine i imalo je kapitalni politički značaj i odjek u svijetu. Velika posrbica Jovan Cvijić savršeno je odrađivao posao za velikosrpsku stvar, te je to djelo klasične srpske političke promidžbe preveo na francuski, engleski, ruski od svjetskih jezika, ali zanimljivo i na češki, vjerojatno stoga što je time Srbe želio preporučati kao tobože predodređeni vladajući narod i u krugu zapadnih Slavena. Sjetimo se samo kako je još prije njega i Vuk Karadžić uspio preveslati žednog preko vode i Čeha Pavela Šafarika i kupiti ga tako kao srpskog propagandista u Češkoj, onda je razvidno da Srbi nikad ništa nisu u sferi propaganda prepuštali slučaju i improvizaciji. Vrhunski doseg srpskog političkog glasnogovornika Jovan Cvijić je postigao dvotomnim i epohalnim djelom “Balkanski poluotok i južnoslavenske zemlje”, tiskanom najprije 1922, potom i drugim tomom knjige 1931. godine, četiri godine nakon njegove smrti. Svakako, Cvijić koji je bio ponajprije doctor geografskih i geoloških znanosti, nije bio ni približno upućen i kvalificiran da u toj dvotomnoj knjizi ocjenjuje i procjenjuje etnološke i antropološke odlike naroda u zemljama tadašnje Kraljevine Jugoslavije. No, kao i uvijek, kod njega je dominirala ponizna i urođena servilnost srpskom narodu, kojem posrbljeni Hrvat nije etnički pripadao. Upravo zato on je u tom djelu, rekoh već epohalnom, ali u sarkastičnom smislu pojma epohalno, Hrvate, kao i sve druge narode na prostoru tadašnjih jugoslavenskih zemalja, u potpunosti ignorirao. Doduše, pozornom pratitelju njegovog pisanja nije promakla pojedinost da je izmišljao nevjerojatnu i neshvatljivu konstrukciju umjetnog naroda “Srbohrvata.” Tim se terminom najčešće služio kad bi želio opisati narodnosno određenje Hrvata katolika gdje god živjeli, bilo u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Boki Kotorskoj, Srijemu ili u Bačkoj. Općenito, Cvijić je svojim znanstvenim manipiliranjem i falscificiranjem istinske povijesti, kao i znanja iz etnologije i antropologije, za Hrvate određivao tek uski i kratak potez od Zagreba, Križevaca i Varaždina. U tom se kontekstu taj odnarođeni Hrvat Jovan Cvijić može smatrati jednom istinskom pretečom svih današnjih velikosrba, što su se, pored ostalog, pozivali i na njegove lažne prikaze i opise dinarskog tipa čovjeka u kontekstu povijesne tradicije Balkana. Srpski sluga Jovan Cvijić je namjerno dinarsku rasu ljudi u širokom pojasu od krajnjeg sjevera dinarskog gorja od Rijeke, pa do juga kod Bara, podlo i pokvareno pripisivao Srbima, premda su u tom dugom potezu stoljećima obitavali pretežito Hrvati, a ne doseljeni Srbi. On je to, naravno, znao, ali istina toga neumornog borca za velikosrpsku stvar, uopće nije zanimala. Dapače, taj dugogodišnji rektor Beogradskog Sveučilišta i predsjednik SANU-a uporno je nastavljao utvrđenim stazama srpskih podvala, prijevara, obmana i laži.
Njegove znanstvene krivotvorine su iz monarhofašističke tvorevine Karađorđevića, preuzeli i republikanski komunisti na čelu s Titom od 1945. do 1991. godine. Po toj izvitoperenoj logici, Balkanom se imalo smatrati 75% – 80% teritorija bivše SFRJ upravo po onim točkama koje je još davno zacrtao Jovan Cvijić kao svoj životni uradak u korist Srba i Srbije. Jer, Srbi su vodeći se njegovim zamislima, računali, dokle god je Balkan po Cvijiću, dotle treba biti i Srbija. I tako je termin Balkana sve do danas ostao u uporabi kao velikosrpska politička sintagma, koju barem današnja Hrvatska, mora što prije odbaciti, jer nikad nije ni pripadala kvazi – balkanskom prostoru koju je Hrvatskoj svojim lažima nametnuo Jovan Cvijić i što se desetljećima i u svijetu svjetske geopolitike sistemom produženih laži umjetno održavalo. Trajnu opstojnost duge srpske laži nisu mogle imati, jer su bile na kratkim nogama, kao što je, primjerice bilo i smijehotresno Cvijićevo određenje sjeverne granice Balkana duž Rijeka Soča – Krka – Sava. Sve južnije od toga pravca, Cvijić je pribrajao Srbima i Srbiji, premda su Srbi imali još dvije inačice sjeverne granice Balkana. Po jednoj, računali su Balkan linijom Dunav –  Sava – Kupa, idući u smjeru istok – zapad i do Kvarnerskog zaljeva na sjeveru Jadrana. Po drugoj  srpskoj varijanti, sjeverno prostiranje Balkana ide graničnim tijekom Dunava i save sve do Ljubljanskog barja i onda tijekom Idrijce Savinjske do sjevera Jadrana. Cvijić je bio istinski srpski fanatik, koji je za potrebe Nikole Pašića i kraljevske kuće Karađorđevića, osobno iscrtao megalomanske i mitomanske granice tek uspostavljene Kraljevine SHS na međunarodnoj konferenciji u francuskom Versaju. Tamo su 1919. godine krojene granice nove Europe nakon Velikoga rata, a Cvijić je po željama srpskih mitomana u tražene granice SHS-a uscrtao i golema područja gotovo svih susjednih zemalja. Tako je po naputku Karađorđevića i Pašića, velikim silama, poslao prijedlog kojim traži za SHS i banat s rumunjskom većinom i gradove Temišvar, Arad i Rešicu, zatim Vidin, Blagoevgrad i Ćustendil u Bugarskoj, gdje Srbi nisu ni živjeli, te grčki grad Solun bez ijednog Srbina i albanski Skadar, gdje su Albanci bili većina spram Crnogoraca i Srba. Na sjeveru je Cvijić velikim silama zatražio priključenje Segedina, Baje i Pečuha Kraljevini SHS, iako je dobro znao da Mađari drže apsolutnu većinu i svim tim gradovima Bačke i Baranje, što se i danas nalaze u sklopu mađarske države. Da bi cijeli nerealni pothvat imao i pokriće jugoslavenskog, Cvijić je na zemljivodu dodao i gradove Koruške Celovec, Beljak i Velikovec, te Trst, Goricu, ali čak i Udine ili na slovenskom Videm u Italiji. Od svega toga, bilo je u startu jasno i Cvijiću i njegovim nalogodavcima u Beogradu da novostvorena država SHS može izboriti samo Korušku, odnosno današnji Kärnten na jugu Austrije sa spomenuta tri grada, od kojih je kapitalan bio Celovec ili današnji Klagenfurt. No, Slovenci su u tom svom prastarom i za njih povijesno puno značajnijem gradu krunidbe slovenskih kneževa iz ranog srednjeg vijeka, još koncem 1918. godine svojim očima vidjeli nadolazeću vojsku balkanskih opančara i čobana. Nigdje nije toliko bio izražen sveslavenski pokret za ujedinjenjem Južnih Slavena kao u Koruškoj i Celovecum, upravo radi vala germanizacije kroz devetnaesto stoljeće, kada je po prvi puta Celovec ( Klagenfurt), asutrijskim masovnim doseljavanjem obitelji iz drugih krajeva Austrije, postao germanski i postupnio gubio slovenski duh. U trenutku razdiobe 1919. i propasti Austrije u ratu od 1914. do 1918. Celovec ( Klagenfurt ) je imao gotovo jednak broj Slovenaca i Austrijanaca. No, kad su Slovenci vidjeli što radi pijana i razularena vojna soldateska sve od Štajerske i Maribora, pa do Celoveca i  Koruške, brzo su odustali od vjekovnog sna ujedinjenja sa Srbima u jednu državu. Srbijanski vojnici su po svjedočanstvima Slovenaca iz Celoveca i cijelog koruškog kraja oko Beljaka i Velikoveca, orgijali, razbijali gradove i sela, zlostavljali pučanstvo, a žene silovali. I kad sui vidjeli što im radi razbojnička banda raspuštene vojske pred njihovim očima, oni su na plebiscite, što ga je raspisala Liga naroda Europe, odlučili vrlo malim omjerom glasova, ostati u Austriji. Prevagu su odnijeli upravo ti divlji prizori neotesane bagre balkanskih ratnika s istoka. Sigurno se tad Cvijić sjetio onoga što je baš koju godinu iza toga napisao i objelodanio u svom “Balkanskom poluotoku”. Tamo Slovence, kako Kranjce, tako i Štajerce i Korušake opisuje čitateljima kao najurednija i najčistija kućanstva koja je susreo na svome proputovanju jugoslavenskim zemljama, skupa sa svojim suradnikom i geografom Jovanom Erdeljanovićem, njegovim naslijednikom u poslu. Slovenci su brzo germanizirani u Celovecu, te ih danas u Klagenfurtu nema vise od 5% – 10%, a čitavo tisućljeće su tamo tvorili apsulutnu većinu naroda. No, prevejanim dvostrukim igračima u politici Srbima je takav epilog i najviše odgovarao i to su sami isposlovali u dogovoru Bečom. Cvijića su Pašić i Karađorđevići poslali da Slovence zavarava kako će se Beograd zauzeti i lobirati da oni uđu u sastav nove države. Isti je slučaj bio i u svezi sa statusom Slovenaca u pograničnom području prema Italiji, posebice u zonama Trsta i Gorice, ali i Pule i cijele Istre. Po svim računicama, tada je između 500 000 do 1 000 000 Slovenaca i Hrvata ostao u granicama Austrije i Italije. Cvijić je skupa sa svojim političkim nardebodavcima sa kraljevskog dvora u Beogradu, zadovoljno trljao ruke. Ispunili su plan i mogli su odahnuti, jer su učinili uslugu i sebi i Austrijancima i Talijanima. Njima radi proširenja državnog teritorija i mogućnsoti brze asimilacije tih prostora, a sebi još veću korist su pribavili Srbijanci jer su se tako riješili još pola milijuna do možda i cijelog milijuna dodatnog broja rimokatolika u SHS-u. Priljev dodatne mase slovenskog i hrvatskog puka Cvijićevim političkim poslodavcima nije odgovarao, jer je omjer pravoslavaca i katolika po uspostavi SHS-a bio samo 46%:39% u korist pravoslavaca. I novi porast broja rimokatolika, velikosrpski pokret bi već u začetku stvaranja države zakočio. Eto, to je bila slika i prilika Jovana Cvijića, znanstvenika koji je svoju karijeru stavio u službu velikosrpske političke promidžbe.
Danas je Hrvatska obvezna raskrstiti i pred svjetskim centrima političke moći, na vrlo jednostavan način i samo uz korištenje neprijepornih zemljopisnih pojmova razbiti sve srpske balkanske podmetačine, što datiraju do današnjih dana, a imaju korijene u davnim Cvijićevim bezobraznim i drskim velikosrpskim postavkama. To se najviše odnosi na neodrživo Cvijićevo povezivanje Dinarida i čitavog dinarskog gorja u sastav Balkana i Balkanskog poluotoka, iako to nema nikakvog osnova i uporišta u znanosti. Cvijić je to tvrdio pod izlikom da se Dinarsko gorje nastvalja prirodo na vijenac Pinda u Albaniji i sve prema Epiru i Tesaliji u središtu Grčke. No, Pindsko gorje, smješteno u Grčkoj, Makedoniji i Albaniji usitinu i pripada Balkanu, ali Dinaridi i planine Velebit, Biokovo i Dinara nemaju zemljopisno nikakve veze s Balkanom. To je samo dio posvemašnjih srpskih laži, sa željom da dinarsko područje naslilnim metodama lažiranja zemljopisa priklljuče na umjetan način velikosrpskom političkom prostoru. I zato Srbi danas na sebi svojestven način, pod Dinaride svrstavaju i planine Zlatibor, Zlatar i Goliju što se geografski nalaze duboko u Srbiji, iako i svaki pučkoškolac zna da Dinaridi ne idu zapadno od Drine. Jedinu poveznicu s dinarskom poveznicom tri spomenute planine u Srbiji, molgi bi Srbi potražiti tamo gdje nikako ne žele. Oblasti te tri gore naseljavaju potomci davno posrbljenih i porpavoslavljenih Hrvata iz Hercegovine, te samo zato Srbi mogu nazivati Zlatibor nad Užicem, Zlatar iznad Nove Varoši i Goliju kod Raške navodnim Dinarskim lancem planina. Nema to nikakve veze sa stvarnošću. Srbi ne mogu rukom pomjeriti brda, planina, šume, rijeke, jezera i mora, kao što su u ratu silom oružja pomjerali prisilno nesrbe s vjekovnih ognjišta. Je li se itko upitao što Srbima nikad nije palo na um proglasiti Srbiju i cijeli prostor susjednih država i naroda bivše Jugoslavije, na primjer karpatskim, a ne balkanskim? Pitanje nije bezvezno, jer koliko se tek malenim dijelom Stara planina ili na turskom Balkan, nalazi na rubnom dijelu Srbije uz istočnu granicu sa Bugarskom, tako se i na granici Srbije i Rumunjske iznad Vršca nalaze Vršačke planine, najzapadniji obronci Karpata. I tako, samo prema jedino utvrđenom i prihvatljivom kriteriju geografije kao znanosti, Srbija je jednako i karpatska, kao i balkanska zemlja, ali nigdje i nikad to nitkom ne podastire. Kako i zašto, svima je jasno. Još od Jovana Cvijića, pa do današnjih dana, Srbima nije bilo politički isplativo isticati u Europi i u svijetu da su i karpatska zemlja. Jer, sve kod njih ima prilagodbu politčkom cilju i konkretnoj svrsi. Gdje će i kako će Srbi tražiti i naći Srbe i “srpske vjekovne zemlje” na području Karpata? Ni oni nisu toliko nepismeni da ne znaju da u karpastke zemlje spadaju samo one kuda se proteže dugi vijenac Karpata kroz Slovačku, Češku, Austriju, Mađarsku, Poljsku, Ukrajinu i Rumunjsku i u potezu od dvadesetak kilometara uz rumunjsku granicu zalazi i na teritorij Srbije. Zato su kraljevi laži Srbi izmislili Balkan i preko posrbljenog Hrvata i svoga najmljenika Jovana Cvijića i “Balkanski poluotok” na povijesnim i zemljopisnim oblastima planinskog lanca Dinarida u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Albaniji. I zato je Jovan Cvijić manipulacijom geografskih činjenica i duhovnom i intelektualnom prostitucijom Dinaride i Dinarce, tamo gdje je i stvorena prvotna hrvatska država u ranom srednjem vijeku, lažno proglasio ne samo Srbima, nego je još udario i glanc svojim lažima, te je kao polirani zub to ispolirao s laži da su dinarski krajevi ujedno i balkanski. To je isto kao kad bi netkom tko živi na Dinari ili Velebitu palo na pamet bez ikakvog pokrića proširiti ime Dinaraca i Dinarida na onaj jedino stvarni pojam Balkana na granici Srbije i Bugarske. Tamo i leži Stara planina ili Balkan na turskom jeziku. U geografiji kao znanosti, nema mjesta nazivanju čitavih oblasti, država i naroda nekim pojmom što uopće ne pokriva fizički određeni teritorij. To je znao i Jovan Cvijić, čovjek što je u Beču doktorirao fizičku geografiju 1893. godine. I to su tek u najnovije vrijeme počeli otkrivati u Europi, ali još uvijek malo i nedostatno. Srpski bersamni plaćenik,britasnki novinar Tim Judah iz lista “The Economist”, vođen srpskim propjektom balkanizacije, odnosno pokušaja  terminološke srbizacije svih zemalja bivše Jugoslavije, namjerno je cijelom svijetu lansirao pojmove kao što su Zapadni Balkan, region ili jugosfera. Taj srpski plaćenik i miljenik Vučićeve, prije toga i Tadićeve političke potkazivačice i dostavljačice špijunskih informacija Dragane Nikolić- Solomon, uposlene godinama u uredu OESS-a u Beogradu, morao bi znati da ne samo Slovenija i Hrvatska, nego i Bosna i Hercegovina i Crna Gora, ni zemljopisno, ni povijesno ne spadaju pod pojam Balkana. zapravo, balkanskim državama mogu se u istinskom zemljopisnom smilsu smatrati samo Bugarska, kao kralježnica Balkanskog gorja, te Srbija s nekolko desetina kilometara Balkana ili Stare planine na svom području, zatim Grčka, Makedonija, Kosovo i Albanija. Tamo kamo su Balkansko gorje, Rodopi, Pindsko gorje sa masivom Šar- planine, dotle je i granica Balkana. Krajnje je vrijeme da hrvatski geografski institute u Zagrebu obznani svjetskoj javnosti da Dinaridi nisu Blkan kao što je to Europi kao kukavičke srpsko jaje podmetnuo još potkraj devetnaestog stoljeća Jovan Cvijić. Europa i svijet moraju se vratiti izvornim znanstvenim istinama, zapisanim u geografskim atalsima svijeta. Danas čak i Grcima koji jesu zemljopisno na Balkanu ne godi kad im netko kaže da su Balkanci, jer su svjesni da to ima pogubno značenje po njihovu reputaciju na Zapadu, čiji su geopolitički dio još od ulaza u EEZ početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Normalno, ne odgovara im selektiranje u balkanske zemlje, koliko god im teritorijalno pripadali, jer dolično znaju da je i glavni zagovornik njihove obnove državnosti, engleski književnik Bajron, kao i današnji Englezi pod balkanzmom držao osobine zaostalosti i primitivizma ljudi. Pod Balkanom i balkanstvom na Zapadu se kolokvijalno uvijek misli na neku vrstu duhovnog i civilizacijskog razmeđa Europe i Azije. I nije čudo da u svojoj opsjeni Turskom i Azijom na bosanskoj wikipediji pod čvrstom kontrolom stranke SDA u Sarajevu, jednako kao i Srbi u Beogradu za pojam Balkana vezuju i srce Anatolije u Turskoj, središtu i duhovnom ishodištu i Bizanta i Turske. Kako je Rusija dosljedni i nejvjerniji nastavljač Bizanta, sasvim je jasno da se bošnjačko – muslimasnki sasatvljači bosanske wikipedije podjednako dive i Turskoj i Rusiji, kao slijedniku Bizanta, onda i Srbiji kao slijedniku i Bizanta i Rusije. Paradoksalno je da Bošnjaci u Sarajevu ne uočavaju da ni Grčka kao kolijevka i pravi baštinik Bizanta, ne želi imati ništa s odrednicom Balkan, ali, eto bosanki muslimani u Sarajevu, ne žele biti samo većim Turcima od onih u Carigradu, nego i većim Bizantincima od onih u Ateni, Beogradu ili Moskvi, te gorljivo i neviđeno napadno u svome totalnom neznanju iz zemljopisa i povijesti, smještaju, kako vele, 100% Bosne i Hercegovine na Balkan. Bosanski muslimani u sarajevu, što prave tamošnju wikipediju, neka napokon nauče gdje žive kao žive neznalice. Najprije neka nauče da žive i zemlji Dinarida, što ide od i od mora, pa sve do Save, te od krajnjeg zapada Bosne uz Unu, do krajnjeg istoka Bosne uz Drinu. Bošnjačke neznalice misle da imaju nešto zajedničko s planinom Balkan u Bugarskoj i na istoku Srbije, samo zato što je bakiru Izetbegoviću nejgov gospodar Aleksandar Vučić naredio da napišu takvu glupost i budalaštinu na wikipediji. Elektronički sveznadar trebao bi biti mejsto za ozbiljne, a ne besmislene i besciljne politikantske igre i iskirvljavanje znanstvenih činjenica. Nije bilo malo Vučićevom slugi Izetbegoviću što je svojim pulenima iz SDA naredio da cijelu Bosnu i Hercegovinu, zemlju Dinarida, umjetno spoji sa bugarskim i srpskim Balkanom ili Starom planinom, nego su i čitavu Hrvatsku sve do 1992. godine na poliotičkom zemljovidu označili kao balkansku državu, opet sve po mjeri i računu Izetbegovićevog gazed u Beogardu. Znaimljivo, Hrvatsku su Bošnjaci iz Sarajeva prekrižili kao balkansku državu godine 2013. kad se Hrvatska učlanila u EU. Znači li to da će tom logikom bosanski muslimani jednog dana po ulasku Bosne i Hercegovine u EU i BiH u svojoj wikipediji prestati da zovu balkanskom državom i ispostavom Srbije, Turske i Rusije, kao što to sad plešu po njihovim notama na svojoj wikipediji? Bošnjaci bi se mogli zamsiliti i nad činjenicom da pored Grka, čak i Rumunji bježe od naziva Blkan kao vrag od križa, iako je tek 9% njihove zemlje i t u region Dobrudže prema Crnom moru i blizu granice s Bugarskom dio Balkana. Bošnjaci i Srbi prešućuju, zaboravljaju, ne znaju, ili najčešće ne žele znati, da svi geografi Europe Rumunjsku određuju kao srednjoeuropsku zemlju, a ne balkansku. No, jasno Bošnjaci kao turski, a Srbi kao ruski pobočnici, vole sebe nazivati Balkancima, iako im i pogled na geogarfsku kartu govori da ne žive na Blakanu, dakle ni u Srbiji, ni u Bugarskoj, niti u Turskoj. Smeta Bošnjake ono što ne mogu samo davenjem mašte na ovlju poput Srba, korigirati i krivotvoriti zemljopisne pojmove kako odgovara njihovim mentorima iz Turske, Srbije i Rusije. Odbijaju Bošnjaci priznati i na svojoj wikipediji napisati svome pučanstvu da je još car Teodozije rijeku Drinu 395. godine odredio kao granicu Zapadnog i Istočnog Rimskog carstva, pri čemu cijela Bosna i Hercegovina, ne samo zemljopisno, nego i povijesno jest dio zapadnokršćanske civilizacije, a nikakvog islamskog ili pravoslavnog carstva, kao što bi oni to željeli kao sluge svojih gospodara iz Beograda i Istanbula. Nervira Bošnjake i istina što planina Dinara, po kojoj se i naziva Dinarsko gorje jest planina u Hrvatskoj, ali i sa masivima u Bosni i Hercegovini. Žaluju oni što Dinara nije u Srbiji, ili još bolje u Turskoj, jer bi onda sebe sigurno drage volje nazivali Dinarcima, a ne Balkancima. No, očito je svatkom razumnom biću da Dinarci nisu Balkanci.
To odbijaju razumjeti, pored Bošnjaka u Sarajevu, još i Nikolićevi i naročito Vučićevi poslušnici u Podgorici. Vječiti srpski saveznik Milo Đukanović nije samo Šešelejv čestitar, nego i sveopči srpski medijski zaštitar. Crnogorski premijer, čija je rodica Tamara Đukanović sadašnja supruga Aleksandra Vučića, danomice kao davno dokazani srpski politički adut, iznova potvrđuje svoju službu Srbima. Državna televizija Crne Gore, točnije RTCG pod čvrstom paskom Đukanovića čak i u svojoj vremenskoj prognozi u udarnom terminu televizijeskog večernjeg dnevnika na ekranu čitavu Sloveniju i cijelu Hrvatsku označava pojmom balkanskih zemalja. Red bi bio da političke stranke vlasti i oporbe u Sarajevu i Podgorici prestanu već jednom biti jadne i bijedne sluge Beograda, jednako kao i svi tamošnji mediji i slobodna internetska enciklopedija u Sarajevu. Za početak, ne bi bilo lose da se političari i mediji u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori informiraju da ne žive na Balkanu na međugraničnom planinskom pojasu između Srbije i Bugarske, nego na Dinaridima i dinarskom području nazvanom pod Dinari u Hrvatskoj. Možda još Crnogorci i Bošnjaci pate što Srbi odoše zauvijek s padina Dinare, te se kao vjerne sluge moraju ispričavati svome srbijanskom gospodaru. Krajnje im je vrijeme da zavole hrvatsku državu i hrvatski narod, koji ih još i previse voli, nakon njihove izdaje i priklanjanja Srbima i Srbiji kroz cijelo dvadeseto stoljeće, iako ni Bošnjaci, ni Crnogorci sa Srbima nemaju ništa zajedničko, niti su imali, niti će ikad imati. I sve se ovo iz Hrvatske mora čim prije objasniti i svijetu kojega Srbi, skupa sa svojim slugama u Sarajevu i Podgorici lažu i dovode i zabludu gdje se nalazi Balkan, kako bi svjesno i zlonamjerno pod tim imenom pokušali po tko zna koji puta proširiti srpsku zonu utjecaja u dinarskim krajevima, koji sa balkanskim oblastima Srbije i Bugarske nikad ništa nisu imali, ni zemljopisno, niti povijesno. Trebale bi neznalice iz televizijskih i internetskih medija u Sarajevu i Podgorici naučiti da isti kriterij znanstvenog određenja jednog zemljopisnog pojma vrijedi za sve države i narode na svijetu. I kao što su izvorne balkanske države u Europi samo dvije i to Bugarska i Srbija, kuda jedino i ide Balkasnko gorje, to važi i za kategorizaciju ostalih država na svijetu po tom istom mjerilu. I zato su alpske države samo one gdje se prostorno, dakle, po načelu fizičke geografije, nalaze države Francuska, Monako, Italija, Švicarska, Njemačka, Lihtenštajn, Austrija i Slovenija. Po tom parametru su i kao zemlje Kavkaza određene samo one gdje se proteže Kavksako groje Velikog i Malog Kavkaza. To su u cjelini Gruzija, Armenija i Azerbejdžan, kao i dijelovi Irana, sjeveroistočna Turska i dijelovi Rusije kao što su Krasnodraski kraj, Stavropoljski kraj, Adigeja, Kalmikija, Karačajevo – Čerkezija, Kabardino – Balkarija, Sjeverna Osetija, Ingušetija, Čečenija i Dagestan. U zemlje Himalaja mogu se ubrojati samo one gdje se Himalaja i fizički nalaze. To su Pakistan, Indija, Kina, Butan i Nepal i tri velike rijeke što izviru podno Himalaja, a to su Ind, Ganges i Barhmaputra. U Ande potpadaju Argentina, Bolivija, Čile, Kolumbija, Ekvador, Peru i Venecuela i ništa izvan toga skupa zemalja ne može se nazivati andskim zemljama. U gorju Atlasa u sjevernoj Africi locirani su geografski Maroko, Alžir i Tunis. Gorje Urala od sjevera do juga u prostiranju od 2 000 kilometara i sve do Kazahstana je prirodna granica Europe i Azije i striktna geoplitička crta razgraničenja dva kontinenta, tek politički zvanog i alternativnim terminom Euroazije. Lanac Ardena u zapadnoj Europi zahvaća Belgiju, Francusku, Njemačku i Luksemburg. Nagradno pitanje za suvremenog nastavljača srpske balkanologije Aleksandra Vučića, kao i dvojicu njegovih učenika i vjernih sluga Izetbegovića u Sarajevu i Đukanovića u Podgorici, glasilo bi ovako: Kako Bosna i Hercegovina mogu biti Balkan po imenu planine u Srbiji i Bugarskoj, a nisu Dinaridi po Dinari i dinarskom pojasu gdje se i sami nalaze? I drugo pitanje za tu trojicu budala i glupaka Vučića, Izetbegovića i Đukanovića, glasi ovako: Što ne nazivate poluotok Dinarskim poluotokom, a ne Balkanskim poluotokom kad vam je čak i posrbljeni Hrvat Jovan Cvijić davno dokazao i pokazao da Dinaridi idu kroz Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru, a ne Balkan ili Stara planina, gorje između Bugarske i Srbije. Glupi i nedoučeni ljudi, Izetbegoviću i Đukanoviću, naučite prvo da se države kojima stolujete Bosne i Hercegovina i Crna Gora nikad niti jednim postokom svoga teritorija, a Crna Gora još i akvatorija, nisu nalazile na Balkanu. Nije dostatno što ste obojica pasje sluge balkanskih Srbijanaca, da bi još i Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru smjestili na Balkan, a Crnogorci, tu još dodaju kao balkanske države i Hrvatsku i Sloveniju, sve po zapovijesti svojih političkih mentora iz Beograda i to plasiraju u centralnom dnevniku državne televizije i to u vremnskoj prognozi. Treće i ključno pitanje neinteliogentnim ljudima Vučiću, Đukanoviću i Izetbegoviću glasilo bi ovako: Što u Ardene ne spade Nizozemska, u Atlaske zemlje Libija ili Egipat, u Himalaja Japan ili Koreja, u Kavkaz Irak ili Afganistan, u alpske države Španjolska ili Portugal, a u karpastke zemlje Hrvatska ili Slovenija, kad već sva trojica zamišljate da su balkanske države i Bosna i Hercegovina i Crna Gora, ali po vama i Hrvatska i Slovenija? Odgovori na sva ova potpitanja u sklopu jedinstvenog pitanja i državama iz raznih svejtskih regiona su laka za iole pametnog čovjeka. Svaka ona država što fizički ne naliježe na prostor jednog gorja, ne može nikako biti zemljopisno kategorizirana dijelom toga planinskog vijenca.  Nizozemska je susjed Belgiji, ali Ardeni su u Belgiji, a ne u Nizozemskoj. Libija je susjed Tunisu, ali Atlas ne dopier do Libije i to nije zemlja Atlasa. Malezija je blizu Butana, ali to nije dovoljno da bi bila zemlja Himalaja, jer oni ne idu Malezijom. Irak graniči s Iranom, ali je Iran kavkaska zemlja, a ne i Irak. Španjolska je prekoPirineja susjed Francuskekoja je i alpska zemlja, ali nitko normalan ne može Španjolsku kao susjeda Francuske, sve po antilogičnom i nenormlanom razmišljanju Vučića, Đukanovića i Izetbegovića, sad Španjolsku proglasiti još i alpskom zemljom jer im je to susjed Francuska!? Napokon, Karpati se prostiru i Mađarskom i Srbijom, ali to ne znači da bi Hrvatska samo radi volje i želje susjeda trebala sebe proglasiti karpatskom zemljom, jer Karpati ne idu kroz Hrvatsku kao što ni Balkan ili Stara planina ne idu kroz Hrvatsku. Slično važi i za Sloveniju u odnosu prema Austriji. Obronci Karpata idu i kroz Auistriju, ali njezin susjed Slovenija nema ništa s tim i nitko je ne može zato nazivati karpatskom zemljom. Ove nebuloze u svezi Balkana, rođene u glavi srpskoga geografa i geologa Jovana Cvijića, moraju biti otklonjene što prije jer stvaraju nesporazuime i pometnju i na razini suvremene svjetske diplomacije. Hrvatski geografski institut treba sazvati jedan geografski simpozij na europskoj razini, kako bi se stoljetne Cvijićeve laži, prijevare i podvale jednom zauvijek izbrisale. I dalje su na snazi, jer svjetska diplomacija još rabi i po inerciji davno usvojene stereotipe. Za kraj, ne bi bilo lose ni za Jovana Cvijića, kao ni za Vuka Karadžića, vladiku Nikolaja Velimirovića i pregršt Srba iz zapadne Srbije uz Drinu i Savu, sve od Mačve, pa preko Pocerine i Podrinja da su za života malo vise htjeli znati o rimokatoličkoj i hrvatskoj povijesti krajeva gdje su rođeni, a propovijedali su i u tom rodnom kraju srpstvo i pravoslavlje na vjekovnom hrvatskom i mađarskom katoličkom kraju u Mačvi, Pocerini i Podrinju, niječući etničke i vjerske korijene i iskon rodnog mjesta. Ni to im nije bilo dovoljno i po volji, pa su srpstvo i pravoslavlje željeli pomjeriti stotinama kilometara na sjever i na zapad udaljenim od njihovoga zavičaja u zapadnoj Srbiji. I upravo radi toga, ovaj osvrt na životno političko nedjelo znanstvenika u službi velikosrpske dnevne politike Jovana Cvijića, dopunjujujemo još i povjesnim prikazom Mačvanske banovine, nekad srcu srednejvjekovnog mađarskog i hrvatskog katoličanstva prije turkse provale. Jednom smo objavili popis mačvanskih banova hrvatske i mađarske krvi, a ovo je još i dodatna priča o povijesnom razvitku rodnog kraja srpskog zemljopisca Jovana Cvijića. Htio jehrvatskom narodu dinarskog područja u Hrvatskoj, Bosni i hercegovini i Crnoj Gori jedan unuk posrbljenog Hrvata iz Hercegovine Jovan Cvijić, reći kako bi i svima njima bilo krasno posrbiti se i pogrbiti se kao što je on to učinio. Povijest, a naročito ova najnovija ga je surovo demantirala u njegovim očekivanjima. To što je on napravio u životu je samo njegov osobni čin i vlastiti odabir, ali je i on morao znati, kao i veliksorbi poput Vučića i Nikolića, koji danas slijede njegove znanstvene krivotvorine, da je čin asimilacije njegovog djeda u Srbina bio samo čin jednog pojedinca, a nikako hrvatskog naroda u cjelini. Izato najviše i pate Vučić ili Nikolić, jer je uvijek bilo i ostalo malo takvih posrbljenih izdanaka hrvatskog naroda kao što je bio Jovan Cvijić. Za Jovana Cvijića, Vuka Karadžića, Nikolaja Velimorvića i brojne druge velikosrbe što i danas gaze i pljuju po kostima i prahu vlastitih katoličkih predaka u zapadnoj Srbiji, stoga, evo na koncu i povijesnog vremeplova Mačvanske banovine. U sklop Mačvanske banovine ulazili su ne samo Šabac u Mačvi, nego i današnje četničko stjecište Valjevo na Kolubari i Tamnavi, te Loznica u Podrinju, rodni kraj Jovana Cvijića i posrbljenog Vlaha s planine vlaškog etinoma Durmitor u Crnoj Gori Vuka Karadžića. Evo im sad posthuimno obojici nešto vise o iskonu njihovog zavičaja, kojega na istinski način iz vremena njegovih davnina i katoličkih korijena nisu nikad željeli upoznati na pravi način, ali su zato svoje živote posvetili promicanju velikosrpstva, daleko izvan obzorja Loznice i lozničkog kraja, sve do dolaska Turaka isključivo hrvatskog i mađarskog etničkog i rimokatoličkog prostora, koja je pod Turcima i njihovom voljom i odlukom posrbljeno i popravljeno i ta slika ostala je takvom sve do današnjih dana.
Dragan Ilić