U Srbiji vojno nesposobni, postao je ministar vojske

0
2101
Prvosvibannjeske dubioze i radničke nebuloze
vule
U Srbiji, zemlji kruha i igara i kroničnoj upali džepne maramice, svaki prvi svibnja je prigoda si narodna masa što talasa, dok se odmara radnička klasa, da oduška povratkom u prirodu i predavanju instiktima hedonističkoga uživanja i samoodržanja. Ni ova godina nije bila iznimka od toga neveseloga nepisanoga pravila življenja jedinoga života zadovoljavanjem preskromnih ambicija pukoga ispunjenja čovjekovih fizioloških potreba opstanka. Pogled s prozora trećega kata ne vara. Tako od jutra, pa do sutra preživljavaju i psi i mačke lutalice u potrazi za hranom, vodom, spavanjem i dakako razmnožavanjem vrste. U prilog ovome izdvojimo ulomak iz slikovitoga osvrta novinara i urednika beogradskoga dnevnog lista “Blic” Mihaila Jovićevića pod naslovom: “Radničke dubioze.”
vule
“Prostire se šareni stolnjak, deke i šatorska krila, kum je raspalio roštilj, netko je pustio narodnjake, dvojica entuzijasta su donijela loptu, piva se hladi u potoku, prvosvibanjski uranak se zahuktava, radnička klasa je digla noge u zrak. Što je na meniju? Evo ćevapa i dimnjenih svinjskih vratova, vojničkog graha u kazanu, mladoga luka, pekarskoga krumpira, evo dunje i šljive s njom. Što će nam više od toga u životu, kume?”
Uz prizvuk milozvučnoga sarkazma, autor je krasno opisao stanje duha prosječno životno neambiciozne i savršeno portretirane lijenčine s brdovitoga Balkana, tamo gdje je carstvo snova čak i suha hrana. Život traži bolje ljude i ne treba nitko biti socijalnim pjesnikom i slikarom ljudskoga, potonuloga zloduha nebeske Srbije, što je surovo i sirovo aterirala iz dalekih oblaka na zemlju, tresnuvši svom težinom. No, davno prije novinara Mihaila Jovićevića, takvo je stanje srbijanskoga zadovoljavanja najskromnijim potrebama preživljavanja, čarobno oslikao prvi među listom nepismenim srpskim voždovima. Dakako, glavom i bradom, to je Miloš Obrenović. Govoreći o sebi, govorio je napose i o prosječnom Srbinu, rekavši, kako je običnome Srbinu u životu dosta imati “u se, na se i poda se”… i on sretan i prestretan, što će više i što će bolje? Srbijanski je knez živio i stolovao srpskim tronom, samo onako i onoliko koliko mu Turci kao svome vazalu dopuste, ali Srbi na isti način i dva stoljeća nakon njegove ovozemaljske misije imaju, barem doma, skromno životno geslo. Jedino povilenjaju i podivljaju s naglo naraslim apetitima kad nenadano izađu iz okvira pašalučke avlije i čaršije, po prilici svakih pedeset godina u prosjeku. Onda tu srpsku glad i žeđ za proždriranjem tuđega i zalivanja jela vampirskim pijenjem krvi manirom vukodlaka, ne može nitko lako ukrotiti bez velikih muka. Jedan od srpskih kanibalista, znameniti vukodlak Aleksandar Vulin, prvosvibanjski je uranak proveo u okružju ideološke mu subraće po porivu za otimačinom i premetačinom kao besmislom života takvih ljudskih otpada, zalutalih u život. I kad se Vulin kao ona prava majmunska tekila – gorila previše najeo i napio, u komatoznome stanju mu se pred očima ukazala epsonova traka nula iz početne dvojke. I kad laprda Vulin u svome pijanome ludilu i narkomanskome deliriju o hrvatskoj nepostojećoj i samo u srpskoj kuhinji izmišljenoj krivnji za događaje iz WW2, on, zapravo nesvjestan dubine vlastite ljudske dubioze najviše time priča o samome sebi i ujedno i o Srbima u koje se toliko taj ljudski bedak, glupak i luđak toliko na riječima kune. Malo bi se Aleksandar Vulin, srbijanski Cigan iz indijsko – pakistanske doline zaigrao rata, makar u mislima i riječima, kao i brat mu po mentalnoj bolesti Ivica Dačić. Što još reći, a ne kazati staru vojničku mudrost: Ima onih mangupa što se zdravi i pravi oslobode vojske, ali ima i onih kojih se svaka vojska oslobađa kao vojničkoga škarta zbog psihofizičkih nedostataka. U Srbiji, zemlji samohvalisave žudnje ka isticanju izuzetnih vojničkih tradicija, lik kojega se još pokojna vojska JNA oslobodila kao vojno nesposobnoga, postao je ministar vojni i svakodnevno se razmeće prijetećim i neskromnim izjavama, kao da je bolesnik umislio da je u njega ušao duh nepobjedivoga Kasijusa Kleja iz njegovih najslavnijih dana u Las Vegasu. Da nije smiješno, bilo bi tužno. No, nije red previše se smijati Aleksandru Vulinu, licu sa posebnim potrebama. Jer, koliko je on takav nikakav kao ljudska zabluda tužan, još je mnogo puta tužnija država i narod kojega takav jadnik i bijednik predstavlja u zemlji i u svijetu kao ministar obrane.
Dragan Ilić
HOP