NEVIĐENA PLJAČKA HRVATSKE U JUGOSLAVIJI: Izvoz iz Hrvatske i ‘prečanskih krajeva’ iznosio je 78% od jugoslavenskog totala, dok je iz Srbije, Makedonije, Kosova i Crne Gore iznosio tek 22%!

0
4751
šime-đodan                                                                             ingrid-runtić-intervju-7dnevno-223x300
DR. ŠIME ĐODAN                                                                                                  MAG. INGRID RUNTIĆ
Na položaj Hrvatske u Versajskoj Jugoslaviji, na dotada neviđeno preglasavanje i prijevaru izbora iz 1920. godine, na Vidovdanski ustav, kao i na drobljenje povijesnih zemalja, posebno Hrvatske trojedine kraljevine te Herceg-Bosne kako bi se uveo režim monarhističke velikosrbijanske diktature, podrobno i znanstveno opisano u knjizi dr. Šime Đodana, vratiti ćemo se naknadno.  
U ovom tekstu ističemo podatke u brojkama izvučene iz knjige dr. Šime Đodana, a koji zorno prikazuju razmjere ogromne pljačke prebogatih hrvatskih zemalja, hrvatskih banki, nekretnina, resursa, ukratko svega hrvatskog, i to od strane Kraljevine SHS i svih kasnijih Jugoslavija čije postojanje doslovno počiva i zasniva se na nesmiljenoj i sustavnoj pljački Hrvatske i hrvatskih zemalja:
Hrvatski su krajevi obuhvaćali oko 36% teritorija te države, a imali su nešto više od 35% stanovništva. Na hrvatske krajeve otpadala je trećina poljodjelske proizvodnje, 38% stočarske proizvodnje, polovica ukupnog šumarstva. Hrvatsko rudarstvo (Hrvatska s Bosnom i Hercegovinom) iznosilo je oko 20% rudarstva. Obrtnika i trgovaca je bilo oko 36%. Veleobrt (industrija) u hrvatskim je krajevima iznosio 40% od ukupne industrije stare Jugoslavije. Novčarstvo u hrvatskim krajevima činilo je 55% novčarstva čitave stare Jugoslavije, dakle više od polovice u cijeloj državi, a samo u Zagrebu 47%.
Primjerice, Zagreb je imao udio u robnom prometu 31%, a u putničkom 24%, dok je Beograd imao robni promet u visini od samo 15%, isto kao i putnički (samo 15%).
80% vanjske trgovine nalazilo se u hrvatskim krajevima i zemljama. Zagreb je uvozio 24%, a izvozio 40%, dok je Beograd uvozio 15% a izvozio tek 7% od sveukupnog uvoza i izvoza stare Jugoslavije. Izvoz iz Hrvatske i inih prečanskih (nesrpskih) krajeva iznosio je 78% od jugoslavenskog totala, dok je iz Srbije, Makedonije, Kosova i Crne Gore iznosio tek 22%.
Priliv iseljeničkog novca iznosio je ogromnu svotu; u razdoblju od 1919. do 1940. čak 12 milijardi zlatnih dinara, ili u naturalnim prikazima 12 milijuna učiteljskih plaća, ili pak, još slikovitije 12 milijuna volova. Preko 65% su poslali hrvatski iseljenici (8 milijardi zlatnih dinara). U doba gospodarske krize u SAD, hrvatski su iseljenici poslali milijardu i 200 milijuna dinara, a ostali iseljenici tek 300 milijuna dinara.
Hrvatski turizam je davao preko 80% turističkog prihoda stare Jugoslavije (jednako kao i kasnije, u vrijeme Titove Jugoslavije).
Hrvatski i prečanski (nesrpski) krajevi su u nasljedstvo Jugoslaviji donijeli 5.563 km željezničkih pruga normalnog kolosijeka i 1.134 km uskotračnih pruga, što je procijenjeno na 7 milijardi i 300 milijuna dinara. Hrvatski krajevi su u novu državu donijeli vrijednost od najmanje 10 milijardi dinara, dok su Srbija i njene teritorije (makedonija, Kosovo i Sandžak) unijeli jedva 3 milijarde dinara.
Što se tiče zlatne pričuve (zaliha) Austro-ugarsko-hrvatske banke – država Srba, Hrvata i Slovenaca a kasnije država Jugoslavija primila je najprije zlata u vrijednosti od 10 milijuna zlatnih kruna 1921. godine, a zatim 1922. godine 14,6 milijuna zlatnih kruna, 1923. opet preko 5,5 milijuna zlatnih kruna, te 1924 oko 4,4 milijuna zlatnih kruna. Osim toga, 1925. godine ej država SHS primila 121.000 dolara, 25.000 njemačkih maraka, 40.948 engleskih funti i 500.000 francuskih franaka. Prema tome, u zlatu je primljeno 36 milijuna zlatnih kruna, a u devizama 500 milijuna stranog konvertibilnog novca.
Što se tiče državnih građevina (zgrada razne namjene) bilo je u Hrvatskoj 4.048 takvih zgrada i građevina, a u Srbiji samo 1.561 zgrada.
U Hrvatskoj je u državnom vlasništvu bilo 8.600 hektara zemlje, a  u Srbiji samo 1.900 hektara.
Hrvatska je imala dva puta više prometnica i cesta nego Srbija. Hrvatska je imala 20.087 kilometara putova, a Srbija tek oko 9.000 km. Hrvatska je imala gotovo 2 milijuna hektara državnih šuma, dok su  u Srbiji šume bile marginalne veličine. U Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bilo je na desetke rudnika, dok je taj dio ekstraktivne industrije bio u Srbiji u privatnom i stranom, pretežno francuskom vlasništvu, jer je Srbija bila kolonija francuskog i ruskog kapitala. U Hrvatskoj i Bosni bile su i brojne solane u državnom vlasništvu.
Na novčarskom području, dakle na polju valutne politike, Hrvatska i ostali prečanski (nesrpski) krajevi doživjeli su strahovitu pljačku, nepoznatu u povijesti civiliziranih naroda. Ništa nije poduzeto da se održi paritet kruna : dinar. Najprije je dio vrijednosti krune oduzet tzv. markiranjem, tako da je njena vrijednost snižena za 20%. Nadalje je vrijednost krune rušena, kako bi se mogla organizirati pljačka zamjenom 1 krune za 25 para ili 1 dinara za 4 krune. Na kraju se i takav omjer inflacijom pogoršao na račun vlasnika kruna. Najviše je u državi SHS (Jugoslaviji) s obzirom na najbogatije područje u prometu bilo austro-ugarsko-hrvatskih kruna, a puno manje bugarskog lava, njemačke marke, crnogorskog perpera ili srbijanskog dinara. Kada je u jesen Austro-ugarsko-hrvatska banka u Beču (središnja banka obadva dijela monarhije) počela voditi naglu inflaciju, države nasljednice nastojale su obilježiti krune svaka na svom području. U državi Jugoslaviji (SHS) to je obavljeno na odiozan način s ciljem da se oštete nesrpski krajevi. Kruna je obezvrijeđena, premda je kupovna moć krune i dinara bila na istoj razini.
Primjer: Srbijancu koji je u jesen 1918. kupio za 400 dinara 100 švicarskih franaka (4 : 1), ti su dinari u siječnju 1923. vrijedili svega 18 švicarskih franaka. Hrvat, pak koji je istovremeno, u jesen 1918., isto tako kupio 100 švicarskih franaka za 800 kruna, najprije je izgubio 20% vrijednosti, a za preostale 784 krune dobio je 196 dinara, ili svega 5 švicarskih franaka. Znači da mu je središnja banka oduzela 13 švicarskih franaka više nego Srbijancu, na svakih 400 dinara, ili: Hrvat je gubio 3,6 puta više nego Srbijanac.
Osim toga, možemo pratiti i investicijske nepravde od 1919-1921.: tih je godina u Hrvatskoj u ceste uloženo 3 milijuna dinara, dok je u Srbiji uloženo 190 milijuna dinara. Na području Hrvatske izgrađeno je 13 km cesta, a na području Srbije 499 km novih cesta, a popravljeno starih 7.687 km cesta. Ulaganja u gradnju željeznica u razdoblju od 1920. do 1935. godine izgledala su ovako: u Srbiji je bilo uloženo 2.853 milijuna ili 84%, a u Hrvatskoj samo 371 milijun ili tek 11%.
srbijazastava
Vojni proračun (budžet vojnog ministarstva) kretao se uvijek između 2 i 3 milijarde zlatnih dinara godišnje. Potrošnja tog budžeta bila je uglavnom locirana u užoj Srbiji, jer se tamo nalazio i najveći dio vojničkih škola, ustanova, zavoda, tvornica oružja i opreme. Tako je uža Srbija dobila dodatne izvore potrošnje i  poticaje razvoja zbog multiplikatora investicijskih ulaganja. Zbog toga su i posade u nesrpskim krajevima opskrbljivane oružjem, opremom, pa čak i hranom iz Srbije, premda je hrane, kruha, mesa i tekstila u nesrpskim krajevima bilo na pretek. Srbijanski privrednici su imali monopol na vojničku opskrbu, a sve vojničke liferacije bile su u njihovim rukama, pa je vojnički rashod bio njihov prihod. Naime, rashod vojničkog proračuna bio je prihod srbijanskih liferanata, mahom Cincara, koji su se i u Kraljevini Srbiji ponašali nelojalno prema državi. Primjerice, makinacije Kože Peska, koji je u pšenicu stavljao pijesak, a njegov je brat za srbijansku vojsku pravio opanke od impregniranog kartona, tako da je cijela srbijanska vojska za vrijeme kiša na drinskoj fronti ostala bosa.
Vojnička su ulaganja (investicije) preko 90% vršene u Srbiji, što je iznosilo na milijarde dinara, dok su prečanski (nesrpski) krajevi dobili jedva 100 milijuna dinara.
Istovremeno je prihod carine u Hrvatskoj (1921-1936) iznosio 7.812 dinara, a u Srbiji 4.129 dinara. Ukupno je u tih 16 godina prikupljeno 20 milijardi dinara carinskih pristojbi, a na pojedinog stanovnika u Hrvatskoj je ubirano 1.420 dinara ili 53% više od državnog prosjeka.
Premda je poštanska služba bila najrazvijenija u prečanskim (nesrpskim) krajevima, Srbija je uposlila u poštama 80% Srbijanaca, 12% Slovenaca i samo 8% Hrvata, a tako su dijeljeni i prihodi od pošta (telefon, brzojav itd.).
Hrvatske su zemlje (bez Bosne i Hercegovine) imale 55% jugoslavenskog bankarskog potencijala, a sve prečanske (nesrpske) zemlje zajedno preko 75%, dok je 1925. godine Srbija imala svega 20% bankarskog potencijala. Financijska snaga hrvatskog potencijala bila je od samih početaka trn u oku Beograda, pa ju je trebalo skršiti, prvo markiranjem kruna (zamjenom 4 krune za 1 dinar), a potom je došao veliki obračun u doba velike gospodarske krize (1929-1932). Narodna banka u Beogradu je u najkritičnijem trenutku otkazala sve neiskorištene kredite novčanim zavodima i time najteže pogodila hrvatske financijske zavode koji su se služili kreditima Narodne banke kao pričuvom svog likviditeta. Dok je Zagreb do spomenutog trenutka iskoristio samo 171 milijun od 419 odobrenih, Beograd je od odobrenih 947 milijuna iskoristio 711. Time su zagrebačke banke bile bačene na koljena jer su ostale bez 60% kredita koji su im služili kao pričuva likvidnosti.  Posljedica takve politike Narodne banke bio je otkaz inozemnih kredita i krah hrvatskog bankarstva.
Hrvatska je 1929. godine imala 4.103 dionice, a Srbija 2.800, ali 1937. Srbija je imala 88% dionica u bankarstvu (kapitalizam po mjeri Stojadinovića). Državna hipotekarna banka bila je po veličini uloženih sredstava najveći novčani zavod Jugoslavije, a kao i Državna banka, vodila je politiku potiskivanja Hrvata i rušenja hrvatskog gospodarstva. Od ukupnih kredita ove banke hrvatska ekonomija dobila je samo 9% kredita ili osam puta manje nego Srbija.
„Vlastodršci Srbije (…) postupaju s Hrvatskom i prečanskim (nesrpskim) krajevima niti onako kako civilizirana država postupa s kolonijama, nego po prilici kako je Turska u doba raspadanja turskog carstva postupala sa svojim pašalucima (…) naročito u pogledu ekonomskom. Zato je ta politika Hrvatsku dovela gotovo do ruba gospodarske propasti.“ – Vlatko Maček iz predgovora Bićanićevoj knjizi „Ekonomska podloga hrvatskog pitanja“.
vladko_macek
Jednostavno, srbijanski vlastodršci koristili su aparat svoje monarho-fašističke diktature da slome gospodarsku moć prečanskih (nesrpskih) krajeva, a posebice najače jugoslavenske zemlje – Hrvatske, jer je Hrvatska imala najviše stanovništva, najviše industrije i najviše financijskog kapitala, ali nije imala svoje suverene države da bi to zaštitila, pa je srbijanski državni aparat obavio pljačku stoljeća, jer je država organizacija nad organizacijama i posjeduje monopol na nasilje, pa i na pljačku.
Iz knjige dr. Šime Đodana „Hrvatsko pitanje 1918-1990“
Odabrala i obradila: Ingrid Runtić
HOP