Sjećate li se lošeg, jezivo dosadnog propagandnog antihrvatskog filma “Ustav RH” netalentiranog redatelja Rajka Grlića? I sporedne uloge komesara Zorana Pusića u tom istom filmu? Obojica su prosvjedovala protiv postavljanja spomenika prvom hrvatskom predsjedniku Tuđmanu, zajedno s Radom Borić i radničkom frontom. U tom filmu “kojeg sigurno nećemo gledati’ glumio je glavnu ulogu Nebojša Glogovac, srpski glumac koji je za četnika Dražu Mihailovića rekao da je bio zanimljiv, drag i cijenjen čovjek (trebao ga je ovjekovječiti u jednoj drami).
Uglavnom, to vam je taj velikosrpski šljam, sad je valjda i zadnjoj budali sve jasno!
Od vremena do vremena provjerim svoje premise i zaključke pa “odradim” gledanje nekog filma (izložbe ili pak čitanje nekog uratka) za kojeg unaprijed znam koliko je slab, manipulativan ili propagandistički pokvaren – tako je bilo večeras i s Grlićevim filmom “Ustav RH”.
Postavljanje likova i zaplet već govori sve: Hrvat je (neminovno) ustaša, profesor, homoseksualac i transvestit (pri čemu nisam sigurna da Grlić uopće prepoznaje razliku između homoseksualca i transvestita). Srbin je naravno simpa jednostavan i normalan te pomalo glup, povremeno pijan i potentan policajac koji je ugrožen samim time što je Srbin u hrvatskoj policiji, pa još k tome mora naučiti i ustav države u čijoj je službi. Postoji scena u kojoj njegova žena (naravno Hrvatica) njega oralno zadovoljava, inače filmskim zapletom potpuno neopravdana i nepotrebna scena, osim što ta zamisao onako idejno možda izuzetno ushićuje samog redatelja. Ta ista žena sanjari o useljenju u stan bogatog i moćnog, ali duboko nesretnog “trans-pedera” Hrvata, dakle u tuđi stan. To su vjerojatno reminiscencije i redatelju draga prisjećanja iz nekih “boljih vremena” – kada su partizančine oduzimale tuđe stanove nakon 1945.
Šablone su jasne; Hrvatica se radije udaje za glupog i potentnog policajca Srbina za vrijeme našeg obrambenog rata, nego za nekog Hrvata. Fitilj i pokretač radnje čitavog filma je scena koja se odigrava na današnjem Cvjetnom trgu, a u kojoj drumski razbojnici desničari i ustaše prebijaju transeksualca – što je pokvarena insinuacija jer prolazim tim trgom desetljećima i danju i noću, pa nikad nisam naišla na rabijatne desničare u sličnoj ophodnji. Bilo je doduše spaljivanja onog smeća od Pupovčevih novina od strane već sredovječnog Keleminca, ali o tome zagriženi titoist Grlić ne bi znao napraviti ni dokumentarni snimak, a kamoli film.
Groteskno je da je najveći gubitak koji označava zajednički život Srbina policajca i lakome Hrvatice, njezin spontani pobačaj koji ju je “strefio” jer je on išao u rat, doduše ne iz iskrenih pobuda, već “kako kao Srbin ne bi izgubio posao policajca” u toj “ustaškoj” hrvatskoj policiji.
Stvarnost koju ovaj film krivotvori na svim nivoima (bez ikakvih umjetničkih pretenzija da postane bar maštovit ili čak fikcija) je toliko bolesno propagandistički iskrivljena, da svaki Hrvat prikazan u filmu mrzi homoseksualce i jezivo psuje, ili je pak sam homoseksualac koji uz to mrzi i Srbe (i psuje) dok je jedini Srbin u filmu hetero, macho, dobronamjeran i ugrožen, mada pomalo blesast, pa zato još više simpa. Ispada da smo u ratu ubijali sami sebe i pritom skrivečki svi bili pederi.
U nekoliko kadrova se u pozadini dobro vidi slika Tuđmana na zidu koja neodoljivo podsjeća na Tita. Grlića valjda sve podsjeća na Tita.
Najodvratnija scena filma je ona u kojoj “trans-peder” Hrvat svojeg mrtvog oca (invalida bez nogu) oblači u ustašku odoru, a svećenika igra onaj poznati glumac s podočnjacima kojeg se sjećam iz partizanskih filmova uvijek u ulogama partizana. Neukusno i istovremeneno izopačeno do bola.
Obuljenka mora da je frenetično pljeskala na promociji filma (naravno da je to smeće od filma financirao i HAVC), jasno – njoj je Praljkova knjiga ionako “šund” pa je logično da joj je ovo propagnadističko smeće genijalno.
Ako i ostavimo po strani ove kritike zapleta i protagonista ovog totalno propagandnog i antihrvatskog filma, vidjet ćemo da je film rađen dosadno loše slijedeći komorni film po nekom zastarjelom i nimalo kreativnom obrascu iz davno minulih filmskih vremena (recimo iz Berkovićevih). Po čemu je to Grlić sjajna figura hrvatskog filma zaista mi nije jasno – ja vidim samo da je teška komunjara i partizančina, a još veća seljačina koja ni u kojem inozemstvu (pa čak ni u paralelnom svemiru) ne može biti štovan kao redateljska veličina. Happy End ovog nadasve trivijalnog propagandnog antihrvatskog filma je u tome što (pazite sad dobro!!!) priglupa dobričina Srbin i njegova na bogatstvo lakoma žena Hrvatica spašavaju “trans-pedera” Hrvata ustašu od samoubojstva. Generalni zbljuv!
Grliću, sjedi jedan! Obuljenko, odstupi!
Oh da, skoro zaboravih – i Zoran Pusić je u tom kretenskom filmu dobio svoju ulogu – kao član policijske komisije!
Ingrid Runtić
HOP
