Kako je Zidić diletantski ponizio velikog Vlahu Bukovca

0
5913

Najljepši izložbeni prostor Hrvatske, Umjetnički paviljon u Zagrebu, ugostio je djela jednog od najvećih hrvatskih slikara – Vlahe Bukovca, samo pola godine nakon velike izložbe njegovih djela u Klovićevim dvorima (francusko razdoblje). Uz slike i portrete velikog Bukovca, u istom prostoru možete vidjeti i djela Alexandrea Cabanela, Bukovčevog učitelja u Parizu.

ZIDIC

Da se radi o nekom trećerazrednom mazalu čija se veličina treba tek izgraditi kroz veličinu njegovog učitelja, a ne o velikom Bukovcu, koncepcija ove izložbe bila bi sasvim jasna. Međutim, Vlaho Bukovac je jedan od najvećih hrvatskih slikara uopće, možda jedan od najproslavljenijih svojega doba u svijetu, a za Cabanela malo tko osim struke zna, pa već stoga Cabanel nikako ne ulazi u isti rang s Bukovcem. Cabanel je majstorski savršen predstavnik akademizma, cijenjen u svojem zanatu i umjetnosti svojega doba u kojem je pokupio sva odličja i počasti, no on ne nadrasta svoje vrijeme kao što Bukovac evidentno čini. Već i Jean August Dominique Ingres, najznačajniji i nezaobilazni predstavnik francuskog klasicizma, uvelike umjetnički nadmašuje puno mlađega Cabanela svojim djelima, i to pedesetak godina ranije, na samom početku 19. stoljeća. Činjenica da je Napoleon III kupio neku Cabanelovu sliku ne govori ništa o „izuzetnoj vrijednosti“ Cabanelovih djela danas, kao što činjenica da se Bukovac današnjoj publici „ponovno otkriva“ ne znači da je Bukovac manje vrijedan ili jednako vrijedan Cabanelu. To je samo pokazatelj da Hrvatska, u nedostatku vlastite državnosti nije mogla (a sada očito ni ne želi) promovirati svoje vrhunske umjetnike koji su se, baš kao i Bukovac, sami, vlastitom iznimnom kvalitetom svojega stvaralaštva katapultirali u sam vrh svjetskoga slikarstva. To je posljedica neuredne i traljave kulturne politike, koja se nastavlja i danas, kada imamo svoju državu. Napraviti takav „faux pas“ i autogol, odnosno izložiti „učitelja i učenika“ na jednoj izložbi, a da se ne radi o mladom, tek iz nauka (akademije) izašlom umjetniku, je – neoprostivo.

Tu početničku pogrešku učinili su zajedničkim snagama Igor Zidić, kojega se u nas slavi kao najboljeg poznavatelja Bukovca i Jasminka Poklečki Stošić, ravnateljica Umjetničkog paviljona. Više o toj Jasminki sam napisala u svojem članku prije dvije godine, kada je doslovno svojom „koncepcijom“ upropastila izložbu Giacomettija, također u Umjetničkom paviljonu:
https://www.hop.com.hr/2016/09/22/bandiceva-favoritkinja-za-ministricu-kulture-poklecki-ponosna-unuka-partizana-upropastila-izlozbu-giacomettija/

Ove godine je uz nemalu pomoć Igora Zidića srozala velikog Bukovca na šegrta nekog tamo Cabanela. Ovako Novi list i N1 citiraju Igora Zidića:

Koautor izložbe i vjerojatno ponajbolji poznavatelj Bukovca, Igor Zidić, konstatirao je da je učenik Bukovac od učitelja Cabanela naučio, ali se od učitelja i udaljio, bio svoj, a upravo to potvrđuje s jedne strane Bukovčev slikarski, a s druge Cabanelov pedagoški talent. Zidić je usporedio dva slikara: Cabanel slika gotovo aristokratski, Bukovac je pučanin od glave do pete, Cabanel je idealniji od Bukovca, Bukovac je realniji od Cabanela, za Cabanela su orijentalni motivi posljedica francuske kulturne mode, za Bukovca to je realnost od ćilima u kućama pa nadalje. Zidić je kazao i da je Cabanel vrhunski obrazovan intelektualac, a Bukovac dolazi na studij kod njega s 22 godine, u vrijeme kad mnogi završavaju akademije i to sa završenom tek pučkom školom, ali kao iznimno prirodno inteligentan, darovit i ustrajan.”

Znači, Cabanel je učitelj, a Bukovac ostaje njegov učenik sa slikarskim i pedagoškim talentom?! Cabanel je vrhunski intelektualac, a Bukovac lik sa završenom pučkom školom?! Ovako tzv. najbolji poznavatelj Bukovca Igor Zidić govori o jednom od najvećih hrvatskih slikara uopće, i to je tragedija tzv. hrvatske kulturne politike koju vode ljudi koji nemaju ni malo poštovanja prema velikanima hrvatskog slikarstva, ni dan danas, 96 godina nakon Bukovčeve smrti… Radi se ustvari o suptilnom i vrlo pokvarenom srozavanju značaja jednog od najvažnijih hrvatskih slikara.

S aspekta postava izložbe, pretjerano je natrpati bezbroj portreta (čak dva umjetnika!) u izložbene dvorane Umjetničkog paviljona, jer nastaje težak zamor kod publike. Bočne dvorane Paviljona su podijeljene uzdužnim zidovima, tako da nije osiguran potreban odmak od izloženih djela, a to šteti prezentaciji djela Vlahe Bukovca, koja obiluju i trepere bojama u posebnoj njegovoj impresionističkoji kolorističkoj raskoši, te stoga zahtijevaju „više zraka“ nego neoklasicističke kompozicije Cabanela koje umjesto raskoši boja nude utonuća formi u duboku tamu i mir pozadine. Zasićenje koje posjetitelj ove izložbe neminovno osjeća, ima dva razloga: prvo, nije jasno zbog čega točno mora paralelno promatrati dva sasvim različita (osim tematski) opusa dvaju različitih umjetnika; i drugo – predstavljati portrete dvaju umjetnika i stavljati ih jedan pored drugog nameće stav o usporedbi neusporedivog i posljedičnom ocjenjivanju u stilu „koji od njih je u portretiranju bolji“.

Dakle, radi se o potpuno promašenom postavu izložbe, osim ukoliko se samog Bukovca i njegova djela želi svesti na puko dokumentiranje vremena. Ukoliko je to namjera ovih „stručnjaka“, pravi cilj im je relativizirati vrhunsku Bukovčevu umjetnost i umanjiti ju, a ne suprotno. Ukratko, na ovoj izložbi je sve učinjeno kako bi publika manje uživala u ljepoti Bukovčevih slika te se na račun umanjenog Bukovca zainteresirala za, u svakom kontekstu (naročito slikarskom) manje bitnog, Cabanela.

Ni Zidić, a niti Poklečki očito nisu svjesni činjenice da sud o vrhunskoj umjetničkoj vrijednosti nekog slikara dolazi i potvrđuje se s protokom vremena, a ne zbog njihovih „koncepata“, kopanja po biografijama ili oponašanja izgleda umjetnika (kao što je svojedobno čino Zidić sa kapicom i bradicom oponašajući izgled Bukovca). Kao što odijelo ne čini čovjeka, tako ni sličnost ne čini poznavatelja umjetnika. Što se izložbenog dvojca Bukovac-Cabanel tiče, potrebno je istaknuti da je Cabanel marljivi i talentirani svjedok svojeg vremena u kojemu njegova djela i ostaju. Bukovčeva, naprotiv, traju i sjaje svojom iznimnim nabojem i posebnošću dalje, i dan-danas. Zbog toga je izložiti takav dvojac istovremeno u jednom prostoru za mene nasilan čin prema hrvatskoj umjetničkoj baštini i posebice, prema Bukovcu.
Na kraju mi ostaje primijetiti da sam na izložbi primijetila sliku u čije pripisivanje autorstva Vlahi Bukovcu ozbiljno sumnjam. Radi se o malom ležećem aktu, koje ni bojom, a ni potezima kista ne odgovara modeliranju tijela koje bi Bukovac u slikanju primijenio, pa čak ni kada se radi o maloj skici.

20181011_231118

Možda bi se Zidić trebao konzultirati sa slikarima koji poznaju tehniku ulja i način kolorističkog slikanja, no, da je to htio saznati, učinio bi to još odavno.

buki

Nevjerojatno je kako su stručnjaci i konceptualci stisnuli ovu zadnju sliku na bočnu stranu umetnutog zida. Takav užas dugo nisam vidjela

Možda će francuski turisti u Zagrebu biti oduševljeni upoznavanjem Cabanelovih djela (mada će u svojoj Francuskoj više cijeniti izložbe Ingresa), no bilo bi puno pametnije, hrabrije i samosvjesnije inzistirati na tome da im se pruži neometani užitak promatranja Bukovčevih djela. Ali, malograđanština koncepta ove izložbe je prevladala. Jer, očito nekim domaćim stručnjacima Bukovac bez Cabanela ne predstavlja ništa naročito.

Ingrid Runtić

HOP