HAŠKI SUD PREVARIO NOVINARA KOJI JE DAO PODATKE PROTIV VUČIĆA, A SADA GA PROGONE SRPSKE SLUŽBE!

0
2817
I prošloga petka nakon tolikog dugo čekanja, jave mi se iz ofisa ICTY iz Beograda i zamislite što mi vele: ” Vi ste zvali prije deset dana i jučer, ali moramo vam reći da vaš intervju s Vučićem mi nikad nismo proslijedili u Haag!?” Znači, lagali su me od 2007. i to u oči i to oni isti grozni, odvratni i pokvareni i namazani i uglađeni stranci, što su jučer onako mučki, podlo, perfidno udarili šamar ovozemaljskoj pravdi i istini onom presudom Hrvatima iz Bosne na čelu s ovaploćenjem antičkog junaka i viteza današnjice u liku legendarnog i nezaboravnog generala Slobodana Praljka.
Nema nijednog normalnog ljudskog bića da nije pustilo suze nakon onakvog potresnog prizora. Tko to shvaća na ljudski način jednog časnog, ponosnog i dostojanstvenog čovjeka, taj je čovjek, tko to ne shvaća, taj se ne može zvati čovjekom. Jer, samo tri ljudske vrline čovjek ili prirodno nosi u sebi ili ih ne nosi i one su stvar genetskog sklopa ličnosti. To su čast, ponos i dostojanstvo. I zato samo ljudi što imaju u sebi čast, ponos i dostojanstvo i jesu u stanju razumjeti vječu poruku generala Praljka koju je onim potezom odaslao za sva vremena sili zla, laži i nepravde.
I što još reći nakon svega? Taj čovjek iz ureda ICTY u Beogradu, koji se uskoro i gasi kao i sam Tribunal u Haagu, još mi veli u telefonsku slušalicu u petak 24.11.ovako: ” Znate što, taj materijal i vaš intervju s Vučićem iz 1995. ostao je ovdje kod nas u uredu.”
Iz toga je jasno da su tužitelji koji su ovdje sa mnom razgovarali 2007. ( Paolo Pastore Stocchi i Chrisitna Dahl ) još tada iz potaje držali leđa i Vučiću i cijeloj Srbiji, a mene deset godina iz cijelog ICTY u Haagu obmanjivali i dovodili u životnu zabludu da je to tamo u ladici nekog suca Bouza.
I jasno ludi i bolesni opančari sad me još hoće i smaknuti, jer vjerojatno i sami imaju krivu obavijest da je to doista tamo, a u cijeloj situaciji samo ja ispaštam i to na najteži mogući način. Srbija je tu, očito je, umiješala prste još jako davno i meni je, evo, sad kad sam u prinudnom zatočeništvu kao pravi politički disident u ovoj ukletoj zemlji sad to rečeno od strane tih prevaranata i zastupnika tog međunarodnog suda. I još mi veli u slušalicu ovako: ” Taj intervju nikad i nigdje nije korišten protiv bilo kog optuženog ili osuđenog u bilo kom sudskom procesu u Haagu!?”
Što da kažem nakon svega, nego da je to skandal međunarodnih razmjera, zbog kojih voljom tih svjetskih silnika, združenih s ovim domaćim kabadahijama iz Srbije, sad ni kriv, ni dužan, moram robijati u kućnom pritvoru, da bih nekako uopće preživio.
I cijelo to haško povlađivanje Srbima i muslimanima u ogromnom broju slučajeva i odnos većine mainstream europskih vodećih medija nakon one sramotne i gnjusne presude hrvatskoj šestorki, jasno govori da je, što je Igor Drenjančević dobro zamijetio, masonsko ( dodao bih i još lažno liberalni i lažno demokratski svijet ) izgubio svaki orijentir u vremenu i u prostoru kad su uobrazili i umislili da ovaj uzburkani i nesretni “region” treba nekim njihovim prešutnim i tajnim sporazumom s Rusima i Turcima, prepustiti ruskim i turskim balkanskim izaslanicima na Balkanu Srbima i tzv. Bošnjacima da se ovdje iživljavaju nad nama koji smo i dušom i srcem i karakterom i mentalnim sklopom zapadnjaci.
To je najdublja srž, suština i situacije u kojoj sam ja, jer mi još nitko ništa konkretno nije pomogao, kao da mi hoće tom šutnjom samo prešutno poručiti otrpilike ovako: “Pa, dobro, vas je sudbina pogrešno zadesila da ste tu umjesto negdje drugdje, ali mi smo namjerili cijeli ovaj prostor dati Rusima i Turcima na upravljanje i vi to dok god ste ovdje i dok živite tu, morate trpiti jer ste u totalnoj manjini u vašoj zemlji.” Tako otprilike i razumijem ovo stanje u kojem se nalazim.
Ne predajem se i ne odustajem, moram se boriti i nadati da će se nekim čudom izvući, ali za sada nemam nikakvih pozitivnih naznaka za tako što. Jedina, donekle ohrabrujuća stvar je u tome što nakon prvih šest dana danonoćne opsade i u zgradi i izvan nje, tijekom dana nema više gomile automobila  ( neki su bili  i s rotirajućim plavim svjetlima na krovu automobila, a to su oni iz BIA ), ali čim padne noć, eto njih opet u automobilskom i rekao bih punom “voznom parku”, opet u punom broju, kao da sam im pravi i najveći public enemy u zemlji.
No, sve to i je odlika jedne afroazijske i zaostale civilizacije, koja, eto, koncem 2017. godine smatra da na njenim tlu ne smije i ne može ni pod razno postojati i živjeti čovjek koji se u cijelosti, dakle 100% razlikuje od njih po svemu što čini čovjeka i smisao ljudskih i moralnih vrijednosti života. Zato i znam da mi ovdje opstanka pod ovim nebom više nema – ovo je dramatično pismo novinara koji je progonjen u Srbiji zbog otkrivanja zločina srpske strane, a isto tako ignoriran od Haškog tribunala.
HOP